Diskriminacija.ba

Mnoge LGBTIQ osobe širom svijeta koje se zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ne osjećaju sigurno u svojoj zemlji, odlučuju da zaštitu i pravo na život bez straha potraže u Kanadi.

Procedura dobijanja azila nije jednostavna, naročito jer se svaki pojedinačni slučaj razmatra posebno. Stoga, prvi korak u postupku traženja azila u Kanadi treba da bude što bolje i temeljitije informisanje o samom procesu. O tome na koji način osobe iz BiH mogu zatražiti azil u Kanadi, o proceduri dobijanja azila, nadležnim organizacijama za provođenje postupka, kao i o dužini njegovog trajanja, ali i drugim informacijama koje svaka LGBTIQ osoba koja traži azil u Kanadi mora da zna, razgovarali smo sa Bobanom Stojanovićem, menadžerom LGBTQ+ programa u Centre for Newcomers u Kalgariju, u Kanadi.

Ako LGBTI osoba iz BiH želi zatražiti azil u Kanadi, na koji način to može učiniti?

Svaka osoba koja se u Bosni i Hercegovini oseća nesigurno i ugroženo zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, može da zatraži azil u Kanadi. Ipak, to ne znači da će dobiti azil. Ponekad ljudi olako shvataju traženje azila, ali procedura nije jednostavna i standardi su prilično visoki. Kanadska emigracija odlično razume kompleksnost LGBTI egzistencije širom sveta i kompleksnost LGBTI prava. Ipak, svaka osoba koja traži azil mora da podnese brojne dokaze kojima će potvrditi da joj je život ugrožen, ili da postoje drugi uslovi koji joj ne omogućavaju život u određenoj zemlji, na primer BiH. Ako pratimo definiciju u potpunosti, takva osoba mora da dokaže "dobro utemeljen strah da će biti progonjena zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkom mišljenju, koja se nalazi van matične države i koja nije u stanju da se tamo vrati zbog straha".

Koja je procedura dobijanja azila u Kanadi?

Da bi se zatražio azil u Kanadi, potrebno je da je osoba fizički prisutna u zemlji. Najveći broj LGBTI tražioca azila u Kanadu uđe na osnovu turističke vize, ali i na osnovu studentske ili radne vize. Azil (u Kanadi koristimo termin "claiming for refugee") se može zatražiti na samoj granici ili aerodromu, ili se može podneti u kancelarijama kanadskog emigracionog servisa (Immigration and Refugee Board). Pored nekoliko aplikacija koje obuhvataju informacije o tražiocu azila (lične informacije, informacije o članovima porodice, prethodne adrese stanovanja itd), najvažniji dokument je tzv. Basis of Claim, odnosno lična životna priča u kojoj će se izneti svi relevatni razlozi zbog kojih osoba traži azil. Navedeni primeri nasilja i diskriminacije moraju biti dokumentovani dokazima: nalazi lekara, policijski izveštaji, fotografije, svedočenja, novinski natpisi. Dokaz može biti sve što je jasno povezano sa nekim događajem. Veoma često ljudi misle da ako nemaju nešto što je zvanični dokument ne mogu da dokažu slučaj, ali zaista puno toga može da bude dokaz: svedočanstvo prijatelja, fotografije povreda, SMS poruke… (više u: Claimant’s Guide – Refugee Protection Division). Pored svega navedenog potrebno je dostaviti validan pasoš i ličnu kartu. Nakon uvida u dokumenta osoba postaje prepoznata kao tražilac azila (refugee claimant). Sledeći korak su pripreme za hearing, nešto što bi mogli da prevedemo kao saslušanje. Hearing je intervju koji se odvija između tražioca azila i člana Imigracionog i izbegličkog borda Kanade, u prisustvu (ili bez), pravnog zastupnika. Na osnovu prethodno podnete dokumentacije i obavljenog intervjua, član Borda donosi odluku da li će tražiocu azila dodeliti status zaštićene osobe ili ne.

Ko je nadležan za provođenje procedure?

Za čitav proces zadužen je kanadski Imigracioni i izbeglički bord. Ovaj Bord je odgovoran za sva pitanja i odluke koji su vezani imigraciju i izbeglice. Ovo telo odlučuje ko će od tražilaca azila dobiti azil, odnosno zaštitu Kanade, a ko ne.

Koliko proces traje?

Zavisno u kom se delu Kanade tražilac azila nalazi, proces može trajati od nekoliko meseci do nekoliko godina. Ukoliko prva odluka Borda bude negativna, tražilac azila može da uloži žalbu, a odluka o tome takođe može biti doneta nakon nekoliko godina.

Koje su moguće komplikacije?

Najveći broj ljudi strahuje od negativne odluke Imigracionog borda, odnosno od toga da zahtev za azil ne bude prihvaćen. U tom slučaju moguće je podneti žalbu, ali je potrebno podneti nove dokaze, što najčešće nije jednostavno.

Koja prava dobija osoba koja ima azil?

Nakon što se dobije status tražioca azila (a pre donete odluke), osoba može da aplicira za radnu vizu, socijalnu pomoć, jeftiniju kartu za javni prevoz, besplatnu hranu, može da otvori račun u banci i mnoge druge stvari. U zavisnosti u kom se delu Kanade nalazi (Kanada se sastoji od nekoliko provincija koje imaju različite regulative), može da uči engleski ili francuski ili da nastavi školovanje, ali tu ponekad ima određenih prepreka. Statusom tražioca azila dobija se i federalna zdravstvena zaštita. Ona pokriva većinu bazičnih zdravstvenih troškova, ali ne i ono što se ne smatra najnužnijim (na primer pregled kod oftamologa ili estetske korekcije na zubima). U većim gradovima postoje pravne organizacije koje pružaju pravnu pomoć u smislu besplatnog advokata, takozvane legal aid organization.

Da li postoje organizacije koje se bave pravima LGBTI osoba, a koje mogu pomoći LGBTI osobama koje traže azil u Kanadi?

U Kanadi postoji veoma jaka mreža organizacija koje pomažu LGBTI azilantima: End of the Rainbow Foundation u Kalgariju, Rainbow Railroad u Torontu, Rainbow Refugee u Vankuveru. Ukoliko nekog zanima, ove su informacije lako dostupne na intenetu. Ukoliko je neko zainteresovan može da pretražuje internet ukucavanjem termina "LGBTQ refuges Canada", "LGBTQ claimnts", "LGBTQ settlement support" i slično. Ove organizacije pomažu ljudima da dobiju informacije unapred, dok se još nalaze u svojim matičnim državama, mogu da im pomognu u orijentaciji, da ih upute na relevatne organizacije i institucije, da im objasne kako pronaći posao u Kanadi, da im pomognu sa prevodom i slično. Ove organizacije ne mogu da obezbede novčana sredstva za troškove vize ili avio karte. To je moguće samo u izuzetnim slučajevima kada u Kanadi postoji grupa ljudi koja želi da pomogne nekome da dođe u Kanadu. U tom slučaju tražilac azila mora da bude registrovan negde van Kanade, ali to je veoma teško, skoro nemoguće, za građane BiH i zemalja u regionu.

Šta je važno za svaku LGBTI osobu koja dolazi iz BiH da zna/ima, a što može olakšati proces dobijanja azila?

Najpre, treba biti siguran u svoju odluku. Ukoliko neko zatraži azil i dobije ga, ne može da se vrati u svoju zemlju. To je važno da se zna. Čak i kada osoba dobije državljanstvo Kanade, to državljanstvo može da se opozove ukoliko se obaveze prekrše. To negde ima logike, jer kako je moguće biti siguran da i nakon pet ili deset godina neko ko vam preti zato što ste gej ili trans osoba, neće da vas napadne opet.

Ako se donese odluka o dolasku u Kanadu i traženju azila, dobro je poneti sve što može da dokaže izloženost nasilju ili diskriminaciji. Zvanična dokumenta kao što su policijski zapisnici ili lekarski izvesšaji, fotografije, video snimci, medijski izveštaji, pisma prijatelja, poznanika, članova porodice, koji znaju šta vam se dešavalo, ili bilo kog drugog ko je bio svedok nečega što vam se desilo. Ovakva pisma moraju biti potkrepljena kopijama pasoša i kontakt informacijama svedoka. SMS poruke, poruke na socijalnim mrežama, bilo kakve pretnje u bilo kakvoj formi mogu biti dokaz. Članstvo u LGBT organizacijama, klubovima ili bilo kojim drugim LGBT grupama je takođe korisno. Dokazi se razlikuju od slučaja do slučaja, ali moraju biti usklađeni sa životom pričom (Basis of claim), dakle ne samo neki nasumični dokazi.

Uvek je dobro izabrati advokata (proveriti pod "free legal aid"), umesto imigracionog konsultanta. Imigracioni konsultanti ponekad nemaju dovoljno znanja posebno ako je slučaj kompleksan.

Ne treba verovati različitim pričama, ne treba previše čitati forume jer to najčešće donosi samo paniku. Svaki se slučaj razmatra individualno. Ako neko bude odbijen, to ne znači da će svi biti odbijeni. Ako se traže informacije, najbolje je informisati se na sajtovima imigracionih advokata, gore pomenutih organizacija (pošaljite im mail sa konkretnim pitanjem), ali nemojte verovati svakome, posebno ne ljudima koji šire paniku.

Kanada je veoma otvorena za LGBT tražioce azila, ali to ne znači da će svako biti prihvaćen. Takođe, postoje ljudi koji će slagati da su deo LGBT zajednice jer smatraju da je to lako uraditi u Kanadi. Ali, nije. Ceo proces prolazi kroz nekoliko nivoa i nekoliko iskusnih ljudi će proveriti sve što je u zahtevu za azil napisano. Uvek podržavam ljude da budu iskreni. Ako ste iskreni i ako ste zaista ugroženi, to će biti prepoznato i vaš će zahtev biti prihvaćen.

Sadržaj je preuzet sa portala Lgbti.ba. Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Lgbti.ba

Vezani članak:

LGBTI osobe i azil: Odlazak u Kanadu

Od malih nogu CENTRALNI:

Izazivanje netrpeljivosti prema migrantima i izbjeglicama u lokalnim medijima.

Uznemirenost domaćeg stanovništva zbog pandemije virusa korona pojedini lokalni mediji koriste za izazivanje novih netrpeljivosti prema ljudima u pokretu, pa čak i međunacionalnih tenzija. To čine pomoću ugla koji zauzmu prilikom obrade tema, ali i nekritičkim prenošenjem izjava zvaničnika.

Ljude u pokretu pojedini bh. mediji nazivaju ilegalnim migrantima, čime koriste izraz koji zapravo ne postoji, ali i dodatno etiketiraju ovu osjetljivu grupu.

"Kategorija koju pravo ne prepoznaje, ali uporno je koriste ovdašnji političari i dio medija. Ljudi ne mogu biti ilegalni! Korištenje izraza 'ilegalni' i njegovo povezivanje s migrantima smatra se ozbiljnim kršenjem ljudskih prava, koje se radi isključivo sa namjerom da se dehumaniziraju ljudi, šireći strah i ksenofobiju. U brojnim dijelovima svijeta čak je zakonom zabranjeno ljude nazivati nelegalnim. Samo jedan od primjera je New York, gdje za korištenje tog izraza možete biti kažnjeni iznosom do 250.000 dolara", navodi novinarka Nidžara Ahmetašević u tekstu Postoje jaki politički razlozi zbog kojih ih zovu ilegalnim migrantima.

Jedan od medija koji ne odustaje od tog naziva je portal Krajina.ba, koji u nepotpisanom tekstu iznosi ozbiljne optužbe na račun ljudi u pokretu, bez pružanja dokaza i pozivanja na izvore.

"U Tuzli, ali i u drugim dijelovima BiH, učestali su obračuni među ilegalnim migrantima. Među ljudima u pokretu ima i onih koji se bave kriminalnim radnjama, a u Tuzli je evidentirano desetak takvih osoba, koje u kontinuitetu prave probleme", navodi se u tekstu senzacionalističkog naslova Novi krvavi obračun u Tuzli: Migranti nožem napali sunarodnjaka.

Isti medij je početkom marta objavio tekst neidentifikovane forme, koji najviše liči na komentar, ali bez jasne naznake da se o njemu i radi, te bez potpisa autora.

"I prošle godine u ova doba Bihać je bio u sličnoj situaciji. Tada je iz nužde formirana lokacija 'Vučjak' na granici prema Republici Hrvatskoj, odnosno EU. Osim što je spasila grad i turističku sezonu, ta lokacija je značila i svojevrsni pritisak na Evropsku uniju koja je istovremeno prenosila taj pritisak na državni nivo vlasti Bosne i Hercegovine da se uključi. Ubrzo nas čeka još gora situacija. Novi migranti dolaze, trenutni privremeni smještaji su krcati, Vučjaka nema, država se kasno uključuje", prognozira nepoznati autor u tekstu koji zapravo tuguje za zatvaranjem Vučjaka, izrazito neuslovnog i nehumanog kampa za ljude u pokretu, izgrađenog na deponiji smeća i okruženog minskim poljem.

Međutim, nisu mediji jedini koji svojim objavama šire mržnju i netrpeljivost prema ljudima u pokretu, posebno je opasno kada to čine institucije putem svojih zvaničnih internet stranica. Tako je Opština Velika Kladuša objavila sadržaj koji su prenijeli mediji iz USK, a koji mržnju prema izbjeglicama i migrantima povećava njihovim povezivanjem sa virusom korona.

"Općina Velika Kladuša posljednjih godina izložena je problemima sa migrantima koji su i prije pojave koronavirusa (COVID -19) predstavljali potencijalnu opasnost za život, zdravlje i sigurnost građana. U trenutnoj epidemiološkoj situaciji građani su suočeni sa dosada najvećim strahom i rizikom za život, zdravlje i sigurnost svojih porodica, a koje je uzrokovano smještajem, neodgovornim ponašanjem i nekontrolisanim radnjama koje migranti čine svakodnevno. Od trenutka proglašenja stanja nesreće, primjetan je povećan broj migranata na području Općine Velike Kladuša. Posebno nas zastrašuje i zabrinjava činjenica da se migranti svojim ponašanjem ne pridržavaju bilo kakvih mjera zaštite u trenutnoj epidemiološkoj situaciji (obavezna upotreba dezinfekcijskih sredstava prilikom ulaza u trgovine, pridržavanje mjera udaljenosti među licima u trgovinama, marketima i drugim objektima, obavezno nošenje zaštitnih maski i rukavica, zabrana grupisanja, mjere zabrane kretanja i dr.) a što dodatno povećava strah i nesigurnost građana", navedeno je na zvaničnoj web stranici.

Međunacionalne tenzije

Otvaranje novog kampa za ljude u pokretu u selu Lipa pored Bihaća pretvoreno je u nacionalno pitanje, pa su mediji u Republici Srpskoj umjesto o nehumanim uslovima u kojima su boravili, gladi i nepristupačnosti medicinskih usluga, akcenat stavljali na lokaciju kampa, ističući da se radi o srpskom selu i da se prihvatni centar nalazi u neposrednoj blizini pravoslavne crkve, ne dajući obrazloženje zašto je to bitno. U ovakvom izvještavanju dominira javni servis, novinska agencija Srna, čije tekstove dalje prenose Radio-televizija Republike Srpske, kao i portali SrpskaInfo i Nezavisne.

"Migrantski centar ne može biti u srpskom selu", "Pripremaju Lipu za migrante, iako su Srbi protiv", "Migrante smještaju u selo Lipa, Srbi najavljuju proteste", "Prvi migranti smješteni u Lipu, Srbi ogorčeni", samo su neki od naslova tekstova na portalu Nezavisnih novina. Za sagovornike su birane osobe koje gradnju kampa ocjenjuju kao "cilj federalnih vlasti da očiste FBiH od Srba", čime se direktno raspiruju međunacionalne tenzije.

"'Sve ovo je još jedna u nizu licemjernih odluka vlasti u Federaciji kada je u pitanju srpski narod, pravo na srpski jezik i ćirilično pismo i sve ono što je srpskom narodu dozvoljeno pravom Ustava i konstitutivnosti', rekao je Broćeta dodajući da su Srbi izbjegli i vratili se na svoja ognjišta te da sada neko sebi daje za pravo da im dovodi sumnjiva lica iz evroazijskih zemalja za prve komšije", navedeno je na portalu Nezavisne.com, čime je novinar uz prenošenje vrlo sporne i huškačke izjave sagovornika direktno učestvovao u širenju govora mržnje.

Novinska agencija Srna objavila je serijal tekstova o otvaranju kampa Lipa pored Bihaća, a poruka većine njih jeste da je ovaj čin usmjeren direktno protiv srpskog stanovništva, shodno čemu su birani i sagovornici u tekstovima. Tako se prenosi izjava episkopa bihaćko-petrovačkog koji kaže da će "neka nova statistika obeščastiti ovo selo, njegovu prošlost, ali i njegove nekadašnje žitelje čiji je smiraj u seoskom groblju sada pod znakom pitanja".

U tekstovima Srne našle su se i rasističke izjave.

"Strahujemo, zamislite da su vam prve komšije ljudi iz evroazijskim zemalja. Nikome nije svejedno kada samo pomisli na to, ni nama Srbima ni Bošnjacima iz Petrovca", stoji u citatu predsjednika Mjesne zajednice Vrtoče Zdravka Atlagića.

Poređenjem teških uslova u kojima žive povratnici ovog područja i uslova u kampu zapravo se stvara odbojnost prema ljudima u pokretu.

"Povratnici u pojedina mjesta u Federaciji BiH /FBiH/ ni nakon 25 godina nisu dobili struju i vodu, te muče muku sa infrastrukturom, a sve to je obezbijeđeno za manje od mjesec dana za migrante koji će biti smješteni u novoizgrađeni kamp u selu Lipa kod Bihaća, izjavio je Srni predsjednik Opštinskog odbora SNSD-a u Bosanskom Petrovcu Nemanja Davidović. Davidović kaže da je za migrante, osim struje i vode, obezbijeđen i internet", navodi se u tekstu Srne.

U tekstovima ovog javnog servisa ide se tako daleko da se izgradnja kampa naziva planskom islamizacijom.

"Vlasti u FBiH i nakod 25 godina od završetka rata rade na etničkom čišćenju Srba u FBiH. Izgradnja migrantskoc centra u srpskom selu Lipa je planska islamizacija", glasi izjava delegata srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH Dragane Damjanović.

Provjeriti istinitost izjava

Pored huškanja, portal Nezavisnih novina prenio je i netačne informacije koje je u javnosti iznio ministar bezbjednosti BiH Fahrudin Radončić.

"Mnogi su mislili da je to humanitarno pitanje, napokon su svi shvatili da je to sigurnosno pitanje. Ova zemlja ne može podnijeti 7.000-8.000 migranata i to ozbiljno utiče na komoditet naših građana i ja ću već ove sedmice započeti kampanju zasnovanu na zakonu da se priprema plan njihove repatrijacije, odnosno njihovog izbacivanja iz BiH. Namjerno koristim taj izraz jer nisu ovdje u pitanju ratni migranti, ovdje su u pitanju ilegalni ekonomski migranti iz Pakistana, Afganistana i mnogih zemalja koje se bogatije od BiH", kazao je on.

Pored otvorene mržnje prema ljudima u pokretu, prijetnji deportacijom i stvaranja osjećaja nesigurnosti bh. građana zbog njihovog prisustva, Radončić koristi izraz "ilegalni migranti". Takođe, on ljude iz Avganistana, zemlje razorene ratom posljednjih dvadesetak godina, odbija nazvati izbjeglicama, pa čak i ratnim migrantima, već ih dodatno etiketira nazivajući ih "ilegalnim ekonomskim migrantima", dajući utisak da ljudi nemaju pravo napuštati svoju zemlju zbog ekonomskih razloga, iako sama BiH ima ozbiljnih problema zbog migracije sopstvenog stanovništva. Sličnu stvar Radončić radi i ljudima iz Pakistana, zemlje u kojoj se trećina stanovništva nalazi ispod granice siromaštva.

Stavove Radončića dijeli i srpski član Predsjedništva Milorad Dodik, koji navodi da ljude u pokretu treba "odmah izbaciti iz BiH".

Koliki je to veliki broj?

Portal Usn.ba u tekstu Dok se Bišćani pridržavaju mjera povodom koronavirusa, migranti slobodno lutaju gradom, u samo nekoliko rečenica stvara otpor lokalnog stanovništva prema ljudima u pokretu, stvarajući utisak da su migranti i izbjeglice povlašteni u odnosu na bh. građane.

"Čitatelj portala poslao nam je fotografiju iz centra grada Bihaća na kojoj se vidi veći broj migranata kako bez kontrole policije boravi na javnoj površini", naveo je autor teksta.

Kao prilog objavljena je fotografija otprilike 16 ljudi, raspoređenih u četiri grupe.

Na portalu USKinfo objavljena je i vijest senzacionalističkog naslova "FOTO: Veća grupa migranata krenula prema gradu, policija ih vratila nazad – saznali smo šta se dešava". Pored toga što se u tekstu ne nudi informacija šta se dešava i sa kojim namjerama je grupa krenula prema gradu, priložene fotografije prikazuju manje od 20 ljudi, samo drugačije raspoređenih tokom kretanja. Pored objavljivanja definformacije, autor teksta je ljude u pokretu predstavio i kao opasnost koja nadire prema gradu i spriječena je policijskom intervencijom.

Ima li dokaza za optužbe?

Pored iscrpnih i brojnih snimaka policijskih akcija prebacivanja ljudi u pokretu iz napuštenih objekata u kamp Lipa, portal USKinfo posvetio je jedan prilog i stadionu gdje su boravile izbjeglice i migranti u nedostatku adekvatnijeg smještaja. U sedam minuta izrazito dugih kadrova koji se ponavljaju više puta, autor priloga prikazana oštećenja pripisuje nemaru ljudi u pokretu, iako ne nudi nijedan dokaz za to. Smeće i ostaci zapaljene vatre mogu se direktno povezati sa boravkom ljudi, ali ne i polomljene stolice i išarani zidovi, posebno ako nemamo prikaz stadiona prije boravka izbjeglica i migranata na njemu.

"Iako, ruku na srce, ovaj stadion nije bio u sjajnom stanju ni prije dolaska migranata, čini se da je ovaj put ipak najgore do sad. Stadion, nekad stabilnog premijerligaša, danas više liči na dio Černobila, nego mjesto gdje su padali veliki i gdje je zamalo došla, torinska Stara dama", piše autor teksta, praveći paralelu između ljudi u pokretu i jedne od najvećih katastrofa koje su zadesile čovječanstvo.

Prekršajni nalog novinaru, prijetnje i onemogućavanje rada

Nakon što su Policijski službenici spriječili rad reporterske ekipe RTV Slon u Tuzli, tako što su novinarki oduzeli telefon i iz njega izbrisali fotografije sa terena, čuvari reda su u Bihaću u dva navrata onemogućili novinara Ajdina Kambera da radi na terenu, te mu izdali prekršajni nalog na 500 KM. Oba puta je Kamber snimao migrante i izbjeglice, kao što to radi posljednjih pet godina, a ovo nije prvi put da zbog ove teme ima problema sa policijom.

"U okolici Bihaća sam 21. aprila pratio grupu izbjeglica i migranata na putu prema Hrvatskoj te snimao i razgovarao s njima kako bi napravio reportažu. Želio sam saznati šta se dešava u proteklim periodu s obzirom na pojavu koronavirusa kao i restrikcija koje su na snazi u cilju suzbijanja epidemije. U povratku sa terena na padinama Plješevice oko 20:30h mi prilaze pripadnici Granične policije BiH kojima sam dao na uvid dokumente, novinarske akreditacije te sam im objasnio da sam na zadatku i da pripremam novinarsku priču. Na to oni odgovaraju da je započelo vrijeme policijskog sata te su pozvali policiju Unsko-sanskog kantona. Gotovo dva sata na hladnoći su trajale provjere i pokušavao sam policajcima objasniti situaciju i razloge zbog kojih sam tu, kao i da imam odobrenje da radim u tom periodu", ističe Kamber.

Kako govori, nekoliko dana ranije je upitao Federalnu upravu civilne zaštite (FUCZ) koje procedure mora ispoštovati kako bi mogao obavljati svoj posao tokom policijskog sata, s obzirom na to da je slobodni novinar i da nema stalno zaposlenje.

"Portparolka FUCZ me nazvala i objasnila da mi je sasvim dovoljna novinarska akreditacija. Iako sam sve ove informacije prenio policajcima i predložio im da kontaktiraju FUCZ, oni su naposljetku odlučili da mi napišu prekršajnu prijavu i dali uplatnicu kojom bi trebao sa 500 KM napuniti budžet Unsko-sanskog kantona", navodi Kamber.

Već sutradan uslijedio je novi problem sa policijskim službenicima, kada je Kamber odlučio da snima njihovu akciju prebacivanja ljudi iz napuštenih objekata u kamp Lipa. Uslijedilo je novo legitimisanje i prijetnje, u kojima je učestvovao i lično komesar policije USK Mujo Koričić, pitavši ga u nekoliko navrata ko mu je dozvolio da radi, iako su na istoj lokaciji neposredno prije Kambera snimali drugi mediji.

"Ostao sam uskraćen u obavljanju posla dok akcija nije završila, a policajci su mi rekli da će najvjerovatnije protiv mene pokrenuti krivični postupak ukoliko utvrde da sam neovlašteno bio na tom mjestu", govori ovaj novinar.

Aktuelne teme

Autor:

Vanja Stokić

Foto credits:

Imrana Kapetanović/Ilustracija

Vezani članak:

Ljudski o ljudima u pokretu: Vratite im dostojanstvo

Od malih nogu CENTRALNI:

Online treninzi su prilagođeni svima, bez obzira na to o kojem obliku i stepenu invaliditeta je riječ.

Zbog pandemije uzrokovane koronavirusom, u BiH i širom svijeta prekinuta su brojna sportska takmičenja i aktivnosti, a sportisti i parasportisti najčešće treniraju u kućnoj izolaciji. Takvim uslovima rada prilagodili su se i članovi Plivačkog kluba SPID iz Sarajeva u kojem treniraju i djeca i mladi sa različitim oblicima invaliditeta. Zbog zatvaranja bazena, uz pomoć online plaformi treniraju u svojim kućama.

"Pandemija koronavirusa itekako je uticala na naš klub, na aktivnosti i planove našeg kluba, mnoga takmičenja na kojima smo planirali da nastupimo u regiji su otkazana. Neka su otkazana, neka su prolongirana", kaže Amel Kapo, trener i osnivač Plivačkog kluba SPID.

Online treninzi održavaju se tri puta sedmično, a treneri kroz kreativne zadatke pokušavaju treninge učiniti interesantnijim. Trener Kapo kaže da su zadaci prilagođeni svima i ističe da, iako je moto ovog kluba: "U vodi smo svi jednaki", sada žele da i na suhom budu svi jednaki.

"S obzirom da mi u klubu imamo različite vrste stepena i oblike invaliditeta, pa tako i osobe s intelektualnim poteškoćama, svi ti treninzi su naravno i za njih prilagođeni", ističe Kapo.

Zbog pandemije je prolongirano i Evropsko prvenstvo u paraplivanju na kojem je trebao nastupiti i član PK SPID, Nermin Memić.

"Osobama s invaliditetom je jako teško raditi u izolaciji, jer nekim osobama je potreban trener, potrebna je stručna osoba koja će da radi sa njima kako se oni ne bi povrijedili i kako bi pravilno radili vježbe i pravilno razvijali", kaže Memić.

Memić ističe da je plivanje sport kojeg je teško nadoknaditi kroz druge sportove i aktivnosti osim samog plivanja. Ipak, kako kaže, trudi se održati dobru formu i u nedostatku sportskih rekvizita, često improvizuje sa drugim predmetima koje nađe u svojoj kući.

Trener Kapo smatra da će se bez pomoći države određeni sportovi čak i ugasiti što se posebno odnosi na sport osoba s invaliditetom.

"Bazeni su prvi zatvoreni, a mislim da će se zadnji otvoriti. Šta će biti, kako će biti u budućnosti stvarno ne znam, ali apelujem na nadležne da povedu brigu o sportistima generalno, a posebno za sportiste osobe s invaliditetom, jer ih nema mnogo", poručuje Kapo.

Aktuelne teme

Autor:

Nejra Hasečić

Foto credits:

PK SPID

Vezani članak:

Nermin Memić: Prvi bh. predstavnik u paraplivanju

Od malih nogu CENTRALNI:

Kao i drugdje u svijetu i u BiH tokom COVID-19 pandemije na površinu isplivava i ksenofobija i stereotipi o ljudima iz Kine.

