Diskriminacija.ba

Zbog nepostojanja sigurnih kuća u pojedinim dijelovima BiH osobe koje trpe porodično nasilje često ostaju bez neophodne podrške i pomoći.

Žene koje trpe nasilje u ovim sredinama utočište mogu naći u nekoj od postojećih sigurnih kuća u BiH, ipak brojni su razlozi koji ih sprečavaju ili im otežavaju korištenje ove mogućnosti.

"U sigurnu kuću sam došla u jako lošem fizičkom stanju. Nisam imala predstavu kako se nositi sa svim tim. Bilo je jako teško odlučiti se napustiti porodicu i svoj grad. Boravak ovdje mi znači mnogo, tu sam uz timski rad osoblja ponovo oživjela, oslobodila se straha i naučila koliko vrijedi jedan život za koji se moramo boriti. Sigurna kuća je spas za ljude koji su zlostavljani, bez obzira koji je vid nasilja u pitanju", tako H. Đ. opisuje svoje iskustvo tromjesečnog boravka u sigurnoj kući u Tuzli.

Ona je zbog dolaska u sigurnu kuću morala napustiti grad u kome živi. Da je kojim slučajem ovaj vid podrške i pomoći mogla dobiti u svom mjestu vjeruje da bi odluku donijela ranije.

Napuštanje porodice, posla i odlazak iz svog grada u kome ne postoji mogućnost smještaja u sigurnu kuću, razlozi su koji sprečavaju veliki broja žena koje trpe nasilje u porodici da se odvaže na korak koji je učinila H.Đ. O tome svjedoče i u Ženskom centru Trebinje, nevladinoj organizaciji koja skoro dvadeset godina radi sa ženama koje su pretrpjele ili trpe porodično nasilje. Kako regija istočna Hercegovina nema sigurnu kuću, žene iz ovog dijela Republike Srpske su upućene na one koje se nalaze u Banjaluci, Modriči i Bijeljini.

"Problem je što 99 odsto žena ne može da napusti svoju lokalnu zajednicu iz različitih razloga. Neke od njih rade, gotovo sve imaju djecu, pa se odmah stvori problem oko njihovog izmještanja od nasilnika, jer i djeca imaju obaveze i idu u školu. Sudski proces se vodi u toj lokalnoj zajednici, tako da ih i to sprečava. Kod nas u Hercegovini je problem i što su sve sigurne kuće u drugom dijelu Republike Srpske. Konkretno, Banjaluka je udaljena šest ili sedam sati vožnje u jednom pravcu. Zbog svega ovoga žene odustaju od smještaja, iako im je potreban", ističe Ljiljana Čičković, direktorica Ženskog centra Trebinje.

Foto: Ljiljana Čičković

U prilog njenoj tvrdnji ide i brojka žena koje su zbog smještaja u sigurnoj kući otišle iz ove regije u neki drugi grad. Ženski centar postoji od 2002. godine a u periodu od njegovog nastanka do danas ovu mogućnost iskoristila je samo jedna žena.

"To je bio slučaj gdje žena nije radila, niti je imala djecu, tako da je ona mogla da iskoristi tu uslugu. Ne mogu da brojčano kažem koliko je žena koje su trebale sigurnu kuću a nisu je prihvatile iz navedenih razloga, svih ovih godina, ali znam da taj broj sigurno nije mali. Konkretno, u ovom momentu postoji žena koja čeka da se ovdje izgradi sigurna kuća da tada napusti zajednicu sa nasilnim suprugom, jer ne može zbog različitih okolnosti da ide u Banjaluku", ističe Čičković i dodaje da ova organizacija na godišnjem nivou ima oko 120 intervencija zbog nasilja u porodici, uz napomenu da nije riječ o 120 različitih žena, jer se u nekim slučajevima interveniše više puta.

Nijedna od osam sigurnih kuća, koliko ih se nalazi u Bosni i Hercegovini, nije smještena na teritoriji Distrikta Brčko. Iako se, u različitim periodima, priča o njenoj izgradnji iznova aktuelizirala, žene iz Brčkog ovakvu vrstu podrške i pomoći dobijaju i dalje u sigurnim kućama u Federaciji BiH i Republici Srpskoj sa kojima postoje ugovori. To su uglavnom Bijeljina, Modriča i Tuzla. U ovim slučajevima troškove njihovog boravka snosi Vlada Distrikta, kažu u Udruženju aktivnih žena "Gender" Brčko.

"Ukoliko je žena ekonomski osnažena onda će ona manje i tražiti smještaj u sigurnoj kući, uvijek će se radije skloniti negdje, ili se izboriti za smještaj na drugi način. Ako radi, ima sredstva za egzistenciju, ja vjerujem da će se prije pokušati sama snaći. Teško i rijetko se žene koje trpe nasilje odlučuju za opciju odlaska u sigurnu kuću. Godišnje bude jedan ili dva slučaja, ti su podaci prošle godine iznijeti na jednom okruglom stolu na ovu temu", kaže Tatjana Ristić, predsjednica Udruženju aktivnih žena "Gender" Brčko.

U RS u sigurnu kuću samo sa rješenjem centra za socijalni rad, u FBiH može i na zahtjev policijske stanice i vlastiti zahtjev

Na teritoriji FBiH funkcioniše pet sigurnih kuća (Bihać, Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar), a u Republici Srpskoj tri (Banjaluka, Modriča, Bijeljina). Njihova vrata su otvorena i za žene koje trpe nasilje a ne dolaze iz gradova ili opština u kojima su one smještene. Procedura dolaska u sigurnu kuću je različito definisana u Republici Srpskoj i Federaciji BiH.

"Žrtve nasilja mogu biti primljene u sigurnu kuću na zahtjev policijske stanice ili centra za socijalni rad, što je definisano Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici a način upućivanja definisan je i Protokolima intervencija u slučajevima nasilja u porodici, gdje je jedan od potpisnika i Udruženje građana ‘Vive Žene’. Navedenim protokolima definisano je da žrtva može biti primljena u sigurnu kuću na vlastiti zahtjev", objašnjava Danijela Kaloci, voditeljica sigurne ženske kuće u Tuzli koja fukcioniše u okviru Udruženja građana "Vive Žene".

Prema njenim riječima u ovu sigurnu kuću često budu smještene žene sa cijelog područja Tuzlanskog kantona. Procedura je ista kao i za sve žrtve nasilja a troškove njihovog boravka do sada je snosilo Udruženje gražđanja "Vive Žene" u okviru programskih aktivnosti.

"U toku godine ima i pet do sedam žrtava koje dolaze iz drugih gradova van kantona, nešto rjeđe iz drugog entiteta. Također, do sada smo imali i nekoliko slučajeva žrtava nasilja koje su strane državljanke ali su zasnovale bračnu ili vanbračnu zajednicu sa bh. državljanima", kaže Kaloci.

I vrata sigurnih kuća u Republici Srpskoj su otvorena za žene koje dolaze iz drugih opština i gradova, ali je za taj boravak neophodno rješenje centra za socijalni rad iz lokalne zajednice iz koje dolazi korisnica usluga sigurne kuće.

"Neophodno je da se nasilje prijavi nekoj od relevantnih institucija, često se dešava da se žrtve javljaju na SOS telefon a potom mi prijavljujemo policiji i centrima za socijalni rad. Dakle, za dolazak u sigurnu kuću u Republici Srpskoj je neophodno rješenje centra za socijalni rad o zbrinjavanju žrtava u sigurnu kuću", objašnjava Amela Bašić Tomić, koordinatorica sigurne kuće koja funkcioniše u okviru Fondacije "Udružene žene" Banjaluka.

Foto: Amela Bašić Tomić

Ovo rješenje u praksi ponekad postaje prepreka za dolazak u sigurnu kuću. Naime, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske je propisao da se 70 odsto troškova boravka u sigurnoj kući izdvaja iz budžeta entiteta a 30 odsto iz budžeta lokalne zajednice iz koje dolazi korisnica usluge. Međutim, mnoge lokalne zajednice nemaju planiranu stavku o izdvajanju ovih sredstava u svojim budžetima.

"Postoje lokalne zajednice koje nemaju planiranu stavku u budžetu a centri za socijalni rad smještaju žene koje trpe nasilje u sigurne kuće, jer prepoznaju potrebu za tom uslugom i nama se obraćaju. Mi naprosto smatramo da nepostojanje finansijske stavke u budžetima grada ne smije da bude prepreka za pružanje stručne pomoći i podrške žrtvama nasilja u porodici, pa pružamo usluge i u tim slučajevima. Postoje, međutim, lokalne zajednice gdje se ne planiraju ova sredstva a centri za socijalni rad ne nude mogućnost zbrinjavanje u sigurnu kuću", ističe Bašić Tomić.

Ona dodaje da ovakva praksa nije u skladu sa Konvencijom Savjeta Evrope koja je obavezala zemlje potpisnice da pristup specijalizovanih servisa za pomoć žrtvama mora da bude dostupan svim ženama.

"Kad smo krenuli da radimo samo su u Banjaluci i Gradišci izdvajali sredstva, danas je broj lokalnih zajednica koje imaju planirana sredstva veći, i on raste iz godine u godinu", ističe naša sagovornica.

I pored ovih problema sa planiranjem sredstava u budžetima lokalnih zajednica, sistem finansiranja sigurnih kuća pokazao se u praksi funkcionalnijim u RS-u, nego u Federaciji BiH, u kojoj rad sigurnih kuća i dalje često zavisi od donacija.

Aktuelne teme

Autor:

Marija Manojlović

Foto credits:

Redakcija/Ilustracija

Vezani članak:

Neka budem i pod šatorom, samo da nisam pored nasilnika

Od malih nogu CENTRALNI:

Banjalučanke koje vole zvuk i ribolov pokazuju kako nema razloga da se i žene ne bave zanimanjima i sportovima koji se smatraju "tipično muškim".

Za obavljanje bilo kog posla preduslovi su lične sposobnosti i vještine, iskustvo i motivacija. Rod i pol se ne nalaze među njima, iako ih patrijarhalno nastrojeno društvo uporno pokušava nametnuti kao osobine od kojih zavisi kvalitet izvršavanja određenih zadataka.

Ne želeći da se povinuju podjeli poslova na muške i ženske, već da se vode isključivo svojim interesovanjima i kvalifikacijama, žene u BiH izlaze iz rodnih okvira.

Lidija Drakulić (27) iz Banjaluke bavi se produkcijom zvuka na svim vrstama događaja, bez obzira na to dešavaju li se oni u zatvorenom prostoru ili pod vedrim nebom. Njen posao podrazumijeva mnogo fizičkog rada, poput istovaranja opreme i njenog postavljanja na bini i oko nje, te brige o samom kvalitetu zvuka. Za toliko širok raspon poslova ne postoji zbirno zanimanje pa je Lidija u isto vrijeme tonska tehničarka, binska tehničarka, roudi, monitoring ton majstorka, a sve češće i standardna ton majstorka. Zajedničko za sve to jeste live produkcija zvuka.

Kako ističe, zvuk je zanimao još od djetinjstva, pa se bavila muzikom kroz sviranje klavira i pjevanje u horu. Zatim se u Društveno-kulturnom centru Incel u Banjaluci susrela sa produkcijom zvuka tokom muzičkih nastupa. Tu otkriva da je zvuk više zanima iz perspektive ton majstorke nego muzičarke.

"U DKC Incel bio je moj prvi susret sa miksetom, manjom binom, razglasom... To su bili moji amaterski počeci. Početkom prošle godine je moj sadašnji, a i tadašnji, mentor Ninoslav Tiki Dobrijević objavio oglas za obuku za tonske tehničare, koja je bila besplatna za ljude koji žele da rade u rental kompaniji", prisjeća se Lidija svog puta do rada na velikim binama.

Kako ističe, nakon obuke počela je da radi u kompaniji koja iznajmljuje audio i binsku opremu, tako da je stekla široko radno iskustvo u produkciji zvuka. Angažovana je na većim i manjim koncertima, muzičkim festivalima, festivalima koji kombinuju film, ples i predstave, predizbornim skupovima... Objašnjava da je za ovakvu vrsta posla potrebna ljubav jer je fizički i mentalno naporan.

"Radni sati su jako dugi, kada radite neki veliki open air festival na nogama ste po 20 sati u komadu. Pošto ga ja strašno volim i baš me zanima, te neke negativne strane posla mi ne smetaju", govori ona.

Pored live produkcije zanima je i zvuk za film, dok svoju specijalizaciju vidi u smjeru ton majstorke. Kao jedan od najvećih dosadašnjih uspjeha izdvaja to što je tri dana radila kao monitoring ton majstorka na Main stageu OK festa.

Ističe da do sada nije srela ženu u BiH koja se bavi istim poslom, ali ni diskriminaciju na terenu. Čak su joj i neki poznatiji izvođači s kojima je radila dali komentar da im je drago da konačno vide ženu na bini.

"Ono što je najbitnije u live produkciji jeste da li ti možeš da radiš i da li možeš da realizuješ događaj. I to je ljudima najbitnije. Bilo ljudima za koje radiš ili klijentima koji uzimaju rental. Ono što nekog zanima je da li znaš da radiš i možeš li. U većini slučajeva ih zaista ne interesuje da li ste muškarac ili žena, što je super jer tako bi trebalo da bude u svakom poslu."

Pored toga što je još uvijek neobično vidjeti ženu da radi zahtjevnije fizičke poslove, slična situacija je u pojedinim sportovima. Dunja Popović (26) iz Banjaluke se sportskim ribolovom bavi punih 20 godina. Kako ističe, žena u ovom sportu je sve manje, a one se ne shvataju dovoljno ozbiljno, čak ni kada su na sudijskim pozicijama. Ona je nakon takmičarske karijere i osvajanja više od 40 medalja, pehara i priznanja, položila ispit za saveznu sutkinju.

"Na neki način ne shvataju me ozbiljno, ne shvataju da i ja mogu pecati, da se i mi žene možemo posvetiti i to zavoljeti. U početku je bilo nekoliko situacija kada me nisu dovoljno ozbiljno prihvatali kao sudiju. Međutim, kada su vidjeli da sam se prije bavila takmičenjima, da imam dosta iskustva, ozbiljnije su me shvatali. Na nivou Republike Srpske ima samo nekoliko žena koje su sudije. Uglavnom su kao i ja, takmičarke koje su kasnije položile ispit za sudiju", govori nam Dunja, koja se bavi lovom ribe udicom na plovak, i dodaje da je takmičarki u ovom sportu sve manje.

Peca sve vrste ribe na stajaćim i tekućim vodama. Za nju je ribolov izgovor za odlazak u prirodu, a znatno je uticao i za izbor ekologije kao njene profesije.

"Ja sam još odmalena pecajući pratila odnose između biljaka i životinja, tačnije interakcije koje su me tada zanimale. To je sve rezultovalo mojim izborom profesije kasnije. Trenutno privodim kraju master i moja tema će baš biti vezana za ribe. Prije svega, nadam se da će tema pomoći radu Sportsko ribolovnog društva Banjaluka", ističe.

Zbog izuzetnog doprinosa u razvoju ribolovnog sporta dobila je plaketu od Sportsko ribolovnog društva Banjaluka, a takođe je i članica komisije za ekologiju i unapređenje ribljeg fonda u okviru Sportsko ribolovnog Saveza Republike Srpske.

Lične priče

Autor:

Vanja Stokić

Foto credits:

Ognjen Crnobrnja

Vezani članak:

I tate mogu čuvati djecu

Od malih nogu CENTRALNI:

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Bosni i Hercegovini živi oko 70.000 osoba s oštećenjem sluha.

Iako je BiH potpisnica različitih međunarodnih sporazuma i dokumenata koji stoje u službi ljudskih prava, čime se obavezala da svakom pojedincu omogući jednak pristup i mogućnost jednakog uživanja ljudskih prava, osobe s oštećenjem sluha često su izostavljene od praćenja informacija i javnih događaja.

Ipak, u BiH postoje određeni događaji čiji organizatori se trude svoje sadržaje učiniti pristupačnim za sve. Organizatori FuckUp Nights Sarajevo, globalne platforme koja postoji u preko 300 gradova u svijetu i čiji je cilj promjena društvene percepcije neuspjeha, odlučili su da od prvog izdanja na svojim događajima angažiraju i tumača znakovnog jezika.

"Onog momenta kada smo odlučili da dovedemo FuckUp Nights u Sarajevo, shvatili smo da postoji ogromna društvena odgovornost prema svim sugrađanima i sugrađankama, uzimajući u obzir da u Bosni i Hercegovini živi veliki broj osoba sa invaliditetom. Već od prvog izdanja našeg javnog događaja smo angažovali tumača znakovnog jezika i pokušali smo da i na taj način promovišemo ideju stvaranja jednakih prilika za sve naše sugrađane i sugrađanke", kaže Senad Alibegović, jedan od osnivača ovog događaja.

Od prvog izdanja 2018. godine, FuckUp Nights u Sarajevu uspio je da na svojim događajima okupi veliki broj osoba s oštećenjem sluha. Na prvom izdanju bilo je pet osoba sa slušnim teškoćama koje su došle na poziv organizatora. Budući da se radi o događaju koji razbija tabue povezane sa neuspjehom, i na kojem govore ljudi koji su učili iz svojih poslovnih padova, važno je da ovakve motivirajuće priče dođu do svakog pojedinca i pojedinke.

"Na neki naš podsticaj počeli smo da okupljamo određenu grupu osoba sa slušnim teškoćama tako da smo na posljednjem izdanju imali preko 70 gluhih i osoba oštećenog sluha koje su se odazvale našem pozivu", kaže Alibegović, i dodaje da "promovišući inkluziju i angažman tumača znakovnog jezika ili bilo koju drugu inkluziju osoba sa teškoćama možemo mobilizovati cijelu jednu apsolutno marginalizovanu, zanemarenu i zaboravljenu grupu sugrađana i sugrađanki".

Njihov pozitivan primjer motivirao je i druge da svoje događaje prilagode osobama s oštećenjem sluha.

"U posljednje dvije godine godine koliko mi djelujemo, moram priznati da smo imali odličan feedback od međunarodnih organizacija i organizatora događaja koji su imali taj argument da su vidjevši tumače znakovnog jezika i koliko je to važno bilo za zajednicu koju mi okupljamo, odlučili da i sami angažuju tumače", kaže Alibegović.

Pored ovog događaja, prva bh. povorka ponosa je, također, imala tumača znakovnog jezika. Vođeni činjenicom da povorka ponosa nije samo borba za prava LGBTIQ osoba, već za sve marginalizirane grupe u Bosni i Hercegovini, organizacioni odbor donio je odluku da pruži priliku i osobama s oštećenjem sluha da dobiju informacije o ovom protestu.

Foto: Lejla Huremović

"Osobe sa oštećenim sluhom imaju pravo i trebaju po zakonu da imaju sva jednaka prava, a to uključuje imati mogućnost da dobiju sve moguće informacije. Zbog toga smatramo da je važno da se uključe u društvo u cjelosti kroz protestne skupove i kroz bilo koju drugu vrstu događaja koji se dešavaju u Bosni i Hercegovini", kaže Lejla Huremović, članica organizacionog odbora bh. povorke ponosa.

Iz neadekvatne komunikacije proizilaze drugi problemi

Renato Kričančić jedan je od tumača znakovnog jezika čiji su roditelji osobe s oštećenjem sluha i za sebe kaže da je prvo pričao na znakovnom jeziku, pa tek onda progovorio. Prema njegovim riječima, tumači znakovnog jezika su u velikom broju slučajeva djeca osoba s oštećenjem sluha, ili osobe iz njihove bliže okoline. Trenutno problem predstavlja i nepostojanje adekvatnog sistema certificiranja tumača.

"Odnedavno sam počeo malo intenzivnije raditi na javnim događajima gdje je potreban tumač znakovnog jezika, i zadnji događaj je bio na FuckUp Nights Sarajevo na kojem su se govorile dosta zanimljive teme i na tom događaju je bilo dosta osoba oštećenog sluha i od većine njih sam dobio jako pozitivne komentare", kaže Kričančić.

Foto: Renato Kričančić

Glavna barijera za potpuno i efikasno učešće osoba s oštećenjem sluha u svakodnevnom životu je komunikacija i iz toga proizilaze sve druge barijere u svim segmentima društva i sistema. Upravo zbog ovoga je nastala Facebook platforma "Znak za riječ" koja ima preko 3000 pratilaca, čiji je cilj podizanje svijesti o znakovnom jeziku i njegovoj važnosti, te pružanje jednake prilike svima za učenje ovog jezika.

"Znakovni jezik je osnovno komunikacijsko sredstvo gluhih i nagluhih osoba, država je u zakonskoj obavezi svakom pojedincu obezbijediti jednak pristup i mogućnosti za puno i potpuno sudjelovanje i djelovanje u društvu", kaže Ira Adilagić, jedna od osnivačica platforme "Znak za riječ".

Problem su i mediji

Pored javnih događaja, veliki problem za osobe s oštećenjem sluha predstavlja i praćenje televizijskih programa. Prema Članu 10. Zakona o upotrebi znakovnog jezika na nivou BiH, prilikom izravnih prijenosa ili emitiranja snimaka sjednica tijela i institucija BiH, putem audiovizualnih medija treba se osigurati prevođenje na znakovni jezik. Prema istom Zakonu na nivou Kantona Sarajevo, pored sjednica, mediji imaju obavezu prilagoditi i informativne i edukativne emisije, a posebno emisije za djecu. Ipak, nedovoljna je zastupljenost titlovanih emisija i emisija koje imaju tumačenje na znakovnom jeziku.

"To znači da je 70.000 ljudi, ali i više, u momentu uskraćeno za informacije bilo koje vrste. Pristup informacijama, razmjena, je isto osnovno ljudsko pravo, prema tome mediji – televizijski programi su isto u obavezi biti pristupačnim svim korisnicima. Jednostavan primjer: gledanje domaćih serija kao što je 'Viza za budućnost' i druge popularne domaće emisije i serije, nije dolazila u obzir zbog nemogućnosti praćenja, a i dan danas mnogi ljudi pričaju o tome", dodaje Adilagić.

Kako nam je rekao Renato, angažiranje tumača znakovnog jezika u Sarajevu se vrši preko Udruženja gluhih Kantona Sarajevo, koje smo i pokušali kontaktirati sa pitanjima za ovaj tekst. Cijena angažmana tumača znakovnog jezika se kreće od 10 do 100 KM, ovisno od dužine događaja i kompleksnosti teme. Nažalost, do završetka ovog teksta od njih nismo dobili odgovor.

Pozitivni primjeri su dokaz da događaji mogu biti inkluzivni za sve onda kada postoji volja organizatora, a često jedan primjer može pokrenuti lančanu reakciju promjena ka boljem. Dok inkluzivnost na događajima ne zaživi u većoj mjeri, ono što svako od nas može uraditi je da nauči barem osnove znakovnog jezika koji se u potpunosti može savladati za pola godine.

Aktuelne teme

Autor:

Azem Kurtić

Foto credits:

Senad Alibegović (FuckUp Nights), Izvor: Azem Kurtić

Vezani članak:

Znak za riječ: Kako se kaže, kako se pokaže?

Od malih nogu CENTRALNI:

Amna Alispahić je aktivistica sa višegodišnjim stažom borbe za prava osoba s invaliditetom. Od značajnijih crtica u svojoj biografiji navodi i da je bibliotekarka, supruga, majka dvoje djece i, usput dodaje, (s)lijepa od rođenja.

Svi koji su nekada imali priliku upoznati 38-godišnju Sarajku Amnu Alispahić, vjerovatno su ostali zatečeni njenom pozitivnom energijom i željom da svojim životom i primjerom ruši predrasude o osobama s invaliditetom. Koristeći se znanjem, vlastitim iskustvom i humorom, trudi se da mijenja percepciju ljudi – kako svojih komšija i poznanika, tako i šire zajednice.

Amna kaže da ne može odrediti tačan trenutak u kojem je postala svjesna svojih poteškoća sa vidom, ali se sjeća da je imala bezbrižno djetinjstvo.

"Roditelji mi nikada nisu pokazali da sam po bilo čemu drugačija od drugih, tako da sam sopstvene granice ispitivala oslanjajući se na sebe i na povjerenje koje su mi roditelji svim srcem poklonili. Invaliditeta sam postala svjesna mnogo kasnije i to mahom zahvaljujući ponašanju drugih ljudi prema meni."

Društvo mora stvoriti iste uslove za sve – do pojedinca je šta će iskoristiti

Iako se suočavala sa raznim komentarima okoline koja je često sumnjala da slijepa djevojka može podnijeti teret različitih životnih uloga, to Amnu nije spriječilo da se ostvari kao supruga, majka i zaposlena osoba. Pitanja i postupci određenih ljudi s kojima se susretala, iako ne nužno zlonamjerni, govore o društvenom nepoznavanju stvarnih potreba osoba s invaliditetom, a ponekad samo i o izostanku pristojnosti.

"Oni sažaljivi uzdasi kad te vide, 'duša draga' pristup, kad se od njih očekuje da te povedu a prođu pored tebe kao da te Bog nije dao, kad kažeš nešto pametno gledaju te s divljenjem čudeći se kako si u stanju smisliti takvo nešto, kad lupiš nešto glupo ne čude se puno jer od tebe se više ni ne očekuje i slične stvari."

Za bavljenje aktivizmom odlučila se jer smatra da njene probleme neće riješiti niko do same osobe s invaliditetom. Organizacija koja joj je obilježila život je Udruženje slijepih Kantona Sarajevo, a ljudi koje je tamo upoznala pomogli su joj da se suoči sa vlastitim invaliditetom.

"Kad kažem da sam im dužnik, ne shvatam to teretom, oni su moja druga porodica i biti njihov član je opredjeljenje i misija, barem moja. Aktivna sam i u programu organizacije MyRight iz Švedske, koja ima svoju kancelariju u BiH i često sam angažirana kao trener/edukator u oblasti prava osoba s invaliditetom u čemu neizmjerno uživam."

Danas Amna kroz aktivizam, između ostalog, pomaže drugim mladim ljudima da prihvate svoj invaliditet i nauče kako se izboriti za samostalan i kvalitetan život. U sklopu jednog projekta radila je sa mladima sa fizičkim invaliditetom i njihovim roditeljima, i priča kako je postigla odlične rezultate.

"Imali smo radionice sa mladima na kojima smo govorili o samopouzdanju, o mogućnostima da iskažeš ono što želiš, o potrebi da samostalno donosiš odluke bez obzira na to što si osoba s invaliditetom jer si jednako vrijedan. Paralelno s tim, imali smo iste radionice za roditelje koji su doveli djecu misleći da nikada neće biti samostalna, bojeći se šta će se desiti sa njihovom djecom kad oni ne budu u stanju da se brinu za njih. To što smo mi postigli je nevjerovatna priča. Od njih 15, neki su ostvarili pravo na obrazovanje koje im je ranije bilo uskraćeno zbog invaliditeta, neki su se zaposlili, neki stupili u bračne vode. Šta je poenta ove moje priče - koliko se radi s osobama s invaliditetom toliko se treba raditi i s njihovim porodicama."

Amna objašnjava da poznaje mnogo uspješnih osoba s invaliditetom koje su pune samopouzdanja i krupnim koracima grabe kroz život, ali i mnogo onih kojima je invaliditet izgovor za nepokušavanje. To su, u konačnici, osobine i razlike prisutne kod svih ljudi. Ipak, kada je riječ o osobama s invaliditetom društvo im nije omogućilo iste polazišne tačke, pa danas uspjeh jedne osobe s invaliditetom zavisi često samo od njenih individualnih snaga.

"Ono što je najvažnije, međutim, jeste da bi i Amna brbljivica i Amna introvert trebale imati odgovarajuću podršku, baziranu na njihovim potrebama i stremljenjima, da bi i jedna i druga Amna trebale imati jednake mogućnosti, a do jedne i druge je koliko će od svega pruženog uzeti."

Da, moguć je i ponos zbog invaliditeta

Na pitanje šta joj u bh. društvu trenutno stvara najveće prepreke da normalno obavlja svakodnevne aktivnosti, Amna odgovara da je puno toga, ali da je gradacija jasna.

"Na vrhu piramide, čvrsto i tvrdoglavo stoje stavovi ljudi. Kad te ljudi počnu ozbiljno shvatati, shvatit će i da ti onaj, na trotoar parkiran automobil predstavlja problem, i da je ono 'šta joj je?' kod doktora ponižavajuće za osobu kojoj je nešto, i da si u stanju postići beskrajno mnogo, kad ti zajednica obezbijedi za to potrebne uslove. Sve dok ljudi misle da su bolji od bilo koga, samo zato što su dijelom većine, teško da će biti nekog napretka."

Za osobe s invaliditetom važno je umrežavanje sa drugim osobama koje imaju slične i iste poteškoće zbog međusobnog razumijevanja i pružanja oslonca u teškim trenucima.

"Upoznaš ljude, spoznaš njihov potencijal i prestaneš razmišljati o tome šta bi bilo kad bi bilo, kad ne bi bilo invaliditeta i sasvim jednostavno, postaneš neizmjerno ponosna što si jedna od njih."

Amna ne skriva da, iako je najteži period samoprihvatanja iza nje, i danas kada naiđe na nove izazove u kontekstu invaliditeta, postavlja sama sebi različita pitanja. Ipak, sada joj je jasno da invaliditet nije nešto što određuje njene granice.

"Ne kažem da mi je drago što imam invaliditet, bez njega bi, na kraju krajeva, bilo mnogo lakše živjeti, ali budući da biti ili ne biti osoba s invaliditetom nije naš izbor, s njim se treba pomiriti, prigrliti ga kao najrođenijeg i postaviti mu granice, umjesto da on, invaliditet, granice postavi tebi."

Lične priče

Autor:

Hilma Unkić

Foto credits:

Imrana Kapetanović

Vezani članak:

Kada bi BiH bila Amna, znala bi da se nosi sa svojim problemima

Od malih nogu CENTRALNI:

Način na koji mediji izvještavaju o slučajevima samoubistava može potaknuti ili spriječiti oponašanje suicidalnog ponašanja, tvrde stručnjaci. Ako je to tačno, bh. mediji majstorski doprinose prvom.

"Zeničanka se raznijela ručnom bombom zbog nesretne ljubavi.""Skočio u smrt zbog tužbe za neisplaćeni kredit.""Jajčanka se objesila u porodičnoj kući iako ničim nije odavala da ima probleme." Ovo su samo neki od nedavnih naslova domaćih portala koji laički, neodgovorno i neetički izvještavaju o slučajevima samoubistava, beskrupulozno zadirući u privatne živote osoba koje su počinile samoubistva i intimu njihovih porodica, detaljno opisujući izvršenje čina i nesmotreno nagađajući o motivima.

Takva vrsta medijske pažnje koja ne doprinosi razumijevanju problema niti destigmatizaciji samoubica nego samo destigmatizaciji samoubistva kao čina, može dovesti do porasta broja samoubistava, navodi se u sociološkim studijama. Fenomen tzv. "imitacije suicidalnih ponašanja", poznat kao "Wertherov efekat", povezuje se s davanjem publiciteta samoubistvima koje mogu stvoriti dojam da su ona normalna te ranjive osobe navesti na izvršavanje samoubistva. Najveći uticaj takav publicitet ostavlja na adolescente i mlade osobe.

Umjesto prevencije, tabloidizacija tragedije

Ako su samoubistva zaista "zarazna", mediji su prenosioci virusa. Umjesto da se vode parolom "manje je više", odnosno da objave što manje nepotrebnih podataka o slučajevima samoubistava, domaći mediji se često utrkuju u tome ko će otkriti nove "šokantne i zastrašujuće detalje". Tabuizirati temu nije dobro, jer su samoubistva, nažalost, dio naše realnosti i o njima treba pričati ali na način koji može pomoći prevenciji.

Član 9 Kodeksa za štampu i online medije u BiH kaže da će "novinari izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Vijeće za štampu BiH propisuje da "će teme koje uključuju lične tragedije biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem."

Praksa, međutim, pokazuje suprotno. Nedavni tragični slučajevi samoubistava nekoliko mladih osoba u BiH rezultirali su brojnim novinskim tekstovima koji su primjer kako ne treba izvještavati.

Kao prvo - mediji su bezobzirno otkrili identitet osoba i njihovih porodica, koristili njihove fotografije s profila na društvenim mrežama i njihovu privatnost izložili javnosti. Nadalje, opisivali su načine i okolnosti pod kojima su se samoubistva desila iz razloga da šokiraju i zaintrigiraju čitaoce. Istraživanja, pak, impliciraju da opisi načina samoubistva, osim što su uznemirujući za porodicu, mogu djelovati inspirirajuće na osobe koje imaju suicidalne misli.

Fraze "Strava i užas!", "Stravično!" i "Šokantno!" krasile su senzacionalističke naslove, koji nesumnjivo privlače pažnju čitalaca i broj klikova, ali tabloidizuju vrlo osjetljivu temu i pojednostavljuju moguće razloge za samoubistvo na vrlo nesmotren način. Samoubistvo nikada nije rezultat jednog faktora ili događaja i ne bi ga trebalo interpretirati na takav način. Vrlo često je povezan s različitim faktorima kao što su bolest, porodični i finansijski problemi ili narušeni međuljudski odnosi, navodi se u smjernicama o izvještavanju o samoubistvima International Journalists’ Network.

Od oproštajnih poruka do izmišljenih vijesti

U septembru ove godine, domaći i regionalni mediji su danima javno secirali slučaj samoubistva jedne mlade Zeničanke. Njen puni identitet je objavljen samo dva dana nakon samoubistva, u medijima su objavljivane njene fotografije s društvenih mreža, nagađalo se da je bila trudna ali da ju je ostavio momak, da je njegova porodica bila protiv njihove ljubavne veze, itd. Izvještavanje je bilo svedeno na dramatizovani prikaz pojedinačnog slučaja bez prikazivanja šire slike o temi.

Fokus većine izvještaja je bio predstavljanje razloga za samoubistvo, a to je - zaključili su mediji - bila nesretna ljubav. Neki mediji su u svoje tekstove uključivali skrinšotove njenih poruka na društvenim mrežama na osnovu kojih su sami davali dijagnoze o njenom mentalnom zdravlju.

Dnevni avaz:

"Da je Čičak ipak bila u depresiji, vidi se iz prepiske s prijateljem na Instagramu. Nesretna Zeničanka nagovijestila je da bi mogla oduzeti sebi život.

- Budućnost je gora, bolan. Ne razumiješ ti mene, ja više nemam volje nizašta. Nemam ništa u životu, nemam cilj, sve mi je bezveze, prazno, fuj… - napisala je Čičak u prepisci s prijateljem."

Gradacija zaključaka o razlozima za samoubistvo u naslovima pokazuje kako su mediji bespoštedno nadograđivali "slučaj" sa svakom novom otkrivenom informacijom o životu djevojke iz Zenice:

Dnevni avaz

Naida prije samoubistva poručila: Nemam volje za životom

Nezavisne novine:

Sestra Zeničanke koja se ubila bombom: Bila je u drugom stanju

Dnevni avaz:

Sestra tragično stradale Zeničanke: Trudna Naida nije mogla podnijeti nesretnu ljubav

Planirali su bebu, vjenčanje, ali su njegovi bili protiv, tvrdi sestra. Želim da svako ko je doprinio da uradi to što je uradila osjeti istu bol koju prolazi moja porodica, kaže Mujagić

Takve informacije, osim što nisu u interesu javnosti (niti su, treba naglasiti, provjereni navodi), bolni su za njenu porodicu, što bi mediji morali imati u vidu. Dnevni avaz je otišao toliko daleko da kao "ekskluzivnu ispovijest", u okviru serijala tekstova o slučaju, objavi intervju s njenim momkom pod naslovom:

Momak stradale Zeničanke za "Avaz": Naida je bombom ubila i moje dijete!

U tekstu se navodi:

" - Sve je bilo lijepo nekoliko mjeseci. A onda su počeli ljubomora, ružno ponašanje… Posvađali smo se kada se počela javljati mojoj porodici, prijateljima. Sve sam tolerirao dok nisam saznao da me prevarila. Tada sam čvrsto odlučio da prekinemo vezu - priča nam Hedžić.

Tvrdi da mu se tragično nastradala Čičak javila nekoliko dana nakon svađe i rekla da je trudna.

- Odmah je otišao kod nje. Pričali smo o svemu. Rekao sam joj da se ne brine, da ću biti uz nju i dijete. Moji nam nisu dali podršku jer je ranije pravila scene… Ali, majka mi je rekla da će, šta god odlučim, biti uz mene - naglašava on.

Odlučio je, uprkos svemu, da ostanu zajedno zbog djeteta. Sve je bilo dobro dok nije, tvrdi, postavila ultimatum.

- Rekla mi je: "Ili ćeš sada ostati ovdje u stanu, sutra me oženiti i više nikako ne ići kući ili smo završili." Pokušao sam objasniti da ne žurimo, jer ja ne radim. Nije razumjela. Zato sam ustao i otišao kući - priča on."

Nivo nedostatka poštovanja prema djevojci i njenoj porodici u ovom tekstu je zastrašujući, ali, nažalost, uobičajen kad je u pitanju Dnevni avaz. Ne samo da su najintimniji dijelovi njenog privatnog života pretvoreni u "javnu stvar", nego je i javno optužena za prevaru i emotivno ucjenjivanje partnera, te "ubistvo svog djeteta".

Dnevni avaz je zatim objavio i sljedeći tekst:

Monstruozno: S lažnih profila šalju fotografije Naide s dečkom u krevetu

"I dok su i njena sestra i momak s kojim je bila u vezi, kazali sve što su imali, i time stavili tačku na priču o njenom samoubistvu, Instagramom ponovo kruže Naidine fotografije ispod kojih piše da je bila nevjerna momku Sanelu Hedžiću koji živi u Njemačkoj?!