Volimo trilere i misterije, priče sa neočekivanim obrtom, snažnom emocijom i porukom. Manipulacija i fikcija se upliću u svakodnevne političko-društvene vijesti s ambicijom da popune praznine i ispeglaju kognitivne i emocijalne nabore, baratajući ekstremima, nudeći konačne odgovore, imenujući krivce, te tako nude katarzu i oslobađaju nas muka neugodne nijansirane stvarnosti. Nevolja je u tome što takve vijesti mogu imati stvarne žrtve – pojedince i grupe koje prokazujemo i zatim ih (na simboličkoj, a nekada i stvarnoj razini) uništavamo.

Sa širenjem novog koronavirusa tako se upregla svjetska, regionalna i lokalna mašinerija proizvođača i prodavača magle. U proizvodnji i distribuciji sumnjivih sadržaja važnu ulogu imaju online komentatori i eksperti sumnjivog integriteta, sumnjive platforme koje imitiraju medije u formi ali ne i u profesionalnim normama, ali i sami mediji. Ovim posljednjim dijelom nedostaje resursa i/ili volje da provjere sve informacije i ponude nam neophodan kontekst, ali neki od njih i sami manje ili više manipuliraju činjenicama iz komercijalnih razloga i ne mareći za profesionalnu etiku. Pri tome kruže najrazličitije teorije zavjera, netačne i parcijalne vijesti. Između ostalog, kao i drugdje u svijetu i u BiH tokom COVID-19 pandemije na površinu isplivava i ksenofobija i stereotipi o ljudima iz Kine.

Pogledajmo samo nekoliko primjera nasumično odabranih problematičnih sadržaja medija, i naročito korisničkih komentara, kako bismo ilustrirali neke od zabrinjavajućih problematičnih stavova prema Kini i kineskim državljanima.

Virus koji je stigao prije nego što je stigao

Naslov teksta na portalu RTVBN: Korona virus iz Kine stigao u Sarajevo (tekst objavljen 21.02.2020.) tako nije poklekao pred dosadnom i svakodnevnom činjenicom da su, umjesto virusa, zapravo stigla tri državljana Kine. Tek su stavljeni pod zdravstveni nadzor i testirani na virus, kako i stoji u tekstu. Naizgled bezazlena greška, ili prije naslov konstruiran samo kao mamac za čitaoce, odražava jedan dublji problem. Izjednačavanje koronavirusa sa Kinezima poput onog u navedenom naslovu (slično kao kada se kaže "kineski virus"), pa makar bilo i nenamjerno, utiče na to kako percipiramo svijet, i ukoliko se normalizira može izazivati nelagodu, strah i gnušanje prema pripadnicima jednog naroda. Poistovjećivanje zaraze sa jednom društvenom grupom je strategija koja je kroz svjetsku historiju redovno korištena protiv imigranata i drugih manjina, i novinari bi trebali biti posebno pažljivi s tim.

Neki od komentara ispod tog teksta su:

"Zatvraj sve moguce linije u pravcu (i dolazak)iz Kine (to svakako nisu ljudi to su zmijojedi)!!Izoluj se od njih dok nije kasno!!"

"Svaki drugi stanovnik BiH je žuti. Oni su svaki virus donijeli u Evropu. I one ptičje i praseće gripe su donijeli oni. Ljudi koji hoće da dokuče nešto iznad Boga. E, ne može. Ima neka linija koja se ne prelazi....".

Mišljenja da su i neki od ranijih virusa koji su zahvatili veći broj ljudi u svijetu potekli iz Kine nisu rijetka u BiH, ali je tačno da MERS i svinjska gripa nisu prvi put otkriveni u Kini, već u Saudijskoj Arabiji, odnosno Sjedinjenim Američkim Državama.

Rasistički komentari i teorije zavjere, međutim, mogu biti inspirirani i istinitim vijestima.

Proizvodnja virusa u službi političkih i ekonomskih projekata

Vijest o francuskom ljekaru, dobitniku Nobelove nagrade, Lucu Montagnieru koji tvrdi da je virus proizveden u laboratoriji u Kini, objavljena u mnogim medijima, sadrži tačne tvrdnje. Međutim, tekst na koji vodi link iznad je kratak, zasnovan čini se u potpunosti na agencijskoj vijesti i ne nudi dodatne informacije i kontekst. Važni aspekti priče nedostaju pa se propušta informirati čitatelja da je Montagnier poznat po nizu kontroverzi zbog kojih je ostalo malo od njegovog nekadašnjeg naučnog kredibiliteta. Tako je između ostalog prije nekoliko godina tvrdio da je moguće izliječiti autizam dugotrajnom terapijom antibioticima.

Jedan od korisnika komentira tekst ovako:

"..prvo napravili SARS (...) usavršili ga i napravili koronu...i sjebali naivni Zapad bez i jednog ispaljenog metka !!! Dok je zapad naravno (...) u svojoj mržnji (opet su im zajednički Kinezi i Rusi uvalili priču o "Islamskom fundamentalizmu")...mlatio bijedne muslimane...a prava opasnost je vrebala baš sa delekog Istoka".

Osim stavljanja krivice na Kineze i Ruse i za nepravednu i nasilničku politiku Zapada prema muslimanima, komentar također perpetuira tvrdnje teoretičara zavjere o tome da je virus proizveden u laboratoriji. Otkako se pojavio virus SARS-COV-2, kruže teorije da je njegova proizvodnja dio: a) kineskog programa proizvodnje biološkog oružja; i b) projekta u kojem Kina nastoji preuzeti vlasništvo nad kapitalom.

U drugim verzijama teorija zavjere krivac je farmaceutska industrija a i Kina se predstavlja kao žrtva nastojanja svjetskih sila da se uništi kineska ekonomija (vidjeti više npr. ovdje i ovdje). Takve vijesti možemo pronaći u sadržajima tradicionalnih masovnih medija, pa je tako Oslobođenje objavilo, a Hayat, Blic i drugi mediji prenijeli, tekst u kojem se sugeriše da je virus dio programa razvoja biološkog oružja u Kini (platforma Raskrinkavanje objavila je analzu tih sadržaja ovdje). Podsjetimo, nema nikakvih dokaza da je virus vještački proizveden i pretpostavlja se da se najprije pojavio među životinjama.

Mračne gastronomske prakse

Kako su neke informacije ukazale na to da se virus možda prvi put pojavio na otvorenoj pijaci u Wuhanu, kineska kuhinja tj. pripisana joj ekscentričnost, česta su meta problematičnih komentara. Tako su brojni komentari na tekstove o koronavirusu koji sadrže diskriminatoran, rasistički govor, pa i u strogom smislu govor mržnje. U nastavku su samo neki od degutantnijih komentara na popularnom portalu Klix, kakvi se mogu pronaći slučajnim pregledom tekstova.

"Najveca gamad na planeti."; "pleme im se zatrlo,gledaj sta ždere pogan"; "Zločinacki narod.Trebala ih je korona sve unistiti.Crkli dabogda" (ispod ovogčlanka): "isti vlasi, lažovi i prljaveži".; "Donijeli su oni sa sobom svakakvih klica i bakterija.Dovoljno je znati da oni peru čarape i donji ves u kuhinjskom sudoperu (...)Pricala mi kolegica koja je radila kao sezonski radnik sobarice u Dubrovniku prošle godine (...) To je prljav i arogantan narod"; "Nema gore nacije, oni ce citav svijet gurnuti u propast sa svojim lazima i virusima (...) bice od njih jos pandemija jer oni jedu sve"; "POBITI GOVNA RASPALA"(ispod ovogčlanka); "Mrš stoko kineska treba vas sve hemijskim gasovima potrovati"(ispod ovogčlanka). "Zuti Smradovi poslali virus, a sad zaradjuju milijarde na nama.. Smrt zutima!!" (ispod ovogčlanka).

Širok je repertoar metafora upregnutih u službi konstrukcije neprijatelja, gdje se Kinezi izjednačavaju sa gamadima, Vlasima (termin korišten za Srbe, u pogrdnom značenju), prljavštinom, lažima, fekalijama, te se cijela nacija dehumanizira, a zatim pojedinci opravdavaju, ako ne i pozivaju na njeno uništenje. Upravo u korisničkim komentarima najlakše možemo pronaći problematične stavove i stereotipe o kineskoj zajednici, koji prate skoro svaki tekst koji govori o virusu i Kini ili ljudima iz Kine.

U redakcijskim sadržajima medija su problematične i neistinite vijesti o Kinezima mnogo rjeđe. Faruk Borić, novinar i predsjednik Udruženja "Bosansko-kinesko prijateljstvo" i jedan od osnivača online platforme Kina-danas, smatra da je bilo nekoliko slučajeva moguće virtuelne hajke na ljude iz Kine "prije svega mislim na sagu o autobusu kineskih turista iz Wuhana kada su pojedini mediji u stopu pratili kretanje ka BiH, proizvodeći anksioznost i paniku", ali da je riječ o zanemarivom uzorku medija.

Češći su, međutim, tekstovi kojima nedostaje kontekst ili čiji naslovi sugeriraju negativan stav prema kineskoj zajednici. Takvi su, uz ranije pomenut tekst BN televizije, naslovi poput "Kinezi se predomislili: Broj umrlih u Wuhanu povećan za 1.300 osoba", "Kineski restorani nude sve više lažnog biljnog mesa otkako su otvorili svoja vrata" ili ilustracije koje mogu podstaći stereotipe o gastronomskim perverzijama Kineza (npr. ovdje).

Kineska zajednica u BiH i posljedice problematičnih sadržaja

Stereotipiziranje i sistematsko prokazivanje jedne zajednice mogu imati stvarne posljedice i uticati na živote njenih pripadnika. Svjetski mediji izvještavaju o porastu verbalnih napada i nasilja protiv pripadnika azijskih nacija, kao i bojkota njihovih kompanija i radnji u kontekstu COVID-19 pandemije.

U BiH danas živi oko 500 pripadnika kineske zajednice, a po informacijama kojima raspolaže Udruženje "Bosansko-kinesko prijateljstvo", zabilježeni su neki slučajevi njihove diskriminacije, naročito na početku izbijanja epidemije. Konkretnije, pojedinci su pripadnike oslovili s "korona" ili "koronavirus". Pored toga, oni među njima koji su vlasnici firmi (uglavnom malih i porodičnih) u BiH "dijele brige i nade drugih poslodavaca", kaže Borić. Moguću dodatnu štetu donose pojedine sasvim izmišljene vijesti o biznisima kineskih vlasnika.

I na kraju, pripadnici azijskih zajednica u BiH jesu izloženi zlim sentimentima i jezicima, koji se lako mogu pronaći u online komentarima. Borić, međutim, smatra da tek manjina gradi svoje mišljenje na osnovu predrasuda i da je velika većina građana BiH prijateljski raspoložena prema Kinezima.

Da omjer u korist prijateljstva u kontekstu COVID-19 pandemije bude još veći mogu doprinijeti mediji i građani detaljnijim istraživanjem, pažljivijim izvještavanjem i dijeljenjem vijesti u trenutnoj kriznoj situaciji, osudom problematičnih komentara (i portali boljim administriranjem), a u ekstremnim slučajevima i prijavljivanjem govora mržnje nadležnim institucijama.

Napomena: predstavljeni su komentari koji nisu reprezentativni za sve sadržaje online komunikacije već ilustruju neke od problematičnih praksi. Neki od komentara, premda su u ovoj maloj pretrazi tekstova i komentara bili rjeđi, opovrgavaju negativne komentare i Kineze predstavljaju na korektan način.

Tekst autorice Sanele Hodžić preuzet je sa portala Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Izvještavanje o koronavirusu: Potrebno prilagođavati televizijski sadržaj osobama s oštećenjem sluha

Od malih nogu CENTRALNI:

Šta god da govore, komentariše se njihov fizički izgled.

Atraktivne, lijepe, nenašminkane, "napumpane". Tako su mediji u našoj regiji pisali o različitim ženama pokrivajući teme u vezi sa pandemijom COVID-19. Mjerili su dubinu njihovih dekoltea i dužinu suknji. Vrijeđali su i naučnice i teoretičarke zavjere komentarišući njihov izgled. Drugim riječima, "banalizovali su jako ozbiljnu temu", kako je to rekla jedna od tih žena.

Srbijanska epidemiologinja Darija Kisić Tepavčević došla je u žižu javnosti kao članica Kriznog štaba za suzbijanje COVID-19 u Srbiji. Više od onog o čemu je govorila, neki mediji su pratili kako je izgledala tokom javnih obraćanja.

Portal Alo.rs u tekstu pod naslovom "Svi se pitaju koliko ih Darija Kisić ima? Kad god se pojavi svima na pameti samo jedno" objavljenom 16. aprila je naveo: "Na svakoj konferenciji pleni izgledom, a primetno je da strogo vodi računa o odevanju, pa se pitamo koliko sakoa ima lepa doktorka, budući da se nije pojavljivala dva puta u istoj odevnoj kombinaciji."

Portal Vaseljenka u tekstu pod naslovom "Darija Kisić član Rotari kluba Bila Gejtsa i sestra srbofopkinje Vildane Selimbegović" objavljenom 18. aprila je napisao: "Narodni poslanik Srđan Nogo nedavno je izjavio da neprimereno obučenu Dariju Kisić Tepavčević spremaju za novog ministra zdravlja u Srbiji."

Kisić Tepavčević bila je takođe i meta seksističkih napada na račun svog izgleda i na društvenim mrežama uglavnom među korisnicima/cama iz Srbije. "Plavuša", "glupača" i "lutkica" samo su neki od komentara.

Na njih je reagovala srbijanska povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković navodeći da oni učvršćuju seksističke stereotipe da žene na funkcijama ne mogu da imaju profesionalne kompetencije već su te pozicije rezultat njihovog izgleda. "To je još jedan od brojnih primera u kojima se žena omalovažava i vređa zbog fizičkog izgleda, bez obzira na znanje, stručnost i sposobnosti koje ima."

Osim medijskih klikbejt sadržaja i komentara na društvenim mrežama, čak i tekstovi koji su o Kisić Tepavčević govorili u afirmativnom tonu su bili seksistički. Portal Indeks.rs u tekstu pod naslovom "To je OVAJ ČOVEK: Darija Kisić Tepavčević" i podnaslovom "'OPASNIJA' OD KORONE" objavljenom 6. aprila naveo je ovu izjavu psihijatra Jovana Marića:

"Doktorka je iz Sarajeva, moja Bosanka. Prepoznao sam je kad sam je video na televiziji, a sećam je se i sa fakulteta, bio sam joj profesor. Zato i imam potrebu da kažem da u osnovi neprimerenih komentara leži zavist koju mi, psihijatri, tumačimo kao nemogućnost prihvatanja tuđeg uspeha. Jasno je da Darija lepo govori, doktor je nauka, lepo izgleda, naporno radi na sebi i to se vidi. To što je ona i u doba izolacije i epidemije takva, to je odraz poštovanja prema sebi, ali i prema drugima. Ukratko, ona je ponos lekarske profesije! Svojim izgledom dodatno pokazuje da je osoba od poverenja, kao što se za dr Kona može reći da je gospodstven. Da nije sređena i našminkana, takođe bi bilo komentara, verovatno isto loših, a to ne bi smelo. Lekari u ovoj situaciji daju maksimum, a rade pod otežanim uslovima."

Isto kao što ne bi smjelo da se komentariše to što se druga uspješna žena u Srbiji, Ana Brnabić, ne šminka, jednako je problematično tvrditi da (dobar) izgled Kisić Tepavčević govori u prilog njenim profesionalnim sposobnostima. Marić, čini se, nije prepoznao da je i njegova izjava seksistička.

Isto kao što je seksistički i neprimjereni kompliment novinara Senada Hadžifejzovića upućeni Kisić Tepavčević u toku intervjua na Face TV u aprilu ove godine: "Moram vam reći da mnogo ljepše zvuči lijepa vijest kada je saopštava lijepa stručnjakinja, nego kad dobru vijest saopštava ovaj dobri dečko." Kisić Tepavčević mu je na to odgovorila: "Dobra vest je dobra vest, a loša vest je uvek loša ko god da je kaže, tako da nemojte da banalizujemo stvari kada je u pitanju jako jako ozbiljna tema."

Kisić Tepavčević je u jednom drugom televizijskom intervjuu odgovorila na sličan način kad ju je voditelj Oliver Jakšić sa srbijanske televizijske stanice B92 pitao za komentar odluke da "jedna dama" ide u žarište epidemije. Njen odgovor da "čak ni ne razume pitanje" postao je viralan. Grupa "Novinarke protiv nasilja prema ženama" zatražila je izvinjenje voditelja zbog pitanja koje je ocijenila kao "uvredljiv čin srozavanja stručnosti i znanja". Jakšić je u razgovoru za Nova.rs rekao da mu nije bila namjera da ikoga uvrijedi i da je "sve pogrešno protumačeno". "Mislim da je Darijin odgovor doveo do toga da se to pitanje protumači kao seksističko. Moja ideja zaista nije bila takva."

Napumpane usne, celulit i podočnjaci

I dok su Kisić Tepavčević zbog odjeće i frizura i potcjenjivali i hvalili kao stručnjakinju, u slučaju "internet senzacije" Erne Selimović njen izgled je korišten isključivo kao argument "da je glupa".

Selimović je autorica viralnog video snimka u kojem je kompilirala brojne teorije zavjere tvrdeći da novi koronavirus zapravo ne postoji zbog čega je bila ismijavana. Portal Glasnarodabih.com u tekstu pod nazivom "Jeli bolja Erna Selimović" objavljenom 22. aprila ovako ju je opisao: "Erna Selimović. Djevojka koja vjeruje u teorije zavjere i nepostojanje koronavirusa. O Erninoj inteligenciji najrječitije govore njene napumpane usne." Dragan Bursać je u komentaru o Selimović objavljenom na portalu Radio Sarajevo napisao: "Nije Erna tek tako izmilila ispod nekog kamena sve sa svježe silikoniranim usama da bi nam prosipala sulude teorije zavjere."

Njene izjave - ako su sporne i potencijalno opasne - trebaju biti predmetom javne diskusije, ali njen izgled s tim nema veze. Portal Raskrinkavanje, na primjer, dokazao je da su tvrdnje Selimović lažne vijesti i dezinformacije vodeći se isključivo naučnim činjenicama.

Portal Radio Sarajevo ispod Bursaćevog komentara naveo je da "mišljenja i stavovi autora tekstova moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala". Novinarka i feminiskinja Tamara Zablocki smatra da to nije dovoljno. "Mediji su i po Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH dužni širiti ideju o ravnopravnosti spolova, a zabranjeno im je prikazivanje i predstavljanje osobe na uvredljiv i ponižavajući način s obzirom na spol, a seksizam u kolumni je još uvijek dio medija na kojem je kolumna objavljena."

Osim usana, neki mediji su pisali o "karantinskom" celulitu pjevačice Rade Manojlović. Portal Ekskluziva.ba u tekstu pod naslovom "(Foto) Rada Manojlović se nenormalno ugojila u karantinu: Kipi na sve strane, a celulit na izvoz!" objavljenom 9. maja je napisao:

"Danas je bila jedna od gošći u emisiji Magazin In, a pri samom dolasku priznala je kako je ostavila svoju štalu zbog emisije Sanje Marinković.

Ona je došla u svjetlucavom mini kompletu, kratkoj majici i mini suknji, u kojoj su sijevale njene butine!

Radmila je priznala da je nabacila par kilograma, a ono što je svima zapalo za oko jeste njen celulit na butinama i nogama, za koji Rada nije marila."

Istog dana, portal Klix.ba u tekstu o tzv. aferi "respiratori" pod naslovom "Kako je atraktivna voditeljica Ana Bavrka pomogla "Srebrenoj malini" u poslu nabavke respiratora" je napisao:

"Prilikom izuzimanja dokumentacije iz Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH u aferi 'Respiratori' inspektori su uočili i ime atraktivne TV voditeljice Ane Bavrke."

Index.hr u tekstu pod naslovom "Kolinda se javila na Fejsu povodom rođendana, pratitelji uočili nešto na njenoj ruci" objavljenom 29. aprila naveo je:

"KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ, bivša predsjednica Hrvatske, danas slavi 52. rođendan. Na Facebooku je svima zahvalila na čestitkama i objavila fotografiju na kojoj pozira u opuštenom izdanju.

Iako smo je navikli gledati uvijek dotjeranu, bivša predsjednica na fotografiji izgleda drugačije nego inače. Pramenovi kose, koju gotovo uvijek nosi u čvrstoj punđi, slobodno joj padaju niz lice. Na sebi nosi minimalno šminke, a na licu joj se ocrtavaju podočnjaci koji stvaraju dojam umora i iscrpljenosti.

"Zasipani vijestima o virusu, nemojmo zaboraviti da drugi problemi nisu nestali. I nemojmo ih zanemarivati, a pogotovo ne ignorirati", napisala je Kolinda i dodala da sve pozdravlja iz svog privremenog ureda na balkonu."

Primjera, koji ne mogu stati u ovu analizu, ima još puno. Zablocki kaže da njima nije iznenađena jer je ovakvo izvještavanje "naprosto trajna situacija u medijima".

"Kad su uopšte prisutne u medijskim napisima, žene se objektificira, infantilizira, trivijalizira, svodi na njihove modne izbore ili kilažu, te ih se neizostavno 'pogura' bajatim 'komplimentima' tako što ih se naziva atraktivnim, ljepšim spolom, nježnijim spolom i damama, čak i onda kad su na najvišim političkim pozicijama i kad bi ih se ne samo trebalo, već i moralo analizirati kroz njihove političke poteze, stručnost ili nestručnost."

Seksizam u medijima za vrijeme COVID-19 nije bio jako vidljiv na samom početku pandemije jer za njega nije bilo prostora. Ali kako je vrijeme odmicalo, vratio se u punoj snazi. I tu će, po svemu sudeći, i ostati.

Tekst je preuzet sa portala Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Lidija Pisker

Foto credits:

Facebook "Seksizam naš svagdašnji"

Vezani članak:

Zašto je feminizam humanizam ili šta žene žele?

Od malih nogu CENTRALNI:

Komentari na portalima puni su govora mržnje za koji niko ne odgovara.

Na velikom i neregulisanom tržištu internet portala na kojem se mediji bore za čitanost i veću cijenu reklamnog prostora, komentari ispod tekstova, koji po pravilu znače i veću posjećenost, odavno su postali neizostavan dio komunikacije. Ostavljanje mogućnosti publici da učestvuje u raspravi ispod teksta za većinu današnjih online medija je nešto što se podrazumijeva i što više čak i nije pitanje izbora, smatra Miloš Teodorović, izvršni urednik Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa (RSE).

"Svaki medij koji pretenduje da dopre do publike više ne može izbeći pružanje prostora i za komentare. To je postalo skoro pa uslov da uopšte učestvujete u medijskom prostoru. Logika interneta nameće potrebu interakcije. Dakle, nije više samo novinar taj koji priča priču, nego publika podrazumeva da ima pravo da je nadogradi", ističe Teodorović, dodajući da bez komentara više nije moguće ni analizirati efekat priče.

Ostavljanje prostora za komentare na internet portalima, makar u teoriji, trebalo bi doprinijeti kvalitetnijoj debati, razmjeni mišljenja i stavova u javnom prostoru, što je osnova modernih novih medija ali i pluralizma i demokratije, slaže se Elvir Padalović, urednik portala BUKA. Međutim, odavno je opšte mjesto da komentari ispod vijesti na internet portalima služe kao poligon za uvredljive, ksenofobične, rasističke, seksističke, homofobične, antisemitske poruke i raspirivanje mržnje, a uredništva portala sa priličnom sigurnošću mogu predvidjeti na koje teme će ostrašćeni komentari biti najbrojniji. Na portalu BUKA, to su najčešće teme koji se tiču skrajnutih i deprivilegovanih.

"Najkomentarisanije su teme koje se tiču marginalizovanih grupa, poput LGBTIQ populacije, a to je naročito bio slučaj pred prošlogodišnju Povorku ponosa u Sarajevu, ali i nakon nje. U tim komentarima smo često pronalazili govor mržnje prema ovoj populaciji i sa radošću ih brisali. Zanimljivo je da komentatori čiji su komentari brisani većinom odustaju nakon jednog ili dva izbrisana komentara i više ništa ne objavljuju", navodi Padalović.

Istovremeno, na portalu RSE najviše spornih komentara izazivaju tekstovi koji se tiču zaostavštine '90-ih na prostoru bivše Jugoslavije.

"Regionalni pristup RSE, to što se obraćamo svim državama Zapadnog Balkana, često je okidač za publiku opterećenu nacionalističkim stavovima, spremnu da poteže najniže 'argumente' i optužuje druge za sopstveno stanje – koje najčešće tumače kao izraz istorijske nepravde i zlonamernosti drugih, te je lako pretpostaviti koji će sadržaji isprovocirati takve poruke. To su najčešće teme koje se tiču '90-ih, ratnih zločina, genocida, NATO-a, sada i Rusije, uloge SAD i slično", navodi Teodorović.

Zakonska regulativa govora mržnje u BiH ne postoji

Vijeće za štampu i online medije u BiH godinama ukazuje na govor mržnje u komentarima posjetilaca internet portala i posljedice koje može imati, ali je to područje i dalje zakonski neregulisano.

"U BiH trenutno ne postoji zakonska regulativa govora mržnje već se primjenjuju odredbe krivičnih zakona u BiH kojima se reguliraju krivična djela izazivanja nacionalne (narodnosne), rasne i vjerske mržnje, razdora i/ili netrpeljivosti, s obzirom na to da se ovo djelo, između ostalog, može učiniti i govorom", pojašnjava izvršna direktorica Vijeća za štampu i online medije Dženana Burek.

Preporuka građanima je da uočeni govor mržnje u komentarima prijave uredništvu portala i istovremeno Vijeću za štampu i nadležnom tužilaštvu, jer se radi o krivičnom djelu. Imajući u vidu specifičnost žalbi, veliki broj komentara, izazove moderiranja i različite pojavne oblike govora mržnje, Vijeće nastoji pomoći internet portalima u prevazilaženju ovog gorućeg problema, educirajući novinare, ukazujući javnosti i nadležnim institucijama koliko govor mržnje, huškanje, diskriminacija i pozivi na linč mogu biti opasni u društvu poput bosanskohercegovačkog, a od 2014. provodi i kampanju STOP! Govor mržnje!.

Burek naglašava da premda komentari posjetilaca nisu urednički sadržaji, te novinari i novinarke, kao i urednici i urednice, nisu odgovorni za njihovo nastajanje, oni imaju obavezu uspostaviti efikasne modele moderacije kako bi se takvi sadržaji, kojima se potiče na nasilje, huška i diskriminira, što prije uklonili iz javnog prostora.

"Vrijedi istaći da je mnogo portala koji su odlučili zatvoriti tekstove za komentiranje, ne želeći služiti kao platforma za širenje mržnje. Također, neki portali iznalaze nove tehnologije koje im pomažu u borbi sa neprimjerenim sadržajima u komentarima, te su uspostavili i saradnju sa nadležnim institucijama", kaže ona.

No, moderiranje komentara ispod tekstova zasad je ostavljeno na volju portalima, te se oni s tim pitanjem nose različito. Na portalu BUKA nijedan komentar ne može biti objavljen dok ga uredništvo ne pregleda i ne odobri.

"Svaki komentar se pregleda i mi ocijenimo da li postoje elementi diskriminacije ili govora mržnje, eventualno klevete, a imamo i disclaimer kojim objašnjavamo da komentare prije objavljivanja odobrava administrator, te da je redakcija BUKE u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje, dužna obavijestiti nadležne organe", navodi Padalović.

Dodaje da razumije i odluku nekih portala da u potpunosti ukinu mogućnost komentarisanja jer pregledanje i brisanje komentara često iziskuje mnogo vremena, što zna biti frustrirajuće. BUKA također na svojim profilima na društvenim mrežama nastoji brisati i banovati komentare, odnosno komentatore i komentatorice.

"Svjesni smo da komentari donose veću čitanost i da su komentatorski forumi nerijetko i najčitaniji segmenti portala, ali smo svjesno odlučili filtrirati komentare", pojašnjava Padalović.

Na portalu RSE, komentari ispod pojedinih tekstova su onemogućeni, dok ispod drugih čitaoci mogu komentarisati posredstvom svojim Facebook profila, a komentari koji sadrže govor mržnje uklanjaju se sa stranice.

"Trudimo se da eliminišemo pre svega komentare koji sadrže poruke mržnje. Bilo da je reč o desnim ekstremnim stavovima, nacionalističkim porukama, ne tako retko i rasističkim, homofobnim i slično, ali i psovke i uvredljive poruke", navodi Teodorović, dodajući da je uklanjanje spornih komentara veliki izazov. "Ponekad i fizički, jer broj poruka ispunjenih govorom mržnje može biti i toliki da ne stignete da ih sve uklonite dovoljno brzo. Ali, dajemo sve od sebe."