I to rade s lažnih profila kojima policija vrlo lako može ući u trag."

Zanimljivo je kako je Dnevni avaz navodno objavljivanje kompromitirajućih fotografija na Instagramu - za koje u tekstu ne postoji nijedan dokaz - nazvao "monstruoznim", dok je zapravo monstruozno ono što sam radi, a to je - profitiranje na nečijoj tragediji. I to kroz izmišljanje vijesti, plasiranje dezinformacija i nepotvrđenih podataka.

Samoubistvo nikako ne bi trebalo opisati kao način kojim je osoba riješila bilo kakve probleme, bilo da je to ljubavna kriza, bankrot ili problem druge vrste. U tekstu o samoubistvu mladića u Zenici, koje se desilo u junu ove godine, Dnevni avaz napravio je upravo to, oslanjajući se na komšije kao izvore nagađanja da su mladića u smrt odveli finansijski problemi.

Dnevni avaz:

"(...) usred bijela dana skočio u smrt sa 17. sprata stana u zgradi u zeničkom naselju Blatuša, na očajnički čin odlučio se zbog loše finansijske situacije, tvrde njegove komšije."

- Vjerujte, komšije su ga hranile. Na Sudu su danas (jučer, op. a.) sakupljali novac za njegovu dženazu. Tužno - govore komšije.

Najteže mu je pala tužba koja je stigla zbog dugova koji su ostali iza njegove majke, tačnije kredita, a koje on nije imao odakle da vrati.

- Stigla mu je tužba od banke da vrati dug. Navodno je dobio presudu sa Suda, trebao je izgubiti stan. Pogađa u srce činjenica da je policija u stanu, nakon samoubistva, zatekla papir na kojem je uspio napisati tri rečenice žalbe. Vjerovatno ga je to dotuklo, što gubi stan, nije više mogao pa je skočio kroz prozor stana - govori nam njegov komšija."

(...)

"Budući da je imao svega osam razreda škole, a da je ostao sam, Murtić nije znao kako dalje kroz život. To ga je, govore komšije, ubijalo.

I na zeničkom Sudu, gdje je radila njegova majka, ostali su u šoku nakon spoznaje da je sin njihove bivše radne kolegice okončao svoj život. Niko nije mogao ostati imun na spoznaju da nemaju novca za dženazu pa su se maksimalno uključili u prikupljanje pomoći."

Ovaj slučaj neki mediji su iskoristili da ukažu na navodnu vezu između siromaštva i tzv. "dužničkog ropstva" i samoubistava u BiH. Neki od tekstova na domaćim portalima su tvrdili: "Ljudi se sve češće ubijaju jer ne mogu vraćati kredit" i "Sve više građana diže ruku na sebe zbog kredita i siromaštva". Ovakve tvrdnje su bile zasnovane na jednom slučaju samoubistva i nisu bile potkrijepljene podacima koji bi dokazali da se građani/ke BiH zaista u povećanom broju ubijaju zbog bankovnih kredita. Osim što plasiraju dezinformacije, mediji o samoubistvima izvještavaju kao o razumljivoj reakciji na društvene promjene i probleme s kojima se osoba suočava. I jedno i drugo je neetički.

Samoubistvo nije "izlaz" niti rješenje

U nemogućnosti da pronađu "razlog za samoubistvo" jedne mlade Jajčanke u septembru ove godine, mediji su iskopavali i objavljivali podatke o njenom životu i njenoj porodici pokušavajući iskoristiti tragediju za prikupljanje klikova. Tako je Fokus.ba objavio:

"Njeni prijatelji za Ilhanu su imali samo riječi hvale. Kažu da je bila izrazito lijepa, pametna i radišna, ali i povučena. Ničim nije odavala da ima bilo kakvih problema."

Živjela je u porodičnoj kući s roditeljima, dok njen brat, jednojajčani blizanac živi u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba "Bakovići" u Fojnici. Od samog rođenja Halid je imao poteškoća u razvoju. - Srce mi se slomilo, da ti dragi Allah podari dženet. Bila si za mene tu i pamtit ću te na poseban način. Ilhana, prijatelju moj, dao sam sve od sebe. Halal ti bilo od mene sve. Vidimo se nekad – napisao je jedan od njenih prijatelja na društvenim mrežama."

Ali nasuprot iznad analiziranim izvještajima o ljubavnim i finansijskim problemima druge dvije mlade osobe, u ovom slučaju su mediji ipak ostali bez dovoljno elemenata za dramatizaciju i senzaciju. Zato je ovaj slučaj privukao znatno manje medijske pažnje. Ali ni on, nažalost, nije ponukao medije da odgovorno pristupe analizi problema.

U tekstu pod naslovom "Šokantni slučajevi samoubistava uznemirili bh. javnost: Zašto se mladi ubijaju" Dnevni avaz se, istina, osvrnuo na tri slučaja samoubistva (o kojima smo govorili u ovom tekstu) i pitao stručnjake/kinje za mišljenje. Ali tekst je površno "pokrio" temu i dao - opet - pojednostavljena objašnjenja o vrlo kompleksnom fenomenu.

"Zašto se mladi ubijaju, pitali smo psihologinju Lejlu Šaćirović, koja napominje da se mladima danas nameću standardi koji podrazumijevaju idealan način života, luksuz i raskoš.

- Međutim, to može negativno utjecati na psihu mlade osobe, koja se još pokušava ostvariti u privatnom i profesionalnom odnosu. Mladi koji padnu u depresiju naglašavaju negativne stvari u svom životu, a minimiziraju sve što ih okružuje - govori Šaćirović."

Određeni razlozi

Dodaje da ih upravo sve to dovodi do osjećaja beznađa, što, nažalost, u nekim slučajevima rezultira fatalnim ishodom ako se na vrijeme ne potraži stručna pomoć.

Sociolog Dželal Ibraković naglašava da se samoubistva dešavaju širom svijeta i svoj razlog imaju u psihičkim i zdravstvenim svojstvima čovjeka, nemogućnosti da se nose sa situacijom.

- Ljubavne priče, nažalost, nekad imaju i svoj tragičan kraj. Kada su u pitanju samoubistva, na mlade ljude ima utjecaj i teška socijalna situacija. Glavna osobina čovjeka koja mu je pored slobode i zdravlja potrebna jeste mogućnost da planira, posebno je to izražajno kod mladih. Oni moraju imati viziju onoga što ih čeka. Onog trenutka kada nema te vizije, dolazi do dezorijentacije i to, nažalost, završi ili odlaskom ljudi u alkoholizam i neke druge društvene anomalije, ili odlaskom iz države - kaže Ibraković."

Moć koju mediji imaju u formiranju javnog mnijenja je nedvojbena, pa je tako i u slučaju kreiranja percepcije o samoubistvima. Ako već moraju obavijestiti javnost o samoubistvu, mediji bi trebali informisati javnost o dubini, kompleksnosti i različitim aspektima problema. A ne o tome da se neko raznio bombom, objesio ili skočio s prozora i zašto je to, navodno, uradio.

ŠTA TREBA RADITI ⃰

Sarađujte sa zdravstvenim službama u predstavljanju činjenica.

Samoubistvo prikazujte kao izvršeno, a ne kao uspješno djelo.

Prikazujte isključivo pouzdane podatke, na unutrašnjim stranicama novina, uvijek kao sporednu vijest.

Ističite alternative samoubistvu.

Pružite obavijesti o teleapelima i drugim oblicima pomoći u zajednici.

Dajte publicitet pokazateljima rizika i znacima upozorenja.

ŠTA NE TREBA RADITI

Ne objavljujte fotografije i oproštajna pisma.

Ne izvještavajte o specifičnim detaljima načina samoubistva.

Nemojte davati pojednostavnjena objašnjenja.

Nemojte veličati samoubistvo ili praviti senzaciju od njega.

Nemojte se koristiti religijskim ili kulturnim stereotipima.

Nemojte okrivljavati ikoga.

⃰ Preuzeto s portala Medijskapismenost.hr

(Tekst je preuzet sa portala Media.ba.)

Aktuelne teme

Autor:

Lidija Pisker

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Mediji o obespravljenim skupinama i dalje neprofesionalno

Od malih nogu CENTRALNI:

Migrantska i izbjeglička kriza u Bosni i Hercegovini jedna je od najaktuelnijih medijskih tema u 2018. i 2019. godini.

U posljednja dva mjeseca medijski sadržaji su postali još brojniji, a mnogo je povoda za to: katastrofalno stanje u kampu Vučjak kod Bihaća u kojem migranti i izbjeglice nemaju ni najelementarnije uslove za život, nespremnost i nesposobnost bh. vlasti da se suoče sa migrantskom i izbjegličkom krizom koja je već duže vrijeme prisutna u našoj državi, problematične izjave zvaničnika iz Republike Srpske koje se tiču migranata i izbjeglica, zahtjevi zvaničnika Evropske unije o gašenju kampa Vučjak, ali i različite špekulacije građana da su za kriminalne radnje u njihovim lokalnim zajednicama krivi migranti i izbjeglice.

U tekstu su analizirani izabrani medijski članci koji se bave ovom problematikom s ciljem da se ukaže na koje su načine neki od vodećih bh. medija izvještavali o ovoj veoma bitnoj temi. Da bi se dobila šira slika analizirani su i pojedini komentari koji su građani i građanke BiH pisali ispod objavljenih medijskih sadržaja na online medijima. Komentari su ukazali da velika većina stanovnika ima problem sa elementarnim poznavanjem geografije, globalne političke scene i ozbiljnim rasizmom koji je često upakovan u tobožnju zabrinutost za državu i prikrivenu islamofobiju. Posebno je zabrinjavajući nedostatak empatije kod građana koji u svakoj prilici vole isticati kako žive u multikulturalnoj državi, poštuju različitosti i ističu svoju toleranciju, a značajan dio tih ljudi je također tražio utočište u drugim državama zbog rata u BiH.

Medijsko prikazivanje migranata i izbjeglica u prvoj godini migrantske i izbjegličke krize u BiH: od žrtve do kriminalca

Još u toku 2018. godine, kada su u BiH počeli pristizati migranti i izbjeglice, pojedini mediji su širili mržnju prema ljudima koji su se na teritoriju BiH našli tragajući za boljim životom.

Problematična je i pretjerana upotreba naziva migrant, kojom kao da se želi dodatno obezličiti osoba, umanjiti njene ljudske osobine i sve te ljude koji su došli iz različitih dijelova svijeta posmatrati kao nekakvu homogenu masu bez imena, prezimena i prošlosti. "Migranti se potukli", "Migranti opljačkali", "Tuča migranata" i sličnim medijskim naslovima kao da im se dodatno žele oduzeti ljudska svojstva i dostojanstvo. Takvo homogeniziranje u kojem se grupa ljudi pokušava prikazati kao masa u kojoj svi imaju iste osobine, ciljeve, itd. plodno je tlo za širenje govora mržnje, huškanja i različitih oblika generalizacije. Pojedini mediji su stalnim ponavljanjem riječi migrant, koja se uglavnom spominje u izrazito negativnom ili viktimizacijskom kontekstu, dodatno ponizili ljude koji pokušavaju izgraditi sretniji život i od njih svjesno napravili izrazite negativce, kriminalce ili ljude koje isključivo treba žaliti, jer trenutno nemaju ni najosnovnija sredstva za život. Podsjećanja radi, u 2018. godini list Dnevni avaz je prednjačio u negativnim objavama na račun migranata, optužujući ih za necivilizirano ponašanje, korištenje narkotika, traumatizovanje lokalnog stanovništva, stalne tuče i pljačkanja građana. S druge strane, veliki broj medija izbjegava korištenje termina izbjeglicačime ne uvažavaju mogućnost da osobe napuštaju svoje domove zbog straha od ugrožavanja ljudskih prava ili straha za život i sigurnost.

Istraživanje koje je sprovedeno za potrebe medijskog praktikuma "Izvještavanje o migrantima i izbjeglicama – #TačnoJeBitno", a čija je autorka Rea Adilagić iz Udruženja BH novinari, pokazalo je da se o migrantima i izbjeglicama izvještavalo na veoma neprofesionalan način i da su se u više od polovine analiziranih tekstova migranti i izbjeglice spominjali kao opasni po bh. građane, a već u naslovima se nastojala širiti panika, dok su se u samim sadržajima autori koristili pretpostavkama i neprovjerenim informacijama. Autorka izvještaja je objave o migrantima i izbjeglicama svrstala u pet kategorija: 1. stigmatizacija migranata i izbjeglica, 2. migranti i izbjeglice kao prestupnici, 3. migranti i izbjeglice su opasni po bh. građane, 4. empatično izvještavanje u kojem su ovi ljudi predstavljeni kao žrtve i 5. senzacionalističko izvještavanje. Istraživanje je objavljeno u februaru 2019. godine, a analizirano je stotinu tekstova iz 14 medija iz cijele BiH (tri štampana medija, pet elektronskih i šest online medija).

Prisjetimo se i dva članka objavljena u maju i julu 2018. godine. U maju je tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Bosiljčić za Nezavisne novine izjavila da ju je u centru Sarajeva u prodavnici opljačkao migrant. Iako nije mogla potvrditi da je riječ o migrantu, jer policija nije uspjela uhvatiti počinitelja, tužiteljka je takvu tvrdnju potkrijepila opisom pljačkaša, navodeći da je tamne puti. Vijest su vrlo brzo prenijeli i drugi mediji u BiH.

Drugi tekst je objavljen u Dnevnom avazu u julu 2018. godine. Građani su obaviješteni da migranti iz Afganistana imaju "najnoviji hobi"– lovljenje i roštiljanje divljih patki sa Une. Izvor za takvu tvrdnju su dva Bišćana koji su željeli ostati anonimni. Inače, cijeli tekst obiluje najstrašnijim huškačkim govorom, a anonimnost izvora doima se komičnim. Kao da je autor dodatno htio naglasiti koliko su migranti strašni da građani čak ne smiju ni odati svoje ime i prezime u strahu od odmazde.

Eskalacija migrantske i izbjegličke krize

U oktobru ove godine, mediji su alarmantno izvještavali o kritičnom stanju u kampu Vučjak u kojem su smješteni migranti i izbjeglice, pristizanju novih migranata i izbjeglica u BiH, pojavi šuge u Tuzli, ograničenju kretanja migranata i izbjeglica u Krajini, apelu gradonačelnika Bihaća Šuhreta Fazlića nadležnim institucijama u rješavanju migrantske i izbjegličke krize, tučnjavama i napadima koje su proizveli migranti i izbjeglice.

Situacija je dodatno postajala alarmantna s dolaskom hladnijih dana, neuslovni smještaj u kojem se nalaze migranti i izbjeglice je neadekvatan za zimu, a u medijima su se pojavili snimci kampa Vučjak u kojem boravi više stotina ljudi, a ta brojka se svakodnevno povećava. Najavljeno je zatvaranje tog kampa, obustava finansijskih sredstava Grada Bihaća iz protesta što nema nikakve pomoći države BiH.

Iz Vlade USK su najavili da od 15.11. neće podržati smještanje migranata u dva kampa u Bihaću, insistirajući da se migranti stacioniraju izvan naseljenog područja u Medeno Polje koje pripada opštini Bosanski Petrovac. Također, navedeno je da su lokalni političari pisali državnim institucijama i EU da je to jedino adekvatno mjesto za izbjeglice i migrante. Tražili su da se migranti premjeste u kampove u blizini Sarajeva i Mostara, koji su poluprazni i da se obustavi željeznička linija između Tuzle i Bihaća.

Vlasti i građani USK su svakodnevno upozoravali kako je ozbiljno narušena sigurnosna i zdravstveno-epidemiološka situacija u tom kantonu. Migrantima je ograničeno kretanje i ne smiju se kretati po naseljenim poručjima i spavati po prakovima, da bi se na taj način normalizovalo stanje. Glasnogovornik MUP-a je naglasio da su takve mjere neophodne da bi se prevenirale negativne aktivnosti poput prosjačenja, skitnje i činjenja krivičnih djela, te da će sve osobe koje budu uzurpirale javni prostor biti prebačene u kamp Vučjak.

U oktobru i novembru mediji su izvještavali i o protestima građana koji ne žele da se migranti smjeste u njihova naselja. Posebnu pažnju izazvao je prijedlog da se migranti presele u Medeno Polje u opštini Bosanski Petrovac. Predsjednik Odbora za zaštitu prava Srba u Federaciji BiH Đorđe Radanović najavio je da će Srbi koji su iz tog dijela BiH blokirati put Drvar-Bosanski Petrovac i na taj način spriječiti eventualno premještenje migranata u Medeno Polje. Kako je naglasio, takva odluka predstavlja kršenje Anexa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Radanović je najavio da će, osim svih srpskih predstavnika na nivou BiH i Federacije BiH, pozvati ambasadore zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma – SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, EU – da spriječe tu namjeru kantonalne Vlade i taj dan budu sa Srbima koji će blokirati put.

Prijedlog Operativne grupe za pitanje migracija u USK oštro je iskritikovao član Predsjedništva BiH Milorad Dodik naglasivši da bi smještanje migranata u Medenom Polju imalo političku dimenziju, a da je zapravo cilj protjerivanje Srba sa njihovih vjekovnih ognjišta. Dodik je iskoristio priliku da se obračuna sa političkim neistomišljenicima, pa je za prijedlog optužio vlasti u Sarajevu, rekavši da je sve smišljeno u Sarajevu i da dio bošnjačke političke elite blagonaklono gleda na migrante, jer bi u budućnosti mogli vršiti pritisak na nebošnjake. Dodik je ponovio svoj raniji stav da Republika Srpska neće dozvoliti migrantske kampove na svojoj teritoriji.

Dodikova izjava je izazvala mnoštvo negativnih komentara čitatelja, koji su navodili da se Medeno Polje nalazi u Federaciji BiH i da se Dodik ne može miješati u pitanja koja se tiču ovog entiteta. Zanimljivo je da je u dijelu komentara potpuno izostala netrpeljivost prema migrantima i izbjeglicama i da su negativni komentari usmjereni prema članu Predsjedništva BiH. Oko 300 građana Bihaća se 15.11.okupilo ispred Bire u kojoj su smješteni migranti i izbjeglice, poručivši im da idu kući i da oslobode Bihać.

Hrvatski vijećnici u Tuzli i Živinicama usprotivili su se najavama predsjedavajućeg Vijeća ministara Denisa Zvizdića koji je kazao da bi novi centar za migrante mogao biti otvoren u mjestu Ljubače kod Tuzle. Mjesto je većinski naseljeno Hrvatima. Vijećnici su u zajedničkoj izjavi rekli da je posebna zabrinutost kod hrvatske zajednice kako se zaštititi od mogućih provala i uništavanja od ilegalnih migranata jer migranti ulaze u objekte u kojima trenutno nema vlasnika.

Ova izjava predstavlja primjer bespotrebnog širenja panike i zasnovana je na insinuacijama. Tome su zasigurno doprinijeli i mediji koji su detaljno izvještavali o svakom incidentu, pa je dio javnosti očito stekao dojam da se migranti i izbjeglice po cijeli dan tuku.

Izjava komesarke za ljudska prava Vijeća Evrope Dunje Mijatović, koja je prilikom posjete kampu Vučjak navela da se kamp odmah mora zatvoriti, jer su uslovi nehumani a u kampu boravi oko 500 ljudi, naišla je na brojne komentare koji u sebi sadrže govor mržnju i u kojem građani BiH migrante nazivaju stokom i poručuju Mijatovićki da migrante vodi sebi kući.

Nakon komesarkine izjave, objavljeni su tekstovi koji u fokusu imaju nemoć BiH da se suoči sa migrantskom krizom, nedovoljnu podršku Evropske unije, katastrofalne uslove u kampu i odbijanje migranata da uzmu hranu i vodi u znak protesta zbog nehumanog stanja u kampu. Veliki broj komentatora je tražio da se ovi ljudi deportuju u svoje zemlje ne pokazujući ni najmanji znak bilo kakve empatije.

Stvaranje negativne slike o migrantima i izbjeglicama: kako prosječan građanin zamišlja migranta

Iako se u BiH svakodnevno dešavaju tuče, provale, požari, pljačke čini se kao da ovakve vijesti koje se tiču bh.građana i građanki ipak sadrže manju dozu prezira i degutantnijih detalja. Poznato je da je crna hronika jedna od najčitanijih rubrika u medijima i da ovakve vijesti plijene pažnju kod čitatelja, međutim čini se i da se svaki nesretni slučaj koristi kao podloga za dodatno raspirivanje netrpeljivosti prema migrantima i izbjeglicama kao o ljudima koji su necivilizovani, drugačiji, imaju drugačije običaje i nije im mjesto u BiH. To potvrđuju brojni slučajevi, od kojih izdvajam neke koji su izazvali najviše pažnje u javnom prostoru.

Nedavno je u bh. medijima (12.11.2019.) objavljen tekst o silovanju psa u dvorištu vlasnikove kuće u Bihaću. Vijest opremljena senzaconalističkim naslovima se ubrzo proširila po regionalnim portalima (užas, uznemirujući sadržaj, smučiće vam se život, itd.), a neki mediji su u naslovu naglasili da je psa silovao migrant. Za čitatelje koji nisu išli dalje od naslova ostala je nepoznanica da za ovakvu tvrdnju nema nijednog dokaza, te da je ista vjerovatnoća da je silovatelj možda i neko od građana Bihaća. Informacija je dospjela u javnost nakon vlasnikove prijave policiji i njegove izjave da je migrant učinio pomenuto krivično djelo, a tekst je prvi objavio portal USKinfo.ba sa naznakom da je riječ o uznemirujućem sadržaju.

Objavljen je i četverominutni snimak koji je snimila nadzorna kamera koja se nalazila u dvorištu, a na početku teksta se navodi da migrantska kriza u Unsko-sanskom kantonu eskalira, i dok se pripadnici MUP-a bave prebacivanjem ilegalnih migranata u kamp Vučjak, stanovništvo mjesnih zajednica u blizini centra Bira pokušava na sve načine da se zaštiti od nasilnih upada migranata. Vlasnik navodi da mu se pas ponašao čudno, te da su on i supruga pregledali snimak sa nadzorne kamere i cijeli slučaj prijavili MUP-u i Veterinarskoj stanici Bihać. Iako je na snimku nemoguće vidjeti lice počinitelja krivičnog djela, vlasnik je dalje izjavio: "Jasno je meni da od toga nema ništa, ali hoću da prijavim neka se zna šta rade", kazao je kratko vlasnik objekta ispred kojeg se desio slučaj.

U svojoj izjavi nije čak ni upotrijebio termin migrant, mada je odmah jasno da aludira na migranta, što podsjeća na uobičajnu terminologiju i podjelu uvriježenu u bh. javnosti – mi i oni, što je ujedno i aptraktno i apsurdno.

Članak je izazvao veliku medijsku pažnju, čemu svjedoči i gotovo 10.000 sviđanja/likeova. U komentarima ispod članka ispisani su redovi huškačkih poruka, ali i međusobnih uvreda između čitatelja iz BiH raličitih nacionalnosti. Neki od komentatora su predlagali kazne za počinitelja.

Ovaj sadržaj su prenijeli i bosanskohercegovački portali i portali u Hrvatskoj i Srbiji, a značajan dio je u naslovu naglasio da je migrant silovao psa (www.alo.rs, www.paraf.hr, www.novosti.rs, www.mondo.ba, www.espreso.rs, itd.) Dio portala je u naslovu naveo da je muškarac silovao psa, ali su u sadržaju naveli da se sumnja da je to učinio migrant.

Portparol MUP-a USK Ale Šiljdedić izjavio je za Dnevni avaz da se na osnovu snimka ne može zaključiti da je riječ o migrantu, već da vlasnik sumnja da bi migrant mogao biti počinilac ovog krivičnog djela.

Izrazito veliki broj negativnih komentara čitalaca nalaze se na svakom članku o migrantskoj krizi u BiH. Na primjer, kratka vijest objavljena na portalu Klix (20.112019.) o povrijeđenom migrantu koji je sa autobuske stanice u Sarajevu prebačen na Kliniku urgentne medicine izazvala je salvu negativnih komentara. Tekst sadrži svega devet redova, navedeno je da je povrijeđeni zadobio povrede oštrim predmetom, da je prebačen u bolnicu i da policija pokušava rasvijetliti slučaj, da li je povrijeđen na stanici ili je došao sa povredama, te da li je povrijeđen nožem ili nekim drugim predmetom. Komentatori predlažu da se migranti istjeraju iz zemlje, da se pohapse, da ih treba vratiti u Srbiju iz koje su došli u BiH, da se skupe pare za čarter letove za Pakistan, Alžir, Tunis, Maroko i da se vrate svojim kućama, itd.

Krajem oktobra, u Dnevnom avazu je objavljena dramatična ispovijest Sarajlije koji je tvrdio da su ga u njegovom stanu napali migranti. Međutim, iz njegove izjave zaključujemo da uopšte nije vidio lica napadača, kako sam navodi u jednom dijelu svog iskaza. "Dolje ispod mene, u prizemlju živi policajac, specijalac, on je spavao, jer je došao iz dežure. Ja sam bio budan. Oni su dole provalili vrata i pošli meni gore uz stepenice. Nisu njemu, nego pravo meni, još vide svjetlo, vide televiziju, ljudi moji, to mi nije jasno. Ja u kući bolestan, infarkt imao, tri, karcinom, sam u kući. Ja sam njih čuo kad se to desilo, mislio sam da ovaj komšija ima goste pa lupaju. Smanjio sam skroz televiziju da vidim šta je. Kad su oni zabubali na moja ulazna vrata, probali razvaliti, onda sam ja izletio. Kroz staklo sam vidio siluetu, ali tamno je pa nisam vidio ko je. Ja sam zavikao i oni su pobjegli niz stepenice, vidim ostavili su dole, jedna im piva ispala."

Primjetno je da su građani za svaki problem, napad, pokušaj razbojništva i krivična djela počeli okrivljavati migrante i izbjeglice. To nam pokazuju i ovi primjeri.

Među portalima koji su širili govor mržnje prema migrantima i izbjeglicama posebno se isticao portal Antimigrant.ba koji je objavljivao lažne informacije i imao huškačku interpretaciju. Prošli mjesec Vijeće za štampu je prihvatilo žalbu Mreže za izgradnju mira koja se žalila na tri članka objavljena na portalu Antimigrant u periodu između augusta i septembra ove godine. Pritužbe su podnijete i Instituciji ombudsmana za ljudska prava, i portalu Antimigrant od kojeg se traži uklanjanje spornih članaka, kao i izvinjenje osobama čija se ljudska prava direktno krše i cjelokupnoj bh. javnosti. Kako je navedeno ovaj portal treba da se izvini javnosti i zbog zlonamjernog poigravanja sa ratnim traumama bh. građana upotrebom određenih riječi (genocid, logori, okupatori, velikosrpski, velikohrvatski).

Iz analiziranih sadržaja uočavamo da se o migrantima i izbjeglicama dalje izvještava na vrlo negativne načine, da su i dalje predstavljeni ili kao kriminalci ili u viktimizacijskom tonu, te u medijima skoro i da nema članaka u kojima je predstavljena pozitivna slika o migrantima i izbjeglicama, kao što su edukativne priče o njihovim civilizacijama i kulturama. Priče koji ukazuju na pozitivne primjere kao što su edukacije i radionice za migrante i izbjeglice ili druženje i saradnja lokalnog stanovništva sa migrantima i izbjeglicama manje su prisutne u bh. medijima, a svakako manje čitane i komentarisane.

Osim hušačkih komenatara koje ostavljaju čitatelji, primjetno je i da dio građana ne razlikuje zemlje, da o migrantima i izbjeglicama govore kao Arapima, ljudima s Bliskog istoka, a često njihove zemlje nazivaju neciviliziranim rupama, što zvuči tragikomično, posebno ako znamo koliko je migranata i izbjeglica iz Sirije, Maroka, Irana, itd. Također, primjetan je i strah od drugačijeg, što se posebno vidi kroz komentare u kojima čitatelji ističu "naše" i "njihove" običaje, ne bi li ilustrativnije ukazali na te razlike i prezir prema muškarcima koji su napustili svoje države. Čitatelji u komentarima često ističu da nemaju problem sa ženama i djecom, ali da je najveći broj vojno sposobnih muškaraca koji su mogli ratovati, ali su pobjegli, odnosno dezertirali. To nam pokazuje da dio građana i ne zna razloge zašto ljudi odlaze iz svojih zemalja i da nije svaka od tih država pogođena ratom.

(Tekst je treuzet sa portala Media.ba)

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

BIRN BiH

Vezani članak:

Dunja Mijatović: Država mora osigurati odgovarajuće prihvatne centre

Od malih nogu CENTRALNI:

Da li je djelovanje civilnog društva, Vijeća za štampu i online medije i drugih doprinijelo gašenju portala Antimigrant ili je riječ o hakerskim upadima, nije do kraja jasno.

Mreža za izgradnju mira nedavno je objavila saopštenje da portal Antimigrant više nije u funkciji. Kako stoji u saopštenju, početkom decembra Vijeće za štampu i online medije je obavijestilo Mrežu za izgradnju mira da je zahvaljujući zajedničkim i koordiniranim naporima objavljivanje sadržaja na portalu online medija Antimigrant zaustavljeno.

Kako je došlo do njegovog gašenja, da li blokiranjem domene .ba i djelovanjem institucijalnih mehanizama, pokušali smo saznati preko Mreže za izgradnju mira, Vijeća za štampu, Univerzitetskog tele-informatičkog centra ali i Fatmira Alispahića, autora tog portala.

Huškačka retorika i krivična odgovornost

''Mreža za izgradnju mira je koristila postojeće institucionalne mehanizme i u proteklom periodu (od mjeseca augusta) uputila 4 žalbe na medijski sadržaj objavljivan na portalu Antimigrant.ba. Žalbe smo uputili Vijeću za štampu u BiH, Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH, kao i mediju Antimigrant'', rekla je koordinatorica Maida Zagorac iz Mreže za izgradnju mira. Koalicija koja okuplja 194 članica, organizacija i škola iz cijele BiH žalbe je uputila zbog sadržaja putem kojeg se širio govor mržnje, vršila diskriminacija i kršenje ljudskih prava migranata, širila vjerska i nacionalna mržnja i netrpeljivost prema migrantima i među konstitutivnim narodima u BiH.

Vijeće za štampu i online medije BiH je usvojilo dvije žalbe i konstatovalo grubo kršenje Kodeksa za štampu i online medije, uključujući i to da huškačka retorika prema migrantima povlači krivičnu odgovornost, te da je i sam naziv portala huškački, sa pozivom na netrpeljivost i negativne radnje prema migrantima, što podliježe krivičnoj odgovornosti. Mreža za izgradnju mira o tim odlukama objavila je saopštenje.

''Veliki broj medija je prenio saopštenje, zahvalio na našem djelovanju, mnogi od njih su objavili i svoje reakcije i reportaže i autorske tekstove povodom djelovanja online medija Antimigrant, medijskog izvještavanja o ljudima u pokretu koji borave u BiH, te govoru mržnje prema migrantima, zastupljenom u bh. medijima. Na taj način ova tema je postala dosta vidljivija u javnosti'', rekla je Zagorac.

Dodala je da je nakon upućivanja žalbi online medij Antimigrant u nekoliko članaka iznosio netačne navode o Mreži za izgradnju mira, povezujući je sa krivičnim djelom međunarodne trgovine ljudima, povodom čega je poslana posljednja upućena žalba. Slične navode je portal Antimigrant u jednom članku iznio i o Vijeću za štampu i online medije, rekla je Zagorac.

Odgovor na pitanje o tome kako je tačno došlo do gašenja medija, da li je riječ o privremenom padu stranice ili je portalu oduzeta domena, nisu imali. Zagorac kaže da su krajem novembra, kada su primijetili da se ne može pristupiti portalu Antimigrant, ovo pitanje uputili Univerzitetskom tele-informatičkom centru, koji izdaje državnu domenu .ba, ali da im je rečeno da takve informacije ne mogu davati. Odgovor na to pitanje nisu imali ni u Vijeću za štampu, koje, kako kaže direktorica programa Ljiljana Zurovac, je posljednjih mjeseci pratilo rad portala Antimigrant i dobivalo mnogo upita iz različitih institucija o tom portalu i njegovom vlasniku. Kaže da je nedopustivo da portal koji širi govor mržnje i čiji sadržaj podliježe krivičnom zakonu ima dozvolu za korištenje državne domene, te da je neophodno da se pri dodjeli domene prati kome se ona izdaje i za kakav sadržaj.

Ucjene iz Njemačke i nestanak arhive

Iz Univerzitetskg tele-informatičkog centra su nam rekli da ne daju informacije o domenama, da vlasnik domene u svakom trenutku može odlučiti da ukine stranicu, te da ovakve informacije možemo dobiti od vlasnika stranice. Kao što je Mediacentar i ranije pisao, online mediju Antimigrant je bila izdata dozvola za korištenje domene .ba. Inače, za pokretanje internetskog portala s državnom domenom potrebni su ime i prezime, lični dokument, 50 KM za kreiranje i aktivaciju naziva .ba domene, kao i 30 KM za godišnje održavanje. Registraciju je moguće obaviti direktno pri nic.ba, ovlaštenom administratoru i registru bh. nacionalne domene ili posredstvom jednog od registrara koji daju i domenu i uslugu hostinga. Portal Antimigrant, osim e-mail kontakta, nije imao objavljen impressum i ime glavnog i odgovornog urednika, ali u registru WhoIs kao administrativni kontakt za portal se navodi Fatmir Alispahić.

Na upit o tome kako je došlo do gašenja potala, Fatmir Alisphaić, koji kaže da je autor portala, za Mediacentar Sarajevo kaže:

''Firma [iz BiH] kod koje smo zakupili hosting nas je obavijestila da su dobili ucjenu iz Njemačke, gdje imaju zakupljene hostinge, da će im biti ukinuti ukoliko ne uskrate podršku portalu Antimigrant, a time bi bile srušene brojne stranice koje vode.''

Alispahić kaže da su pronašli drugu firmu, ali da su ih iz bh. firme, koja im je pružala usluge do sada, obavijestili da je kompletna arhiva portala nestala. ''Zašta nemaju racionalno objašnjenja, jer im se to nikad nije desilo. Rekli su čak da 'imaju osjećaj' da im je neko ušao u računar... A riječ je o oko 3000 objava, od aprila.''

Autor Antimigranta kaže da su pokušali da sakupe arhivu preko mejlova na osnovu tekstova koje su slali uredništvu, ali da su ustanovili da te korespondencije također nema.

''Recimo, ako sam ja poslao više od stotinu mailova prema antimigrant.ba@gmail.com, od aprila do novembra, našao sam samo deset. Isto su ustanovili i drugi saradnici'', kaže Alispahić i u prilogu mejla šalje kopiju liste od deset preostalih mejlova, za koje, kaže, nisu cjeloviti, već imaju samo naslove.

Šta se zapravo desilo i kako je došlo do prestanka rada portala Antimigrant, ostaje i dalje nepoznato.

Da li je djelovanje civilnog društva, Vijeća za štampu i online medije i drugih doprinijelo gašenju portala Antimigrant ili je riječ o hakerskim upadima, nije do kraja jasno. U međuvremenu, ako pokušate otvoriti portal Antimigrant, vidjet ćete samo najavu: "Uskoro".

(Tekst je preuzet sa portala Media.ba)

Aktuelne teme

Autor:

Anida Sokol

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Izvještavanje o migrantskoj i izbjegličkoj krizi u BiH: insinuacije, rasizam i ksenofobija

Od malih nogu CENTRALNI:

Između septembra i novembra ove godine, Mediacentar Sarajevo je proveo mini istraživanje o medijskom izvještavanju o LGBTIQ temama u BiH. Prvo smo izdvojili i analizirali medijske sadržaje objavljene o prvoj Povorci ponosa u BiH, a zatim pitali LGBTIQ zajednicu šta o njima misli.

Namjera nam je bila provjeriti da li bh. mediji kroz svoje izvještavanje utiču na stavove i odluke LGBTIQ zajednice o ostanku u BiH, odnosno odlasku iz nje. Takođe smo željeli ustanoviti potrebu za obukama o medijskoj i informacijskoj pismenosti među pripadnicima/cama zajednice.

U tekstu pod nazivom "Mediji o Povorci ponosa: Koliko puta ponovljena laž postaje istina?" objavljenom na portalu Media.ba 6. septembra, analizirali smo neke od vijesti koje su bh. mediji objavili od kada je 1. aprila najavljena prva bh. Povorka ponosa. Među njima, utvrdili smo, objavljivane su dezinformacije i špekulacije, te je dominirao senzacionalizam i jedna strana priče.

Neki od primjera, kao što je, npr., slučaj “Policijske akademije BiH”, koji je bio analiziran u tom tekstu, ukazao je na hroničan manjak navike među novinarima/kama da provjere informacije koje prenose, sklonost medija za pravljenjem senzacije, te izraženu generalnu medijsku nepismenost bh. stanovništva.

Takve okolnosti doprinose kreiranju osjećaja nesigurnosti i straha unutar LGBTIQ zajednice i među onima koji je podržavaju, bio je jedan je od zaključaka analize. Da provjerimo tu tezu, kreirali smo online upitnik za LGBTIQ aktiviste/ice i pripadnike/ce LGBTIQ zajednice. Kroz upitnik smo željeli provjeriti kako oni/e procjenjuju medijsko izvještavanje o LGBTIQ temama, te da li izdvojeni primjeri medijskog izvještavanja utiču na njihove stavove i životne odluke. Takođe, željeli smo provjeriti postoji li interes za obukama o medijskoj pismenosti unutar zajednice.