'Uklanjanje komentara po automatizmu nije dovoljno'

Koliko portali pažnje polažu na komentare govori i činjenica da mnogi pored istaknutih najčitanijih naslova imaju istaknute i najkomentarisanije naslove, pozivajući time i druge da se uključe u raspravu. Na mnogim portalima, međutim, pitanje moderiranja spornih komentara završava isticanjem disclaimera o pravilima komentarisanja, dok rijetki komentari koji sadrže govor mržnje budu i obrisani sa stranice. Jedan od najčitanijih portala u BiH, Klix.ba, među uslovima i pravilima korištenja navodi da komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala Klix.ba, te da portal zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Međutim, zbog velikog broja komentara, Klix.ba, kako stoji, nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila, te upozorava korisnike da kao čitaoci prihvataju mogućnost da među komentarima mogu pronaći sadržaje u suprotnosti sa svojim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Prijave govora mržnje u komentarima na Klix.ba Vijeću za štampu i online medije mogu dovesti do toga da portal izbriše sporni komentar, ali je već iz kratke posjete tom portalu jasno da se dešava i da komentari s govorom mržnje ostaju ispod tekstova. Uredništvo portala Klix.ba je na upit autorice Media.ba izričito odbilo prokomentarisati svoju politiku moderiranja komentara.

Medijski ekspert i pravnik Mehmed Halilović mišljenja je da većina bh. portala nemaju adekvatno moderiranje i da redovno prelaze granice dobrog ukusa, javnog interesa, te da postaju teren za nacionalističke, a nerijetko i privatne obračune. Halilović dodaje da o moderiranju komentara u pravilu postoje dva suprotstavljena stava: objavljivanje komentara uz restrikcije po automatizmu (uklanjanje spornih riječi ili fraza) ili ukidanje svih komentara.

"U pravosudnim i političkim krugovima u Evropskoj uniji više je zagovornika ove druge mogućnosti, dijelom čak i u samom Evropskom sudu za ljudska prava, dok je kod novinara, pa i u Međunarodnoj federaciji novinara (IFJ), više zagovornika objavljivanja komentara uz obavezno moderiranje, jer komentari doprinose javnoj debati. Lično sam bliži stavu i praksi nekih medijskih organizacija da se potpuno isključi mogućnost komentara samo o određenim temama za koje pouzdano znamo da mogu donijeti puno veću štetu nego korist. Dakle, obavezno moderiranje i uredničko nadgledanje. Uklanjanje komentara po nekom automatizmu nije dovoljno."

Govor mržnje u komentarima ostaje nesankcionisan

Najviše žalbi Vijeću za štampu i online medije odnosi se upravo na komentare na portalima, a među onima čija se imena ponavljaju na spisku su i Avaz.ba, Klix.ba, Depo.ba, Radiosarajevo.ba, Slobodna-bosna.ba te Nezavisne.com. Vijeće kao samoregulatorno tijelo ne izriče kazne portalima koji ne uklone sporni sadržaj ispod svojih tekstova, a nema niti nadležnost nad komentarima na forumima i društvenim mrežama. No, ni prijave govora mržnje u komentarima na portalima Tužilaštvu BiH, koje Vijeću jesu na raspolaganju, ne dovode do sankcija.

"Vijeće je uputilo desetine prijava govora mržnje Tužilaštvu BiH, ali niti u jednom slučaju nisu donesene naredbe o sprovođenju istrage, što znači da ovakav govor ostaje nesankcioniran. Krajnje je vrijeme da nadležne institucije ozbiljno pristupe rješavanju ovog problema", naglašava Dženana Burek, dodajući da joj je, ipak, poznato da je bilo tužbi za klevetu zbog iznošenja neistinih činjenica, odnosno krivičnih prijava za govor mržnje u komentarima.

Portal BUKA se tako našao na sudu zbog komentara, a tužba se zasnivala na tome da je na objavljeni intervju sa Aleksom Milojevićem postavljen komentar koji je u sebi sadržavao elemente klevete. Na upozorenje tužitelja, BUKA je objavila izvinjenje i povukla komentar, ali je tužba ipak uslijedila, a u prvostepenoj presudi Osnovni sud u Bijeljini je prihvatio zahtjev tužitelja i dosudio mu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 KM. No, drugostepeni sud, Okružni sud u Bijeljini, uvažio je žalbu BUKE na presudu, odbio tužbeni zahtjev kao neosonovan i obavezao tužitelja da snosi sve sudske troškove.

Pozivajući se na praksu Evropskog suda, Okružni sud je zaključio da je tužitelj kao javna ličnost znao da je izložen budnom oku široke javnosti, što znači da je izrazio spremnost da njegovo djelovanje, kako u privatnom tako i u javnom životu, bude podložno kritici većeg intenziteta. Mehmed Halilović pojašnjava da je sudski epilog bio takav "jer je portal BUKA u ovom slučaju pokazao dobru volju i odmah nakon što je upozoren, uklonio sporni komentar, te da je s druge strane bila tema od javnog interesa i javna osoba".

Primjer na koji se portali mogu ugledati

U izbornoj godini u Bosni i Hercegovini važno je posebno spomenuti i činjenicu da su komentari na portalima, osim što su odraz stanja u društvu, nerijetko i mjesto okupljanja stranačkih botova koji se ne libe služiti najprizemnijim metodama kako bi diskreditirali političke protivnike, napominje Dženana Burek.

"Njihovi komentari najčešće su uvredljivi, klevetnički, diskriminirajući, huškački i puni mržnje, što može dovesti do ozbiljnih posljedica i ugrožavanja fizičkog i tjelesnog integriteta osobe o kojoj se piše. Ovo je jako važno istaći, jer su pred nama lokalni izbori, a prema rezultatima dosadašnjih monitoringa Vijeća u izbornim godinama se bilježi drastično povećanje govora mržnje. Stranke ulažu mnogo novca u ove svrhe, te sada imate situaciju da je ova pojava toliko raširena u društvu da kada kažete bot, ne morate nikome pojašnjavati o čemu govorite."

Burek navodi da bi kao dragocjena smjernica za postupanje lokalnih sudova u budućnosti u postupcima kod neprimjerenih sadržaja u komentarima mogla poslužiti presuda Delfi AS protiv Estonije u kojoj se Evropski sud za ljudska prava prvi put bavio govorom mržnje na internetu i odgovornošću internet portala za komentare posjetilaca, te ocijenio da internet portal snosi odgovornost za govor mržnje u komentarima.

"Također, Evropska komisija i kompanije Microsoft, Facebook, Twitter i YouTube su 2016. objavile Kodeks postupanja kojim su se obavezale na borbu protiv širenja govora mržnje na internetu u državama članicama Evropske unije. Ove kompanije su dužne u manje od 24 sata preispitati sve prijave govora mržnje te, ako postoji osnov, onemogućiti pristup tim sadržajima ili ih trajno ukloniti. Ovaj potez je primjer dobre prakse koji bi se trebao slijediti i na internet portalima u BiH."

Tekst autorice Tamare Zablocki originalno je objavljen na portalu Media.ba.

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Zločinima iz mržnje često prethodi govor mržnje

Od malih nogu CENTRALNI:

Kod mentalnih poteškoća otežavajuća okolnost je što su, za razliku od tjelesnih zdravstvenih problema, nevidljive.

Osobe sa mentalnim poteškoćama u BiH i dalje su izložene predrasudama i stigmatizaciji zbog neznanja i nerazumijevanja okoline. Dok za osobe sa psihotičnim poremećajima kao što je šizofrenija vlada mit da su opasne i nasilne, za poremećaje raspoloženja među kojima je i depresija neosnovano se vjeruje da su bezazleni i lako premostivi.

Koliko depresija i anksioznost mogu negativno da se odraze na kvalitet života jedne osobe, iskusila je 36-godišnja Svjetlana Opačić iz Banjaluke. Njene poteškoće, koje imaju korijen u ranom djetinjstvu, počele su se ispoljavati u tinejdžerskoj dobi, ali su stručno tretirane tek godinama kasnije. Kada je prvi put odlučila zatražiti stručnu pomoć, doktorica koja joj je trebala dati uputnicu za daljnji tretman rekla joj je da izgleda "predobro i prelijepo da bi bila toliko loše".

"Depresija i anksioznost imaju hiljadu lica i često su sakriveni iza najljepših i najsretnijih lica, lažnih osmijeha, najljepših košulja, odijela i haljina, sređenih noktiju i lijepih frizura", kaže Svjetlana.

Kod mentalnih poteškoća otežavajuća okolnost je što su, za razliku od tjelesnih zdravstvenih problema, nevidljive. Depresija je česta mentalna poteškoća koju, između ostalog karakterišu tuga, bezvoljnost, osjećaj krivice, umor i loša koncentracija, a moguće su i fizičke tegobe koje nemaju organski uzrok. Danas postoje mnoge metode uspješnog liječenja depresije, te je veoma važno zatražiti stručnu pomoć ukoliko osoba primijeti simptome ove ili bilo koje druge mentalne poteškoće.

"Kada bi se takva stanja anksioznosti i depresije mogla vidjeti na koži poput nekih drugih bolesti, kada bi se mogle očima vidjeti - to bi bile duboke rane, gnojne i krvave, koje izlaze iz naše duše", kaže Svjetlana i objašnjava da bh. društvo mentalne poteškoće doživljava kao sramotu što je posebno izraženo u malim mjestima gdje svi saznaju ukoliko osoba posjećuje psihologa.

Svjetlana Opačić

Svjetlana je i sama nailazila na kritike posebno zbog činjenice da je odlučila javno govoriti o svojim iskustvima. Pored toga što su je od javnog istupanja odvraćali argumentom da neće dobiti posao ako to učini, nailazila je i na osudu zbog korištenja lijekova i kliničkog liječenja. I pored takvih komentara, kako bi skrenula pažnju na predrasude kojima su izložene osobe sa mentalnim poteškoćama, Svjetlana nastavlja javno govoriti o svom iskustvu i činjenici da je u dva navrata hospitalizovana zbog svog stanja, a ujedno je i članica Udruženja za podršku porodicama, licima i zajednici u mentalnom zdravlju "Zajedno" iz Banjaluke.

"Ako sam uticala na jedan život, moja misija je tu potpuna, a znam da ih je bilo mnogo više", zaključuje Svjetlana.

Nije me sramota

Iskustvo sa depresijom, anksioznošću i napadima panike ima i 32-godišnja Banjalučanka Nikolina Jovičić. Njeni problemi počeli su 2013. godine, nakon poroda, ali je tek 2016. shvatila šta joj se dešava i krenula na psihoterapiju koja je trajala godinu. Danas, u sklopu javnog zdravstvenog sistema, posjećuje psihijatra.

"Imala sam jako tešku trudnoću gdje sam morala da mirujem većinu svoje trudnoće. Bila sam stalno zatvorena u kući, imala sam težak porođaj. Čitav život kad dobiješ bebu se okrene, naravno, i onda sam imala stanja nerealnih strahova, napade gdje ne mogu da dišem, da se pomjerim, dlanovi mi se znoje, ne osjećam se dobro", prisjeća se Nikolina prvih simptoma za koje joj je okolina govorila da su normalni nakon trudnoće. Kaže da je u početku nailazila na podijeljena mišljenja o njenom stanju, te da su neke osobe umanjivale problem koji ima, a majka joj je bila najveća podrška.

"Bilo je komentara da sam luda, da nisam normalna, da je to neka šifra, dijagnoza i ostalo. Bilo je, s druge strane, komentara uzmi nešto radi, nemoj da razmišljaš o tome, skreni pažnju, da radiš nešto kvalitetno u životu to ti se ne bi dešavalo", priča Nikolina i dodaje da se dešavalo da ljudi ne znaju šta su napadi panike pa su od nje tražili objašnjenje nakon čega bi se ispostavilo da imaju iste probleme.

Nikolina Jovičić

U Nikolininom slučaju, tokom napada panike ponekad se jave vrtoglavica i strah od smrti, a slikovito nam opisuje najčešće propratne pojave: "Počnem da se tresem, počnu mi se dlanovi znojiti, srce mi stvarno luđački udara i imam osjećaj da se penje i dođe u grlo, da stane, kao kad kažu stoji ti knedla u grlu, ne možeš da je progutaš."

Pored podrške koju prima od bliskih ljudi, stručne pomoći i lijekova, Nikolini pomažu gluma i plesni fitnes kojima se profesionalno bavi. Svjesna je da su mentalne poteškoće postale dio njenog života, ali se ne identifikuje sa njima, te kaže "to u cjelini nisam ja".

"Nije me uopšte sramota da pričam o tome zato što mislim da se o ovakvim stvarima stvarno treba govoriti. Zato što sam upoznala ljude koji su prolazili kroz ista stanja, iste napade, a nisu znali sa čime se suočavaju", smatra Nikolina.

Šta bude – bit će

Nakon što je prije tri godine svjedočila fizičkom napadu na njenog kolegu, za 29-godišnju Anelu Isović iz Sarajeva, kako sama kaže, život je stao. S obzirom na to da je napadač bila osoba koja je živjela u njenom susjedstvu, Anela je u početku razvila strah od izlaska vani, a postepeno i opsesivno-kompulsivni poremećaj koji se manifestovao učestalim pranjem ruku. Kako kaže, jedan sapun joj je trajao samo dan, a za traženje stručne pomoći se odlučila nakon što su joj se na rukama počele stvarati rane od pretjeranog pranja. Podršku porodice je imala, te joj je upravo tetka savjetovala da potraži pomoć. Ipak, objašnjava da je teško objasniti ljudima koji nemaju slično iskustvo kroz šta je prolazila.

"Kažu OK, nije strašno, nije to ništa, hvala Bogu nemaš rak. Ali ja kažem, u onakvoj situaciji, bolje da imam rak. Znala bih s čime se borim, a ovako ti iz dana u dan ideš, a ne znaš s čime se boriš. Jer to je nešto što ne vidiš, što ne osjetiš, što te ne boli."

Anela Isović

Psihoterapija i lijekovi su joj pomogli da se nosi sa svojim stanjem, te se danas osjeća bolje i prestala je s učestalim pranjem ruku. Pored stručne pomoći, njenom oporavku doprinijela je podrška porodice ali i zaposlenje u Udruženju za zaštitu mentalnog zdravlja "Mensana" gdje je prvo dolazila kao članica, a danas radi kao domaćica.

"To je bio prijelomni momenat kada sam počela da radim, da se osjećam korisnom. To je bio prijelomni korak da se 80 posto opravim."

Anela vjeruje da se problemi sa mentalnim zdravljem mogu desiti svakome. Kaže da ju je iskustvo koje joj je promijenilo život, naučilo da o budućnosti ne treba razmišljati.

"Trenutno se trudim da ne razmišljam o tome, jer sam naučila da živim dan za danom. Kroz sve ovo sam naučila da tako živim. Nikad ne znate šta vas čeka sutra. Meni neko da je prije pet godina rekao, desit će ti se to, ja bih rekla lažeš. Naučila sam da ne razmišljam o budućnosti, nego šta bude - bit će."

Bez stručne pomoći problem se usložnjava

Iako je i dalje potrebno podizati nivo javne svijesti o mentalnom zdravlju i edukovati bh. građane kako prepoznati simptome i kada zatražiti stručnu pomoć, pozitivno je što u našoj zemlji sistem pružanja usluga u oblasti mentalnog zdravlja već duži period prolazi kroz ozbiljnu reformu, a mlađe generacije postaju otvorenije za ovu temu, kažu stručnjaci. Projekat Mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini kojem je cilj osiguravanje većeg niova mentalnog blagostanja bh. građana, preventivno djelovanje i rehabilitacija osoba sa mentalnim poteškoćama u lokalnim zajednicama, u našoj zemlji se realizuje već deset godina a provodi ga Asocijacija XY u partnerstvu sa ministarstvima zdravlja. Irina Rizvan, projektna liderica i psihologinja/psihoterapeutkinja, objašnjava da je Bosna i Hercegovina zapravo lider u pružanju usluga iz mentalnog zdravlja u jugoistočnoj Evropi.

"Zašto smo lideri u toj oblasti? Upravo zato što imamo mrežu od 72 centra za mentalno zdravlje širom BiH. Od toga 44 u Federaciji, ostalo u RS-u, jedan u Distriktu Brčko. Mi smo zaista napravili veliki iskorak, da osiguramo pristup ljudima u lokalnim zajednicama i da poboljšamo set usluga koje nude centri za mentalno zdravlje", kaže Rizvan i objašnjava da su građanima sada dostupne usluge kao što su koordinirana briga i okupaciona terapija.

I Remzija Šetić, psiholog u sarajevskom Centru za mentalno zdravlje Stari Grad i predsjednik Udruženja Menssana slaže se da je bh. građanima dostupan kvalitetan sistem podrške.

"Danas u BiH imamo jako dobru mrežu profesionalaca koji pružaju pomoć u mentalnom zdravlju, od naših centara za mentalno zdravlje širom BiH i različitih udruženja koja djeluju u tom segmentu, zatim drugih službi koje mogu biti podrška u mentalnom zdravlju i one to jesu – škola, službi socijalne zaštite, raznoraznih drugih institucija, različitih savjetovališta gdje se može potražiti pomoć."

Istraživanje o dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u BiH iz 2017. godine pokazalo je da su u našoj zemlji najčešći psihološki i ponašajni simptomi (kako ih vide ispitanici) zbog kojih se traži pomoć simptomi povezani sa depresijom, zatim anksiozni i psihotični simptomi, dok su među somatskim simptomima dominantni poremećaji spavanja. Rezultati istraživanja također pokazuju da bh. građani koji imaju mentalne poteškoće vjeruju zdravstvenom sistemu i uglavnom pomoć traže kroz taj sistem.

Psiholog Šetić ističe da su u Centru za mentalno zdravlje Stari Grad zadovoljni brojem ljudi koji traže pomoć: "U kontinuitetu, zadnjih 25 godina u BiH se provode različiti programi, reforme unaprjeđenja mentalnog zdravlja, tako da danas ljudi puno lakše i smjelije dolaze i traže pomoć".

Remzija Šetić

Iako postoje mentalne poteškoće koje možemo prevazići vlastitim kapacitetima, kod težih stanja odgađanje odlaska profesionalcu može dovesti do usložnjavanja problema. Bh. društvo, međutim, i dalje nedovoljno razvija svijest o mentalnom zdravlju, i, kako kaže Šetić, malo se govori o psihičkim aspektima života.

"Prednost se daje materijalnom i to je ključni razlog. Ljudi će lakše prihvatiti da imaju određeni fizički problem jer je on vidljiv, lakše osjetljiv, dok, kada govorite o psihičkim problemima ljudi često pripisuju da je to isključivo problem samo za njih, da će ih drugi zato teško razumjeti, jer mi veoma lako za određene psihičke probleme, za probleme u životu ljudi, krenemo davati savjete ljudima - šta bi neko trebao uraditi, suditi o tome, tako da veoma lako ljudi naiđu na osuđivanje", kaže Šetić i objašnjava da je dodatni problem što se dosad u bh. društvu od mentalnih poteškoća pravio tabu, te se problem pokušavao riješiti u zatvorenim krugovima prijatelja i rodbine.

Ipak, pozitivna je promjena što se kod mladih sve više razvija svijest o potrebi traženja pomoći u slučaju problema sa mentalnim zdravljem, a Šetić vjeruje da je razlog taj što mladi prate svjetske trendove i prakse, te lakše dolaze do informacija gdje treba tražiti pomoć.

"Mi smo trenutno puno više zadovoljni sa brojem ljudi koji traže pomoć nego što je to bilo prije 15 godina. To je bilo puno, puno teže. Ove mlađe generacije koje dolaze vjerovatno će biti puno smjelije za traženje pomoći. Da li postoji još uvijek diskriminacija po tom osnovu, stigmatizacija – da, ona postoji i dalje u našem društvu. Ljudi su skloniji da će tražiti alternativne načine pomoći prije nego stručnjaka za mentalno zdravlje, ali mislim da se generalno ta slika polako mijenja", zaključuje Šetić.

Aktuelne teme

Autor:

Hilma Unkić

Foto credits:

Ajdin Kamber

Video credits:

Ajdin Kamber

Vezani članak:

Nije šala: Hipohondrija

Od malih nogu CENTRALNI:

Površno i stereotipno medijsko izvještavanje o starijim osobama potpiruje diskriminaciju ove grupe, posebno u toku pandemije.

Mediji nedovoljno izvještavaju o starijim osobama, starenju i starosti. Tako govore podaci međusobno neovisnih istraživanja provedenih u BiH, Hrvatskoj i Srbiji između 2016. i 2018. godine.

Udio tema o starosti iznosio je svega dva posto u ukupnim medijskim sadržajima, prema istraživanju profesora Univerziteta u Tuzli Vedade Baraković i Mirze Mahmutovića "Medijska marginalizacija starosti: od diskriminacije ka ejdžizmu" iz 2018. godine. U centralnim informativnim emisijama vodećih hrvatskih televizijskih stanica HRT i RTL starije osobe su se pojavile u deset posto ukupno emitovanih priloga, pokazalo je mini istraživanje koje koje je trajalo tokom 14 dana u aprilu 2017. godine. Ono je rezultat istraživanja "Prikaz starijih osoba u središnjim informativnim emisijama HRT-a i RTL-a" autora Alena Hasikića. U studiji "Javnost, stariji ljudi i mediji", koju su 2016. godine zajednički objavili beogradski Fakultet za kulturu i medije i Gerontološko društvo Srbije, a čije su autorice profesorice Nataša Simeunović Bajić i Ljiljana Manić, navodi se da je na uzorku tekstova iz srbijanskih dnevnih listova u toku 2015. godine utvrđeno da ukupan broj tekstova o starijim osobama čini 4,2 posto ukupnog sadržaja. Od toga je jedna četvrtina tekstova posvećena starijim osobama koje nisu uz Srbije.

Nema prostora za starce

Položaj starijih osoba, pitanja starosti i starenja nisu u fokusu medija u ove tri zemlje, a struka tvrdi da je medijska marginalizacija starijih osoba osnov za diskriminaciju osoba treće životne dobi. Ejdžizam, odnosno diskriminacija bazirana na godinama starosti, posljedica je ne samo nedovoljne, nego često i banalizovane medijske reprezentacije starijih osoba.

Teme koje su obuhvaćene (malim) procentom medijskih prikaza starijih osoba u BiH se često odnose na trivijalne vijesti iz kategorije zanimljivosti, navodi se u iznad navedenom istraživanju profesora sa tuzlanskog univerziteta. Takvi su primjeri medijskih sadržaja o "najstarijem muškarcu na svijetu" ili o "najstarijoj ženi na svijetu", koji govore o beznačajnim i društveno nevažnim temama ne doprinoseći otvaranju javnih rasprava o pitanjima starenja i starosti.

Neki od primjera takvih izvještaja, izdvojenih za ovaj članak su:

BHRT portal, 25. februar 2020. godine: U 112. godini umro najstariji čovjek na svijetu

Najstariji Japanac, koji je bio priznat i kao najstariji muškarac na svijetu, umro je u dobi od 112 godina, objavili su danas lokalni mediji.

Jutarnji list, 15. maj 2019. godine:U 124. GODINI: PREMINUO NAJSTARIJI ČOVJEK NA SVIJETU

Cijeli život proveo je u rodnom selu, preživio je dva svjetska rata, a ovo je njegov recept za dug život

Telegraf, 18. maj 2018. godine: Najstarija žena na svetu (129) kaže da je svaki rođendan za nju "Božija kazna": Preživela je rusku revoluciju, Drugi svetski rat i pad SSSR-a (FOTO)

Ona ističe kako joj je "žao što već nije umrla"

Osim što su očito sadržajno isprazni i nerelevantni, ovakvi tekstovi doprinose senzacionalizaciji društveno-medijske slike o starijim osobama. Baraković i Mahmutović u svom su istraživanju naveli primjer masovnog prenošenja vijesti u online medijima u regionu o navodnoj Talijanki koja je u 101. godini života "rodila zdravu bebu". Neki su regionalni mediji tekst opremili naslovom "NIKAD NIJE KASNO: 101-godišnja žena rodila bebu posle uspešne transplantacije jajnika!" Za tu vijest je fact-checking portal Snopes.com utvrdio da je fikcija, ali vijest je dugo bila popularan sadržaj koji se objavljivao na web portalima i društvenim mrežama.

U istom istraživanju se navodi da je većina intervjuisanih osoba starije životne dobi navela da se u medijima ta populacije najčešće spominje kada je riječ o penzijama ili bolestima, te da su u reklamama prisutni najčešće kada je riječ o lijekovima ili medicinskim pomagalima a da ih u modnoj industriji nema nikako prisutnih. Također su uočili da se osobe starije životne dobi rijetko pojavljuju kao novinari ili voditelji u programima koje gledaju.

Mali je broj analitičkih medijskih sadržaja o položaju starijih osoba i njihovim problemima, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

"Stariji ljudi se pojavljuju većinski u temama u kojima se komentira aktualni događaj, ponajviše vezan uz vjerski praznik, dok je prikaz starijih osoba kao aktivnih građana zanemariv u usporedbi s ostalim prilozima", naveo je Hasikić u svojoj analizi prikaza starijih osoba u medijima u Hrvatskoj. Vrlo je malo priloga koji starije osobe prikazuje kao aktivne članove društva, što navodi gledatelja na stvaranje stereotipa o starima kao bolešljivim, nespretnim, siromašnim i nezadovoljnim osobama, Anita Zovko i Jelena Vukobratović navode u svojoj analizi "Percepcija starenja i društveno medijska slika o starima" iz 2017. godine.

Starije osobe u Srbiji su često nevidljive u elektronskim i štampanim medijima, a kad se o njima piše, starije osobe su često prikazane u senzacionalističkom maniru, navode Simeunović Bajić i Manić. Profesorice su, u okviru analize medijskih izvještaja srbijanskih medija, izdvojile primjere kršenja novinarskog kodeksa, te diskriminatornog izvještavanja o starijim osobama koje su, na primjer, osumnjičene za činjenje krivičnih djela. Primjer nazivanja jedne starije žene "snajper babom" (kojoj je u tekstu otkriven identitet) je jedan od najekstremnijih analiziranih u toj studiji.

Uticaj masovnih medija na opće mišljenje o starijim osobama je ogroman, pa kreiranju medijskih sadržaja o temama starenja i starosti treba pristupiti s velikom pažnjom. Nažalost, zbog sve veće užurbanosti rada i neosviještenosti o ovim pitanjima mediji nerijetko doprinose kreiraju negativnih stavova koji dovode do stereotipizacije starijih osoba.

Ejdžizam u toku pandemije COVID-19

Od početka pandemije COVID-19, mediji u zemljama regiona su stereotipizovali starije osobe kao bolesne, ranjive i bespomoćne, i kao osobe koje su pod najvećim rizikom od obolijevanja i umiranja od bolesti izazvane novim koronavirusom.

Istina je da je rizik od obolijevanja od COVID-19 veći kod osoba s hroničnim bolestima, ali starije osobe su vrlo heterogena grupa među kojima ima i zdravih i bolesnih osoba. Takođe, brojni primjeri iz cijelog svijeta su u međuvremenu pokazali da i mlade, zdrave osobe zaražene novim koronavirusom imaju ozbiljne zdravstvene probleme, pa čak i umiru. Mediji u regionu su, međutim, preuzimajući diskriminativni obrazac razmišljanja od vlasti, sve osobe starije od 65 godina tretirali kao rizičnu populaciju i time dodatno stimulisali opasan javni diskurs u kojem su sve starije osobe posmatrane kao ranjive.ž

Mediji, stoga, nisu propitivali odluke vlada i kriznih štabova da se starijoj populaciji u BiH i Srbiji potpuno zabrani kretanje u toku prvih mjeseci pandemije. Vrlo mali broj novinara i novinarki u BiH su analizirali nužnost takvih ponižavajućih i zdravstveno neopravdanih mjera, čak i nakon što je reagovala međunarodna organizacija za ljudska prava Human Rights Watch (HRW) navodeći da zabrana izlaska nije nužna.

"Ako je cilj ove naredbe o zabrani kretanja zaštititi ljude iz kategorije visokog rizika, tad je ograničavanje te naredbe na osobe starije od 65 godina proizvoljno. Postoje učinkoviti načini sprečavanja izloženosti poput strogog držanja distance i pojačane higijene, što podrazumijeva češće pranje ruku i nediranje lica", navedeno je u komentaru HRW-a.