Upitnik, koji je bio kreiran putem Google Forms, bio je otvoren od 23. novembra do 1. decembra 2019. godine. Prikupljeno je ukupno 43 odgovora osoba koje se identifikuju kao lezbejke (14), gej (12), biseksualci/ke (11), interspolne osobe (1), queer (2) i drugo (3). Među njima se 27 ispitanika/ca identifikovalo da su ženskog spola, 15 muškog i jedno kao različit/interspol. Ovakav upitnik ne omogućava dubinsko ispitivanje stavova i mišljenja, te su i pitanja donekle generalizovana. Ipak, i pored ograničenja, daje uvid u percepciju uloge medija u izvještavanju o LGBTIQ temama koju imaju LGBTIQ osobe u BiH i polazišta za daljnja istraživanja.

Šta zajednica misli o medijima

Stavovi osoba koje su ispunile upitnik, a koje pripadaju LGBTIQ zajednici o generalnom medijskom izvještavanju o LGBTIQ temama u BiH su sljedeći:

9,3% se slaže s tvrdnjom da "mediji u BiH objektivno izvještavaju o LGBTIQ temama"; 55,8% se niti slaže niti ne slaže; a 34,9% se ne slaže s tom tvrdnjom.

Među onima koji su izabrali odgovor "ne slažem se", neka od pojašnjenja tog odabira navodimo ispod (odgovori ispitanika/ca nisu jezički niti stilski uređivani - op.aut.):

Mediji su pristrasni, priklanjajući se mišljenjima raznih političkih stranaka ili zastarjelih ideologija.

Huškački, sezacionalistički i homofobno pišu o ovim temama.

Smatram da se o LGBTIQ temama ne govori dovoljno u većini medija, naročito onih klasičnih, mainstream, te time doprinosi održavanju heteronormativnog (u najoptimističnijem slučaju) društva

pretezno negativna, pateticna i senzacionalisticka medijska slika LGBT ljudi na Balkanu

Dok postoje anti-LGBT izvjestaje i razliciti mediji davajuci prostor diskurzu da lgbtiq+ je grijeh bez ikakvog obrazlozenja

Mislim da je cesto iskrivljeno u vjerskom kontekstu.

Dosta je govora mrznje, poticanja na nasilje

Mislim da se kroz svako medijsko izvještavanje prikriveno baca podsmijeh na nas LGBTI populaciju.

Mislim da mediji u BiH ukoliko uopšte izvještavaju o LGBTIQ temama, o istim izvještavaju na senzacionalistički način najčešće.

9,3% se slaže s tvrdnjom da “su medijski izvještaji o LGBTIQ temama profesionalni i netendeciozni”; 55,8% se niti slaže niti ne slaže; a 34,9% se ne slaže s tom tvrdnjom.

Oni koji su izabrali odgovor "ne slažem se", ovako su objasnili svoj odabir:

Medijskim izvještajima često nedostaju znanstvene ili socijalne činjenice.

Gotovo svaki izvještaj javnih medija bio je homofoban ili na granici sa homofobijom, niti jedan (osim onih objavljenih od strane različitih organizacija) nije bio queer-friendly.

Dosta medija utice da nije dovoljno rodno osjetliva

Pristrasno, ovisno o mediju

Mediji vrlo senzacionalistički izvještavaju, ako ne u samom tekstu, onda koriste senzacionalističke slike i naslove.

Uglavnom su ili suzdrzani ili negativni

Po mom mišljenju tendencija je domaćih medija u takvim izvještajima da pojedince/ke o kojima govore predstavljaju kao drukčije na primjetan način od ostatka populacije čak i kad su izvještaji generalno pozitivni.

Vrlo cesto cak i ako pojedini mediji pokusavaju objektivno izvjestiti o LGBTQ temama, nedostaje im profesionalnosti i znanja o temi.

7% se slaže s tvrdnjom da “se LGBTIQ osobe u bh. medijima predstavljaju na afirmativan način”; 62,8% se niti slaže niti ne slaže; a 30,2% se ne slaže s tom tvrdnjom.

Ovo su neka od objašnjenja odgovora "ne slažem se":

LGBT osobe nikada nisu prikazane kao obični građani ravnopravni u društvu. Većina vijesti graniči sa kontroverznim, da bi se izazvale različite reakcije publike

Mediji, ako su praceni politickim sjenama, su uglavnom nacionalno-religijski orijentisani, samim time LGBTIQ osobe su u njima predstavljene negativno. U drugu ruku ako je rijec o objektivnijim medijima, pokusavaju ostati neutralni koliko je moguce. LGBTIQ osobe su tu predstavljene iskljucivo diplomatski-neutralno. Ni u kojem slucaju ne vidimo afirmativne vijesti.

Mislim da nema afirmacije mediji izvjestavaju iskljucivo informativno. Nedostaje istrazivackih tekstova kolumni i obrazovnog karaktera.

Rijetki su primjeri pozitivnih prica

Rijetko je naići na takav afirmativan način, čest je posprdni pristup

33% se slaže s tvrdnjom da “su mediji u BiH profesionalno izvještavali o prvoj bh. Povorci ponosa održanoj u septembru ove godine”; 51% se niti slaže niti ne slaže; a 16% se ne slaže s tom tvrdnjom.

Ispod navodimo neka od pojašnjenja odgovora onih koji su se opredijelili za "ne slažem se":

Pojedini mediji su vrlo senzacionalistički izvještavali o povorci, koristeći je za prikupljanje klikova.

Nisam bila tu nazalost Ali mislim da su takvi eventi cesto okarakterisani kao negativni

Ne bih se slozila generalno govoreci, posto je bilo mnogih neprofesionalnih komentara u izvjestavanjima, kao npr radi li se o paradi ponosa ili paradi srama...

Kako zajednica razumije i doživljava medijske sadržaje

Osim ispitivanja stavova o generalnom medijskom izvještavanju, zanimalo nas je i kako LGBTIQ zajednica razumijeva medijske sadržaje o LGBTIQ temama. Da bismo napravili okvirnu procjenu, u upitnik smo uvrstili skrinšotove naslova i/ili dijelova tekstova izdvojena iz tri primjera medijskih sadržaja o LGBTIQ temama objavljenih u bh. medijima. Ovi primjeri, koji su ranije analizirani u tekstovima Mediacentra Sarajevo i portala Raskrinkavanje, sadrže dezinformacije i špekulacije i tendeciozno su napisani. Ispitanike/ce smo zamolili da opišu kako se osjećaju čitajući ih, bez pojašnjenja koja navodimo ispod.

Ovo su bili primjeri:

1. Tekst pod naslovom "PRIVODITI ILI NE" Kontroverzna anketa Policijske akademije BiH o najavljenoj paradi ponosa u Sarajevu objavljen na portalu Klix 2. aprila

2. Tekst pod naslovom "Prva Parada ponosa u Sarajevu možda će biti zabranjena" objavljen na portalu Nezavisnih novina 23. augusta

3. Tekst pod naslovom "Efendija Velić nakon povorke: Došli su čak i iz Grčke, Albanije i cijele regije da bi ovdje zaprljali ono što je šehidska krv očistila…" objavljen na portalu Source 9. septembra

Ne ulazeći u to da li, i koliko, razumiju da su navedeni primjeri senzacionalistički i tendeciozno napisani, ispitanike/ce smo pitali kakve su im emocije probudili navodi u tekstovima. Neke od emocija koji su navedeni su: ljutnja, strah, uznemirenost, bespomoćnost i tuga. Neki ispitanici/ce su rekli da im ovakvi tekstovi ne bude emocije, a neki su konstatovali da su "činjenice" navedene u primjeru broj 2 “izvađene iz konteksta” (kao što je vijest o mogućoj zabrani Povorke - pogledati u obrazloženju ispod).

Na pitanja da li ovakvo medijsko izvještavanje utiče na stavove javnosti o LGBTIQ zajednici, na vlastite stavove o perspektivi života u BiH i odluke ispitanika/ca o ostanku u/odlasku iz BiH, dobili smo sljedeće odgovore:

81.4% ispitanika/ca smatra da ovi i slični primjeri medijskog izvještavanja utiču na kreiranje negativnih stavova o LGBTIQ zajednici;
55,8% ispitanika/ca se izjasnilo da ovi i slični primjeri medijskog izvještavanja utiču na njihove stavove o perspektivi života u BiH;
60,5% ispitanika/ca se izjasnilo da ovi i slični primjeri medijskog izvještavanja utiču na njihove odluke o ostanku u/odlasku iz BiH.

Primjer br. 1: Na Facebook stranici pod nazivom ”Policijska akademija BiH”, 1. aprila ove godine (na dan kad je najavljeno održavanje Povorke ponosa u Sarajevu), objavljeno je anketno pitanje koje je glasilo: “Da li policija treba da obezbjeđuje ili da privodi LGBT?”. Brojni domaći i regionalni mediji, među kojima i Klix, prenijeli su informaciju o objavi ankete tretirajući stranicu “Policijska akademija BiH” kao zvaničnu stranicu državne Policijske akademije, odnosno institucije za obuku policijskih kadrova.

Takva institucija, međutim, ne postoji. Nadležnost za policijske snage u BiH podijeljena je između kantona, entiteta i države. Facebook stranicu “Policijska akademija BiH” (i za nju vezanu web stranicu www.policija.ba i Instagram profil) vode anonimne osobe.

Primjer br. 2: Tekst, objavljen dvije sedmice prije održavanja Povorke ponosa u Sarajevu, implicira da je moguće da Povorka bude zabranjena, jer su se neke političke partije usprotivile njenom održavanju. Portal Raskrinkavanje je analizirao ovu vijest, koja je bila prenošena u medijima u BiH i regionu, da MUP Kantona Sarajevo (KS) može donijeti odluku o zabrani javnog skupa.

Činjenice su, međutim, drugačije. MUP KS ne izdaje dozvole za javne skupove. Zabrana javnih skupova je definisana zakonskim procjenama karakteristika i ciljeva skupa. Među njima, jedini mogući razlog koji je mogao dovesti do zabrane održavanja Povorke je mogla biti procijenjena opasnost od nasilja, to jest napada na učesnike/ce Povorke. Organizatori/ce Povorke su od aprila mjeseca sarađivali s policijskim snagama da preduprijede taj rizik i njeno održavanje nije bilo dovedeno u pitanje, jer su ispunjeni svi uslovi predviđeni Zakonom o javnom okupljanju KS za održavanje mirnog skupa.

Primjer br. 3: Dan nakon održavanja Povorke, portal Source objavio je Facebook status efendije Muhameda Velića, pritom prenoseći govor mržnje. Uz objavu Facebook statusa, u kojem se navodi da je Povorka ponosa “sramota za Sarajevo”, nije bio uključen nikakav kritički osvrt, komentar niti osuda takve izjave.

Portal Source postupio je protivno novinarskoj etici i načelima, te ignorisao saopštenje Udruženja BH novinari, koje je 31. augusta reagovalo na tendenciozno, nekritičko i jednostrano izvještavanje medija o Povorci. “Posebno je nedopustivo skretanje pažnje javnosti sa ključnog motiva organiziranja ovog događaja – utemeljenog na zaštićenim ljudskim pravima LGBTQ osoba kao i svih drugih pripadnika manjinskih grupa u BiH – na izvještavanje o kontra protestima, netrpeljivosti, opasnostima ovog događaja za vrijednosti bh. društvo u cjelini ili odredjenih njegovih dijelova, kao i licitiranjem sa tim ko je za ili protiv Povorke ponosa”, navodi se u reakciji.

Kroz online upitnik, nažalost, nismo mogli istražiti nivo razumijevanja medijskih manipulacija u ovim primjerima, ali nalazi pokazuju da ovakvi medijski sadržaji izazivaju negativne emocije među pripadnicima/ama zajednice, te bi trebalo raditi na podizanju medijske i informacijske pismenosti unutar zajednice, odnosno prepoznavanju i razumijevanju manipulacija.

Kakve su medijske navike zajednice

Što se tiče medijskih navika, ispitanici/e su naveli da od domaćih medija, između ostalih, prate Al Jazeera Balkans, N1, Žurnal, Radio Sarajevo i Klix. S druge strane, neki ispitanici/e su naveli da izbjegavaju pratiti upravo Klix zbog senzacionalističkog pristupa (uz Dnevni avaz, Saff.ba i druge).

Za obuke o medijskoj i informacijskoj pismenosti 46,5% ispitanika/ca je reklo da je zainteresovano; 30,2% da nije zainteresovano; te 23,3% da je možda zainteresovano.

U društvima u kojima su građani/ke nedovoljno medijski pismeni i gdje su pitanja o kojima se izvještava toliko osjetljiva kao što su to pitanja LGBTIQ prava, novinari/ke su ti koji moraju provjeravati svoje izvore i pažljivo i odgovorno izvještavati. Vijesti da, npr., policijske snage pitanje zaštite LGBTIQ osobe stavljaju na referendum, desničari mogu razumjeti kao ohrabrenje za nasilje. S druge strane, LGBTIQ zajednica može izgubiti povjerenje u vladine institucije i osjećati se demotivisanim da se bori za svoja prava. I naposljetku, odlučiti da ode iz BiH.

Osim rada s medijima, jako je bitno raditi na podizanju medijske i informacijske pismenosti same zajednice kako bi sama mogla bolje razumjeti vijesti koje se plasiraju i njihovu pozadinu. Ohrabruje činjenica da unutar zajednice postoji interes za takve programe.

Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Aktuelne teme

Autor:

Lidija Pisker

Foto credits:

Hana Kevilj

Vezani članak:

Aleksova priča: Nije lako živjeti između dva svijeta

Od malih nogu CENTRALNI:

Nakon pisanja medija, spriječeno rušenje baraka u romskom selu Banlozi kod Zenice.

Kada je u maju prošle godine zenička gradska uprava najavila rušenje baraka i iseljavanje porodica iz romskog naselja Banlozi zbog planirane izgradnje gradskog kanalizacionog kolektora, novinari su uskočili pomoći, tvrde mještani. Medijsko izvještavanje o detaljima najavljenog rušenja baraka izgrađenih nakon 1995. godine u kojima posljednjih godina žive desetine romskih porodica, a kojima još nije dugoročno osiguran smještaj, pomoglo je u odgađanju radova. To im je, kažu stanovnici Banloza, sačuvalo "krov nad glavom".

Ramiza Šuvalić već 11 godina stanuje u baraci u naselju koje već pet godina nema vode zbog dugova i čestih oštećenja ventila. U većini od 36 baraka žive porodice koje su tu smještene već nekoliko godina po osnovu privremenih rješenja. Zbog infrastrukturnih radova na vodovodu, gradske vlasti su prošle godine planirale srušiti nekoliko baraka u kojima se često mijenjaju porodice, ali su se mještani pobunili protiv rušenja dok se svima ne obezbijedi smještaj.

"Mi smo se svi zauzeli da ne ruše. Ne mogu s djecom napolju biti. Ljudi su došli i spriječili da se ne ruši", kaže Šuvalić. "Novinari su bili ovdje, televizija bila, spriječili da se ne ruši".

Novinarske "dežure"

Rušenje baraka je najavljeno u maju 2018. u kratkom vremenskom roku od pet dana, kaže Emir Abduzaimović, pravni savjetnik Udruženja nacionalnih manjina iz Zenice. Prisjeća se da su, budući da nisu imali pravne mehanizme da zaustave vlasti u rušenju dijela naselja za kratko vrijeme, iz udruženja odlučili da pozovu medije da im pomognu "da iznesu tu borbu" i spriječe, kako kaže, izbacivanje osam porodica na ulicu. Poslali su saopštenje medijima i obavijestili ih o problemu.

"Smatramo da je samo to izvještavanje tada spriječilo rušenje, da predstavnici medija cijelu tu kampanju, zajedno s nama, nisu iznijeli na ovaj način kako se sve dešavalo, mi mislimo da bi ti ljudi davno bili izbačeni na ulicu i da bi te barake bile srušene", kaže Abduzaimović i dodaje da se većina medija odazvala pozivu.

Novinar Dnevnog avaza, Dino Pašalić, kaže da je zajedno s kolegom Elvirom Bešlićem iz Oslobođenja bio spreman da 'dežura' s mještanima u naselju Banlozi, ukoliko bi do rušenja baraka došlo tokom noći.

"Zahvaljujući stalnoj komunikciji sa njihovim udruženjem i pravnim savjetnikom došli smo do informacije da se pokušava desiti taj scenarij koji nikako nisu prihvatali naseljenici kampa u Banlozima zbog čega smo odlučili da, prije svega, objektivno i činjenično izvještavamošta to znači za Rome u Banlozima, zbog čega smo svakodnevno pratili hoće li se doista desiti da naseljenici kampa Banlozi budu istjerani na ulicu", kaže Pašalić.

Rušenje zbog vodovoda i kanalizacije

Kamp Banlozi je uz pomoć stranih donacija izgrađen nakon posljednjeg rata kao potreba za smještaj izbjeglih i raseljenih osoba. Nakon njihovih odlazaka, kamp su počeli naseljavati Romi i, kako je rekao predsjednik Udruženja nacionalnih manjina Refik Crnović, u Banlozima živi 46 romskih porodica sa više od 200 članova.

U Gradskoj upravi Zenica kažu da su u redovnim obilascima baraka u Banlozima ustanovili kako se taj broj stalno mijenja budući da se ljudi koji ilegalno borave u kamp kućicama stalno useljavaju i iseljavaju.

Oni koji ne budu tu, kažu iz Gradske uprave, kasnije traže pravo na stambeno zbrinjavanje, dok su prema njihovoj posljednjoj kontroli od 36 baraka, u njih 29 su zatekli porodice koje borave u kampu.

Put u Banlozima nije asfaltiran, naselje nema javnu rasvjetu, a stanovnici žive u starim, montažnim barakama i bez vode. Stanovnicima naselja je ranije Općina Zenica izdavala privremene dozvole za boravak do pronalaska trajnog rješenja koje još uvijek nije pronađeno, a sada privremene dozvole zeničkoj gradskoj upravi služe kao dokaz o legalnom boravku u kampu Banlozi.

Bh. mediji o marginalizovanim grupama

Profesionalno medijsko izvještavanje može doprinijeti u promjenama donošenja važnih odluka vlasti u slučajevima izvještavanja o marginalizovanim grupama, rekli su za Media.ba bh. novinari o medijima čije je izvještavanje imalo uticaja u sprečavanju rušenja romskog naselja Banlozi.

"Oni su prilično korektno i objektivno prenijeli ono šta se dešava i šta je problem i šta je uzrok problema kada su u pitanju dešavanja na području Banloza. Lokalni mediji možda uvijek imaju malo zadršku zato što u mnogome zavise od lokalne uprave, od Gradske uprave i uvijek su tu na oprezu da se ne zamjere nešto Gradskoj upravi", kaže Amarildo Gutić, novinar Žurnala. Gutić je dodao da je najveća odgovornost na javnim servisima čija je uloga da takve priče dovedu u fokus javnosti.

Ranija istraživanja i analize Mediacentra pokazali su da je medijsko izvještavanje o marginalizovanim grupama zasnovano na predsrasudama i stereotipima uz često prisustvo govora mržnje i da su rijetki primjeri kada se o njima suprotno izvještava iako bi takvo izvještavanje moglo doprinijeti u ostvarivanju njihovih prava.

Analiza sadržaja tekstova koji tretiraju romsku problematiku i preporuke za bolju praksu iz 2017. godine, autora Dalibora Tanića i Radenka Udovičića, pokazala je kontinuitet neprofesionalnog izvještavanja o Romima u bh. medijima kao i da u tom periodu nije bilo naznaka da se takav trend mijenja.

"Novinarima i novinarkama je daleko lakše pisati o nečemu što su i sami/e odavno prihvatili/e kao činjenicu, dok njihovi konzumenti svakim novim tekstom pothranjuju svoje predrasude i prihvataju to kao model", navedeno je u analizi.

Prema riječima urednika romskog portala Udar i jednog od autora analize, Dalibora Tanića, taj trend je nastavljen, ali postoje i pozitivni primjeri kontinuiranog medijskog izvještavanja kakvo je bilo u slučaju naselja Banlozi.

"Da nije bilo tog izveštavanja [o Banlozima], da ljudi nisu bili upoznati, da se na taj način kroz medijsko izveštavanje možda nije vršio pritisak na lokalnu vlast, ko zna šta bi se sada desilo sa tim ljudima", rekao je Tanić.

On ističe da bi novinari o svim marginalizovanim grupama trebali izvještavati jednako kao i o drugim temama i da bi se pažnja trebala usmjeriti na pozitivnije priče, a ne samo na one koje se tiču političke situacije u zemlji, regionu i Evropi. Tanić također smatra da su za profesionalniji pristup novinara i veću zastupljenost u medijima najviše odgovorni javni servisi, a potom i lokalni mediji čiji je zadatak da ukažu na probleme iz manjih sredina.

Upitna sudbina Roma iz naselja Banlozi

Iako je rušenje baraka u naselju Banlozi prošle godine spriječeno, zenička gradska uprava nije promijenila odluku o rušenju i, kako kaže Sumea Mujkanović, pomoćnica gradonačelnika za boračko-invalidsku i socijalnu zaštitu, stambene poslove i društvene djelatnosti, obaveza Grada Zenica je da se naselje Banlozi zatvori, a barake sruše. Rušenje je planirano kad budu izgrađene zgrade sa 131 stanom u naseljima Radakovo i Klopče. Izgradnja stanova planirana je projektima Grada Zenice sa Ministarstvom za ljudska prava BiH i Federalnim ministarstvom za raseljene osobe i osobe koje nemaju riješeno stambeno pitanje, a Mujkanović kaže da je završetak izgradnje planiran do septembra ili oktobra 2020. godine i da u stanovima neće biti smješteni svi stanovnici iz naselja Banlozi, nego samo oni koji su tu živjeli do 2012. godine.

"Za ostale porodice, u ovom trenutku, nemamo rješenje i ne znamo šta će se desiti s njima", kaže Mujkanović.

Foto: Banlozi / Jasmin Hrnjica / Mediacentar Sarajevo

Kada je riječ o medijskom izvještavanju o rušenju naselja Banlozi, Mujkanović je kazala da je bilo zainteresovanih medija koji su od Gradske uprave tražili informacije, ali da je bilo i pristrasnog i netačnog informisanja.

"Govorili su samo sa korisnicima, a stav Uprave zapravo nije ni tražen", kaže Mujkanović.

Zbog situacije u Banlozima pisali su i predstavnici Evropskog centra za prava Roma koji kažu da lokalne vlasti nisu odgovorile na njihove upite vezane za snabdijevanje vodom u Banlozima. Senada Sali, autorica teksta i pravnica Evropskog centra za prava Roma, kaže da zbog problema sa vodom centar priprema tužbu protiv Gradske uprave Zenica. Zbog problema sa vodom je reagovala i međunarodna organizacija "Atlas za ekološku pravdu" koja se bavi ekološkim problemima i koja je, kako kaže Sali, "mapirala ovu lokaciju" zbog problema sa vodom, ali da to ne znači da će voda u Banlozima biti obezbijeđena.

Mještani i predstavnici Udruženja nacionalnih manjina iz Zenice, kao i novinari, neće odustati dok ljudska prava mještana naselja Banlozi ne budu ispoštovana.

"Ukoliko dođe do toga da bilo koja od ovih porodica koje trenutno žive na lokalitetu kampa u Banlozima bude stambeno neriješena prilikom zatvaranja kampa u Banlozima, Udruženje nacionalnih manjina će ponovo pokrenuti istu medijsku kampanju, ali ovaj put praćenu uz neke sudske postupke", rekao je Abduzaimović.

Novinari Gutić i Tanić su kao dobar primjer gdje je medijsko izvještavanje uticalo na pronalaženje rješenja za povredu ljudskih prava izdvojili i slučaj iz Rudog, kada su mediji iz BiH pisali o izbacivanju autističnog mladića iz škole koji je nakon tri godine vraćen na nastavu. Oni kažu da su mediji kontinuiranim izvještavanjem doprinosili i da ubuduće mogu doprinijeti u ostvarivanju prava marginalizovanih grupa.

Aktuelne teme

Autor:

Nejra Hasečić

Vezani članak:

Romsko naselje Banlozi: Neuvjetne barake i nesigurna budućnost

Od malih nogu CENTRALNI:

Amila Terzimehić je mlada sarajevska glumica koja se javnosti nedavno predstavila i kao jedna od režiserki predstave "All Inclusive".

"All Inclusive" je fizičko-dokumentarna predstava koja ispituje mogućnost ljudskih tijela i propituje šta je to savršeno tijelo, te na scenu dovodi i osobe s invaliditetom. S Amilom smo razgovarali o njenim motivima da ostvari jedan ovakav umjetnički poduhvat, kao i o generalnom položaju osoba s invaliditetom u filmskoj i pozorišnoj umjetnosti.

Kako ste došli na ideju da radite predstavu "All Inclusive" i koji je njen cilj?

Predstava "All Inclusive" je rezultat višemjesečnog istraživanja, koje se temeljilo na dijalogu "moje tijelo i ja". Prije tačno godinu sa svojom kolegicom Enom Kurtalić sam odlučila da krenemo sa nizom radionica sa osobama sa invaliditetom. Postoji više razloga za to. Prvi od mnogih je taj što smo se obje, prije nego što smo upisale Akademiju scenskih umjetnosti, dugi niz godina bavile ritmičkom gimnastikom i baletom. Tačnije, 13 godina sam trenirala ritmiku, svaki dan od tri do 10 sati dnevno. Bila sam državna prvakinja i kandidat za Olimpijske igre u Ateni 2004. Dobro mi je poznat dril koji to podrazumijeva, ali i želja za savršenim, sposobnim tijelom koje može sve i ne poznaje granice. Cijeli život koristimo svoje tijelo kao glavno izražajno sredstvo i kao naš najvažniji instrument. Moje tijelo je moja sigurnost i moj glavni talenat. Često sam se pitala kako bih reagovala kada ga na taj način više ne bih mogla koristiti. Iz svih tih pitanja to je postao i moj najveći strah. Upravo zato sam odlučila da se uhvatim u koštac sa samom sobom, ali i da razumijem drugačije od sebe. Osim toga, što je bilo nešto inicijalno, i suštinski iz mog tijela, drugi razlog je bio taj što smatram da svaki glumac ima misiju. Kao umjetnici imamo obavezu mijenjati mišljenje ljudi, buditi svijest, ukazivati na probleme i postavljati pitanja. Aktivnim učešćem osoba sa invaliditetom rušimo stereotipe na način da oni mogu biti glumci i performeri. Svi smo jednaki na sceni.

Predstava je prikazana u Sarajevu triput dosad, ima li planova da se prikaže ponovo i u kojim gradovima?

Mi se nadamo da će predstava ostati na repertoaru Pozorišta mladih. To je jedino pozorište u Sarajevu koje je u potpunosti prilagođeno osobama sa invaliditetom. Od samog početka, imamo divnu komunikaciju i saradnju sa kolektivom ovog pozorišta. Bili su sa nama bezuslovno od samog početka. I moram spomenuti Fond otvoreno društvo BiH i zahvaliti im se ovim putem za izdvojena sredstva bez kojih ništa ne bi bilo moguće. Takvih ljudi više treba ovom društvu. Također se nadamo da će predstava imati priliku da igra i u manjim gradovima naše zemlje, naročito u srednjim školama jer smatramo da osim umjetnosti i kulture, i obrazovanje se treba boriti protiv predrasuda i mjenjati mišljenje kod mladih.

Performeri u predstavi su i dvije osobe s invaliditetom koje se profesionalno ne bave glumom, kako su se, prema Vašem mišljenju, snašli u svojim ulogama? Kako ste se Vi snašli u svojoj ulozi?

Predstava je kao što sam spomenula dokumentarna, tako da samim tim ne postoje određene uloge koje igramo kao u klasičnim postavkama u teatru. Pričamo svoje priče. Tačno godinu koliko je trajao proces smo istraživali jedni druge i sami sebi, postavljali mnogo pitanja na koja prije ili nismo znali odgovor ili se jednostavno nismo time bavili. Predstava je iskrena, autentična i jako lična. Merima i Jasmin su fantastični i nevjerovatno inspirativni, od samog početka. U radu i istraživanju su bili jako hrabri, iskreni i otvoreni, tako da je Eni i meni jedino preostalo da ih pratimo i podržavamo. Imali smo divan proces koji se pretvorio u iskreno prijateljstvo i podršku. "All Inclusive" je ljubav, emocija, istina i igra. Svaki umjetnik, ali i osoba, teži ka tome u bilo čemu.

Je li Vam ovo bio prvi put da na ovaj način radite s osobama s invaliditetom?

Ne. Radila sam niz radionica u BiH i Crnoj Gori sa osobama sa različitim poteškoćama. Divna iskustva iz kojih sam mnogo naučila ali, prema mom mišljenju, nedovoljno. "All Inclusive" je svakako najintenzivniji i najpotpuniji proces u mom dosadašnjem iskustvu. I sigurno ne posljednji.

Koliko se kroz umjetnost, generalno, mogu prikazati problemi sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom i koliko to može doprinijeti u smanjenju stigme?

Predrasude su nažalost svuda prisutne. Predrasude da osobe sa invaliditetom nisu u stanju da ispune bilo kakve standardne norme su jako opasne za društvo i govore o širim problemima jedne zajednice. Strah, predrasude, neznanje, i distanca uzrokuju isključivanje iz društva svih onih koji su drugačiji, koji su različiti. Ti stavovi se mijenjaju kroz međusobnu interakciju, a teatar kao mjesto slobode je možda najbolji prostor za to. Prostor u kojem svaki glas može da se čuje i svako tijelo može da pleše jer želi i osjeća to. Bilo koja vrsta različitosti u teatru nije prepreka niti poteškoća nego se treba posmatrati kao dar i inspiracija koji nas povezuju i izazivaju empatiju koja ovom društvu nedostaje više nego ikad. Zato nismo željeli da govorimo "o njima", niti o nekome, jer smatramo da svako treba da ima svoj prostor i da treba govoriti o sebi, u svoje ime, jer se samo na taj način postiže jednakost u društvu, ali u isto vrijeme i bori protiv diskriminacije.

Predstava se bavi pitanjima naše tjelesnosti i kulturom "idealnog" tijela koje ne samo osobe s invaliditetom, nego i društvo u cjelini najčešće ne uspijeva dostići. U glumačkoj industriji, usmjerenost ka tijelu i fizičkoj pojavnosti je itekako prisutna, a jedno od pitanja koje vi postavljate ovom predstavom je i da li je svako tijelo dobrodošlo na sceni? Pa, da li su "nesavšrena" tijela dobrodošla?

Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, reći ću da smatram da, prema mom mišljenju, ne postoje savršena i nesavršena tijela. Taj koncept "savršenosti", danas je jako subjektivan i poprilično površan. Postoje drugačija i različita tijela. Činjenica da svi teže ka istom idealu i samim tim, uniformisanosti, je problem novijih generacija. Umjetnost se mora boriti protiv toga. U postdramskom pozorištu, svako tijelo se želi, uvode se svakodnevna tijela, izbacuje visoki estetizam, različitost se cijeni, jer nismo svi isti i ne trebamo ni biti. Svako tijelo je jedinstveno i posebno bez obzira da li se uklapa u ideal ljepote nečega što je nametnuto.

Da li u filmskoj i pozorišnoj sferi postoji interes za inkluzijom?

Sve je to još uvijek na početku i, prema mom mišljenju, nedovoljno. Tačno da se pomaci, mali, dešavaju, ali sve je to jako sporo i nedovoljno angažovano. Naročito u odnosu na susjedne države. Ja se iskreno nadam boljem.

Koliko su, na kraju, sama pozorišta i kina inkluzivna i prilagođena osobama s invaliditetom i koliko, iz Vašeg iskustva, osobe s invaliditetom imaju priliku posjećivati pozorišne predstave i filmske projekcije u BiH?

Jako malo, da ne kažem nikako. Pozorišta, muzeji, galerije, najčešće nisu prilagođena. To je ogledalo našeg društva prema ovoj temi. Tek kada sam počela raditi na ovoj predstavi, uvidjela sam koliko društvo ne misli niti se zanima za osobe sa invaliditetom. Od arhitektonskih barijera, preko obrazovanja do osnovnih ljudskih potreba i želja. Osobe sa invaliditetom mogu puno više nego što im je to dozvoljeno, i dato, i ne vidim razlog zbog čega se isključuju iz društva i dehumaniziraju i zašto smanjujemo mogućnosti u životima tih ljudi.

Aktuelne teme

Autor:

Nejra Hasečić

Foto credits:

Nejra Hasečić

Vezani članak:

U Sarajevu izvedena predstava "All Inclusive"

Od malih nogu CENTRALNI:

Kako medijski izvještavati o ljudima u pokretu?

Kada govorimo o odnosu prema migrantima i izbjeglicama, Bosna i Hercegovina kao država iz dana u dan pada na ispitu ljudskosti. Humanitarnu katastrofu sprječavaju volonteri/ke, nevladin sektor i građani/ke koji se samostalno organizuju u servise pomoći. Mediji koji su većini građana/ki jedini izvor informacija, nerijetko prenose izjave pune mržnje usmjerene prema ljudima u pokretu, ne dajući im priliku da na njih odgovore ili barem ponude svoju verziju priče.

Tako smo imali priliku da naširoko čitamo i slušamo o ministrici zdravstva USK Nermini Ćemalović koja je na račun migranata i izbjeglica izrekla nevjerovatne optužbe, ne pruživši za njih nijedan dokaz.

"Registrovani su migranti sa HIV/AIDS, veliki broj je homoseksualaca. Epidemiološka situacija je alarmantna, razmjere svraba su velike, ima i vašljivosti. Mnogo ih je, također, sa tuberkulozom. Imamo empatije prema porodicama sa djecom, ali šta kažete o migrantu, HIV pozitivnom, koji je silovao mentalno zaostalu djevojku. Na ulici dilaju drogu, ponašaju se kao da smo mi građani drugog reda. Oni rade šta hoće. Voljela bih da se ovo ne desi u vašim dvorištima. Kantonalna bolnica je u velikim gubitcima", kazala je ona, ne snoseći posljedice za sve te poruke mržnje.

U ovom slučaju mediji su morali uskratiti prostor ministrici Ćemalović dok ne dobiju čvrste dokaze za sve što je ona izrekla. Plasiranjem ovakvih informacija samo se stvara atmosfera straha i mržnje, uz dozu huškanja.

Razbijati mitove

Gomila predrasuda, teorija zavjera i mitova prati migrante i izbjeglice na njihovom putu, a veliki dio njih potiče upravo iz medija. Ako već izvještavate o ovim ljudima, pitajte ih upravo za stvari koje se uporno potenciraju u medijima. Recimo, pitajte ih šta se desilo sa njihovim dokumentima. Neki od njih će istog trenutka izvaditi pasoš i pokazati vam ga. Ostali će reći da su im dokumenti izgubljeni ili ukradeni, dok će neki ispričati da su ih ostavili porodici na čuvanje, dok ne dođu tamo gdje su naumili.

Dalje, javnost im često zamjeri to što posjeduju telefone, što je apsurd. Telefon nije nikakav luksuz već potreba. Svi oni imaju porodicu koja brine za njih i sa kojom moraju da komuniciraju. Svi oni putuju nepoznatim mjestima, oslanjajući se na tehnologiju i Google mape. Svi oni između sebe komuniciraju, kako bi jedni druge upozorili na opasnost i nove prilike koje im se pružaju. Za sve to je neophodan telefon.

Takođe, rasprostranjen mit jeste da se među izbjeglicama i migrantima ne nalaze žene niti djeca. Ako odete u Bihać shvatićete da su cijela dva kampa namijenjena smještaju djece sa njihovim roditeljima. Pored toga, ulice su pune djece koja putuju bez pratnje i time čine izrazito ranjivu kategoriju.

Paziti na termine…

Izbjeglica je osoba koja je napustila svoju zemlju zbog rata ili druge opasnosti. Migranti su osobe koje su morale otići zbog siromaštva, prirodnih ili nekih drugih katastrofa. I jedne i druge štiti međunarodno pravo, a nas zapravo i ne treba zanimati kojoj tačno grupi neko pripada. Vremenom se riječ "izbjeglica" izgubila u bh. medijima pa je ostala samo "migrant", dok se sve češće koristi i "ilegalni migrant", što je zapravo izmišljeni termin koji nema nikakvo značenje, ali ima cilj da ove ljude dodatno etiketira. Jedina riječ sa kojom ne možete pogriješiti i koja u potpunosti opisuje ovu populaciju jeste – ljudi. Ili ako baš insistirate – ljudi u pokretu.

…ali se i ne razbacivati njima

Ukoliko to nije od krucijalne važnosti za tekst ili prilog, nema potrebe (pre)naglašavati nečiju seksualnu orijentaciju. Ako ste naišli na mladića koji je dom napustio zbog rata i pokušava se domoći Evrope kako bi pomogao porodici da mu se priključi, zaista nije bitno da li je on gej, strejt ili trans osoba. Ipak, ukoliko je taj muškarac odlučio da ode jer je njegova domovina izrazito homofobna, a uz to se tokom svog puta suočava sa konstantnim nasiljem upravo na ovoj osnovi, ovaj segment priče je jako bitan kako bi se vjerno prikazala situacija u kojoj se nalazi.

Tako je u domaćim medijima objavljena priča o mladiću iz Maroka koji u svojoj sredini nije mogao pronaći posao, zbog čega je bio prinuđen hranu i odjeću tražiti u kontejnerima. Kada je stigao u izbjegličke kampove u BiH bio je žrtva seksualnog zlostavljanja.