Kasnije je i Ustavni sud BiH utvrdio da su mjerama zabrane kretanja prekršena ljudska prava osoba starijih od 65 godina (i onih mlađih od 18, koji se takođe nisu smjeli kretati). Mediji su uglavnom, sve vrijeme, bez ikakvog kritičkog odmaka, svakodnevno prenosili saopštenja kriznih štabova i povremene kritike njihovih odluka, ne analizirajući ni jedne ni druge.

U Srbiji je bila slična situacija. Neki mediji ne samo da takve restriktivne i neopravdane mjere nisu dovodili u pitanje nego su i sami, u nekim slučajevima, potpirivali generalno negativnu percepciju o seniorima/kama da su - osim što su slabi, još i neposlušni - objavljujući (vjerovatno neovlašteno napravljene) fotografije osoba starije životne dobi koje su se kretale na ulicama u periodu zabrana.

PT Info, 20. marta 2020. godine: Da li penzioneri poštuju zabranu kretanja? Evo kakvo stanje su zabeležile naše kamere u Petrovcu (PHOTO)

Stariji ljudi bi trebalo da ostanu kod kuće da ne bi rizikovali svoje zdravlje, smatraju naši sugrađani.

Ljudi koji imaju više od 65 godina ne bi trebalo da napuštaju svoje domove. Zbog vanrednog stanja penzionerima je ukinuta mogućnost kretanja. Međutim, pojedini stariji ljudi ovu odredbu ne poštuju i redovno izlaze napolje.

Jedan od pozitivnih primjera predstavljanja izazova s kojima su se susretale starije osobe u prvim mjesecima pandemije u Srbiji je epizoda emisije Marka Žvaka pod nazivom "65+ u doba korone", u kojoj je odlično dokumentaristički prikazano kako izgleda oduzimanje slobode starijim osobama u Beogradu koje tokom noći stoje u redovima ispred supermarketa jer su se jedino tad smjeli kretati.

U Hrvatskoj, mediji su otišli toliko daleko da su, zarad klikova, davali prostor Facebook komentarima političara Ivana Pernara koji je, osim što je umanjivao opasnost od zaraze novim koronavirusom, navodio da su želje nekih starijih osoba da duže žive paralizovali Hrvatsku.

Večernji list, 3. aprila 2020. godine: Pernar: Je li normalno da država bude paralizirana zato da bi neki djed živio dulje?

Smatra da Stožer manipulira brojem preminulih od bolesti COVID-19

Osim u Facebook objavi, Pernar je imao što reći i u komentarima. Tako je jednom neistomišljeniku odgovorio: "Ja razumijem vašu želji da bi htjeli da vam preci žive što dulje, ali smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje?

Glasovi poštovanja i solidarnosti sa starijim osobama rijetko su se mogli čuti u toku prvih mjeseci pandemije. Jedan od njih bila je Alanna Armitage, direktorica Regionalnog ureda za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija (UNFPA) koja je u tekstu objavljenom na web stranici UNFPA BiH pisala o tome kako zaštiti prava starijih osoba u doba pandemije.

"Boriti se protiv dobne diskriminacije u javnom diskursu i u praksi. Ne smije se tolerirati rasprostranjena praksa diskriminacije na osnovu dobi i negativni stereotipi koji su još više isplivali na površinu u toku krize. Promoviranje kontra-narativa usmjerenog na međugeneracijsku solidarnost i sposobnost, kao i dragocjen doprinos starijih ljudi, ključ je promjena u društvenim normama i stavovima."

Ali njen tekst, nažalost, nije bio objavljen u domaćim medijima. Za promicanje pitanja starenja i starosti u javnosti potrebno je kreirati puno više medijskog prostora koji će govoriti o tim temama, i to ponajprije razvojem kritičkog mišljenja.

Tekst autorice Lidije Pisker originalno je objavljen na portalu Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Udruženje Naš most: I osobe treće životne dobi mogu biti aktivne i društveno korisne

Od malih nogu CENTRALNI:

Osobe s invaliditetom izložene su društvenim predrasudama kojima se nipodištava njihova sposobnost da se uspješno ostvare u partnerskim i roditeljskim ulogama.

Zbog neprihvatanja i neznanja okoline, ali i vlastitih preispitivanja u tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi, osobe s invaliditetom nerijetko u prve partnerske veze stupaju kasnije nego njihovi vršnjaci. Ipak, oni koji se odluče za brak i zasnivanje porodice svojim primjerom pokazuju da, iako postoji mnogo izazova koje je potrebno svakodnevno prevazilaziti, invaliditet nije prepreka da se osoba u potpunosti uspješno ostvari u partnerskoj i roditeljskoj ulozi.

Amna Alispahić u braku je devet godina i majka je dvoje djece. I ona i njen muž imaju oštećenje vida što je u trenutku kada su željeli stupiti u brak izazivalo i negativne komentare.

"Pa kako ćete? Nije u redu, vas dvoje slijepih, ko će vam otići u granap? Pa otići će nam kurs mobiliteta u granap. Naučili smo se samostalno kretati sa bijelim štapom pa će nas taj kurs mobiliteta koji smo prošli odvesti u granap", objašnjava Amna i dodaje da je ipak imala podršku bliskih ljudi koja joj je i bila najvažnija - kada se željela udati, ali i kada je zatrudnjela. Iako smatra da se mnoge osobe s invaliditetom neće složiti s njom, Amna vjeruje da veza između dvije osobe s invalidietom ima svoje prednosti u odnosu na vezu u kojoj druga osoba nema invaliditet. Time se, kako Amna objašnjava, postiže ravnopravan odnos.

"I jedno i drugo znamo gdje su nam granice, i jedno i drugo znamo koliko možemo i gdje nam treba asistencija i pomoć druge osobe. Znajući to da smo jednaki u braku koji jeste savez jednakih, nama je omogućilo da imamo divan brak."

Amna sa kćerkom Zarom

Nakon rođenja kćerke Zare, Amni su najveću podršku pružale njena mama i svekrva koje su više od mjesec konstantno boravile s njima. Iako je takva vrsta podrške bila od velikog značaja za mladu majku s invaliditetom, Amna ipak objašnjava da je ubrzo shvatila da mora preuzeti brigu o svom djetetu i postati odgovorna za njega.

"Zara je imala nekih 17 dana. Svi su spavali u kući, ja sam ustala u dva sata, upalila grijalicu da djetetu ne bude zima i probudila dijete, razbudila je, da bih joj presvukla pelenu, da vidim kako to hoda, da mi ne mora niko pomagati, niko pratiti kako to radim. I u principu sam ja negdje od dvadesetog Zarinog dana počela polako da shvatam da sve što je vezano za moje dijete treba da bude moj problem, moja sreća, moja nagrada ili moja tuga."

Invaliditet i ginekološki pregledi

Seksualnost, bez obzira na to da li je riječ o osobama sa ili bez invaliditeta, tabu je na našim prostorima smatra Amna. Sa mladima koji imaju invaliditet, međutim, još je potrebnije razgovarati o seksualnom i reproduktivnom zdravlju jer su u određenoj mjeri uskraćeni za pristup informacijama ili, što je slučaj sa djevojkama s invaliditetom, ginekološkim uslugama.

I Merima Sorguč, djevojka koja koristi kolica, navodi da su se u njenom slučaju najveće prepreke u ovoj oblasti odnosile na pristup uslugama reproduktivnog zdravlja.

"Ovdje u BiH postoje, čini mi se, samo četiri [ginekološka] stola koja su prilagođena za pacijentice koje imaju neki invaliditet. To su tzv. hidraulični stolovi koji bi se spustili da pacijentica sa poteškoćama u kretanju može da se na taj isti sto popne. Ja još uvijek taj sto nisam svojim očima vidjela. Nekako mi se čini da ni doktori ne znaju kako da pristupe ukoliko se pojavi pacijentica koja ima invaliditet", kaže Merima.

Merima Sorguč

Amna ističe da je njeno iskustvo sa medicinskim osobljem bilo pretežno pozitivno, ali da je zaposlene u zdravstvenim ustanovama ipak potrebno dodatno edukovati.

"Jedan na glasu doktor - ginekolog kod kojeg sam otišla sa prvom trudnoćom baš zbog toga što je na glasu je rekao mojoj mami, koja je u nedostatku servisa podrške u lokalnoj zajednici uglavnom moj asistent, hajte sad, molim vas, siknite gospođu da vidim kako je beba. I onda se moja mama okrenula tom doktoru na dobrom glasu i rekla doktore, ja je nisam skidala ni kad je ta beba nastajala", kaže Amna i prisjeća se još jedne situacije kada joj je kćerka morala ostati u bolnici.

"Moja kćerka je jednom bila u bolnici kad je imala 11 mjeseci i došlo je do toga da je osoblje u bolnici na pedijatriji tražilo da ja idem kući a da moja mama ostane zato što ja djetetu ne mogu mjeriti temperaturu. Nema veze što ja njoj jesam majka, nema kod nas te svijesti razvijene."

Seksualnost i partnerski odnosi u tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi

Stereotip da su osobe s invaliditetom aseksualne je jedan u nizu s kojima se susreću, međutim samo zato što neko nema istu tjelesnost kao većina društva ne znači da nema i iste potrebe, smatra Merima.

"Kada spomenem, recimo, da imam partnera, ljudi se šokiraju kao da to uopće nije neka mogućnost da i ja mogu ostvariti jednu normalnu i sretnu vezu. Također, dešavalo se par puta da se nađem u nekom društvu u kojem se pokrenu određene teme seksualnosti i da me jednostavno izignorišu kao sagovornika koji bi mogao znati o tim temama."

Prvu partnersku vezu Merima je ostvarila veoma kasno i smatra da je to uobičajeno za osobe s invaliditetom.

"Meni se dešavalo nebrojeno puta da me u samom startu momci odbiju zato što postoji ta neka doza straha da veza sa mnom neće biti normalna veza što nije, naravno, tačno. Sada jesam u vezi i moram da naglasim da trebaju postojati neki kompromisi pogotovo zbog tih arhitektonskih barijera. Recimo kada izađemo, moramo uvijek da mjesto prilagodimo mojim potrebama, tj. mora biti mjesto koje neće imati arhitektonskih barijera. Ali, kada to izuzmemo, ja smatram da je moja veza najnormalnija veza na svijetu."

U (ne)ostvarivanju partnerskih veza između osoba sa i bez invaliditeta okolina može odigrati ključnu ulogu, smatraju naše sagovornice.

"Nekako mi se čini da se puno nailazi na osudu okoline, pogotovo kada veza već postaje ozbiljna, pa i kada je partner osoba kojoj neće smetati invaliditet. Onda ima raznorazne pritiske okoline, porodice, kako on može biti sa takvom osobom, pa se nameću onda raznorazni potencijalni problemi, upravo ako je veza ozbiljnija, kako će osoba s invaliditetom postati roditelj, kako će biti ravnopravan partner, tako da to često može da bude jedan začarani krug."

Amna, također, objašnjava da postoje mnoge osobe koje nemaju predrasude prema invaliditetu, ali da problem može nastupiti zbog pritiska sredine.

"Kada vi u sebi prelomite kao osoba bez invaliditeta, doći ćete kući pa će vas neko od familije napasti kako ti misliš život živjeti, pa on/ona ne može ovo ili ono. To je sve sistem vrijednosti koji je kod nas duboko ukorijenjen i teško se mijenja."

Svi imamo potrebu za pripadanjem i prihvatanjem

Da se osobe s invaliditetom teže odlučuju na roditeljstvo, stav je i ispitanika u istraživanju koje je 2014. godine proveo Savez udruženja paraplegičara u Crnoj Gori. Kao glavni razlog za takvo stanje navode se socio-ekonomski razlozi, slijede teškoća u pronalaženju partnera, predrasude sredine, nedostatak servisa podrške, nedostatak samopouzdanja, a na kraju liste su razlozi u vezi s invaliditetom – strah od nasljeđivanja invaliditeta i strah za sopstveno zdravlje. Rezultati istraživanja pokazali su da postoje značajne razlike u mogućnosti ostvarivanja roditeljstva između žena i muškaraca s invaliditetom.

"Procijenjeno je da se žene, zbog toga što im je dodijeljena primarna uloga u brizi i podizanju djeteta/djece, teže odlučuju na roditeljstvo. Pored toga, oba pola su većinom procijenila da sredina više osuđuje i manje podržava žene u ostvarenju materinstva, nego muškarce", navodi se u istraživanju iz Crne Gore.

U Bosni i Hercegovini ove godine je objavljena analiza pristupa žena s invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktivnom zdravlju i planiranju roditeljstva u sklopu koje su intervjuisane žene govorile o svojim iskustvima trudnoće i porođaja. Jedan od zaključaka je da zbog različitih oblika nepristupačnosti, žene s invaliditetom često biraju da ne idu ljekaru.

"S druge strane, zbog nedovoljne participacije žena sa invaliditetom u zdravstvenom sistemu i društvu generalno, nepostojanja obaveznih edukacija na ovu temu, i predrasuda, zdravstveno osoblje nije dovoljno obučeno za pružanje usluga ovoj društvenoj kategoriji."

Jedna od autorica analize, magistrica psihologije Jovana Džever, objašnjava da osobe s invaliditetom imaju potrebe kao i osobe iz opće populacije, a mogućnost zadovoljenja tih potreba im je jednako važna. Kada se potrebe bilo koje individue ne zadovolje, dolazi do frustracije što se različitio manifestuje usljed individualnih karakteristika.

"Činjenica je da zastoj na jednom segmentu vodi ka stagnaciji ili nazadovanju u procesu ličnog rasta i razvoja. Ljudi po prirodi imaju duboku potrebu da negdje pripadaju, da ih drugi prihvataju. Imaju potrebu da vole i da budu voljeni. Usljed nedostatka zadovoljenja potrebe za ljubavlju i pripadanjem, javljaju se mnogobrojni problemi", kaže Džever i dodaje da je prisutan i stereotip da osobe s invaliditetom nemaju dovoljno razvijenu svijest o sopstvenoj seksualnosti, te da nisu zainteresovane za uspostavljanje intimnih odnosa.

"Ovakvi stavovi posebno od strane profesionalaca ali i roditelja koji nisu adekvatno edukovani o datom problemu, predstavljaju značajan problem osobama sa umanjenim intelektualnim sposobnostima jer se nizom ponašanja dovodi do potiskivanja seksualnih nagona i ignorisanja seksualnih problema što kao posljedicu ima izražene probleme u ponašaju u pogledu agresije, anksioznosti i napetosti."

Podrška okoline i prihvatanje sebe

Iako su osobe s invaliditetom i dalje izložene brojnim stereotipima okoline u pogledu njihovih seksualnih i reproduktivnih prava, situacija se ipak počela mijenjati, smatraju naše sagovornice. Merima Sorguč vjeruje da su tome doprinijeli aktivisti za prava osoba s invaliditetom, a pozitivnu promjenu je potvrdila i analiza na kojoj je radila psihologinja Džever.

"Informacije do kojih smo došle i nisu baš sjajne ali u odnosu na period od prije nekih desetak godina su itekako ohrabrujuće. U analizi smo između ostalog intervjuisale 15 žena sa invaliditetom koje su se ostvarile kao majke. Sve one su u znatnoj mjeri samostalne i funkcionalne i stepen potrebne asistencije je minimalan. Isto tako, skoro pa sve su navele postojanje izražene podrške od strane supružnika i porodice", objašnjava Džever uz napomenu da je riječ o individualnim iskustvima koja se ne mogu generalizovati.

"Ono što je zajedničko jeste da sve žene izražavaju sreću zbog ispunjenja majčinske uloge, ali isto tako nedostatak servisa podrške od strane zajednice", kaže Džever.

Za ostvarivanje u ulozi partnera, supružnika i roditelja, osobe s invaliditetom moraju proći i kroz proces prihvatanja i voljenja sebe.

"Osnažena i svjesna osoba, sa razvijenom realnom i pozitivnom slikom o sebi i svojim sposobnostima, potencijalima i ograničenjima nema prepreka za ostvarenje u bilo kom pomenutom segmentu jer za svaki izazov postoji rješenje", smatra Džever.

Amna i Merima, na osnovu svojih iskustava i poznanstva sa drugim osobama s invaliditetom, vjeruju da invaliditet nije prepreka za ostvarivanje u partnerskim i roditeljskim ulogama.

"Lično znam mnogo žena koje se jesu ostvarile kao majke tako da to govori da apsolutno nije nemoguće, samo jednostavno bi vjerovatno to trebalo biti malo drugačije, trebala bi vjerovatno veća podrška okoline, ali opet, kojoj ženi nije potrebna podrška okoline imala invaliditet ili ne", zaključuje Merima.

Aktuelne teme

Autor:

Hilma Unkić

Foto credits:

Ajdin Kamber

Video credits:

Ajdin Kamber

Vezani članak:

Osobe s Down sindromom imaju pravo na svoju seksualnost

Od malih nogu CENTRALNI:

Migranti koji borave na teritoriji Bosne i Hercegovine nerijetko se suočavaju sa predrasudom da su opasni po bh. stanovništvo i da imaju kriminalnu prošlost.

Medijski izvještaji, komentari građana na društvenim mrežama i izjave političara kreiraju atmosferu nepovjerenja prema migrantima koji se nalaze u BiH. Prema prošlogodišnjem istraživanju, mediji o migrantima najviše izvještavaju kao o opasnim po bh. građane, dok trećina medijskih sadržaja migrante kvalifikuje kao prestupnike. Komentari građana na članke u kojima se pominju migranti govore o nepoznavanju problematike migracija ali i prisutnom rasizmu. S druge strane, iskustva onih koji imaju priliku upoznati migrante i čuti njihove životne priče, kao i istraživanja o migracijama, potvrđuju da migrantsku populaciju u našoj zemlji i šire čine pojedinci sa različitim pozadinama, profesionalnim iskustivma, interesovanjima i ciljevima.

Studenti, fotografi, učitelji, sportisti

H. iz Irana ima 23 godine i trenutno boravi u prihvatnom centru Blažuj kod Sarajeva. Na put iz Irana prema Evropi krenuo je prije otprilike tri godine. Objašnjava da je Iran napustio zbog ekstremista koji ostale prisiljavaju na prihvatanje njihovih uvjerenja.

"U mojoj zemlji religija je nametnuta. Kada se rodiš u jednoj religiji, ostaješ u njoj. Ukoliko to ne učiniš, ljudi ili vlada, jednostavno bilo ko ti može uzrokovati mnogo problema. Odlučio sam da to nije za mene, da to nije život koji želim jer ništa nije dobro na silu. Mora postojati izbor, mi smo ljudi. A zašto smo ljudi, zašto smo drugačiji od životinja? Jer imamo razum i jer nam je data moć izbora. Ako neko želi da ti oduzme taj izbor, ti više nisi čovjek."

H. kaže da je u Iranu studirao da postane prevodilac engleskog jezika i daje nam uvid u svoj online profil na stranici univerziteta koji je pohađao. Pored podučavanja u oblasti engleskog jezika i umjetnosti, radio je i druge poslove, između ostalog u kuhinji, u drvnoj industriji, kao konobar, jer, kako kaže, o svemu voli ponešto naučiti.

"Volim podučavati i volim učiti. Poenta putovanja za mene je bila da učim, upoznajem nove ljude i podučavam svaki dan."

Svaku osobu, pa tako i pripadnike migrantske populacije, potrebno je posmatrati kao individue i nije ispravno pretjerano kategorizirati ljude, smatra H. Kaže da među migrantima ima onih koji zaista uzrokuju probleme, ali da se dobri i loši ljudi mogu pronaći svugdje.

"Nije u redu reći svi migranti su loši ili svi ljudi iz određene zemlje su loši. Ako posmatrate ljude kao individue, možete vidjeti da se međusobno mnogo razlikuju, sa različitim razmišljanjima, pozadinama, svrhama u životu."

M. koji je nedavno stigao u BiH, napustio je Afganistan jer se u toj zemlji više nije osjećao sigurno. U Afganistanu je bio trener kriketa i pokazuje nam fotografije koje to dokazuju. Nada se da će se i u drugoj zemlji moći baviti tim poslom.

"Ako bi mi se pružila prilika, pošteno bih to radio. To je moj posao i bio bih sretan da dobijem priliku za podučavanjem kriketa. Volim svoj posao. Veoma mi nedostaje. Kada sam bio dijete razmišljao sam o budućnosti, kako želim postati trener kriketa, podučavati učenike, okupiti ljude i služiti svojoj zemlji i ljudima. "

Prije mjesec u BiH je stigao i 22-godišnji S. iz Maroka. Kaže da nema određenu zemlju prema kojoj ide, te da traži mjesto na kojem može imati bolji život. Zadovoljan je i u BiH.

"Nemam problem s tim da dobijemo azil u Bosni jer sam napustio svoju zemlju sa razlogom – loš sistem, loši ljudi", objašnjava ovaj mladić i priča da je u Maroku radio kao fotograf, te se uz taj posao bavio i popravkom kompjutera i telefona.

"Mnogo mi nedostaje moj posao. Pitao sam već nekoliko ljudi iz IOM-a šta oni misle da li bih mogao ovdje pronaći posao u svojoj struci i oni su mi rekli da je možda moguće, da samo trebam tragati."

Iz Maroka je i 25. godišnji H. koji nam kaže da je u svojoj zemlji magistrirao u oblasti prava. Smatra da se migracije dešavaju iz više razloga.

"Migranti bježe iz svojih zemalja zbog ekonomije, kulture pa čak i religije. Jedan od ekonomskih razloga je taj što ne mogu pronaći posao, posebno u mojoj zemlji koja ima tako mnogo ljudi. Ekonomija raste, ali ne tako adekvatno. Mislim da su to glavni razlozi zbog kojih ljudi napuštaju svoje zemlje – jer ne mogu pronaći dobar posao, imaju niske plaće, ali i zbog socijalnih razloga, loših javnih usluga, loše zdravstvene njege."

H. kaže da je tokom boravka u našoj zemlji upoznao mnoge dobre ljude, kako među uposlenicima u prihvatnom centru tako i među migrantima.

"Ne trebate treitrati sve na isti način. Istina je, postoje kriminalci, ali, s druge strane, toliko je mnogo dobrih momaka ovdje. Upoznao sam mnogo dobrih momaka koji imaju završen doktorat, došli su iz Pakistana, Bangladeša, iz bilo koje zemlje. Imaju pozadinu, poslovno iskustvo, možda imaju vještine koje su potrebne evropskim zemljama."

Različiti profili

Da su vještine koje posjeduju migranti i izbjeglice u Evropi značajne pokazalo se i tokom pandemije koronavirusa. Vijeće Evrope i UNHCR su u aprilu ohrabrivali države članice da iskoriste podršku koju im zdravstveni profesionalci među ovom populacijom mogu pružiti u borbi protiv virusa.

"U posljednjim sedmicama, nekoliko država u Evropi je javno pozvalo zdravstvene profesionalce među izbjeglicama da se pridruže državnim naporima protiv virusa. U potpunosti podržavamo takve inicijative i nadamo se da će se u budućnosti proširiti kontinentom i dalje", poručeno je tada iz UN-a, a migranti su svoje vještine stavili na raspolaganje.

Istraživanje "Scaling Fances" koje je 2019. godine objavio UNDP pokazalo je da 57 posto migranata iz afričkih zemalja u Evropi imaju bar sekundardno obrazovanje, što je tri do pet godina više školovanja od njihovih vršnjaka koji ostaju kod kuće. Polovina ispitanika u ovom istraživanju izjavila je da su napustili svoje zemlje bez obzira na to što su imali posao. Njih 77 posto ima pozitivan osjećaj o svojoj budućnosti u Evropi i pored siromaštva i usamljenosti kojima su izloženi.

Od početka 2019. godine do danas u BiH je ušlo blizu 40.000 migranata, a prema procjenama Međunarodne organizacije za migracije trenutno u našoj zemlji boravi oko 8.000 osoba iz ove populacije. Ukupno 5.780 migranata boravi u sedam službenih privremenih prihvatnih centara, a pretpostavka je da oko 2.500 migranta boravi izvan tih centara. Najveći broj migranata dolazi iz Bangladeša, Afganisatana i Pakistana.

Iz IOM-a kažu da provode anonimna i dobrovoljna istraživanja među migrantskom populacijom u prihvatnim centrima, a jedno od pitanja koje postavljaju je "Kakva je tvoja pozadina ili koja je bila tvoja profesija prije dolaska ovde".

"Na uzorku od 93 osobe, po jedna osoba je navela da je modni dizajner/umjetnik/ca, ljekar, advokat i biomedicinski naučnik. Najveći broj osoba u sklopu ovog uzorka otpada na studente, domaćice, nezaposlene, osobe sa završenom srednjom školom, frizere i tekstilne radnike."

"Sve što je drugačije, odmah označimo kao loše"

Vanja Stokić, novinarka i aktivistkinja posvećenja izvještavanju o marginalizovanim skupinama, kaže da je među migrantima upoznala različite profile ljudi – od radnika na građevini do IT stručnjaka i inženjera poljoprivrede.

"Ja njihove tvrdnje ne mogu provjeriti, da li su zaista to što govore, ali se na ljudima može procijeniti da li su obrazovani ili ne, te kakvim su životom živjeli. Recimo, razgovarala sam sa jednim mladićem iz Libije koji kaže da je softverski inženjer, savršeno je govorio engleski jezik i zaista je odavao utisak visokoobrazovane osobe. Pričao mi je da želi doći do Francuske ili Belgije i tamo pronaći posao u struci. Bio je tu i jedan mladić koji se bavi marketingom na društvenim mrežama, zatim novinar iz Maroka koji je morao pobjeći jer je dobijao prijetnje i doživio fizički napad zbog priča koje je objavio. Jedan mladić iz Sirije je grafički dizajner, pored toga voli da crta i svira gitaru. Pokazivao mi je svoje radove iz vremena kada je bio angažovan u jednoj marketing agenciji u Siriji. Tu je i jedan fitnes instruktor iz Alžira, ukoliko ukucate njegovo ime na Google izaći će vam objave o sportskim klubovima koje je vodio i takmičenjima koja je osvajao. Mladić iz Kurdistana je studirao poslovni menadžment i radio je nekoliko godina kao marketing menadžer u jednoj kompaniji, a upoznala sam ga u Bihaću gdje je boravio sa cijelom svojom porodicom", sumira svoja iskustva Stokić i dodaje da je mnogo onih koji su započeli studije u svojoj zemlji i žele da ih nastave u Evropi.

Kreiranju negativnih stereotipa o migrantskoj populaciji doprinosi više uzroka a Stokić izdvaja domaće političare i medije koji prenose njihove sporne izjave koje se ne bi smjele naći u javnom prostoru.

"Najlakše je prepasti građane, ubijediti ih da su ljudi u pokretu opasnost za nas, pa onda sprovoditi svoje rasističke politike."

Ipak, odgovorni su i sami građani koji su navikli da sve što je drugačije označavjau kao loše, smatra Stokić.

"Došli su nam ljudi čiji jezik ne razumijemo, koji nemaju istu kulturu niti iste navike kao mi, pa smo ih odmah etiketirali kao loše, jer naše mora biti dobro."

Aktuelne teme

Autor:

Hilma Unkić

Foto credits:

Ajdin Kamber

Video credits:

Ajdin Kamber

Vezani članak:

Koliko znamo o zemljama iz kojih dolaze ljudi u pokretu?

Od malih nogu CENTRALNI:

"Besjeda o migraciji" je dokumentarni film napravljen u produkciji Mediacentra Sarajevo koji se bavi migracijom mladih iz nešto drugačijeg ugla – ugla onih koji nisu otišli iz BiH.

Kroz 22 minute, ovaj video daje uvid u različite vrste migracija i odgovara na pitanje šta mlade motiviše da napuste svoju zemlju ili ostanu u njoj.

Film Mirze Ajnadžića se temelji na iskustvima i stavovima mladih osoba o tome šta za njih predstavljaju migracije, a potom i koji događaji, lični ili u društvu u cjelini, bi bili prijelomni i odlučujući za odlazak. Poseban fokus filma je na migracijama i razlozima migracija pripadnika i pripadnica LGBTIQ zajednice.

Kamera prati protagonistu priče Mirzu Halilčevića koji objašnjava svoj položaj u bh. društvu i svakodnevne izazove s kojima se LGBTIQ osobe susreću na putu traganja za vlastitim identitetima. Nadalje, kroz razgovore sa svojim poznanicima i poznanicama, Mirza nastoji razumjeti zašto se neke osobe odlučuju napustiti svoje prebivalište i iz manjeg mjesta doći u veće, te šta su razlozi za ostanak u BiH onih koji, bar za sada, ne misle napustiti svoju zemlju.

"Besjeda o migraciji pokušava, kroz razgovore, otvoriti pitanja o migraciji. Zašto odlazimo ili ostajemo? Šta je ono što tražimo kao individualci i individualke? Posebno je važno razmišljanje skupina koje se na svakodnevnoj osnovi susreću sa diskriminacijom. Dokumentarna se priča pripovijeda na način da je primarni fokus na LGBTIQ+ zajednici u Bosni i Hercegovini", pojašnjava autor Mirza Ajnadžić.

"Mislim da je važno da zauzimamo stav. Važno je govoriti iz perspektive onih i za one koji svakodnevno zbog nas ostaju po strani. Migracija koja dolazi kao odgovor u potrazi za nekim boljim životom je nešto o čemu veliki dio nas razmišlja - za i protiv odluke o pakovanju kofera i odlasku. Dodajte tome još diskriminaciju na svakodnevnoj osnovi i pitanja se sama počnu nametati", naglašava Ajnadžić, objašnjavajući glavni motiv filma.

Film "Besjeda o migraciji" dio je kampanje koju Mediacentar Sarajevo i Sarajevski otvoreni centar provode u sklopu projekta "Između ovdje i tamo: migracije LGBTI mladih iz Bosne i Herecegovine na zapad". Ideja projekta je informisati mlade iz BiH, prije svega LGBTIQ osobe, o različitim aspektima odlaska iz zemlje, procedurama i različitim mogućnostima migracija, kao i o pozitivnim i negativnim iskustvima onih koji su već otišli iz BiH.

Kompletan film možete pogledati na ovom linku, a više informacija o projektu i projektnim sadržajima možete pronaći na web stranicama lgbti.ba i diskriminacija.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Redakcija

Video credits:

Mirza Ajnadžić

Vezani članak:

Mirza Halilčević: Ovdje je moj prostor

Od malih nogu CENTRALNI:

Medijska i društvena stigmatizacija osoba sa duševnim poremećajima.

Emira ima dijagnosticiranu psihozu. Bila je hospitalizovana dva puta. Kada se nakon prve hospitalizacije vratila na posao kolegama nije govorila gdje je bila i nije pričala o svojoj dijagnozi.

„Pala sam u depresiju, nisam bila dobro. Kod nas je nekako uvriježeno mišljenje da se takve stvari trebaju kriti, čak su mi i u bolnici rekli da o tome ne pričam na poslu i da ne spominjem da sam ležala u bolnici, jer duševne bolesnice ostaju bez posla. Nakon hospitalizacije sam dobila terapiju, pila sam antipsihotike. Međutim, sa akutnom psihozom koja je meni dijagnostikovana nikada ne znate da li će se vratiti i kada.“

Emira je drugi put hospitalizovana nakon prekida uzimanja terapije kada su joj se pojavile sumanute ideje koje su bile veoma opasne i paranoja. Kada se nakon drugog bolničkog liječenja vratila na posao, Emira je rekla svojim kolegama gdje je boravila i zbog čega i naglašava da nije bilo loših reakcija.

„Jednom sam čula jednog od kolega kako je nonšalantno govorio o depresiji, to me je povrijedilo. To je ona priča, otkud tebi depresija kad imaš sve u životu, kao da čovjek može uticati na razvoj duševnog oboljenja. Ja sam povrh svega patila i od depresije.“

Emira navodi da je život sa njenom dijagnozom svakodnevna borba, ali da joj je u poboljšanju stanja veoma pomogla edukacija.

„Dodatno educiranje mi je jako pomoglo, željela sam što više saznati o uzorcima i razlozima kako nastaju ovakve vrste oboljenja. Posao mi također puno pomaže, ali nekada mi se jako teško fokusirati i teško mi je raditi. Porodica mi jako puno pomaže, uvijek su spremni preuzeti dio obaveza da bih ja lakše funkcionirala. Nekada se zaista osjećam prazno i mislim da tu prazninu ništa ne može ispuniti.“

Sanji je u ranim dvadesetim dijagnosticiran emocionalni nestabilni poremećaj ličnosti/borderline.

„S obzirom da s boderlineom živim duže od 15 godina, često i zaboravim na samu dijagnozu. Ali, nikada je nisam krila, i kada je potrebno, ne izbjegavam govoriti o problematici i poteškoćama ovog poremećaja ličnosti.“

Sanja navodi da se susretala sa različitim reakcijama ljudi, ali navodi da ima sreću da se druži sa osviještenim ljudima, što joj je veoma značilo i znači jer nije nailazila ni na kakve osude.

„Nastojim jedino, da bih je nadjačala, ne služiti se dijagnozom kao opravdanjem. Dešavalo se i da me pojedini ljudi nazivaju 'lujkom', 'paćenikom', 'posvađanom sama sa sobom', i slično. Ljudi bez razumijevanja, nažalost, općenito dominiraju planetom, jer je lakše suditi nego misliti.“

Anksioznost, depresija, panični napadi: To je tako kul

Iako su anksiozni poremećaj i depresija veoma česta duševna stanja sa kojima se ljudi suočavaju i bore, često nailazimo i na njihovu zloupotrebu, što iz neznanja to i iz pomodarstva, ma koliko to sumanuto zvučalo. Često čujemo od ljudi da su depresivni, da ih muči anksioznost, iako dio ljudi miješa različite oblike kratkotrajnih nervoza izazvanih stresom sa anksioznoću ili prolaznu bezvoljnost sa depresijom.

Goran se od rane mladosti bori sa anksiozno-depresivnim poremećajem. Navodi da je prvi napad panike imao još u tinejdžerskoj dobi, iako nije znao o čemu se radi.

„Bilo je dana kada nisam mogao hodati ulicom, osjećao sam užasnu tegobu koja bi me toliko onesposobljavala da bih samo čekao da se taj dan završi. Napadi panike bi obično dolazili iznenada i ko nije doživio barem jedan napad panike, teško da može shvatiti o čemu govorim. Poslije bih se osjećao umorno i prazno, kao da ne postojim. Depresija se stalno vraćala, nekada sam bio nesposoban ustati iz kreveta i obaviti rutinske stvari. Moja porodica nije imala previše razumijevanja za mene. Mislili su da sam lijen, ponavljali su da mi je život dobar i da prestanem pričati gluposti. Išao sam i kod psihologa i kod psihijatra, nekada sam želio odustati od svega toga, ali sam se opet vraćao jer sam stalno gubio tlo pod nogama. Ne znam šta me više boljelo, to stanje koje se stalno vraćalo ili činjenica da me ni moji najbliži ne razumiju.“

Goran kaže da se sada osjeća puno bolje i da je bitno naći psihijatra koji se pacijentu posveti u potpunosti i kojem vjeruje.

„Nekada slušam ljude oko mene kako olako koriste riječi anksioznost, depresija, svaku nervozu uzrokovanu razičitim vanjskim okolnostima nazivaju napadom panike. To potpuno obesmišljava ova stanja, čini da ih ljudi posmatraju ozbiljno i da i dalje o njima prave šale ili ih potpuno ignorišu“, navodi Goran koji ističe da ogroman dio ljudi u BiH bez obzira na stepen obrazovanja i dalje ima gomilu predrasuda prema osobama koje imaju psihijatrijsku dijagnozu.

A u medijima, senzacionalizam

Nedavne smrti dvoje poznatih umjetnika glumice Nede Arnerić i režisera Igora Vuka Torbice još jednom su pokazala svu mizeriju medijske scene iz cijelog regiona - ova dva tragična događaja iskorištena su za podizanje čitanosti, pa su pojedini mediji objavljivali senzacionalističke članke koji su sadržavali podatke iz privatnog života preminulih što nema nikakav javni interes.

Nedu Arnerić, jednu od najpoznatijih glumica u bivšoj Jugoslaviji, mrtvu je pronašao brat u njenom stanu početkom ove godine. Nije dugo trebalo da srbijanski tabloidi krenu sa nagađanjima. Umjesto o njenim sjajnim ulogama i saradnji sa najpriznatijim režiserima nekadašnje države, čitatelji su mogli čitati nagađanja da je riječ o samoubistvu, da su pored nje pronađeni lijekovi, da je patila od depresije i već dvaput pokušala samoubistvo, kao i za koga je bila udata, detalje iz braka i slično.

Na isti način su mediji izvještavali i o smrti mladog i talentovanog režisera Igora Vuka Torbice objavivši da je izvršio samoubistvo u Rovinju. Mediji kao da su se utrkivali ko će iskopati detalje iz privatnog života, nudeći publici njegovu privatnost, detalje šta je radio prije smrti ili ko je bila njegova partnerica i šta je napisala na Facebooku.

Duševni poremećaji su u bosanskohercegovačkom društvu i regiji još uvijek tabu tema, a mediji ne posvećuju dovoljno pažnje ovim pitanjima osim kada iz nekih, uglavnom neimenovanih izvora saznaju da je eventualni uzrok nečije smrti povezan sa određenim mentalnim/duševnim oboljenjem/poremećajem. I tada se fokus pomjera na nebitne stvari, bez objašnjenja kakve probleme izazivaju duševni poremećaji na funkcionisanje, ponašanje, emocije, razmišljanje, odnose s ljudima, socijalni život, porodični život i uopšteno na kvalitetu života. Mediji umjesto toga nude senzacionalističke naslove kao što su: 'Pogledajte šta je preminuli posljednje napisao na Facebooku', 'Evo šta bi mogao biti razlog smrti', 'Šta je prethodilo samoubistvu', 'Kako su se kolege oprostile'.

Klasifikacija mentalnih poremećaja

Klasifikacija duševnih ili mentalnih poremećaja je veoma široka, od veoma teških u kojima je pacijentima funkcionalnost značajno ograničena ili nisu sposobni sami brinuti o sebi do različitih psihičkih stanja koja su izlječiva ili se mogu uspješno kontrolisati i naposlijetku različitih psihičkih poremećaja ličnosti i ponašanja koji mogu itekako utjecati na kvalitetu života.

Kod nas se još uvijek i o depresiji ne govori dovoljno, iako ćemo često naići na tvrdnju da će većina ljudi makar jednom u životu patiti od depresije. Osobe koje se suoče sa depresijom izložene su negativnim komentarima društva, ali i svoje najbliže okoline da im se ništa ne dešava, da su sve umislili, da su besposleni, da trebaju naći hobi, više se družiti s ljudima, okupirati se obavezama ili raditi neki fizički posao. Takvi „savjeti“ ne samo da su laički, već su i veoma štetni, uzme li se u obzir da depresija često može biti dio i neke puno ozbiljnije psihijatrijske dijagnoze i da se pacijenti obavezno moraju javiti psihijatru koji će s njima početi proces liječenja.

Prema klasifikaciji mentalnih/duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja razlikuju se sljedeće kategorije:

F00-F09: Organski i simptomatski mentalni poremećaji

F10-F19: Mentalni poremećaji i poremećaji zbog upotrebe psihoaktivnih tvari

F20-F29: Šizofrenija, šizotipni i sumanuti poremećaj

F30-F39: Poremećaji raspoloženja (afektivni poremećaji)

F40-F48: Neurotski poremećaji, poremećaji vezani za stres i somatoformni poremećaji

F50-F59: Bihevioralni sindromi udruženi sa fiziološkim poremećajima i tjelesnim faktorima

F60-F69: Poremećaji ličnosti i ponašanja odraslih

F70-F79: Mentalna retardacija

F80-F89: Poremećaji psihološkog razvoja

F90-F98.9: Poremećaji ponašanja i emocionalni poremećaji koji se pojavljuju u dječijoj dobi i u adolescenciji

F99: Mentalni poremećaj koji nije drugačije određen [1]

Negativne vijesti su uvijek privlačnije

Psihijatrica Erna Mašić navodi da novinari temama duševnih bolesti pristupaju neadekvatno i da ih pogrešno interpretiraju.

„Uvijek je suicid bio tema koja je privlačila pažnju i o kojoj su mediji raspravljali na sva zvona. Iz takvih sadržaja čitatelji mogu izvući zaključak da samoubistva izvršavaju samo osobe koje imaju neki od duševnih poremećaja. To je netačno, jer to mogu biti i osobe koje nemaju nikakav duševni poremećaj. Svrstavanje duševnih bolesnika u kategoriju samoubica dodatno pojačava stigmu. Novinari jednostavno nisu dovoljno educirani za ove teme, ne znaju pozadinu, i trebaju više kontaktirati sa ljudima iz struke koji im mogu pomoći pri izradi članaka. Duševna bolest ne bira i može svakoga pogoditi. Od toga ne treba baviti tabu, nego pokrenuti ozbiljne priče koje će uticati na svijest ljudi“, kaže Mašić i dodaje kako se na duševno oboljenje u društvu često gleda kao na lijenost i bezobrazluk, a najmanje se gleda kao na bolest koju je potrebno liječiti, ističući da psihijatrijski pacijenti nailaze i na teško prihvatanje unutar porodice.

Alma Jeftić, doktorantica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i istraživačica na International Christian University, objašnjava zašto su senzacionalističke vijesti i dalje privlačne publici.

„Prema nekim istraživanjima senzacionalizam u medijima se definira kao sadržaji i priče koje vrlo lako privlače pažnju i izazivaju uzbuđenje kod gledalaca i/ili slušalaca. Sa evolucionističkog aspekta ljudi su predisponirani da istražuju sredinu i pokušavaju detektovati sve što bi se moglo okarakterizirati kao opasno. Stoga ċe automatski odgovoriti na negativnu informaciju ili iznenadne promjene u okolini. Ta evolucijska predispozicija još uvijek postoji i u modernom društvu i objašnjava zbog čega ljudi automatski odgovaraju na negativne i provokativne vijesti.“

Ona također navodi i da su laboratorijske studije pokazale da senzacionalističke kategorije negativnog sadržaja i tabloida imaju očekivani pozitivni efekat na fiziološke indikatore kratkoročne pažnje i uzbuđenja kod publike, što ne znači da će takvi i njima slični sadržaji automatski zadržati pažnju publike, jer naše ponašanje zavisi i od kompleksnijih kognitivnih funkcija, kao što su razmišljanje, inteligencije, mašta i motivacija.

Kako mediji tretiraju teme duševnih poremećaja

Sugovornici se slažu da mediji ne posvećuju pažnju ovim temama na adekvatan način. Emira navodi da joj naročito smeta senzacionalistički pristup i da smatra da nikako nije etički detaljisati o tome kako se desilo samoubistvo, ako do toga dođe.

„Ovakvim temama je potrebna demistifikacija, to nije nešto što se dešava tamo nekome, to su stvari koje se mogu desiti svima.“

Ljudi sa duševnim poremećajima su stigmatizovani u javnosti i za to je kriv kompletan sistem, nije lako jasno utvrditi referentne tačke, navodi Sanja. Ona posebno ističe da se obrazovni sistem ne bavi senzibiliziranjem pojedinaca za duševne poremećaje, kao da za to ovdje ne postoje nikakve agencije, ljetne škole ni drugi edukativni programi.

„Heteropatrijarhalna društvena matrica ne tolerira općenito slabost. Sve smiješ biti, samo ne slab. Ranjivi ljudi se onda osjećaju kao da nemaju pribježište. A to je izuzetno opasno“, navodi Sanja dodajući da i mediji potpuno pogrešno pristupaju ovim temama, nudeći senzacionalizam umjesto edukativnog sadržaja.

Goran se prisjeća da ni u toku formalnog obrazovanja nisu puno radili na temu duševnih poremećaja.

„Sjećam se kada smo radili čovjekovo tijelo iz biologije, trebali smo znati sve organe, gdje se šta nalazi, učili su nas da redovno idemo kod ljekara ako nas nešto boli, ali niko nije spominjao psihičke teškoće. Ne znam da li se sada nešto promijenilo, ali znam da je i danas većini ljudi neprijatno ući u psihijatrijsku ordinaciju ili otići u psihološko savjetovalište, jer, zaboga, neko će reći da ste ludi. To je toliko ukorijenjeno ovdje.“

O medijskom izvještavanju, Goran nema riječi hvale i kaže da su mediji ogledalo našeg društva.

„Ovdje ljudi vole raspravljati o svemu, nema veze što o tome ništa ne znaju. Pa pogledajte samo komentare publike ispod tekstova koje na bilo koji način spominju psihičke poremećaje, sve će vam biti jasno. Nije mi jasna uređivačka politika medija koja to dopušta.“

Za kvalitetne članke o temama duševnih poremećaja potrebno je konsultovati stručnjake, razgovarati sa pacijentima i pokušati publici približiti ove teme, podstaći ih da i oni zatraže pomoć ukoliko su svjesni da imaju psihičkih tegoba, kao i pojasniti da je kontrolisanje psihičkog zdravlja bitno i treba biti uobičajeno kao i bilo koji drugi ljekarski pregled.

_________________________________________

[1] Folnegović Šmalc Vera, /ur./ (1999): MKB-10: Klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja – Klinički opisi i dijagnostičke smjernice, Zagreb: Medicinska naklada

Tekst autorice Belme Buljubašić originalno je objavljen na portalu Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Mentalno zdravlje nije manje važno

Od malih nogu CENTRALNI:

Dokumentarcem pod nazivom „Besjeda o migraciji“, snimljenim u produkciji Mediacentra Sarajevo, otvaraju se različiti aspekti migriranja u Bosni i Hercegovini.

Fokusiran na migracije LGBTIQ osoba i lična traganja za boljim okruženjem, "Besjeda o migraciji" odgovara na pitanje šta mlade motiviše da napuste svoju zemlju ili ostanu u njoj.

Autor filma Mirza Ajnadžić ističe da je objavljeni film zapravo minijaturna verzija onoga što je planirano, jer je panademija koronavirusa spriječila realizaciju svih planiranih snimanja. Zapravo je prikazan samo ugao osoba koje žive u Bosni i Hercegovini, a ne i onih koje su se odselile u druge zemlje.

„Bilo je planirano da se radi sa ljudima koji nisu više u Bosni i Hercegovini, iz raznih okolnosti koje su im se dešavale. Negdje govorimo o ekonomiji, negdje o nasilju koje su doživljavali, posebno ljudi koji su otišli ranije iz BiH. Dosta je uglova migracija kroz prizmu LGBTIQ zajednice, koje smo mi htjeli da pokrijemo“, govori nam on.

Protagonista filma Mirza Halilčević govori da mu se dopada to što su bili prepušteni tome što će tek da otkriju, kao i da su kreirali takvu dinamiku da vjeruju jedni drugima, što su zatim očekivali i od ljudi koje su uvodili u cijeli priču nastanka filma.

„Radili smo iz perspektive nekoga ko želi prenijeti neko iskustvo jer smo vjerovali da je ono zanimljivo, objektivno, da dolazi od osoba koje su ga transformisale i znaju ga prenijeti, koje su u tom iskustvu rasle, koje su ga zaokružile i mogu se izmaći iz vlastitog iskustva. Pristao sam da budem dio ove priče jer nismo imali nikakav definisan ugao niti smo krenuli sa namjerom da pretpostavimo gdje će nas to odvesti. To je bilo jedno putovanje gdje smo sami otkrivali šta sve potencijalno migracije mogu biti. Iako je bio omeđen LGBTIQ osobama na koje smo bili fokusirani, tu je bilo najrazličitijih priča koje su bile ne nužno iz perspektive LGBTIQ. To su priče o naizgled običnim ljudskim potrebama za sigurnošću, stabilnošću, emocionalnom strukturom, društvenim prihvatanjem, traganjem za razvojem... “, kaže Halilčević, dodajući da je film kreiran za sve one koji se na bilo koji način pitaju da li im je mjesto tu gdje se trenutno nalaze ili negdje drugo, šta imaju i šta im nedostaje, te zašto ne mogu imati to što im je potrebno.

Halilčević se takođe dotiče samog termina migriranja i radije koristi riječ mobilnost, barem kada se radi o kretanju ljudi iz manjih u veća mjesta unutar iste države. On se iz malog sela pored Živinica preselio u Sarajevo, nakon što se autovao majci. Takođe se bavi aspektom šta odlazak djeteta od kuće predstavlja za roditelje, a ne samo za osobu koja se seli.

„Mnogo je bolnije bilo to što ja odlazim nego da odlazim zato što se kao dio LGBTIQ zajednice nisam mogao naći u tom mjestu. Mnogo je problematičnije što se odlazi, što se napušta roditeljski dom, što se odriče, kao da se taj dio potiskuje i briše, što ne mora biti slučaj. Super kod svih sagovornika, a što se igrom slučaja desilo, jeste da su oni stvarno ostali u nekom super kontaktu i povezani sa ljudima iz mjesta iz kog su otišli. Tu nije bilo hirurškog reza, dramatičnog odlaska, rušenja svih mostova. To su bile odluke koje su došle iz njih, kao činjenica da se nisu mogli vidjeti u tim malim mjestima, nisu ih više ispunjavala ni zadovoljavala“, navodi Halilčević.

Same migracije, odnosno mobilnost, sa sobom otvaraju i pitanja odnosa između roditelja i djece.

„Moja mama i dalje ima čitav sprat kuće opremljen za mene, očekuje da ću se u nekom trenutku vratiti i živjeti tu, meni je namijenjeno da budem cijelog života uz nju. Tu je pitanje kakve odnose roditelja i djece i kakve dinamike njeguje naša kultura, zašto u BiH nije prosto u redu govoriti o činjenici da se neka djeca ne osjećaju dovoljno slobodno živeći kod svojih roditelja. Uz svu podršku koju im oni potencijalno mogu davati, mislim da je to više slučaj prirodnog toka i individualnog razvoja. Trebamo govoriti o tome u kakve ljude odrastaju ta djeca, koja se u nekom trenutku odluče osamostaliti. U psihologiji se to opisuje kao proces separacije, odlaska od roditelja i sticanje emocionalne autonomije. Sa druge strane je potreba naših roditelja da nas drže uz sebe, kao neki oblik instrumenta koji će im na neki način pružati emocionalnu sigurnost u trenucima kada je ne mogu ostvariti. Ako je roditeljima važno da ostane prostor sigurnosti, vjerujem da je i djeci važno da ga se ne odreknu“, ističe on.

Priče prikazane u filmu su vrlo lične i individualne, ali im je zajedničko to da se radi o traganju za sigurnim prostorom i prihvaćenosti, odnosno dopuštanju osobi da ona bude to što zaista jeste. Kako govori Ajnadžić, ne dozvoljava samom sebi da ističe svoje mišljenje ili se pravi da razumije situaciju u kojoj se nalaze LGBTIQ osobe jer se lično ne nalazi u toj situaciji.

„Trudim se razumjeti, ali ne smijem sebi dopustiti da kažem da razumijem. Mislim da nekad sebi previše dopuštamo, jer dotičemo te stvari i onda se pravimo da znamo, a zapravo ne znamo. Mislim da svaki taj individualni pristup tome otkriva novu priču zašto i kako. To je možda jedan od 10 razloga u kontekstu migracija zašto ljudi odlaze ili ostaju. Međutim, kada gledamo migracije iz neke perspektive mene, to su skoro identični razlozi, isključujemo li priču o pripadanju grupi koja jeste neprihvaćena u našem društvu. Mislim da iz moje perspektive čitava ta priča i treba da bude takva, da se povezuje sa svima nama na jednom individualnom nivou, da gledajući to tražimo te svoje razloge zašto otići ili ostati. Mislim da svi ljudi, pogotovo mlađi, razmišljaju o tome i imaju to breme, otići ili ostati, šta raditi, neka vrsta sigurnosti koju ti ipak pruža društvo u kome si odrastao jer tu imaš prijatelje, poznaješ jezik, imaš sa kim otići na kafu, ali i dalje postoji generalna nesigurnost, ekonomski pritisak i jako mnogo drugih stvari zbog kojih ljudi žele otići. Na kraju krajeva, sama promjena, samo traganje za nečim što će ti možda više odgovarati“, navodi Ajnadžić.

Govoreći iz ugla osobe koja je napustila manju sredinu kako bi za sebe pronašla bolje uslove u većem gradu, Mirza Halilčević propituje i razloge zbog kojih bi eventualno odlučio da ode i van granica BiH.

„Tamo nema ničega što tebe čeka, to nije blagodat koja tebe čeka. Kada sam došao u Sarajevo znao sam jako malo ljudi, nisam imao posao, nisam znao kakve su poslovne prilike, nisam imao kontakte. Nije to nimalo zanemarivo, to je jedan čitav socijalni kapital koji se gradi. To je ono što ovdje imam. Bilo gdje drugo da odem, to nemam. Lijepo mi je to imati i to je ono što čini život kvalitetnim. Otići iz Sarajeva ili BiH negdje malo dalje za mene bi stvarno trebalo biti strašno velika odluka i trebalo bi nešto strašno veliko da se desi. Treba se dogoditi da u svojoj blizini nemam ljude sa kojima dijelim iste ili slične ideje, ljude sa kojima ne mogu ovako da govorim, ako se do te mjere izgubi razum i razumijevanje da ja više ne vidim razliku između ostati ovdje ili biti bilo gdje drugo. Ako bi se ovaj grad do te mjere toliko transformisao u socijalnom smislu. Velika je sreća kad ti znaš da ne moraš ostati ovdje, ali da biraš da ostaneš. Kad znam da imam slobodu izbora. Volio bih da svi ljudi to imaju.“

Kako ističe, osobe koje odlaze su i dalje povezane sa mjestima iz kojih su potekle, a važno je da se one ne ljute na okolinu koju zapravo napuštaju. Međutim, kada govorimo o potencijalnom vraćanju u ta mjesta, uvijek je prisutan strah da će se to desiti usred nepredviđenih životnih okolnosti. Ukoliko do njega nekada i dođe, on bi volio da to bude njegov izbor.

„Volim otići tamo da se odmorim, volim svoje komšije i drago mi je da sam opet sebi približio to mjesto. Ako do toga dođe, volio bih da to bude moja svjesna odluka, da se dogodi u mojoj režiji, da ja stvarno mislim da je to nešto čime želim da se bavim. Imam malo straha da izgubim kontrolu nad životom. Takozvana pozicija došljaka je zanimljiva klasna pozicija. Ja nemam generacije ljudi koji su odrastali ovdje, to ću potencijalno morati da napravim sam, nemam obezbijeđen stan, nemam porodicu u blizini, privilegije koje bih možda imao da sam ostao u selu. Taman i da se vratim ja se ne vraćam kao ista osoba, već kao potpuno drugačija, ali opet vrlo ista. Ja nisam presjekao ikakve kontakte. Ne bi mi to smrtno teško palo. Palo bi mi u smislu socijalne dinamike, volim život koji vodim, najviše bi mi nedostajali ljudi. Ja sam već jednom krenuo ispočetka. Drugačije je kad ti ne znaš život mimo sela i kada vidiš, upoznaš nešto drugačije, nešto bolje“, govori Halilčević.

Svoje razloge za potencijalni odlazak, ali i ostanak na istom mjestu, propituje i Mirza Ajnadžić.

„Ima tu i neke vrste konformizma. Imam sreće da radim ono što volim i da mogu živjeti od toga. Nije jednostavno otići i ostaviti neke stvari. Postoji mnogo razloga zbog kojih bih ja otišao. Grad kao struktura mi zaista ništa ne znači, ali mi ljudi znače. Nisam siguran zbog konformizma da dozvolim svom djetetu da odrasta ovdje i viđa sve ovo što ja viđam na dnevnoj osnovi. Pored onog prijašnjeg pritiska zašto se ne ženiš i ne dobijaš djecu, pojavio se novi – šta radiš još tu, što nisi negdje vani. Ti si u konstantnom razmišljanju, jako puno ljudi oko tebe odlazi. Ja nisam upoznao nikoga ko je u potpunosti zadovoljan time gdje je sada, ne mislim samo na prostor već na neki lični razvoj. Uvijek postoji ta želja za nečim“, govori Ajnadžić.

Razgovori koji su se tokom snimanja dešavali ispred, ali i iza kamere su po njemu najbolji dio ovog procesa, te ih naziva blagom koje nosi sa sobom. Ističe da je film jako moćno sredstvo izražavanja, ali i aktivizma, gdje se autori trude da publiku motivišu da razmišljaju o sebi i ljudima iz svoje okoline. Kako ističe Ajnadžić, važno je imati protagonistu, osobu koja će gledaoce voditi kroz cijeli film, kako bi se ostvario individualni pristup i kako bi se publika povezala sa samom pričom.