Ponudite širi kontekst i objašnjenje

Puko prenošenje informacija nije dovoljno, već je potrebno da ih smjestite u odgovarajući kontekst i objasnite svojoj publici zašto nešto jeste ili nije u redu. Recimo, domaći mediji prenijeli su vijest da su austrijske vlasti odbile dati azil mladiću na osnovu njegove seksualne orijentacije, uz obrazloženje da on "ne hoda, ne oblači se i ne ponaša kao homoseksualac". Autor teksta propušta da odmah osudi ovakav čin i ukaže na stereotipe koji se nameću. Pored toga, u tekstu se dalje navodi da je navedeni muškarac ispitivan o tome koliko su homoseksualci društveni, jer je službenik primijetio da radije boravi u manjim nego u većim grupama, a on lično smatra da je to suprotno seksualnoj orjentaciji koju je muškarac iskazao. Umjesto osude, autor teksta tek u posljednjoj rečenici navodi kako dio medija u Austriji "komentariše da država koristi stereotipe o homoseksualnosti, te da je ovaj slučaj politički motivisan".

Nemojte ih dehumanizovati

Pokušajte da ljude o kojima pišete ne svodite na brojeve i nekoliko šturih informacija – odakle su, koliko dugo putuju i zašto su otišli od kuće. To su ljudi koji su imali svoje hobije, poslove, prijatelje, navike. Oni imaju omiljenu vrstu muzike, vole da gledaju filmove, kuhaju, bave se nekim sportom. Neki od njih su visoko obrazovani i postigli su vrijedne uspjehe u svojoj oblasti. Idite dalje od puke statistike i otkrijte osobu koja stoji pred vama.

Ukažite na propuste sistema

Lični primjeri su uvijek odličan način da se javnosti predstavi određen problem, ali je dužnost novinara da kroz ličnu prizmu pokaže na slabe dijelove sistema. Recimo, u srbijanskim medijima je početkom 2019. godine objavljena priča o mladiću iz Irana koji je već na aerodromu u Beogradu izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za azil. Kao razlog naveo je lično, vrlo traumatično iskustvo koje je kao gej muškarac doživio u svojoj zemlji. U tekstu se navodi da mu uprkos ovome nije bio dozvoljen ulazak u zemlju, a samim tim ni traženje azila, pa je nekoliko dana proveo u detenciji, da bi tek nakon intervencije Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila bio pušten u Srbiju i prebačen u prihvatni centar. Zatim je ponovo nakon intervencije prebačen u Centar za azil, gdje mu je omogućeno podnošenje zahtjeva. Cijela procedura trajala je šest mjeseci i pravnici ističu da on ne bi uspio sam da se izbori sa komplikovanim propisima.

Paziti na ljudsko dostojanstvo

To što neka osoba spava na ulici, nema na sebi čistu odjeću niti način da održava ličnu higijenu, nipošto ne znači da se prema njoj trebamo odnositi sa manje poštovanja nego prema bilo kome drugom. Položaj u kome se te osobe nalaze dovoljno je nepovoljan i novinari ga nipošto ne bi smjeli učiniti još nepovoljnijim.

Poštovati zahtjev za nesnimanjem

To što imate pravo da nekoga snimate na javnom mjestu ne znači da to trebate učiniti. Većina izbjeglica i migranata će vam dopustiti da ih snimate ili fotografišete, većina će dati sve od sebe da odgovori na vaša pitanja i što bolje vam objasni zašto se nalaze tu gdje ste ih zatekli, koja muka ih je otjerala od njihovog doma i čemu se nadaju. Ipak, uvijek će biti i onih koji se neće osjećati ugodno pred kamerama ili jednostavno ne žele da ih porodica gleda u nekom od bespuća interneta. Oni imaju pravo da vam zatraže da ih zaobiđete tokom snimanja, a vi biste trebali da njihovu želju poštujete. Ovo je posebno važno ukoliko se radi o osobi koja je dio LGBTIQ zajednice i plaši se da će joj javno autovanje donijeti nove probleme.

Sadržaj je preuzet sa portala Lgbti.ba. Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Aktuelne teme

Autor:

Vanja Stokić

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Aleksova priča: Nije lako živjeti između dva svijeta

Od malih nogu CENTRALNI:

I onda sam otišao...

Studija o mladima u Jugoistočnoj Evropi (Turčilo i dr, 2019) pokazala je da skoro 62% mladih u Bosni i Hercegovini želi da napusti zemlju. I sa ovako visokim procentom potencijalnih emigranata/ica, u poređenju sa zemljama regiona, mladi iz BiH imaju slabiju želju za odlaskom od vršnjaka iz Srbije i sa Kosova, ali snažniju od vršnjaka iz Slovenije i Hrvatske. Kako se navodi u studiji, zabrinjavajući je podatak da 40% mladih želi da napusti zemlju zauvijek, dok drugi dio planira ostati u inostranstvu duže od 20 godina. Ako se ovih preko 60% mladih koji žele da odu iz BiH uporedi sa nalazima Studije o mladima (Žiga i dr, 2015), vidi se da je procenat onih koji žele da odu porastao za 12,6 % za samo tri godine, i to je podatak koji najviše govori o situaciju u zemlji.

Šta BiH treba da uradi da mladi ne odlaze? Odgovor se sam nameće ukoliko se pogledaju razlozi za odlazak. Polovina mladih kao osnovne razloge odlaska ističu unaprjeđenje kvalitete života, bolje poslovne prilike i veće plate. Nezaposleni mladi iskazuju snažniju želju za odlaskom jer u inostranstvu vide veće šanse za zapošljavanje. Oni koji rade navode poboljšanje kvalitete života i veće plate kao motiv odlaska, tj. iskazuju želju za odlaskom zbog loših uslova tržišta rada i malih plata koje ne podmiruju ni osnovne životne troškove, a planiranje porodice dovodi u pitanje. Mlade LGBTIQ osobe, pored svih ovih, imaju i splet okolnosti koje homofobija proizvodi kao dodatni motiv za odlazak.

Damir je iz BiH otišao prije dvije godine. U Sarajevu je živio u iznajmljenom stanu, bavio se umjetnošću, radio istovremeno na 3-4 honorarna posla. "Dugo vremena sam izbjegavao taj razgovor sa samim sobom, to početno ključno pitanje - dokle ovako? Istina je da sam radio na koliko god projekata sam fizički mogao - kako se narodski kaže radio k'o konj, i to je bilo dovoljno da pokrije troškove stanovanja, nešto odjeće, izlazaka i to je to. Šta ako želim otputovati gdje, kupiti auto ili stan? Ako želim osnovati porodicu i imati djecu...? Ah! Pa naravno, to nije ni moguće ovdje. Jer sam gej, i jer me zakon ne prepoznaje kao osobu vrijednu osnovnih ljuskih potreba. To je ono što je u meni izazvalo potrebu da odem."

Kada je Milan prije sedam godina tražio azil u Americi, to je bilo zato što se bojao povratka u BiH: "Bojao sam se ponovnih napada, ponižavanja, nasilja od ljudi koji znaju ili pretpostavjaju da sam gej. BiH je zemlja u kojoj vladaju nasilje i homofobija i njoj je nemoguće živjeti slobodno kao gej muškarac.” Komentarišući, prije nekoliko godina, situaciju koja se tiče prava na život i zaštitu od nasilja u BiH, Milan je rekao: „Mislim da uopšte nismo svjesni da je situacija loša, dok ne odemo negdje. Nisam osjećao da mi je život ugrožen, čak ni nakon što sam dobio batine i što sam bio prozivan po gradu. Sve se to dešava ali ti i dalje misliš da si ti uzrok nesigurnosti, ja sam živio u tom ubjeđenju. Mislio sam da sam siguran, ali nisam bio. Trenutak kad sam shvatio da mi život nije siguran u BiH je bio trenutak kad sam došao u Ameriku.“

Kada je Jasenko, prije četiri godine otišao iz BiH, to je uradio, prije svega da bi sačuvao svoje psihičko zdravlje, a svakako je jedan od razloga bilo i zaposlenje: „Mene niko nikad nije htio da zaposli jer sam bio aut. U Afganistanu kad sam radio isto sam bio aut i to mojim američkim šefovima nije predstavljalo problem, ali jeste kolegama koji su bili iz BiH. U BiH nisam imao ni prilike da se zaposlim, jer sam se sa 17 godina autovao i to je naravno uticalo i na moje traženje posla, jer svako svakog zna. Čak kad sam tražio i kao konobar posao, nisu htjeli da zaposle pedera, kao zbog drugih ljudi.“

Studije navode da mlade osobe iz Bosne i Hercegovine odlaze jer ne mogu naći zaposlenje, zasnovati porodicu ili zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, kao i usljed činjenice da vladajuće elite godinama održavaju konfliktno političko stanje i neprijatnu atmosferu nesigurnosti i straha. Damir je u svom iskustvu osjetio sve ovo isto i objasnio slikovito da nije otišao isključivo zato što je gej već i "zato što nisam mogao kupiti kola ili stan" i dodao još nekoliko činjenica iz života LGBTIQ osoba u BiH - od toga da se zdrav odnos ne može graditi sa partnerom koji nije out zbog straha i represije društva, preko toga da mu u BiH nisu radna prava zaštićena, da se od honorarnih poslova teško može živjeti, a da ne može očekivati da će imati penziju, do toga da su ljudi "vazda ozbiljni ili smrknuti... Ukoliko se osmijehneš strancu misle da si blesav."

Za LGBTIQ mlade osobe kao i za sve ostale, nezaposlenost, deprimirajuća ekonomska, društvena i politička situacija u zemlji, tamna slika budućnosti i strah od nasilja, uzrokovali su dugogodišnji trend masovnog odlaska u druge zemlje. Bez obzira što iz BiH odlaze mladi, talentovani, kreativni, vrijedni ljudi, država ne čini ništa, sistematski, da se odlasci makar uspore. Emigracija nije samo odlazak - ni za one koji/e odlaze, niti za nas koji/e ostajemo da iščekujemo i unaprijed se radujemo susretima sa ljudima koji nam nedostaju. Sa njihovim odlascima, smanjuje se i ukupni potencijal da nam se društvo razvija, a budućnost koja dolazi nije posebno svijetla.

Napominjemo da su statistički podaci o emigraciji mladih iz BiH preuzeti iz dvije studije. Prošlogodišnje, koju je radilo više autorica i autora: Turčilo, L., Osmić, A., Kapidžić D., Šadić, S., Žiga, J. & Dudić, A. (2019): Studija o mladima u Jugoistočnoj Evropi. Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung; te nešto starije: Žiga, J., Turčilo, L., Osmić, A., Bašić, S., Džananović Miraščija, N., Kapidžić D. & Brkić Šmigoc, J. (2015): Studija o mladima u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung.

Sadržaj je preuzet sa portala Lgbti.ba. Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Ljudski o ljudima u pokretu: Vratite im dostojanstvo

Od malih nogu CENTRALNI:

Medijski apeli za pomoć redovno otkrivaju identitet maloljetnika.

Sadržaji humanitarnog karaktera putem kojih se javnost nastoji animirati da donacijama pomogne liječenje bolesnih ili poboljšanje financijske situacije siromašnih i gladnih nisu rijetkost u bh. medijskom prostoru. Apeli za pomoć, te prilozi i tekstovi o porodicama koje žive na rubu egzistencije redovno u potpunosti otkrivaju identitet maloljetnika bilo da su glavni subjekti priče ili članovi porodice o kojoj se izvještava. Djeca se nerijetko prikazuju uplakana, snimaju se pored isto tako uplakanih i uznemirenih roditelja, postavljaju im se privatna pitanja koja prizivaju traumatična iskustva, a objavljuju se i fotografije i snimci iz bolničke postelje. Oni koji uređuju takav sadržaj pravdaju svoje odluke namjerom da pomognu osobama kojima je dostojanstvo svakako oduzeto, dok se konkretne profesionalne smjernice uglavnom odnose na to šta je zabranjeno i ne daju alternativna rješenja.

Pred novinarima i urednicima koji kreiraju sadržaje humanitarnog karaktera i pozivaju javnost da pomognu ugroženim građanima, postavlja se etička dilema kako takvim sadržajima ne ugroziti dostojanstvo osobe o kojoj se izvještava posebno ako je riječ o maloljetnicima. Prikazivanje siromašne i bolesne djece u medijskim apelima za pomoć bez sumnje je funkcionalan mehanizam trenutne pomoći najugroženijima, ali s druge strane, sa sobom povlači niz mogućih posljedica po dostojanstvo i psihološki integritet maloljetnika.

Šta kažu pravila i smjernice

Pravila i smjernice o izvještavanju o maloljetnicima većinom su fokusirani na očuvanje dostojanstva djeteta o kojem se izvještava. Međutim, konkretna obrazloženja šta ugrožavanje dostojanstva podrazumijeva izostaju a to ostavlja prostora za različita individualna tumačenja.

Kodeks časti BH novinara kratko upozorava da se posebna pozornost zahtijeva kada se izvještava o nesrećama, porodičnim tragedijama, bolestima, djeci i maloljetnicima, a dodatno se spominje da novinar ne smije intervjuisati ni fotografisati dijete do 15 godina o pitanjima njegova života ili života druge djece bez prisustva roditelja ili drugog odraslog odgovornog za dijete. Na sličan način i Kodeks za štampu i online medije uređuje to pitanje pa se navodi da su u tretiranju djece i maloljetnika, novinari dužni krajnje obazrivo postupati, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta, polazeći od interesa djeteta. Dodaje se i da novinari ne smiju intervjuisati i fotografisati djecu mlađu od 18 godina s pitanjima koja se odnose na porodicu djeteta, bez prisustva ili dozvole roditelja ili staratelja.

Kodeks o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije BiH i prateće smjernice za bolje razumijevanje kodeksa detaljnije tretiraju pitanje izvještavanja o ugroženim maloljetnicima i daju konkretnije upute za novinare. Tako se navodi da se ne trebaju objavljivati podaci koji nisu neophodni za svrhu prikupljanja pomoći. Ako postoji opravdana sumnja da bi objavljivanje takvih sadržaja moglo dovesti do ugrožavanja fizičke, psihičke ili emotivne dobrobiti i dostojanstva, potrebno je da se identitet maloljetnika ili drugih ranjivih lica zaštiti na najbolji mogući način, s ciljem neprepoznavanja i nemogućnosti identifikacije osobe.

"Pri tome pružaocima medijskih usluga na raspolaganju stoje brojna tehnička sredstva kao što su grafičko zamagljivanje lika, snimanje sagovornika s leđa, snimanje sagovornika en face, gde se u kontrastu svjetla dobija tamna silueta, kompjuterska izmjena boje glasa ili korištenje glasa druge osobe i slično", navodi se u smjernicama i dodaje da će neke izvore ipak trebati zaštititi u potpunosti.

"I pored zamagljivanja lika i izmjene boje glasa, u tim slučajevima je potrebno zaštititi i ostale infomacije na osnovu kojih bi se mogao otkriti njihov identitet, npr. snimak kuće, automobila i sl."

Ipak, određena pravila nisu dovoljno precizno definisana, pa ostaje dilema koliku slobodu novinari imaju ukoliko žele postaviti djetetu pitanje koje se tiče privatnih porodičnih stvari. Tako se, naprimjer, u članu 17 (stav 7) između ostalog navodi da maloljetnici neće biti ispitivani bez pisanog odobrenja roditelja, te da će u sadržajima u kojima se ukazuje na njihov težak položaj, a čiji je cilj animiranje javnosti u svrhu osiguranja pomoći biti jasno naznačen način na koji se pomoć može uputiti. Na još jednom mjestu, u članu 20 (stav 5) navodi se da se od maloljetnika neće tražiti mišljenje u vezi sa privatnim porodičnim pitanjima, niti o temama koje mogu biti van domena njihovog rasuđivanja. Posmatrajući, dakle, samo kodeks moglo bi se zaključiti da novinari ne bi smjeli siromašnu i bolesnu djecu pitati o intimnim sferama njihovog porodičnog života. Međutim, u pratećim smjernicama koje bi trebalo da detaljnije pojasne pojedinačne odredbe kodeksa zbunjujuće je što se navodi da maloljetnici neće biti ispitivani o privatnim stvarima bez pismenog odobrenja roditelja, i da izuzetak predstavljaju sadržaji kojima se ukazuje na njihov težak položaj s ciljem animiranja javnosti da se osigura pomoć. Zbog tog nepodudaraja smjernica i kodeksa ostaje nejasno da li se maloljetnici smiju ispitivati o privatnim i pitanjima van njihovog domena rasuđivanja, pod kojim okolnostima i postoje li izuzeci od pravila.

"Kad se gleda cijeli kodeks u cjelini, to je nešto gdje se može imati određeno tumačenje – šta je van dometa njihovog rasuđivanja? Tu vi dajete svoje neko tumačenje šta je to, i ta ljestvica se može pomjerati gore-dole. U ovom konkretnom kontekstu o kojem pričamo su roditelji ti koji u suštini mogu odrediti o čemu će dijete pričati odnosno neće", pojašnjavaju iz Regulatorne agencije za komunikacije i dodaju da postojeće smjernice nisu u potpunosti ažurirane u skladu sa posljednjom verzijom kodeksa.

Roditelj, ipak, ne zna uvijek najbolje

Iako se u novinarskoj zajednici često može čuti stav da je pristanak roditelja dovoljan za snimanje djeteta, važno je razumjeti da ograničenja i u ovom segmentu ipak postoje. Čak iako roditelj da saglasnost, direktno učešće maloljetnika u sadržajima ni na koji način im ne smije prouzrokovati uznemirenost ili strah, niti narušiti maloljetnikov fizički, psihički i emotivni razvoj i dostojanstvo, navodi se u kodeksu RAK-a.

U suštini, novinari su dužni, čak i onda ukoliko roditelji podržavaju i potenciraju pojavljivanje djeteta u medijima, razmisliti o tome koliko je ispravna roditeljska procjena, ali i koji su joj ciljevi. Novinar i jedan od autora publikacije Mediji u najboljem interesu djeteta, Almir Panjeta, objašnjava tu vrstu odgovornosti i na šta novinar mora obratiti pažnju.

"Treba imati na umu da čak i ako roditelj da odobrenje da se dijete snima i da se objavi njegovo puno ime i prezime, možda ipak objavi samo ime, te da ima na umu da ni svaki roditelj/staratelj nije uvijek upoznat sa eventualnim lošim posljedicama ili pak samo želi dijete u datom momentu eksponirati kako bi dobio kratkoročnu pomoć."

Briga o djetetu kreće od roditelja koji često u tome ne uspijevaju, te daju pristanak da se dijete izloži javnosti i dodatno se stavi u ranjiv položaj. Profesionalci zbog toga imaju odgovornost da svaki put kad su djeca u pitanju stave “naočale i dodatne filtere” i da pored svih odobrenja koje dobiju uvijek vode računa o tome kako nešto može utjecati na život djeteta, smatra i Mirjana Gavrić, integrativna dječija i adolescentska psihoterapeutkinja.