„Mislim da je film jako bitan u tom smislu jer on ima malo širu publiku, kako doći do osoba koje nisu u situaciji da dođu do osoba koje mrze. Na taj način upoznavati ljude, otvarati sebi u glavi određena pitanja ili bar uzdrmati u glavi rigidne stavove o bilo čemu što zapravo ne znamo. Mi volimo vjerovati da znamo sve o svemu, ali ako sjednemo sami sa sobom, posebno ako govorimo o mržnji koja nije prirodna, dolazimo do toga da mi to ne znamo nego smo čuli, naučili, neko nam je rekao a mi prihvatili kao nekakvu istinu. To je generalno tako. Daleko sam od iluzije da ćemo mi to svakome uraditi, jer i dalje mi volimo vjerovati da jesmo u pravu, da je neupitno sve što smatramo da znamo, ali barem jedan mali segment ljudi koji su sebi dopustili da ne budu u pravu. Onda mi možemo govoriti o nekim novim ljudima koji će početi propitivati stvari. Staviti nešto pred nekoga i nadati se da je taj neko dovoljno fleksibilan u određenim stavovima, ako već govorimo o promjenama stavova, da će razmišljati o tome, propitivati, istraživati, mijenjati... Onda se možemo nadati nekoj generalno pobjedi“, ističe on.

Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Aktuelne teme

Autor:

Vanja Stokić

Vezani članak:

Dokumentarac "Besjeda o migraciji" – Novi film o mladima i migraciji

Od malih nogu CENTRALNI:

Priča je originalno objavljena na Balkan Insightu na engleskom jeziku.

Uz posao s punim radnim vremenom i porodicu, Safija Vučenović (67) iz Zenice rijetko je, dok je bila mlađa, nalazila vremena da se posveti muzici i šivanju - svojim dvjema velikim ljubavima. Kad je otišla u penziju i kad su joj djeca odrasla, počela je pjevati u lokalnom ženskom horu, nastupati na muzičkim manifestacijama u Zenici i šiti haljine za svoje nastupe.

Ali ovog proljeća, pandemija COVID-19 uticala je na njen život, kad je Vučenović ostala zatvorena u kući, bez društvenih kontakata i nastupa.

Da odagna osjećaj neizvjesnosti i tjeskobe koji je preplavio i mnoge njezine vršnjake, Safija se je počela snimati pametnim telefonom dok je pjevala svoje omiljene “sevdalinke” i šila odjeću i te je video zapise dijelila sa svojim prijateljima putem Facebooka i Vibera.

“Pomoglo je i meni i drugima da si popravimo raspoloženje”, prisjeća se Vučenović.

Pandemija COVID-19 žestoko je pogodila osobe starije životne dobi u BiH. Da spriječe širenje novog koronavirusa, vlasti u Federaciji BiH strogo su ograničile slobodu kretanja osoba starijih od 65 godina između 20. marta i 15. maja. Iako sad više nisu obavezni biti u izolaciji, mnogi stariji ljudi i dalje većinu vremena provode kod kuće, pogotovo jer je početkom jula broj slučajeva COVID-19 u BiH počeo rasti.

Osobe starije od 65 godina čine oko 14 posto stanovništva BiH, prema Popisu stanovništva iz 2013. godine, a njihov udio u ukupnom stanovništvu raste. UN procjenjuje da će ta starosna grupa do 2060. godine predstavljati više od 30 posto stanovništva BiH. Mnogi stariji ljudi žive na rubu siromaštva i socijalno su isključeni. Prosječne penzije od oko 400 KM mjesečno često ne mogu pokriti ni osnovne troškove. U nekoliko izvještaja, uključujući one koje su objavili Caritas BiH i Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH, navedeno je da nedostatak aktivnosti za starije osobe čini da se oni osjećaju izoliranim i da postanu skloniji obolijevanju od mentalnih bolesti, posebno depresije.

Od početka pandemije, mediji su neprestano izvještavali da su starije osobe pod najvećim rizikom od obolijevanja od COVID-19, iako podaci sugerišu da ta bolest može biti smrtonosna za bilo koga. Redovne zdravstvene usluge, spore i neadekvatne čak i u normalnim uslovima, mnogim su starijim osobama postale gotovo nedostupne zbog posebnog režima rada javnih klinika i bolnica u toku pandemije COVID-19. Državne bolnice i klinike u cijeloj zemlji su u dugovima, i često rade bez osnovnih medicinskih materijala i opreme. Dok zdravstveni radnici sve češće protestuju, tražeći bolje plaće i radne uslove, sve se više pacijenata žali na zdravstvene usluge. U posljednjih nekoliko godina, brojni ljekari i medicinske sestre su napustili zemlju zbog boljih poslovnih ponuda u Zapadnoj Evropi, što je još više oslabilo bh. zdravstveni sistem.

Za Vučenović i druge članove/ice zeničkog udruženja “Nas most”, jedini način da prebrode krizu bilo je da – umjesto da se izlažu depresivnim vijestima – nove tehnologije koriste kako bi ostali međusobno povezani. U svojim su se domovima zabavljali kreativnim radom i druženjima – isto kao što su to radili tokom okupljanja u udruženju prije izbijanja pandemije – ali sad putem interneta.

Virus je privremeno onemogućio rad udruženja

Zeničko udruženje “Naš most” od početka 2013. godine u Zenici organizuje umjetničke i kulturne aktivnosti za starije osobe i osobe s invaliditetom. Udruženje je dosad organizovalo brojne radionice slikanja i izrade ručnih radova, umjetničke izložbe i muzičke i pozorišne programe u koje su bile uključene starije osobe – uglavnom žene – u svrhu poticanja njihove socijalne uključenosti. I dok drugi veći gradovi u BiH imaju centre za zdravo starenje podržane od lokalnih vlasti koji pomažu socijalizaciji starijih osoba, aktivnosti “Našeg mosta” uglavnom se finansiraju iz članarina, a temelje se na volonterskom radu aktivista/ica treće životne dobi.

Broj aktivnosti i članova/ica “Našeg mosta” je u stalnom porastu u posljednje dvije godine. Ali pandemija je prisilila udruženje da zatvori svoja vrata ovog marta, stavljajući na čekanje sve tekuće projekte.

No, ubrzo nakon početnog šoka uzrokovanog krizom, udruženje je započelo organizirati kreativne aktivnosti na Facebooku i žive prenose umjetničkih radionica, predavanja na Viberu i online rezidencija za međunarodne umjetnike/ce.

“Željeli smo ostati povezani i motivirati jedni druge za stvaranje umjetnosti i ručnih radova kako bismo skrenuli misli s problema”, kaže Zdena Šarić, predsjednica “Našeg mosta”. “Zaista je blagoslov to što imamo internet i pametne telefone.”

Šarić, lokalno poznata umjetnica i aktivistica koja pomaže ženama, starijim osobama i osobama s invaliditetom da očuvaju mentalno zdravlje kroz umjetnost, počela je u aprilu davati online časove slikanja putem prenosa uživo na Facebooku. Njen prvi video čas uživo o tehnici slikanja enkaustika (tehnika slikanja peglom i voskom) pregledan je na Facebooku više od 1.000 puta. Nakon tog časa, neki njeni Facebook prijatelji počeli su je kontaktirati pitajući je za dodatne savjete i trikove kako da koriste peglu kao sredstvo za slikanje, zbog čega je nastavila održavati sedmične live streamove sve do kraja maja. Neke od njenih virtuelnih “učenica” Šarić su slale fotografije slika koje su naslikale peglom tokom karantina, a koje su bile inspirisane njenim časovima na Facebooku.

Osim online časova, Šarić je na Facebooku redovno objavljivala fotografije svojih slika nastalih u kućnoj izolaciji, pokušavajući i na taj način potaknuti osobe koje su se osjećale depresivno i apatično da se i sami razvesele kroz kreativni rad.

Meliha Bičo Družić (65), jedna od volonterki “Našeg mosta”, bila je jedna od onih kojima je trebao takav poticaj.

Bičo Družić teško je podnosila činjenicu da sedmicama ne može napustiti dom jer je, kao aktivistica “Našeg mosta”, ranije svakodnevno bila okupirana aktivnostima udruženja. Odjednom, nakon što je bila primorana stalno biti kod kuće, nije znala šta da radi s toliko slobodnog vremena na raspolaganju. Iako voli slikati, nije uspijevala pronaći inspiraciju.

“Željela sam da dođe [pravo] proljeće, zbog čega je prva slika koju sam naslikala u izolaciji bila vaza puna jorgovana”, rekla je Bičo Družić, koja je nakon nekoliko dana uvjeravanja prihvatila Zdenin virtuelni kreativni izazov. Počela je slikati kod kuće i objavljivati svoje radove na Facebooku, te je i sama počela izazivati svoje Facebook prijatelje da slijede njen primjer.

Bičo Družić je svoje slike nastale tokom prvih nekoliko mjeseci pandemije predstavila na izložbi “Moj karantin”, koja je održana u “Našem mostu” ovog jula. Na izložbi su bili izloženi i umjetnički radovi drugih članova “Našeg mosta”.

Prelazak s fizičkih na online aktivnosti

Pozitivne reakcije na njihov online kreativni rad potaknuo je Bičo Družić i Šarić da nastave slikati i dijeliti radove na Facebooku. Kad su i drugi članovi “Našeg mosta” počeli raditi isto, njihovi “news feedovi” na Facebooku postali su prepuni fotografiranih slika i ostalih rukotvorina. Kako bi nastavile s ovim naporima, ali na raznolikiji i strukturiraniji način, Bičo Družić i Šarić su okupile članice udruženja “Naš most” u kreativnoj Viber grupi.

Inicijativa, pod nazivom “Ima neka tajna veza“, osmišljena je u saradnji s organizacijom “Art Aparat” iz Srbije, čija je suosnivačica i profesorica muzike Maja Ćurčić u Beogradu počela producirati video časove pjevanja i dijeliti ih sa članicama grupe Viber od juna. Osim pjevanja, članice grupe se međusobno podučavaju o tome kako slikati, dizajnirati torbe i raditi ručne radove putem video poruka. Viber grupa ujedno služi i kao kanal svakodnevne komunikacije.

Prošlogodišnje aktivnosti za osobe starije životne dobi u udruženju "Naš most", Foto: Ajdin Kamber

Projekat je prvobitno bio zamišljen da kroz časove muzike i slikanja okupi osobe starije životne dobi iz Zenice i Beograda, glavnog grada Srbije. U obje zemlje, navodi Ćurčić, starije osobe pate zbog izostanka sistemske zaštite njihovih prava, ne samo onih koji se tiču zdravstvene i socijalne zaštite, već i njihovih kulturnih potreba. Osim kulturnih programa u domovima za stare i aktivnosti lokalnih udruženja penzionera, starije osobe imaju ograničene mogućnosti za učestvovanje u kulturnim inicijativama. Slično centrima za zdravo starenje u BiH, i Srbija ima dnevne centre za starije koji pružaju neke vrste kulturnih aktivnosti, ali su njihov broj i kapaciteti ograničeni.

Zbog toga su “Art Aparat” i “Naš most” i uspostavili partnerstvo, ali je početna ideja morala biti prilagođena novim okolnostima uzrokovanim pandemijom i transformisana u daljinsku kreativnu razmjenu, fokusiranu samo na Zenicu.

“Projekti poput ovog podstiču starije osobe da koriste nove tehnologije i nauče kako da se prilagode novim vremenima“, kaže Ćurčić. Ona smatra da ovakve inicijative pomažu starijim osobama da prevaziđu barijere poput fizičke udaljenosti ili nemogućnosti kretanja i povrate osjećaj pripadnosti svojoj zajednici.

Ovo je prvi put da Ćurčić, koja već deceniju koristi muziku kao alat za inkluziju ranjivih grupa djece i omladine u Srbiji, radi sa starijim osobama. I to uspješno, sudeći prema reakcijama članica njenog zeničkog online hora.

“Jedva čekam da se lično upoznam s Majom i zapjevam s njom“, kaže Vučenović. Bičo Družić se slaže i dodaje da Majin odabrir pjesme za online časove (“Zamisli život u ritmu muzike za ples” - pjesma popularnog jugoslovenskog benda “Film”) savršeno odgovara njenom vlastitom ukusu: “Volim muziku, posebno pjesme koje su bliže mom, starijem uzrastu i koje imaju dušu.”

Bičo Družić učestvuje u još jednom programu “Našeg mosta”, koji je iz planirane međunarodne umjetničke rezidencije u Zenici preoblikovan u online umjetničku platformu kada je izbila pandemija.

Projekat pod nazivom “Urban Herstories - Žensko lice Zenice” ima za cilj dokumentovati društvene, političke i urbane promjene u BiH od pedesetih godina prošlog vijeka viđene očima starijih Zeničanki. Priča Biče Družić, koja se odnosi na njenu osnovnu školu, dio je projekta.

Umjetnice iz Slovačke i Ukrajine trebale su posjetiti Zenicu da bi radile s Bičo Družić i s još pet Zeničanki sredinom marta, baš u momentu kad su se BiH i cijeli evropski kontinent počeli zatvarati. No njihove priče i dalje služe za kreiranje ženskog gradskog audio vodiča i za online rezidencije umjetnica iz Slovačke i Ukrajine.

'Ljepše je kad osobu možete vidjeti uživo'

Iako su iz neophodnih adaptacija projekta “Urban Herstories“ u online format proizašle nove umjetničke ideje, fizički susreti žena u Zenici s umjetnicama iz Slovačke i Ukrajine – koji se nisu mogli dogoditi – nezamjenjiv su dio iskustva, kaže Katarzyna Zielińska, menadžerica poljske kulturne institucije “Strefa Kultury Wroclaw”, jedne od partnerskih organizacija “Našeg mosta” na projektu.

“Imala sam osjećaj da smo izgubili ljudski aspekt zbog neostvarenih [fizičkih] kontakata s pripovjedačicama [ženama iz Zenice] i nedostatka iskustva boravka u Zenici“, kaže Zielińska.

Ćurčić iz “Art Aparata” dijeli to mišljenje, upozoravajući da za osobe koje ranije nisu učestvovale u online programima učenja može biti demotivirajuće da slijede upute učiteljice koju mogu vidjeti samo na ekranu. “Lepše je kada osobu možete videti uživo, ohrabriti je ili objasniti [detaljnije] ono što ste želeli reći. Unapred snimljene probe nisu isto što i pravi kontakt“, dodaje Ćurčić.

Rad s osobama koje nisu naviknute na korištenje komunikacijskih platformi poput Vibera ili društvenih mreža poput Facebooka još je jedan veliki izazov. Prilagođavanje novim načinima socijalizacije i saradnje bilo je teško za većinu članova/ica “Našeg mosta”, čija je prosječna dob 60 godina. Udruženje je održalo nekoliko treninga o korištenju pametnih telefona za svoje članice nakon što su ukinute stroge epidemiološke mjere zabrane kretanja za starije osobe. Ali nekoliko žena i dalje je ostalo obeshrabreno količinom informacija koje su trebale savladati i nisu nastavile aktivno učestvovati u aktivnostima koje se realizuju putem pametnih telefona.

Članice udruženja "Naš most" uče kako koristiti Viber i društvene mreže na mobilnim telefonima, Foto: Facebook/Naš most

Uprkos nedostacima takvih inicijativa, online kreativni programi vjerovatno su najbezbjedniji – a možda i jedini – način rada sa starijim osobama za vrijeme pandemije.

“Organizacije poput ‘Našeg mosta’, koje organizuju online kreativne aktivnosti, od velikog su značaja za starije osobe“, kaže zenička psihologinja i psihoterapeutkinja Dželila Mulić Čorbo. “Na taj način oni [starije osobe] ostaju u kontaktu s vanjskim svijetom, ostvaruju kontakte s drugima i svoje dane čine smislenim.” Navodeći da je prilagođavanje tzv. “novoj normalnosti“ koju nameće pandemija jako izazovno za bilo koga, Mulić Čorbo kaže da je za starije osobe, čija je fleksibilnost u novim okolnostima prirodno manja, proces prilagodbe mnogo teži.

“Naš most” će nastaviti razvijati aktivnosti zasnovane na internetu sve dok postoji rizik od zaraze COVID-19, navodi Šarić. U međuvremenu će tragati i za drugim inovativnim načinima koji će pomoći motivirati starije osobe da ostanu povezane putem svojih mobilnih telefona i tako prevladaju izazove pandemije.

“Ništa nas ne bi više usrećilo nego da se možemo bez ograničenja okupljati u udruženju. Ali do tada, naši [mobilni] telefoni će morati odigravati svoju ulogu“, dodaje Šarić.

Tekst autorice Lidije Pisker originalno je objavio Balkan Insight.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

BIRN/Lidija Pisker

Vezani članak:

Udruženje Naš most: I osobe treće životne dobi mogu biti aktivne i društveno korisne

Od malih nogu CENTRALNI:

Izazovi sudjelovanja u online događajima za osobe oštećenog vida i osobe oštećenog sluha.

Kako odgovoriti na sve sa čim se zbog situacije izazvane pandemijom COVID-19 kao društvo i pojedinci suočavamo, pitanje je koje skoro svakodnevno sami sebi postavljamo ili čujemo od nadležnih za pojedine oblasti od interesa za građane. Izolacija, samoizolacija i odustajanje od uobičajenih obrazaca svakodnevnog funkcionisanja samo su dio odgovora na izazov. Drugi, jednako izazovan dio odgovora leži u mogućnostima koje pruža područje online prostora i upotreba novih tehnologija.

Već duže vrijeme svijet virtualnog i svijet stvarnog se prepliću i nadopunjavaju, a u vrijeme krize izazvane pandemijom novog koronavirusa, svijet virtualnog se nametnuo kao rješenje za nastavak funkcionisanja u mnogim područjima života. „Online događaji“, „učenje na daljinu“ i „web platforme za organizaciju događaja“ termini su koji su preplavili svakodnevicu i naprasno postali dio svakodnevnog govora i načina funkcionisanja velikog broja građana.

Osobe sa invaliditetom, naizgled i nisu dodatno pogođene usljed prelaska na nove načine funkcionisanja zajednice. U novim okolnostima je nastavljen „stari“ obrazac ponašanja prema osobama sa invaliditetom.

Isključenost osoba s invaliditetom

Upotreba novih tehnologija i organizovanje različitih vidova online aktivnosti su i dalje značile isključivanje najvećeg broja osoba sa invaliditetom. Šta su ključni razlozi tome i kako ih prevazići?

Već smo dugi niz godina svjedoci deklarativne opredijeljenosti društva da stvori uslove da osobe sa invaliditetom uživaju prava koja im kao građanima pripadaju i da se uklone prepreke njihovom aktivnom učešću u životu zajednice. Ali od deklarativnog opredjeljenja se nije daleko odmaklo.

Država i društvo ne poduzimaju ništa kako bi se položaj osoba sa invaliditetom, naročito onih sa najtežim oblicima invaliditeta, počeo mijenjati nabolje.

Organizacije osoba sa invaliditetom samo nekim čudom uspijevaju osigurati minimum sredstava za funkcionisanje zbog čega se njihov glas zahtjeva za promjene ne čuje dovoljno.

Međutim, novonastala situacija u društvu izazvana pandemijom bi mogla značiti i nove prilike za suštinske promjene odnosa prema pojedinim isključenim grupama građana.

Upotreba novih tehnologija zasnovanih na online platformama za pružanje usluga građanima bi mogla značiti i jednostavniji pristup tim mogućnostima i uslugama i za osobe sa invaliditetom, naročito za osobe oštećenog vida i osobe oštećenog sluha.

Da bi do promjene došlo, prije svega bi ključni akteri tih procesa trebali postati svjesniji mogućnosti koje upotrebe novih tehnologija i novih pristupa znače za diskriminisane i isključene grupe građana.

Zagovarači prava osoba sa invaliditetom bi morali postati glasniji u zahtijevanju podrške za omogućavanje pristupa i korištenja novih tehnologija i online sadržaja za osobe sa invaliditetom.

Da bi se to postiglo, institucije vlasti bi morale osigurati nabavku opreme i programa prilagođenih za korištenje novih tehnologija i uređaja osobama oštećenog vida i osobama oštećenog sluha, a bez dodatnih troškova za te osobe, osigurati i obučiti osoblje za trening za korištenje novih tehnologija i programa od strane slijepih i slabovidih i gluhih i nagluhih osoba.

Preporuke za uključivanje osoba s invaliditetom

Organizatori i realizatori online sadržaja namijenjenih građanstvu bi morali uzeti u obzir i uvažiti standarde koji bi osigurali nesmetan pristup i korištenje online sadržaja i za osobe sa oštećenjem vida i oštećenjem sluha.

Da bi se to postiglo prije samog realizovanja online edukacije ili nekog drugog događaja potrebno bi bilo:

- Provjeriti da li je platforma koja se namjerava koristiti za realizaciju događaja pristupačna osobama korisnicima posebnih programa ili uređaja za pristup online sadržajima;

- U procesu prijavljivanja za sudjelovanje na događaju, potrebno je utvrditi da li će događaju prisustvovati i osobe sa oštećenjem vida i oštećenjem sluha, te da li će za praćenje događaja koristiti asistivne tehnologije i koja bi eventualna prilagođavanja trebalo uzeti u obzir;

- Prihvatljivije bi bilo unaprijed se opredijeliti za organizovanje online događaja na način kao da će im prisustvovati i osobe oštećenog vida i osobe oštećenog sluha, a čime bi se osiguralo pravo njihovog slobodnog izbora učešća.

Tokom realizacije samog događaja potrebno je osigurati barem sljedeće:

- Ako na događaju učestvuje više govornika, najaviti svakog govornika posebno;

- Osigurati subtitle ili prevodioca na gestovni govor;

- Verbalno objasniti grafikone, ilustracije, video sadržaje, pročitati ili objasniti sadržaj Power point prezentacija;

- Isključiti ili svesti na najmanju moguću mjeru istovremeno slušanje i pisanu reakciju na pojedine dijelove prezentacije ili webinara poput odgovora na upitnike, paralelno slanje chat poruka i slično.

Nakon realizacije online događaja:

- Provjerite da li su osobe sa oštećenjem vida i sluha koje su sudjelovale u događaju imale problema pri praćenju i razumijevanju pojedinih sadržaja;

- Napravite kratki sažetak online događaja u tekstualnom formatu i podijelite ga sa svim učesnicima događaja;

- Ponudite eventualnu dodatnu pomoć za objašnjenja ili popunjavanje upitnika ili drugih vidova reagovanja učesnika online događaja.

Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija još 2010. godine i tako se obavezala da osigura pristupačnost usluga i novih tehnologija, online sadržaja i informacija i osobama sa invaliditetom. Međutim, Konvencija se ne odnosi samo na osiguravanje prava osoba sa invaliditetom. Njene odredbe su univerzalne i primjenjive na sve građane.

Korištenje novih tehnologija i online mogućnosti je izazov za sve građane i ako bi organizatori online događaja poštovali principe univerzalnog dizajna i pristupačnosti tih događaja za osobe oštećenog vida i sluha, time bi bilo olakšano sudjelovanje i pristup online događajima svim građanima.

Jer, ono što je dobro za osobe sa invaliditetom, dobro je za sve građane.

Tekst autora Suvada Zahiragića originalno je objavljen na Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Vodič: Kako webinare prilagoditi osobama s invaliditetom

Od malih nogu CENTRALNI:

Jedino gdje još mogu migrirati, jeste u sebe.

Jedna poznata pozorišna i filmska glumica je nekoć u jednom intervjuu, objašnjavajući i sjećajući se kako je otišla sa Balkana, ispričala kako je devedesetih početkom rata igrajući svoju posljednju predstavu tog desetljeća i na tim prostorima, kazala kako je znala da je to kraj. I da je to to. Da je poražena i da je manjina.

Da li je moguće živjeti među ljudima koje poslije izvjesnog vremena prestanemo poznavati i prepoznavati. Sa ljudima za koje nas veže sve manje zajedničkih ideja. Kada gradovi prestanu služiti ljudima i postaju neprepoznatljivom osvajačkom metom. To je logika rata, ne nužno oružanog. To je također princip i svake uzgajane netrpeljivosti koja ima za cilj rađanje konflikta i čišćenje.

Neposredno nakon najave prve Bh. povorke ponosa neko je oblijepio Sarajevo plakatima sa prekriženim logotipom povorke sa modifikovanim motom – “Ima izać” uz dodano – “iz Bosne i Hercegovine”. Bilo je to prvi put, nakon mog dolaska u Sarajevo, da me potpuno nespremnog zatekla javno propagirana ideja čišćenja jednog društva. Sjetio sam se taksiste koji mi je držao vaz o tome kako se hidžamom i puštanjem ustajale krvi tijelo zapravo čisti. Zašto je jedno asocijacija na drugo, ni sam ne znam.

Svako ko se odluči otići u mjesto koje mu pruža bolje šanse i mogućnosti za razvoj ima pravo na to, ali, ideja generisanja netrpeljivosti prema bilo kome je pitanje koje je nužno problematizirati. Ne smijemo dozvoliti da simptomatičnost i evidentno selektivno targetiranje osoba i grupa na čije se izolovanje poziva, ostane neprimijećeno.

Kada je čovjek na mjestu na kojem trenutno želi biti, teško mu je razmišljati o migracijama ili mjestu odakle je otišao. To je poput ispunjene potrebe koja se trenutno više ne preispituje. Svako vraćanje u prošlost i kopanje po razlozima odlaska zahtijeva emocionalni napor.

Ipak, nimalo slučajno sam se tokom pisanja ovog teksta obrenuo u selu iz koga sam potekao i iz kojeg sam tragom nekog boljeg života otišao prije nekoliko godina. Bilo mi je jasno, da je jedan dio mene melanholično i dalje vezan za život koji se kovitlao oko roditeljske kuće. S druge strane, jedini razlog zašto sam mogao biti tako iskreno melanholičan, jeste jer sam znao da sam vezan, ali da ne pripadam tom svijetu i jer sam imao drugo mjesto za odlazak.

Poruka koju plakat prekriženog logotipa povoroke ponosa šalje je eksplicitna i jasna. Ipak, nisam otišao. Vrlo vjerovatno jer ne znam, a ni nemam gdje. A možda jednostavno ni ne želim. Ipak, niko ne govori otvoreno radnicima i radnicama da izađu iz Bosne i Hercegovine, a oni odlaze. Stvari nikada nisu crno-bijele. Niko nigdje ne odlazi samo zbog para. Materijalna sigurnost i neki oblik finansijske izvjesnosti važni su tek toliko da podupiru razvoj, istraživanje vlastite autentičnosti i periodičnu spontanost. Da bi čovjek otkrio sebe, u današnjem svijetu, prije svega, mora se i mora ga se osloboditi materijalne proračunatosti koja stoji na putu ka ranjivosti i zdravim odnosima koji su izvor sreće i osjećaja povezanosti – sa sobom i drugima.

Prirodno je da čovjek teži zadovoljenju svojih potreba i osjećaja sigurnosti. Vjerovatno je na neki način i u nekom obliku prirodno i da ljudi kompenziraju osjećaj sigurnosti kroz pripadanje – naciji, društvu, vjerskoj zajednici, partiji… Pripadanje stvara imaginarni osjećaj zbrinutosti. Pa i osjećaj sigurnosti vrlo vjerovatno migrira i traži gdje će se ispuniti i utažiti, što nas, na kraju dana, možda sve čini migrantima i migrantkinjama.

Mislim da su stvari zapravo vrlo jednostavne. Neispunjeni osjećaj sigurnosti konstantno nas podsjeća na šta smo sve spremni kako bismo se osjetili zaštićenim u trenutku. Mnogo je, zapravo, lakše iščuđavati se migrantima koji su se zatekli u Bosni i Hercegovini i njihovoj spremnosti da se zaštite dok su nažalost vrlo često prepušteni sebi, nego razmišljati koliko se jedan bosanski Bečlija integrisao u austrijsko društvo.

Usred bijela dana, u centru grada, čovjek iz auta, u kojem je odzvanjao moderni turbofolk mi je dobacio: “Šta gledaš?”. Jesam, gledao sam. Mislio sam da je to poenta i da svako ko se tako ponaša zapravo želi privući pažnju u javnom prostoru.

Jedino gdje još mogu migrirati, jeste u sebe. U svoj mali prostor slobode koji sam osvojio nepripadanjem ni selu ni partiji. Srećom, još uvijek imam emocionalnih kapaciteta i sposobnosti da se povežem i da puštam plemenite ljude da me iznenade. Ostajem da stojim u mjestu, iako svakodnevno migriram i povlačim se iz vanjskog u svoj unutrašnji svijet tražeći isto što i svaka druga jedinka – malo sigurnosti i slobode.

Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Kolumne

Autor:

Mirza Halilčević

Foto credits:

Privatna arhiva

Vezani članak:

Mirza Halilčević: Ovdje je moj prostor

Od malih nogu CENTRALNI:

O djeci i maloljetnicima govori se samo u kontekstu nesreća koje su ih pogodile ili razbojništava u kojima su učestvovali.

foto: Unsplash

Od 2018. godine mediji u Bosni i Hercegovini suočavaju se s izazovom izvještavanja o djeci u pokretu – najmlađim izbjeglicama i migrantima koji na svome putu ka Zapadnoj Evropi prolaze kroz ovu državu sa porodicama ili bez pratnje. Nakon što je u martu 2020. proglašena pandemija korona virusa, informiranje javnosti o raseljenoj djeci kojih u svakom momentu u Bosni i Hercegovini boravi od pet do šest stotina, postalo je još veći etički i profesionalni izazov za novinare i medijske kuće.

U Preporukama za novinare, dokumentu kojeg su 2018. godine ponudili UNHCR (The UN Refugee Agency) i IOM (International Organization for Migration) konstatuje se da bosanskohercegovački „mediji relativno malo izvještavaju o kršenju ljudskih prava i sukobima koji prisiljavaju ljude da bježe iz svojih domova“, pa tako javnost malo zna o složenim uzrocima migracija, a diskusija je uglavnom fokusirana na vidljive posljedice na nacionalnoj i lokalnoj razini. U dokumentu se savjetuju novinari i medijske kuće da štite dostojanstvo i privatnost djece, da jasno omeđe značenjski nepodudarne pojmove 'migranti' i 'izbjeglice', da u izvještavanju izbjegavaju „viktimizaciju, simplifikacije, stavljanje izvještavanja u uski humanitarni kontekst“, da insistiraju na činjenicama i uključivanju izbjeglica i migranata kao sagovornika u medijske članke i priloge.

Međutim, analiza tema izvještavanja četiri najsposjećenija informativna web portala u Bosni i Hercegovini (avaz.ba, klix.ba, nezavisne.com i hercegovina.info) u toku 2020. godine ukazala je na kršenja pomenutih preporuka.

Djeca prije svega

Čak i površan uvid u tekstove praćenih medija pokazuje da oni nisu pravili distinkciju među pojmovima „djeca migranti“ i „djeca izbjeglice“. Ranija znanstvena istraživanja pokazala su da mediji i inače često brkaju ove termine kako u Bosni i Heregovini tako i u Hrvatskoj, dok istraživanja slične tematike u Srbiji nisu dostupna. Iako je među preporukama UNHCR-a i IOM-a i ona o važnosti uključivanja migranata i izbjeglica kao sagovornika u medijskim izvještajima, to je slučaj u tek 10 posto članaka u dnevnim listovima iz BiH, Srbije i Hrvatske (Oslobođenje, Politika i Jutarnji list), a kao izvori dominiraju„strane, domaće i međunarodne institucije“. Isti slučaj je i sa člancima koji su na neki način tematizirali situaciju u kojoj se nalaze djeca na putu ka Zapadnoj Evropi, a koji su objavljeni u praćena četiri medija.

U svim analiziranim medijima evidentan je nedostatak tekstova o djeci u pokretu i izazovima s kojima se susreću na svome putu u vrijeme pandemije. Njihovo neprisustvo na medijskoj agendi čini ih skoro nevidljivim za većinu građana Bosne i Hercegovine, pa se o djeci i maloljetnicima izbjeglicama i migrantima govori samo u kontekstu nesreća koje su ih pogodile ili razbojništava u kojima su učestvovali.

Pomoćnica direktorice Udruženja „Zemlja djece u BiH“, Sahiba Srna, kaže da je iz medijskog izvještavanja o djeci u pokretu „vidljiva uglavnom samo negativna strana priče“, dok se ne izvještava „dublje o uzrocima problema“. Iako je samo u Tuzli, po evidenciji tog Udruženja, u posljednja tri mjeseca boravilo od 70 do 100 porodica sa djecom, ali i 400 do 600 djece bez pratnje, pojedini lokalni mediji uopće nisu izvještavali o njihovim problemima otkako su krizni štabovi proglasili prve mjere u borbi protiv virusa, ali ni prije pojave virusa u Bosni i Hercegovini.

Srna priča i da se od početka pandemije nijednom nije desilo da neko od medija kontaktira tu organizaciju kako bi razgovarali o položaju djece u pokretu, ali ni izbjeglica i migranata uopće.

„U medijima obično mi iniciramo teme jer smatramo da je važno osvještavanje javnosti o problemima ove djece, a studiozne priče objavile su samo pojedine novinarke poput Vanje Stokić i Nidžare Ahmetašević“, kaže ona.

Jedna od organizacija koja aktivno prati položaj djece izbjeglica i migranata u Bosni i Hercegovini jeste UNICEF. Na web portalu organizacije moguće je pronaći niz tekstova o djeci izbjeglicama i migrantima. Međutim, mediji te priče rijetko ili nikako prenose iako su one, kako kaže Nineta Popović, voditeljica Odjela za komunikacije UNICEF BiH „dostupne za prenošenje bilo kom mediju“.

„Do sada nismo imali baš previše upita da se priče objave u drugim medijima. UNICEF BiH ima jako dobru saradnju sa medijima, dosta sadržaja stvaramo zajedno, a svaki oblik unapređenja te saradnje, koji će doprinijeti najboljem interesu svakog djeteta, više je nego dobrodošao“.

Profesorica na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Zarfa Hrnjić Kuduzović kaže da je izvještavanje o djeci izbjeglicama i migrantima veoma delikatno, a u vrijeme pandemije još i zahtjevnije.

„Riječ je o vrlo vulnerabilnoj kategoriji – maloljetnicima, često bez roditeljske pratnje i traumatizovanim, čiju privatnost i dobrobit treba zaštititi od mogućih negativnih posljedica medijskog eksponiranja. Dalje, tu su i jezičke i kulturološke barijere koje otežavaju neposrednu komunikaciju. Osim toga, postoji niz ograničenja etičke prirode kada je u pitanju izvještavanje o djeci u pokretu, posebno u vrijeme pandemije. Novinari/ke također moraju voditi računa i o vlastitome zdravlju, a naravno i poštovati mjere kriznih štabova u slučaju ulazaka u kampove“, zaključuje Hrnjić Kuduzović.

„Deportovani“ iz većine medija

Osim što nedostaje priča o djeci koja ka Zapadu putuju bez pratnje u periodu kada je putovanje opasnije nego što je i inače bilo, uočljiva je dekontekstualizacija problema i njegovo svođenje na političko i humanitarno pitanje Bosne i Hercegovine.

Primjera radi, čitanjem tekstova o migracijama na portalu Nezavisnih novina stiče se dojam da je jedina odgovorna instanca za rješavanje problema migranata i izbjeglica Stranka demokratske akcije pa je tako većina naslova o migracijama objavljenih u avgustu ove godine fokusirana na politizaciju situacije (SDA uzela milione da riješi problem migranata, Lukač: SDA naplatila desetine miliona evra za rješavanje migrantske krize, Višković: SDA nenamjenski potrošila međunarodni novac za migrantsku krizu), dok širi kontekst globalne migrantske krize, kao i lične priče izbjeglica i migranata izostaju.

Hrnjić Kuduzović kaže da je izvještavanje o izbjeglicama i migrantima, kao i migracijama uopće, suviše površno i simplificirano.

„U slučaju izvještavanja o migracijama treba identifikovati ključne aktere koji mogu utjecati na adekvatno rješavanje situacije pa vidjeti ko je od njih zakazao u izvršavanju obaveza. Trenutno je mnogo članaka u kojima se odgovornost jednostavno prebacuje na državu Bosnu i Hercegovinu, ili političare uopće. Bilo bi mnogo značajnije konkretizovati ko su oni koji su zaista odgovorni i koji su propustili učiniti ono što je njihova odgovornost“.

Problemi s kojim se suočavaju volonteri i organizacije na terenu složeniji su nego što je to predstavljeno u medijima. Sahiba Srna priča da se mnogi izbjeglice i migranti predstavljaju punoljetnima iako to nisu. Također, organizacije i pojedinci koji pomažu toj kategoriji društva često su izloženi diskriminaciji i optužuje ih se da pomažu ilegalnim migracijskim tokovima.

„Migracije su globalni problem, nisu problem samo Bosne i Hercegovine. Kada se kaže ilegalne migracije stiče se dojam da su sve ove aktivnosti humanitarnog karaktera kojima se bavimo podrška tim ilegalnim aktivnostima, što nije istina. Naša zemlja je potpisnica brojnih međunarodnih dokumenata koji štite prava djece i ljudi u pokretu. Djeca u granicama Bosne i Hercegovine imaju neka prava koja moraju i da ostvare“, kaže Srna.

Ona smatra da su isuviše pojednostavljene priče, pa i aktivnosti na koje pozivaju čak i neki političari, kao što je deportacija migranata. Na deportacije često pozivaju građani u komentarima koje ostavljaju na novinarske članke ili na društvenim mrežama.

„Mediji moraju ovaj problem posmatrati u širem kontekstu. Treba objasniti ljudima šta znači nekoga deportovati. Ljudi misle da je to tek tako lahko pokupiti nekoga i izbaciti ga iz države. Čak i ujedinjena u jednom stavu, Bosna i Hercegovina ne može tako jednostavno riješiti ovaj problem“, zaključuje ona.

S druge strane, probleme nastale usljed migracija ne bi trebalo svoditi ni na samo humanitarni aspekt priče, smatra Hrnjić Kuduzović. S ovom konstatacijom slaže se i voditeljica Oddjela za komunikacije organizacije UNICEF u Bosni i Hercegovini.

„Osim onoga što objavljuju organizacije, koje su direktno uključene u rad sa djecom izbjeglicama i migrantima, teško će se u lokalnim medijima naći priče i vijesti o ovoj populaciji, sa fokusom na djecu. U rijetkim slučajevima kada se djeca i stave u fokus, portretiraju se isključivo kao žrtve kojima je potrebno humanitarno zbrinjavanje, a ne kao nositelji prava“, kaže Popović i zaključuje da „takav način portretiranja djece u medijima, prilično dominira i kada je riječ o drugim ugroženim grupama djece, što ne doprinosi osvještavanju potrebe za sistemskom promjenom“.

Riječima pripremljeno nasilje

Kako izvještavanje o izbjeglicama i migrantima ne treba svoditi samo na humanitarni aspekt, tako ni u kom slučaju ne treba kreirati atmosferu straha i netrpeljivosti prema njima. Čak i da prihvatimo tezu da su građani aktivni korisnici medija koji o prezentovanim informacijama kritički promišljaju i kreiraju svoja vlastita značenja, važnost javno napisanog i njegov utjecaj na stavove čitatelja ne može se zanemariti. Slobodni mediji ozon su demokratske atmosfere u društvu, pisao je sociolog Ratko Božović. Slično, mediji mogu biti i vinovnici stereotipne i agresivne komunikacije, pa i inicijatori agresivnog ponašanja.

Pojedini mediji nisu propustili da u rijetkim objavljenim člancima o djeci u pokretu, pitanje migracija povežu s pitanjem svjetske sigurnosti i terorizma.

Primjera radi, od početka 2020. godine, portal www.hercegovina.info objavio je tek jedan članak o djeci izbjeglicama i migrantima, a članak upravo u fokusu ima apel na emocije, uz nepoštivanje dostojanstva djece i roditelja prikazanih na fotografiji, a kasnije i povezivanje fenomena migracija s terorizmom.

Tekst naslova Fotografija iz Ljubuškog tjera na plač, a nastao je na osnovu Facebook objave Ivice Granića, „političkog analitičara i kolumniste“, koji je objavio fotografiju roditelja i šestoro djece kako leže uz jednu cestu u Ljubuškom. Iako je fotografiju na kojoj se vide djeca objavio uz poziv na pomoć toj porodici, Granić se kasnije u komentarima opravdavao zbog objavljene fotografije ne propuštajući priliku da cjelokupnu situaciju poveže sa pričom o terorizmu (Moj stav je tu jasan, ja bih stavio 77 slojeva žice da nitko ne može ući bez kontrole. I barem sam desetak članaka u raznim medijima i još stotinjak objava na fejsu napisao baš na tom tragu. Ako dici date komadić kruha učinili ste dobro djelo a niste podržali ISIL. Ja sam pozvao, ako netko hoće, da smrznutoj dici donese komadić kruha i to je to).

Tekstovi u kojima se migranti i izbjeglice povezuju samo s nasiljem ili terorizmom vode neopravdanim generalizacijama koje, nažalost, znaju rezultirati i otvorenim verbalnim i fizičkim napadima na te ljude, uključujući i najmlađe među njima.

„Jedno dijete iz Afganistana već je doslovno dva puta na putu. Napustio je Afganistan zbog, najvjerovatnije, straha od krvne osvete. Već je jednom deportovan iz Norveške i već je drugi put ovdje. Svi mi iz organizacija koji radimo s tom djecom ga poznajemo kao mirnog, a članovi naše organizacije svjedočili su kako ga je iz čista mira udario jedan građanin u Bihaću“, priča pomoćnica direktorice Udruženja „Zemlja djece u BiH“. Takav postupak je, smatra, uveliko rezultat i površnog medijskog izvještavanja o izbjeglicma i migrantima.

Zaista, uvidom u članke najčitanijih informativnih web portala, uočavamo da nije obavljen niti jedan tekst koji bi predstavljao dubinsku analizu situacije u kojoj se ta djeca nalaze, a migranti i izbjeglice uopće, pa tako i djeca, spomiju se tek u kratkim informativnim novinarskim formama u kojima izostaje pozadina priče.

Sahiba Srna kaže da postoji čitav spektar tema koje bi voljela vidjeti u medijima, a koje su značajne za razumijevanje tog problema.

„Vrlo je važno govoriti o tome da djeca u pokretu imaju prava u svakoj državi u kojoj se na svome putu nađu. Ova djeca trebaju zaštitu i poseban tretman. To je posebno slučaj u vrijeme pandemije“, poručuje.

Ona smatra da bi mediji trebali više izvještavati o ljudskim pričama, a potom i o širokom spektru razloga zbog kojih ljudi napuštaju i, naizgled, stabilne države.

Nineta Popović iz UNICEF-a kaže i kako bi, u kontekstu pandemije trebalo izvještavati o „mjerama koje su poduzete da se spriječi širenje zaraze COVID-19 u prihvatnim centrima, što je popriličan uspjeh, jer govorimo o kolektivnom smještaju i najugroženijim grupama. To bi uveliko olakšalo i smanjenje stigme i straha kod lokalne populacije, kada govorimo o redovnom uključivanju djece izbjeglica i migranata u sistem obrazovanje i interakcije sa drugom djecom. Lijepo bi bilo vidjeti takvu reportažu u susret početku školske godine. Ono što bi mogle biti zanimljive medijske teme, jesu i one, koje se tiču uticaja pandemije COVID-19 i nametnutih mjera na mentalno zdravlje ove djece, imajući u vidu da je većina njih došla sa već postojećim traumama izazvanim ratovima, napuštanjem doma i teškom i rizičnom putovanju“.

Tema za istraživanje kada su u pitanju djeca u pokretu je mnogo – od obrazovanja do potrebne psihološke pomoći. I od medijske agende i novinarskog pristupa ovisi hoćemo li u budućnosti čitati još jednu priču o tuči u izbjegličkom i migrantskom kampu ili ćemo, pak, saznati kako su se u učionicama jedne njima strane države snašli djeca izbjeglice i migranti.

___

Tekst autorice Amele Delić originalno je objavljen na portalu Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Izvještavanje o migrantskoj i izbjegličkoj krizi u BiH: insinuacije, rasizam i ksenofobija

Od malih nogu CENTRALNI:

Povećanje pristupačnosti društvenih medija ne iziskuje dodatna finansijska sredstva.

Od početka marta ove godine kada je objavljena vijest o prvom slučaju osobe pozitivne na koronavirus u Bosni i Hercegovini, na radijskim i televizijskim stanicama, u dnevnim novinama, na portalima i društvenim mrežama, informisanje o pandemiji i stanju u BiH postao je prioritet. Međutim, statistički podaci, savjeti kako se zaštititi, kao i informacije o mjerama koje su bh. vlasti donosile u cilju sprečavanja širenja zaraze nisu bile dostupne svima podjednako.

Više od 290.000 građana BiH koji žive sa različitim oblicima invaliditeta i koji, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, spadaju u posebno osjetljive grupe na zarazu koronavirusom – teže je dolazilo do aktuelnih informacija. Od toga više od 52.000 osoba ima poteškoće s vidom, dok je više od 21.000 osoba s poteškoćom sluha u BiH.

Osobe s invaliditetom, prema različitim međunarodnim i domaćim propisima, treba da su imaju ista prava na pristup informacijama kao i sve druge osobe. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 2010. godine, nalaže da se “osobama s invaliditetom pruže informacije namijenjene općoj populaciji u pristupačnim oblicima i tehnologijama prikladnim za različite vrste invaliditeta”. Ista Konvencija nalaže da države trebaju podsticati sredstva javnog informisanja, uključujući i online medije, da svoje usluge učine dostupnim osobama s invaliditetom.

U Bosni i Hercegovini je registrirano oko 1,7 miliona aktivnih korisnika različitih društvenih mreža, a najveći je broj korisnika Facebooka i Instagrama. Korisnici online sadržaja, uključujući i društvene mreže, su i osobe sa različitom vrstom invaliditeta: osobe s poteškoćama vida i sluha, motoričkim poteškoćama i kognitivnim poteškoćama.

Slijepe i slabovidne osobe za pristup online sadržajima koriste čitače ekrana (screen reader) koji za njih čitaju naglas sadržaj sačinjen u tekstualnoj formi. Ovisno o načinu na koji je taj sadržaj prezentovan zavisit će uspjeh čitača i krajnje korisnikovo razumijevanje informacije. Ova analiza je provjerila koliko su informacije objavljene na Facebook stranicama nekih od najčitanijih online medija u BiH prilagođeni osobama sa invaliditetom.

Dijeljenje na društvenim mrežama

Kako bi informisali javnost o globalnoj pandemiji, neki od najčitanijih medija u našoj zemlji – Klix.ba, Nezavisne novine i Bljesak.info – objavljuju su na svojim zvaničnim Facebook stranicama sadržaje različitog tipa: pored članaka, koriste se grafičke ilustracije i video sadržaji.

Informacije se najčešće dijele u vidu linka koji vodi na tekst objavljen na portalu istog medija. Uz link, Klix.ba i Bljesak.info u postovima dijele vrlo kratke informacije u vezi sa sadržajem teksta, dok postovi Nezavisnih novina sadrže samo link.

Da bi sadržaji koji se objavljuju na Facebooku bili dostupni i prilagođeni svim čitaocima poželjno je da post sadržava kratku informaciju u vezi sa člankom koji se dijeli, napisanu na jasan i razumljiv način. Isti post trebao bi sadržavati link koji vodi na članak u kojem se nalazi više informacija.

Naprimjer, na Facebook stranici portala Klix.ba od 3. oktobra 2020. godine objavljen je post o dnevnom bilansu novozaraženih koronavirusom u Crnoj Gori.

Dnevni bilans
Posted by Klix.ba on Saturday, 3 October, 2020

U ovom slučaju čitač će korisniku pročitati sadržaj posta, tj. “dnevni bilans” i naslov linka “U Crnoj Gori čak 244 novozaraženih koronavirusom”. Iz opisa posta i linka ne može se sa sigurnošću izvući zaključak da li se radi o dnevnom bilansu za kompletan region (s tim da je u Crnoj Gori najveći broj oboljelih) ili je riječ o dnevnom bilansu samo u Crnoj Gori.

Prilagođen sadržaj bi u postu trebao imao više informacija. Naprimjer, post bi mogao sadržavati ovakav tekst “Više od 240 novozaraženih koronavirusom u Crnoj Gori u posljednja 24 sata” ili čak duži paragraf. Uz opis bi stajao link koji zainteresirane čitaoce može odvesti na članak na portalu koji nudi više informacija.

Istog dana, 3. oktobra, na Facebook stranici Nezavisnih novina objavljen je post o novim mjerama zaštite protiv koronavirusa u Hrvatskoj.

Posted by Nezavisne novine on Saturday, 3 October, 2020

Post nema opis i sadrži samo link za tekst naslova “Capak o pripremi još jedne mjere u Hrvatskoj”. Naslov teksta ne daje precizne informacije iz kojih se može zaključiti o kojim se novim mjerama radi, ali pretpostavljamo da se odnose na mjere zaštite protiv koronavirusa.

Postovi u kojima su informacije šturo prezentirane ili su naslovi teksta nedorečeni, da bi razumjeli njegov sadržaj korisnici čitača ekrana moraju otvoriti svaki link pojedinačno. Ovakav način otežava i komplicira pristup informaciji. Postovi koji sadrže kratki opis teksta, link, i naslov preciznije sročen, znatno olakšavaju korisnicima društvenih mreža bolje razumijevanje sadržaja članka, skraćuju vrijeme pristupa informaciji i sadržaj čine pristupačnijim.

Na pregledanim Facebook stranicama rijetko se koriste hashtagovi, ali ih tri posmatrana medija redovno koriste na svojim Instagram stranicama. Ukoliko post (na bilo kojoj društvenoj mreži) sadrži hashtag važno je slijediti pravilo pristupačnosti koje nalaže da početno slovo svake riječi bude napisano velikim slovom.

Ukoliko hashtag sadržava više riječi i one su ispisane malim ili velikim slovima, čitači ih neće moći jasno pročitati. Naprimjer, čitač bi #pandemijakoronavirusa pročitao kao jednu riječ, dok #PandemijaKoronavirusa kao dvije jer velika slova označavaju novu riječ. Također, radi bolje pristupačnosti sadržaja bitno je ne koristiti preduge hashtagove i veliki broj njih unutar posta.

Slično pravilo vrijedi i za upotrebu emoji ikonica, koje na pregledanim Facebook stranicama ima u malom broju. Emoji ikonice u svom kodu nose engleski naziv što komplicira njihovo razumijevanje ukoliko osoba ne govori taj jezik. Također, previše emojija otežava razumijevanje sadržaja posta. Nikako se ne smiju koristiti kako bi zamijenile neku riječ, te se najčešće preporučuje da budu korištene u manjem broju na kraju rečenice ili posta.

Na pregledanim Facebook stranicama mediji povremeno objavljuju fotografije, ilustracije i video sadržaj.

Tako je Bljesak.info u počecima pandemije objavio post o mjerama zaštite protiv koronavirusa u Bosni i Hercegovini.

#OstaniKući
Posted by Bljesak.info on Thursday, 19 March, 2020

Na ovom postu je u vidu grafičkog rješenja izdat apel građanima i građankama da se pridržavaju mjera ostanka kod kuća radi sprječavanja širenja koronavirusa. U opisu je hashtag #OstaniKući kreiran prema pravilima pristupačnosti. Također, grafičko rješenje je urađeno u skladu sa preporukama o pristupačnosti koje nalažu veći kontrast boja i jednostavniji font.

Za korisnike čitača ekrana važno je da fotografija ili grafička ilustracija sadržavaju opis. U određenim prilikama, poput globalne pandemije, fotografija ili grafička ilustracija nose izuzetno važne informacije koje moraju biti dostupne svima podjednako.

Na dva je načina moguće osigurati pristupačnost fotografije ili grafičke ilustracije osobama s invaliditetom.

Opis se može ispisati kao dio posta uz koji se objavljuje fotografija ili grafička ilustracija. U ovom slučaju je važno i da vizuelni sadržaj bude snimljen pod nazivom koji odgovara tom opisu. Ukoliko je fotografija, prije objave, snimljena bez imena ili bez jasnog značenja, ona neće biti razumljiva (čitač će pročitati samo “IMAGE123” ukoliko je tako spašena).

Drugi način je alt text (alternative text). Da biste unijeli alt text, na Facebooku je neophodno prvo objaviti fotografiju, te potom odabrati opciju “Change alt text”. Nakon što se opis unese, čitač će prelaskom preko fotografije pročitati opis koji ste spasili i na taj način omogućiti osobama s poteškoćom vida bolje razumijevanje i te vrste sadržaja.

Kod kreiranja opisa važno je da odgovara značenju fotografije ili grafičke ilustracije koja se koristi. “Spriječite zarazu koronavirusom ostankom kod kuće” je jedno od mogućih rješenja za post koji je objavio Bljesak.info tokom marta 2020. godine.

Video sadržaji bi trebali imati zvuk i tekst, tj. da budu titlovani i da imaju audio. Na taj način je video prilagođen većem broju osoba s invaliditetom. Titlovanje je važno i za druge korisnike koji sadržaju pristupaju u bučnom prostoru i nisu u prilici da jasno čuju audio. Radi pristupačnosti, video može imati i tumača znakovnog jezika.

Na pregledanim Facebook stranicama Klix.ba i Bljesak.info objavljeno je nekoliko video sadržaja u vezi sa pandemijom koronavirusa, dok Nezavisne novine nisu dijelile kroz svoju video galeriju takvu vrstu sadržaja.

Klix.ba je u najvećem brojem objavljivao izvještaje sa konferencija za medije različitih institucija, dok je Bljesak.info sačinjavao i kraće video klipove u vezi sa naredbama i preporukama kriznih štabova. Ti video klipovi imali su ispisan tekstualni sadržaj, dok je post sadržavao kratku informaciju sa linkom na kojem se nalazi detaljniji sadržaj. Iako klipovi nisu imali audio zapis teksta, objavom linka na kojem se nalazi više informacija uz post jednostavno je ta vrsta sadržaja učinjena pristupačnom osobama s problemom vida.

Povećanje pristupačnosti nekog sadržaja od važnosti je za sve korisnike, ne samo za osobe s invaliditetom. Više od milijardu ljudi širom svijeta ima neki oblik invaliditeta. Različite organizacije u oblasti zdravstva navode da će se većina osoba u nekom trenutku svog života suočiti sa zdravstvenim poteškoćama zbog čega je važno da institucije u svom radu uvijek primjenjuju modele pristupačnosti (arhitektonske, komunikacijsko-informacijske i druge).

Preporuke o povećanju pristupačnosti društvenih medija su lako primjenjive i ne iziskuju dodatna finansijska sredstva. Njihovom primjenom biće olakšan pristup medijskom sadržaju, a ukazat će i na to da medijska kuća brine o svim svojim čitaocima podjednako. Ne zbog različitih preporuka i propisa, nego zbog individualne uloge u poštivanju prava na pristup informaciji u prilagođenom obliku.

Tekst je napisala autorica Aida Mia Alić za portal Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Vodič: Kako webinare prilagoditi osobama s invaliditetom

Od malih nogu CENTRALNI:

Novinari i novinarke koji se bave izvještavanjem o manjinskim grupama nailaze na brojne izazove na putu do kvalitetne priče.

Novinari i novinarke koji izvještavaju o pravima manjina, deprivilegovanim skupinama i diskriminaciji često su izloženi teškim ljudskim pričama, i osjećaju ljutnju i nemoć jer pravda za ljude o kojima izvještavaju dolazi sporo ili nikako. Zbog onoga što čuju i vide na terenu ponekad i sami osjećaju posljedice po svoje psihičko stanje, ali želja da svojim radom doprinose pravednijem društvu iznova ih vraća ovim temama.

Iako su im na raspolaganju brojni priručnici u kojima mogu pronaći preporuke za izvještavanje o gotovo svakoj manjinskoj grupi - od osoba s invaliditetom do migranata, ali i savjeti kako očuvati svoje mentalno zdravlje, novinari koji se bave izvještavanjem o manjinama mnoga pravila uče sami, dugogodišnjim radom na terenu i zahvaljujući specifičnostima pojedinačnih priča na kojima rade. Novinari i novinarke s kojima smo razgovarali uglavnom smatraju da je za profesionalno izvještavanje o manjinama najvažnije slijediti generalne principe novinarske struke važeće za sve oblasti izvještavanja, a dodatni faktori potrebni za uspješnu priču su vrijeme, interes za ovakve teme i pravilan pristup sagovornicima kod posebno osjetljivih tema.

Dalibor Tanić, urednik Romskog portala UDAR, kaže da se nikada nije deklarisao kao novinar koji se bavi isključivo temama manjina, jer je pored izvještavanja o romskoj zajednici, senzibiliziran i za druge teme. Izvještavanjem o romskoj zajednici možda se ne bi ni bavio ili bi to radio u manjoj mjeri da nije prepoznao da se o ovoj temi ne izvještava, ili se izvještava stereotipno, sporadično, prigodničarski.

“Novinar ili novinarka, samo treba da se bavi svojim poslom i da se prema temama o Romima i za Rome, ophode na isti način kao kada je u pitanju bilo koja druga tema. Ne postoji nikakvo posebno umeće, niti je potreban poseban trening da se nauči ono što već sve moje koleginice i kolege godinama rade. Samo treba da se zainteresuju, a sve ostalo ide lagano”, kaže Tanić.

Izvještavanje o manjinskim grupama već desetak godina čini veliki dio novinarskog rada i Vanje Stokić, novinarke i urednice portala eTrafika. Objašnjava da se u početku sporadično bavila ovakvim temama, a kasnije ih je sama tražila.

„Ja nisam upisala novinarstvo da bih vodila TV emisije ili radila intervjue sa poznatim ličnostima, mene to ne ispunjava. Nekako su me uvijek privlačile sudbine ljudi koji su na bilo koji način odbačeni, diskriminisani ili ugnjetavani od strane većine. Novinarstvo smatram humanom profesijom, čija je uloga između ostalog da utiče na poboljšanje društva u kome novinar djeluje.“

Vanja smatra da nisu potrebne posebne vještine za izvještavanje o temama manjina, osim što je potrebno vrijeme, trud i interesovanje. Ipak, objašnjava da je ova vrsta izvještavanja kompleksna jer prepliće mnogo problema pa novinari koji nemaju vremena obično rade površne, uopštene tekstove.

„Ako radite priču zato što morate i zato što vas je urednik natjerao, ona će biti blaga i površna. Ako se zainteresujete i ako u vama proradi revolt zbog stvari koje čujete, bićete spremni da se tome posvetite više nego što ste planirali.“

Barbara Matejčić, freelance novinarka i urednica iz Hrvatske, svoj novinarski rad također je posvetila izvještavanju o različitim nepovlaštenim pozicijama u društvu. Vjeruje da novinari koji se bave radom s osjetljivim skupinama trebaju biti naročito pažljivi, posebno ako razgovaraju sa žrtvama. Jasno iznesena pravila koja ljudima s kojima razgovaraju daju sigurnost i osjećaj kontrole, dovode do bolje obavljenog posla jer sagovornici nisu u grču i na oprezu, objašnjava Matejčić.

“Moj savjet je dalje da se ne žuri, žurba je inače jedan od većih neprijatelja novinarstva danas, i da se sluša pozorno jer je slušanje ipak jedna od ključnih vještina u novinarstvu, pogotovo ovog tipa. Podrazumijeva se u našem poslu, ali ja sam srela više novinara koji vole govoriti, nego onih koji su dobri slušači.”

Kako se nositi sa težinom priče?

Istraživanja pokazuju da je između 80 i 100 posto novinara bilo izloženo traumatičnom događaju povezanom sa poslom kojim se bave. I pored kontinuirane izloženosti traumatičnim iskustvima, većina novinara je ipak otporna na razvijanje psihičkih poteškoća.

Kod izvještavanja o manjinama, novinari često svjedoče ljudskoj patnji, diskriminaciji i životnim uslovima nedostojnim čovjeka. Ovakva vrsta izvještavanja uključuje i razgovore sa žrtvama nasilja, među kojima su i djeca, kao i razgovore sa starijim, iznemoglim i bolesnim osobama. Izvještavanje o manjinama, ipak, ne podrazumijeva samo izvještavanje o ljudskim nedaćama, i pruža mnogo prostora i za pozitivne priče, pa je jedan od načina očuvanja psihičkog zdravlja novinara da nakon prezasićenja „teškim“ pričama posvete pažnju nekoj „lakšoj“ i jednostavnijoj temi.

Vanja Stokić kaže da se na početku karijere potresala mnogo više nego danas. Iako joj i dalje nije svjedeno, kaže da je „malo očvrsnula“ i naučila da se emotivno distancira od stanja koje zatekne na terenu. I pored toga što je iskusnija, kaže da nije „robot“ da se u potpunosti isključi.

„Prije mjesec dana sam na terenu u Unsko-sanskom kantonu upoznala četvoricu momaka u pokretu koji su skoro pa svakodnevno trpili nasilje od lokalnog stanovništva. Boravili su u napuštenoj kući, u koju su povremeno dolazile lokalne kabadahije, tukle ih i potezale oružje. Kad sam ih upoznala bili su preplašeni, u panici, puni povreda i zagnojenih rana. Lokalni stanovnici su mi pričali detalje, kako ih ti nasilnici danima muče, kako noću čuju njihove jauke. Onda je jedan od tih mladića počeo da govori o svojoj kući koju je napustio i majci koju nije vidio već godinu dana. Počeo je da plače, a i ja za njim.... Na neke stvari ne možeš ostati imun, ma kakve obuke prolazio. Niti trebaš, mi smo prije svega ljudi, pa tek onda novinari. I tada mi je trebalo nekoliko dana da se smirim pa tek onda da napišem priču.“

Iako su teme kojima se bavi često teške i to čini godinama, Barbara Matejčić smatra da se težina tih priča „ne taloži u njoj“. Vjeruje da blokira razgovor o tome kako se osjeća ona, ili drugi novinari koji se bave ovom vrstom izvještavanja jer joj se čini neumjesnim govoriti o tome pored toga kako je ljudima o kojima izvještava.

“Ali, istina je da mi nekad treba da samo mirujem i da gledam u zelenilo, u krošnju ili u šumu, da šetam šumom i da čitam poeziju kako bih se resetirala.”

Nakon rada na njenoj knjizi dokumentarnih novinarskih priča “Kako ste” o ljudima koji su na različite načine obespravljeni u Hrvatskoj, namjeravala je pisati novu knjigu o starenju i umiranju u institucijama, ali nije bila spremna za to.

“Trebalo mi je da prođe vrijeme od te knjige i ono što se skupilo u meni da se negdje očisti da bih imala snage da uđem na godinu ili tako negdje u tuđe vrlo teške dane, posljednje dane na ovome svijetu.”

Dalibor Tanić objašnjava da novinari mogu pronaći zadovoljstvo i kompenzaciju za teške momente kojima svjedoče ukoliko postoji reakcija javnosti i ako se tekstom nekome pomogne, ali kaže da je nekoliko puta zbog priče bio „potpuno slomljen“.

„Sasvim je normalno da pokažemo emocije prema nečemu ili nekome, ali jako je važno da znamo napraviti granicu gde profesionalnost može biti dovedena u pitanje. U takvim slučajevima, najbolje je to podeliti sa nekim kolegom, koleginicom, pa čak im i prepustiti priču.“

Vrijedi li?

Promjene koje novinari koji se bave izvještavanjem o marginaliziranim skupinama žele vidjeti u društvu često se odnose na izmjene diskriminatornih zakonskih odredbi, konkretne akcije koje poboljšavaju položaj pojedinca ili određene manjinske grupe, povećanje efikasnosti u radu nadležnih institucija, kao i rušenje stereotipa o manjinama. Do ovih promjena dolazi se sporo, ali one su ipak vidljive.

Samim radom na priči, zvanjem institucija i zapitkivanjem „ko ne radi svoj posao kako treba“ stvara se javni pritisak koji tjera ljude da budu bolji, objašnjava Vanja Stokić.

„Takođe, ovakve priče su jako bitne u razbijanju stigmi i predrasuda. Dosta mojih poznanika i čitalaca mi je reklo da nisu znali baš ništa o ljudima u pokretu dok nisam počela da izvještavam o njima. Ja sam im ponudila ljudsku stranu svega toga, nasuprot laži i propagande kojom nas zvaničnici zasipaju.“

Vanja navodi i konkretan primjer kada su njeni snimci s okupljanja Pravda za Davida korišteni u sudskom procesu.

„Transparency International je pokrenuo postupak protiv MUP-a RS jer su drugačije postupali prema članovima Pravde za Davida u odnosu na druge građane. Među dokazima su moji snimci koji prikazuju da policija u dvorište Hrama Hrista Spasitelja ne pušta ljude koje prepozna kao članove grupe, dok je ostalim građanima dopušteno da uđu. Koliko znam, postupak je još uvijek u toku.“

I tekst Barbare Matejčić korišten je kao jedan od dokaza u sudskom procesu.

“Slovenski Upravni sud donio je u julu 2020. presudu koja potvrđuje da je slovenska policija počinila lančano i nezakonito protjerivanje izbjeglica u kojem je sudjelovala i hrvatska, a kao jedan od ključnih dokaza je uzet moj tekst u kojem prvi put hrvatski policajac potvrđuje da hrvatska policija radi nezakonita vraćanja izbjeglica u BiH i Srbiju.”

Na pitanje da li vjeruje da ovakve priče doprinose stvarnom poboljšanju prava pojedinih manjinskih grupa, Barbara objašnjava da je u dilemi, ali da ipak ne odustaje.

“Rekla bih da se negdje ljuljam na onoj Gramšijevoj maksimi o pesimizmu razuma i optimizmu volje, a to bi u praksi značilo da kada se suočim s informacijama o svijetu koji nas okružuje i kakav je, da mi se nekad zna činiti ono što radim besmisleno. Jer, koliko god se nečim bavite, još je iza toga cijeli cunami drugih tema koje ne stignete. Ali onda se u meni budi neki bunt. Ako i nije dobro, ako mi kao civilizacija srljamo, ne mogu sjediti prekriženih ruku kao da me se to ne tiče.”

Aktuelne teme

Autor:

Hilma Unkić

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Novinari kao borci za ljudska prava

Od malih nogu CENTRALNI:

Informacija kao „okidač“ povećane uznemirenosti.

Četrdesetsedmogodišnji S.H. onkološki je pacijent, no od proglašenja pandemije počeo je osjećati i mentalne poteškoće poput „straha, napetosti, nervoze“, a muči ga i nesanica. Plaši se, kako kaže, mogućnosti zaraze, ali ima još veći strah da neće moći dobiti „adekvatnu zdravstvenu uslugu vezanu za osnovnu bolest, jer je sistem fokusiran na pandemiju“. Dodatnu nervozu mu izazivaju informacije o rizičnim skupinama za obolijevanje, a u koje se i sam može svrstati. Zbog svega je prestao pratiti medijsko izvještavanje o COVID-19, a odlučio je i u interpersonalnoj komunikaciji izbjegavati razgovor o pandemiji.

On nije jedini koji je u toku pandemije odustao od praćenja medijskog izvještavanja. Psihijatar Alija Sutović kaže da su mnogi njegovi pacijenti prestali pratiti medijske izvještaje kao i mnogi drugi ljudi koje poznaje. „Jednostavno, kažu kako ih to plaši i prepada: 'Gdje god okreneš, svi TV kanali, portali... svi samo o tome pričaju... Neću više to da gledam!'“.

Od početka pandemije broj korisnika usluga u ustanovama mentalnog zdravlja varira. Sutović kaže kako su na Klinici za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli primijetili „smanjeni broj pacijenata“.

„Ta statistika bi se mogla precizno prikazati, ali ovo je vidljivo 'golim okom'”, kaže profesor Sutović. Pojašnjava da smanjenje ima nekoliko razloga.

„Prije svega nametanje mjera zaštite od strane zdravstvenih autoriteta i vlasti učinilo je da se populacija koju zovemo 'korisnici usluga službi mentalnog zdravlja' većinom pridržava tih mjera, ili zbog straha od infekcije odgađa dolazak na kontrolne preglede. Obzirom da je ta populacija vrlo heterogena, različito se i odnosi prema svim aspektima pandemije“.

Iskustvo ovog psihijatra je da „pacijenti sa težim formama mentalnih poremećaja imaju predstave i interpretacije aktuelnih dešavanja i medijskih izvještaja o pandemiji – u skladu sa simptomatikom njihovih poremećaja. Nekada su to paranoidne ideje o tome, a kod nekih formi shizofrenije čak ne postoji skoro nikakav odnos prema pandemiji i njima je samo od strane roditelja ili staratelja nametnuto da nose maske, da drže distancu i oni to poštuju“.

Kaže i da se stanje nekih od pacijenata težih oboljenja „čak i poboljšalo“. „To vidimo i izvan uslova pandemije, kada ti pacijenti dožive neki saobraćajni udes, ili obole od neke tjelesne bolesti, moraju na operaciju i slično, onda se oni nekako 'konsoliduju', iako im se zbog operacije ili drugih okolnosti psihijatrijski lijekovi smanjuju ili ukidaju. To je, ponavljam, moje iskustvo, a možda druge kolege imaju drugačija iskustva. Nakon protoka nekog vremena i budućih istraživanja u ovom domenu, imaćemo i rezultate tih studija“, zaključuje on.

Prema iskustvima psihologinje-psihoterapeutkinje Mirele Hadžić iz Centra za mentalno zdravlje Ilidža – Sarajevo „broj klijenata sa mentalnim poteškoćama na samom početku pandemije nije bio povećan“, ali se „u posljednja dva mjeseca može primijetiti povećan broj klijenata koji su prebolovali COVID-19 i javljaju se zbog određenih psihičkih smetnji poput anksioznosti, straha, paničnih napada ili depresije, a koje su se javile nakon iskustva boravka u izolaciji ili hospitalnih tretmana u izolatorijumima“. I psihoterapeutkinja iz Tuzle, Vahida Djedović, kaže da je pandemija „pospješila razvoj depresivnih stanja“ kod stanovništva koje je „i prije pandemije bilo većinski depresivno“.

„Zbog svakodnevnih izloženosti stresu, većina građana je podložna anksioznosti, a usljed ovakvog stanja i svakodnevne medijske presije“, zaključuje Djedović.

Pojava pandemije naročito je negativno utjecala na građane koji su već imali određene mentalne poteškoće. Tako se psihičko stanje dvadesetsedmogodišnjeg L.B. značajno pogoršalo nakon što je proglašena pandemija. Iako je ranije dijagnosticirani opsesivno-kompulzivni poremećaj uspio „staviti pod kontrolu“, od pojave koronavirusa stanje mu se „izrazito pogoršalo“, povećao se osjećaj straha i panike te se on vratio svojim ritualnim radnjama pranja ruku i životnog prostora. Preporuke kriznih štabova o važnosti pranja ruku i dezinfekciji, značile su za njega da su njegovi „strahovi od zaraze opravdani i stvarni“, a aktivno je tokom proteklog perioda pratio medije iako više nije bio „siguran šta je tačna informacija, a šta nije“.

Sutović pojašnjava da su se, prema njegovom iskustvu, neki pacijenti sa „generaliziranim anksioznim poremećajima sada fokusirali na pandemiju – fobičari, posebno mizofobije (strah od zaraze) su 'došli na svoje', opsesvni poremećaji troše enormne količine dezinfekcijskih sredstava i hlornih preparata da steriliziraju sve svoje prostore i sve oko sebe“.

Slično je iskustvo i Djedović koja kaže da je pandemija samo pogoršala stanje građana koji su imali simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja, ali i kod onih koji su „imali simptome, ali nisu imali poremećaj, preporuke su povećale rizik da ga razviju“.

Posezanje za informacijama kao manifestacija potrebe za kontrolom

Recentna studija objavljena u časopisu Science Advanced u Sjedinjenim Državama ukazala je na tri ključna načina koji doprinose pojačavanju ili izazivanju stanja straha, depresije, anksioznosti i drugih mentalnih poteškoća usljed pandemije koronavirusa. Prvi i najutjecajniji je postojanje prepandemijskih psihijatrijskih dijagnoza. Drugi važan faktor jesu sekundarni stresori, odnosno drugi negativni događaji poput gubitka posla, bolesti druge vrste, prirodne nepogode. Treći važan pojačivač straha jeste konstantna izloženost medijskom izvještavanju o pandemiji. Tako je „učestalost izlaganja konfliktnim informacijama u vijestima bila među najsnažnijim prediktorima simptoma akutnog stresa specifičnih za pandemiju“. Takve rezultate podržava i studija iz Kinečiji su autori došli do saznanja da su stres i anksioznost češće povezani s izvještavanjem mrežnih u odnosu na klasične medije, a razloge vide u brojnosti informacija koje se plasiraju na mrežnim medijima (posebno društvenim mrežama), upitnom kredibilitetu brojnih izvora i kvalitetu takvih informacija, ali i korisničkoj interakciji u kojoj se često pronalaze obeshrabrujuće, pa i uznemirujuće poruke.

Hadžić smatra da se „uznemirenost pacijenata može donekle povezati sa načinom izvještavanja medija, ali to sigurno nije jedini uzrok uznemirenosti. Prije bih rekla da je to dodatni okidač za povećavanje intenziteta uznemirenosti“. Ljudi se, prema njenom iskustvu, okreću medijima zbog snažne potrebe da „u vanrednim situacijama budu dobro informisani jer na taj način imaju osjećaj kontrole nad situacijom čime pokušavaju izgraditi osjećaj sigurnosti“. Zbog toga je, smatra ona, važno da „mediji to znaju jer ljudi često u tim situacijama nisu sposobni na adekvatan način izvršiti selekciju pravih i korisnih informacija što onda povećava zbunjenost, strah i dovodi do suprotnog efekta od očekivanog“.

I zdravi ljudi, kao i oni s mentalnim poteškoćama skloni su tražiti odgovore na „pitanja vezana za uzroke neke velike frustracije i muke“, pojašnjava Sutović. U tom traganju često posežu za teorijama zavjere i drugim simplificiranim objašnjenima situacije. Osobe iz spektra „poremećaji ličnosti (opet heterogena grupa), posebno oni paranoidni (to nije bolest, nego vrsta, varijetet ličnosti), perjanice su u kreiranju i širenju teorija zavjere. To isto važi za tzv. psihički zdrave i normalne ljude“. I jedni i drugi koriste „tzv. projekciju kao odbrambeni mehanizam, što ih uvodi u nepreglednu šumu teorija zavjere. A to dezavuira sva medicinska nastojanja u vezi pandemije. Ili odbrambeni mehanizam – negacija koji je još nezreliji. 'Nema korone! Gdje je, dajte da vidim makar jednog bolesnika koji se razbolio i umro od korone... Sve je izmišljeno! Sve je laž! Sve je to zakuhao Bill Gates, globalisti, satanisti, 5-G mrežaši, dataisti koji hoće da kroz navodnu vakcinu ubrizgaju nano-čipove i tako kontrolišu sve ljude...'“, navodi Sutović.

Smrt i bolest informacijski vredniji od zdravlja

Kada su u pitanju bh. online mediji – www.klix.ba, www.avaz.ba, www.nezavisne.com i www.bljesak.info, oni su o pandemiji pisali mnogo. Nešto više informacija o utjecaju pandemije na mentalno zdravlje građana i mogućnostima i metodama da se očuva psihički balans, mediji su pružali u prvim mjesecima od proglašenja zaraze. Portal Klix.ba objavljivao je značajan broj tekstova o zaštiti mentalnog zdravlja u martu, ali se taj broj svakim mjesecom smanjivao, pa je tako sa deset objavljenih tekstova u trećem mjesecu spao na po pet tekstova u aprilu i maju, potom je tek jedan tekst objavljen u avgustu, dok u septembru u rubrici „Zdravlje“ nije zabilježen nijedan takav članak. Tekstovi objavljeni u martu sadržavali su preporuke za očuvanje mentalnog zdravlja preuzete s portala BBC News, Guardian, CNN, savjete psihologa, savjete Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravlja.

Nezavisne novine objavile su još manji broj članaka o mentalnom zdravlju u vrijeme pandemije. U martu su objavljena tri članka, isto toliko u junu i jedan u avgustu. Već u septembru nije objavljen niti jedan članak na ovu temu. Kada je u pitanju sadržaj tekstova, skoro svi članci prenose istraživanja iz Sjedinjenih Država ili Velike Britanije o utjecaju virusa na mentalno zdravlje.

Slične brojke bilježi i portal Bljesak.info, mada je na tom portalu broj objavljenih tekstova na ovu temu konstantno nizak tokom cijelog perioda pandemije. U martu su objavljena dva članka na temu mentalnog zdravlja građana, a u pitanju su tekstovi temeljeni na izjavama i savjetima neuropsihijatara i psihologa. Taj portal je objavio tri članka u aprilu, po jedan u maju i junu. U avgustu na portalu nisu objavili nijedan članak na ovu temu, u septembru su ponudili jedno saopćenje Udruženja Amica Educa iz Tuzle, a u oktobru se prenijeli istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije o negativnim posljedicama koronavirusa na zdravstvene usluge za mentalno oboljele građane.

Najmanji broj vijesti koje se odnose na izazove pandemije kada je mentalno zdravlje u pitanju objavio je web portal Avaz.ba. Nakon tri teksta na ovu temu u martu, od kojih je jedan donio rezultate istraživanja iz SAD-a, drugi prenio izjavu savjetnika u Federalnom ministarstvu zdravstva Gorana Čerkeza o važnosti mentalnog zdravlja građana, a treći predstavio savjete psihologa za očuvanje psihološke ravnoteže, uslijedio je tek jedan kratak tekst o mogućnosti učestalog pojavljivanja anksioznosti kod djece zbog posljedica izolacije u aprilu, a potom u maju, junu, julu i avgustu nije bilo nijednog članka na ovu temu. Tek je ponovo u septembru objavljen članak pod naslovom “Koronavirus narušava mentalno zdravlje djece, te izaziva strah, povučenost, zabrinutost i depresivne rekacije“, a sagovornici su bili pomoćnik federalnog ministra zdravstva i psihologinja/psihoterapeutkinja.

Mirela Hadžić iz Centra za mentalno zdravlje Ilidža smatra da je medijsko izvještvanje o mentalnom zdravlju uopće, kada ga je bilo, bilo na „zadovoljavajućem nivou“, ali da je sam „način izvještavanja o pandemiji često bio senzacionalistički, medijski prostor je bio preplavljen temama vezanim za pandemiju, često su plasirane informacije koje nisu bile provjerene a ni korisne“.

Psihoterapeutkinja Djedović kaže kako je u medijima bilo prisutno i previše informacija o negativnim statistikama, pa tako „otkako je počela pandemija, skoro da i nema drugih vijesti, osim broja zaraženih i broja umrlih“.

Na analiziranim web portalim objavljene su na hiljade članaka sa statističkim podacima o umrlim i zaraženim, sa informacijama o zaraženim poznatim osobama, izjavama političara, informacijama o mogućnosti pronalaska vakcine ili lijeka za virus. Nisu bili rijetki ni primjeri banalizacije i senzacionalizma, pa tako možemo čitati i naslove poput ovih: Kako zvuči kašalj koji se povezuje s virusom korona, Naučnici: Virus korona pretvara ćelije u zombije, Korona virus se može 'sakriti' u ušima, Jesu li ljudi sa prekomjernom težinom podložniji obolijevanju od koronavirusa, Lijek protiv korone raste u Hercegovini!?…

Lejla Turčilo, profesorica Odsjeka komunikologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, kaže da još uvijek „nemamo relevantnih istraživačkih nalaza” o širenju panike od virusa putem mrežnih medija, ali da iz vlastitog iskustva može kazati da jeste bilo „dosta širenja straha i panike tokom pandemije na društvenim mrežama“. Smatra kako je to bilo naročito vidljivo „tokom lockdowna, kada smo svi još uvijek učili šta je i kakav je COVID-19 te kako se s njime nositi“.

„Sa druge strane, činjenica da su se građani oslanjali na nepouzdane izvore informacija i neprovjerene informacije koje su kolale društvenim medijima, te ekspanzija, gotovo eksplozija, teorija zavjere, dodatno su dizali tenzije“. Ovaj trend je, dodaje, u opadanju.

U biranju informacija, kao i u životu tokom pandemije, nužan je oprez!

Profesor psihijatrije sa Univerziteta u Sidneju, Ian Hickie, u svojim je istraživanjima pokazao da je za očuvanje mentalnog zdravlja građana u vrijeme pandemije od izuzetne važnosti javno slanje poruka podrške „koje angažiraju ljude da budu usmjereni ka zajednici i aktivni u svojim lokalnim okruženjima kako bi se međusobno podržavali i brinuli jedni o drugima“. Slične rezultate dobili su znanstvenici iz Kine koji su uočili da pozitivne efekte na raspoloženje i mentalno zdravlje građana može imati medijsko izvještavanje u kojem se govori o herojima u vrijeme pandemije, iznose se mišljenja i savjeti ljekara ili ohrabrujuće poruke političara.

Psihologinje s Univerziteta u Kaliforniji – Dana Rose Garfin, Roxane Cohen Silver i Alison Holman predlažu nekoliko važnih aktivnosti u prevenciji medijskog posredovanja stresa i straha usljed pandemije koronavirusa. Najprije, mediji bi trebali prenosti informacije o COVID-19 bez senzacionalizma i uznemirujućih fotografija. S druge strane, građani se mogu zaštiti tako što će birati jedan ili dva kredibilna izvora informacija koja će pratiti, a izbjegavati sumnjive informacije s društvenih mreža. Slične savjete je za BBC News dala i Kriste Brewer. Ograničiti vrijeme za informiranje, informirati se iz kredibilnih izvora, ne pratiti izvore negativnih vijesti na društvenim mrežama, provoditi vrijeme u prirodi i ostati u vezi s prijateljima – neke su od preporuka za očuvanje mentalnog zdravlja. Slično savjetuje i doktorica medicine, specijalizantica psihijatrije, Amila Agović, u tekstu objavljenom na web portalu Prometej.ba.

Psihijatar Alija Sutović predlaže da se medijsko izvještavanje na neki način relaksira. „Računam, nadam se da većinu relevantnih medija vode zreli i odgovorni ljudi. Zreli ljudi imaju zrele odbrambene mehanizme. Ima ih svega par, za razliku od nezrelih kojih ima dvadesetak. Zreli su: sublimacija, altruizam i – humor! Prije desetak dana sam, vozeći, slušao neku emisiju, (da li je to bilo posebno izdanje Radija Slobodna Evropa, nisam siguran); voditeljica je emisiju započela teorijom zavjere vezane upravo za Bila Gatesa i to je moglo neko vrijeme prijati ovima koji 'jašu' na tome. A onda je, malo pomalo, otkrivala parodičnu stranu priče, tako da je sve postalo smiješno. Do kraja su išle suhe naučne činjenice, izgovorene ustima najuglednijih medicinskih, socioloških i drugih autoriteta“.

Sutović smatra da je dobro da mediji na takve, konstruktivne načine, koriste humor. Primijetio je i da na portalima, u komentarima, bude priloga i komentara u kojima ima humora.

„Nakon odluke o kažnjavanju ljudi bez maski na otvorenom u Sarajevu od 1.500 KM, jedan komentar je bio – da izađu na ulice svi penzioneri i da ponesu zadnji ček od penzije“, priča kroz smijeh.

Profesorica Turčilo savjetuje građanima da kada je u pitanju informiranje u vrijeme pandemije, slično „kao i u svim drugim životnim situacijama, sebi postave pitanja: šta želim da znam, odnosno saznam, koliko mi je infromacija potrebno da nešto razumijem i ko mi te informacije može kvalitetno obezbijediti. Drugim riječima: šta tražim, koliko mi toga treba i ko je pouzdan da mi na moja pitanja odgovori“. Naglašava da je „vrlo važno razlikovati zvanične od nezvaničnih izvora, imati povjerenje u nadležne zdravstvene vlasti, slijediti njihove upute i biti racionalan u procjeni informacija koje čitamo, slušamo i gledamo, ali i u procjeni situacije u kojoj se nalazimo“. Za kraj poručuje da „oprez nije na odmet. I u informacijskom smislu, ali i u kontekstu borbe s virusom“.

Tekst autorice Amele Delić originalno je objavljen na portalu Media.ba.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Nevidljivi tokom pandemije: Djeca izbjeglice i migranti u sjeni dnevne politike

Od malih nogu CENTRALNI:

Azil u Kanadi: Ako ste zaista ugroženi, to će biti prepoznato

Pandemija kao pokriće za dodatno etiketiranje ljudi u pokretu

Članovi i članice Plivačkog kluba SPID i "na suhom" jednaki

Ksenofobija i stereotipi prema Kinezima zbog koronavirusa ne jenjavaju

Mete seksizma u medijima su i naučnice i teoretičarke zavjere

Govor mržnje u komentarima na portalima intenzivira se u izbornoj godini

Mentalno zdravlje nije manje važno

Ejdžizam naš svagdašnji

Seksualno i reproduktivno zdravlje osoba s invaliditetom ne smije biti zapostavljeno

Migrant – samo jedan od identiteta

Dokumentarac "Besjeda o migraciji"– Novi film o mladima i migraciji

Otkud tebi depresija kada imaš sve u životu?

Velika je sreća kad ne moraš, ali biraš da ostaneš

Starije osobe u BiH u toku pandemije održavaju veze kroz online umjetničke programe

Prilagođavamo li online događaje osobama s invaliditetom?

Patologija mog svakodnevnog migriranja

Nevidljivi tokom pandemije: Djeca izbjeglice i migranti u sjeni dnevne politike

Kako osobama s invaliditetom prilagoditi objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama

Izvještavanje o manjinama: Između nemoći i društvene promjene

Pandemija i infodemija: Kako sačuvati mentalno zdravlje u vremenu koronavirusa?