"Novinari su dužni procijeniti da li je dijete potrebno zaštiti i od roditelja, jer iako dobiju pristanak roditelja, ne znači da je ona donesena u najboljem interesu djeteta. Roditelji takođe trebaju podršku kako donositi ovakve odluke", kaže Gavrić.

Ukoliko se određena problematika želi tematizirati, veliku ulogu u očuvanju djeteta i njegove porodice od negativnih iskustava, igra način na koji će urednici i novinari nešto predstaviti.

"Posljedice mogu biti velike i dugotrajne, često nepredvidive, a da pritom niko ne odgovara za njih. Zbog toga je neophodno da uvijek gledamo čemu doprinosi izlaganje djeteta u medijima, jer to isto dijete, sutra kad odraste, možda neće htjeti da taj period života i iskustva bude javno dostupan", pojašnjava Gavrić.

Dodatne preporuke

Dignitet i prava djeteta se moraju poštovati u svim okolnostima, kažu i Etičke smjernice i principi etičkog izvještavanja o djeci koje je razvio Unicef. Iako se dokument konkretno ne dotiče pitanja medijskih sadržaja humanitarnog karaktera, u smjernicama za intervjuisanje djece od novinara se između ostalog traži da ne čini štetu djetetu i izbjegava pitanja, stavove i komentare koji djecu izlažu uvredama ili će reaktivirati dječiju bol ili patnju zbog traumatičnih događaja.

Almir Panjeta smatra da se u postojećim medijskim sadržajama najčešće krši pravo djeteta na privatnost, otkrivaju se puno ime i prezime, mjesto stanovanja, škola u koju dijete ide. Dodatno, zanemaruje se činjenica da je dijete trenutno u određenoj situaciji, ali je obilježeno za nastavak života jer većina priloga ostaje dostupna na internetu.

"Dijete je nerijetko stavljeno u poziciju jadnog djeteta kako bi se kod publike izazvalo sažaljenje i motiviralo ih na akciju, i bez obzira što novinari i novinarke u većini slučajeva imaju dobru namjeru, najčešće dugoročno naprave više štete nego što dijete ima kratkoročno koristi", smatra Panjeta koji ima nekoliko praktičnih savjeta za novinare.

"Ako je objavljivanje priloga u najboljem interesu djeteta, onda treba da priču sagleda iz svih uglova, da istraži da li su i, ako jesu, koji dijelovi sistema zakazali, da ukaže na kršenje prava djeteta, da govoreći o djetetu uz iznošenje realnih životnih poteškoća sa kojima se ono susreće pokaže i njegove mogućnosti, želje, ambicije, i da teži tome da se sve ne završi na jednoj priči nego da prilog da i odgovore, kako za taj, tako i za druge slične slučajeve."

Panjeta smatra da se novinari – ukoliko se odluče na zaštitu identiteta djeteta, ne trebaju koristiti metodama “zamućivanja lica” kako se ne bi slala pogrešna slika i dijete se dodatno stigmatiziralo nego trebaju napraviti izbor kadrova tako da se vidi djetetova aktivnost, naprimjer, da nešto crta ili piše, da ga se snimi s leđa ili da se fokus stavi na ruke, crtež ili predmet u rukama.

U publikaciji Mediji u najboljem interesu djeteta nekoliko autora i autorica bavilo se upravo i pitanjem prikazivanja maloljetnika u sadržajima humanitarnog karaktera. Njihov generalni stav je da mediji često zaboravljaju najbolji interes djeteta u takvim sadržajima, kao i da se ne bave suštinskim uzrocima koji dovode do lošeg socio-ekonomskog stanja u zemlji. Fokusiranjem na apele za pomoć i kratkoročna rješenja, izostaje pozivanje na odgovornost i ukazivanje na nefunkcionalan sistem koji bi trebao omogućiti trajna rješenja.

"Oglasi i priče, koje pozivaju na finansijsku podršku oboljeloj djeci, gladnoj djeci, djeci koja nemaju sredstava da otputuju na međunarodno takmičenje, djeci koja nemaju sredstava za školski pribor i prevoz, svakodnevni su medijski sadržaji. Korisnici interneta dnevno se suoče sa barem deset različitih apela za pomoć na portalima i društvenim mrežama. Posljedice ovoga su već vidljive na različitim nivoima djelovanja. Mediji, kao i sektor nevladinih organizacija, napuštaju svoju osnovnu ulogu, a to je preispitivanje odgovornosti sistema društvene zaštite, uočavanje manjkavosti i informisanja javnosti o njima", piše u publikaciji autorica Nineta Popović.

Dostojanstvo koje je svakako oduzeto

Sadržaji humaniratnog karaktera u bh. medijima nastali su iz stvarne potrebe za pružanjem pomoći najugroženijim kategorijama stanovništva, smatraju urednici emisija u kojima se javnost nastoji animirati da svojim donacijama pomogne bolesnim i siromašnim sugrađanima. Urednica emisije televizije Hayat "Ispuni mi želju", Džena Zeničanin, kaže da se ta emisija emituje već 13 godina i da je u početku zamišljena kao revijalna, te su se kroz nju trebale ispunjavati neobične želje gledalaca. Međutim, s vremenom su se počeli javljati građani čije su želje bile egzistencijalne prirode, te je i koncept promijenjen. Dosad je kroz emisiju pomoć pružena desetinama hiljada ljudi, kaže Zeničanin i objašnjava da roditelji koji gostuju u emisiji odlučuju o tome da li će sa sobom povesti dijete.

"Kad na terenu pokucamo na vrata, ne znamo koga ćemo zateći. Ukoliko smo u tom momentu zatekli dijete da je samo, nikada ne razgovaramo sa njim dok ne pitamo za njegove roditelje i dok ne tražimo da se roditelj pojavi."

Neke od karakteristika emisije "Ispuni mi želju" su te da se prikazuju prilozi u kojima su sagovornici uznemireni, uplakani i govore o intimnim nedaćama koje su ih zatekle kao što su bolest, siromaštvo, ali i porodični problemi. O privatnim problemima govore i djeca koja nerijetko sjede pored uplakanih roditelja, te se i sama rasplaču. Tokom emisije, sagovornicima se upućuju novčane i druge materijalne donacije dok se čitaju imena donatora koji su obezbijedili pomoć. Zeničanin smatra da se emisija realizuje “po zakonu” i dodaje da poštuje pravila Regulatorne agencije za komunikacije.

"U zakonu je jasno definisano da ukoliko je pitanje postavljeno u svrhu pomoći ili alarmiranja javnosti da se pomogne pitanje se može postaviti", smatra Zeničanin i objašnjava da se često dešavalo da je dijete govorilo u prisustvu roditelja, ali su se odlučili za neemitiranje izjave jer su smatrali da nije dobro da to vide druga djeca, iako bi izjava možda izazvala emociju kod drugih ljudi koji bi pomogli tom djetetu.

I Almir Čehajić Batko, predsjednik Udruženja građana Otvorena mreža i urednik i voditelj emsije "Udri muški" objašnjava da je njegova emisija prepoznatljivi humanitarni karakter primila nakon što mu se javila bolesna slušateljka koja se željela oprostiti s njim i auditorijumom jer je zbog bolesti bila životno ugrožena. Produkcija emisije tada pokreće humanitarnu akciju za svoju slušateljku a taj koncept se nastavlja do danas.

"Meni je to značilo nešto najveće i najviše što mogu da uradim na ovoj planeti – a mogu da uradim poput alata kao što je medij", prisjeća se Čehajić prve slušateljke za koju su prikupljali novčana sredstva. Pomoć je od tada prikupljena za više od 345 osoba, među kojima su i djeca.

Da bi se objavio apel za pomoć, Čehajić objašnjava da mora postojati dokumentacija koja potvrđuje da se liječenje ne može provesti u BiH, niti financirati kroz bh. zdravstveni sistem. Smatra da je “najcrnje i najjadnije” kad se mora kleknuti i moliti za život djeteta, i pri tome moliti za život djeteta koje se nalazi u programu.

"Ali ako je to uslov života, transparentnosti i šanse da neko uspije, i pritom je neko uspio a da nekome drugom sad ne daš šansu a moli te za isto - onda bih ja odabrao ovo drugo."

Da ispravno postupaju, urednici pravdaju i činjenicom da se porodice već nalaze u teškoj situaciji i da primaju pozitivne povratne informacije od njih.

"Sama situacija u kojoj se nalazi to dijete i ta porodica i prije nego što su došli kod nas, nažalost, doprinosi da to dijete ima vjerovatno osudu sredine u kojoj se nalazi, osudu školskih drugara. Ono je na neki način već osuđeno", smatra Zeničanin i tvrdi da kroz 13 godina nisu imali slučaj da su njihova posjeta i cilj ugrozili nekoga u odnosu na ono u kakvoj je situaciji bio.

Vanja Stokić, urednica portala eTrafika na kojem se povremeno objavljuju apeli za pomoć, objašnjava da se u takvim situacijama trude da u fokusu priče ne budu djeca, te da pokušavaju zaštititi njihov identitet neprikazivanjem lica. Jednom do dva puta mjesečno prenose saopćenja za prikupljanje pomoći koje im dostave porodice ili osobe koje vode akciju.

"U tim slučajevima se trudimo da, ukoliko je to moguće, ne bude slika djeteta već neka ilustracija. Jer često stavljaju slike iz bolnice gdje je dijete svo izmučeno, prikopčano na gomilu aparata. Meni je jasno zašto to rade, njima je potrebno da izazovu emociju i sažaljenje kod ljudi i onda ljudi više novca daju. Ali, opet se treba misliti i na dostojanstvo tog djeteta. Ono će, nadamo se, jednom ozdraviti i trebat da se vrati u normalne tokove života a svi će ga posmatrati upravo kroz tu sliku koja se plasirala u medijima."

Procjenu da li objaviti sliku djeteta, na portalu e Trafika donose od slučaja do slučaja, a Stokić priznaje da se ponekad mogu desiti greške, najčešće iz neznanja.

Za razliku od nekih drugih "sivih zona" novinarstva kao što su govor mržnje, sloboda govora ili etička upotreba fotografije o kojima se vode diskusije, razvijaju smjernice i edukativni moduli, sadržaji humanitarnog karaktera nisu tema kojoj medijska zajednica posvećuje dovoljno pažnje. Pred novinarima koji žele animirati svoju publiku da učestvuje u humanitarnim akcijama, a pri tome žele to činiti na profesionalan način, postavlja se veliko pitanje kako ne pogriješiti.

Stokić kaže da u publikacijama koje je čitala i na edukacijama kojima je prisustvovala nije nailazila na upute kako se ponašati u takvim situacijama. Uglavnom je riječ o uopćenim uputama koje se odnose na očuvanje dostojanstva djeteta, ali se ne objašnjava kako to postići. No, to je generalni problem sa neformalnom edukacijom za novinare, smatra Stokić.

"Uvijek kada se govori i o Romima, i osobama s invaliditetom, djeci, i svim ranjivim kategorijama uvijek nam se govori nemojte to raditi tako, ali nam rijetko ko kaže koje su nam alternative. Ako neću tako, kako ću?"

Aktuelne teme

Autor:

Hilma Unkić

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Mediji o obespravljenim skupinama i dalje neprofesionalno

Od malih nogu CENTRALNI:

Zašto ljudi u pokretu napuštaju svoje zemlje?

Kampovi za ljude u pokretu na teritoriji BiH trenutno su prepuni, a u napuštenim objektima i autobuskim stanicama boravi nekoliko hiljada ljudi. Svi oni su svoje domove napustili da bi potražili bolju budućnost u zemljama Evrope.

Dok neki bježe od rata i spašavaju sopstveni život, drugi migriraju zbog ekonomskih razloga i u Evropi žele pronaći posao te dovesti ostatak svoje porodice. Takođe, zemlje iz kojih potiču nerijetko krše ljudska prava i stvaraju takvu atmosferu da je život nemoguć ljudima koji ne žele da se priklone određenoj struji.

Pakistan

Porodica i tradicionalne vrijednosti izrazito se poštuju u ovoj zemlji. Oko 80 odsto stanovništva su Suniti i njihova vjera je tradicionalni islam, dok manjinske grupe nemaju pravo da na javnim mjestim ističu svoje simbole niti obilježavaju vjerske praznike. Stopa siromaštva je izrazito velika, od 200 miliona stanovnika čak 60 miliona živi ispod granice siromaštva. Posebno su ugroženi ljudi koji žive u selima, bez struje i vode, dokumenata i prava glasa.

Jedna od najkritičnijih oblasti u Pakistanu je obrazovanje, u koje se ulaže samo jedan odsto državnog budžeta. Na međunarodnom samitu u Oslu 2015. godine Pakistan je proglašen jednom od zemalja sa najgorim obrazovanjem, a organizacija Human Rights Watch prošle godine navela je u svom izvještaju da više od 22 miliona pakistanske djece ne ide u školu. Čak i kada započnu obrazovanje, 60 odsto djevojčica a 50 dječaka školu napušta u šestom razredu, kako bi pomogli svojim porodicama u borbi za opstanak. U izvještaju se krivica za ovakvu situaciju prebacuje na političku nestabilnost, represiju nad civilnim društvom i medijima, te eskalaciju etničkih i vjerskih napetosti. Neobrazovanje djevojčica doprinosi sve većoj nejednakosti među polovima, što je praćeno visokom stopom nasilja, silovanja, prisilnih brakova i slično.

Trećina djece u Pakistanu je premršava, polovina ih je anemična, dok 44% njih ima usporen rast, pokazala je državna Anketa o ishrani iz 2011. godine. Osam odsto djece umre prije petog rođendana zbog loše istrane, pokazao je Svjetski indeks gladi 2016. godine.

Ljudska prava u Pakistanu su takođe ugrožena. LGBT zajednica se smatra tabuom i njeni pripadnici moraju da kriju svoju orijantaciju, dok čak i zakoni predviđaju kazne za istopolne odnose.

Kada ljude iz Pakistana pitate zašto su se uputili ka Evropi odgovoriće vam jednostavnim – bez posla nema ni hrane.

"Zbog korupcije samo bogati imaju priliku da se zaposle. Želimo da radimo i primamo platu kao i svi drugi, plaćamo poreze i nakon izvjesnog vremena dobijemo regularne papire za boravak", kaže nam jedan od mladića.

Avganistan

Talibani su glavni razlog zbog kog su ljudi iz Avganistana odlučuju da krenu put Evrope. Došli su na vlast 1996. godine i zadržali se do 2001. Ipak, oni su od tada itekako prisutni u avganistanskom društvu. Propovijedali su tvrdu struju islama, uveli brutalna kažnjavanja, te primorali žene da nose burke a muškarce da puste bradu. Zabranjena je muzika, televizija i bioskop, dok djevojke nisu imale pravo na obrazovanje.

Povezani su sa terorističkom Al Kaidom, zbog čega su u konstantnom ratu sa ostatkom Avganistana, SAD i međunarodnim snagama. Smatra se da svoje korijene i uporište imaju u susjednom Pakistanu, gdje regrupišu svoje redove nakon povlačenja. Njihova moć najviše dolazi iz finansija, jer Avganistan vodi u svjetskoj proizvodnji opijuma, dok talibani kontrolišu oblasti gdje se uzgaja mak pogodan za proizvodnju heroina.

Jako teško je procijeniti broj stradalih vojnika i civila tokom dvadesetak godina sukoba. Prije godinu predsjednik Ašraf Gani saopštio je da je od 2014. godine 45.000 pripadnika snaga bezbjednosti ubijeno u okršajima. U izvještaju Ujedinjenih nacija iz februara 2019. stoji da je poginulo 32.000 građana.

Žene su u izrazito teškom položaju u ovoj zemlji, a 2011. godine Thomson Reuter Fondacija proglasila je upravo Avganistan najopasnijim mjestom za žene na svijetu. Više od 80 odsto njih žrtva je nasilja u porodici, oko 60 odsto stupa u brak prije 16 godine, dok neke roditelji prodaju kako bi izmirili dugove. Ukoliko pobjegnu od nasilja i dogovorenih brakova, terete se za takozvani moralni zločin i prijeti im kazna zatvora. Polovina djevojčica nema pristup obrazovanju.

Sa druge strane, muškarci trpe konstantne pritiske da se priključe talibanima.

"Živim u selu koje kontrolišu talibani. Jednog dana su došli u moju kuću i rekli da moram ratovati za njih. Otac je rekao da moram otići. Moja porodica je i dalje tamo, otac je star i ne može putovati. Imam petoricu braće, dvojica su u nacionalnoj vojsci, jedan je trenutno u Turskoj, a dvojica su jako mladi. Na put sam pošao zajedno sa jednim bratom, ali je on ostao u Turskoj jer nismo imali dovoljno novca za zajedničko putovanje. Odlučili smo da ja dođem ovdje i pokušam se probiti do neke evropske zemlje, a onda da njemu pomognem da mi se pridruži", kazao nam je jedan od mladića iz Avganistana.

Kao i u Pakistanu, LGBT zajednica u Avganistanu trpi različite pritiske. Mediji rijetko izvještavaju o njihovim problemima, posmatrani su kao nemoralna i antiislamska pojava. Zbog straha od osude i nasilja, pripadnici zajednice odlučuju da se ne autuju čak ni sopstvenoj porodici, koja im zbog toga ugovara brakove sa osobama suprotnog pola. Pripadnici zajednice žive u strahu od ubistva, posebno u područjima koje kontrolišu talibani.

Sirija

Rat u Siriji traje skoro deset godina, a vode ga sa jedne strane pobunjenici, dok je sa druge strane sirijski režim predvođen predsjednikom zemlje Bašarom El Asadom, čija porodica vlada ovom zemljom od 1970. godine. Posmatrajući zastupljene vjere, Sirija je svojevrsan mozaik različitosti, što u ratnim okršajima predstavlja otežavajuću okolnost jer postoji i mnoštvo različitih oružanih, paravojnih formacija. Pored domaćeg stanovništva koje im se priključilo, na strani pobunjenika ratuju i dobrovoljci iz cijelog svijeta, koji su u Siriju došli zbog džihada.

Procjenjuje se da je do sada stradalo oko pola miliona stanovnika, dok je nekoliko miliona napustilo svoje domove te se odselilo u druge dijelove države ili inostranstvo.

Oko 70 odsto stanovništva je izrazito siromašno, ne postoji zaštita od mučenja niti političkog progona. Sirijska mreža za ljudska prava saopštila je da je od početka rata poginulo gotovo 30.000 djece i maloljetnika, dok je oko 5.000 njih zarobljeno.

Kršenje ljudskih prava najviše se ogleda u ubijanju civila, mučenju i zlostavljanju, te ograničavanju slobode medija i interneta. Kada dospiju u zatvor po bilo kom osnovu, pripadnici LGBT zajednice budu zatvoreni u posebnim prostorijama, gdje od strane osoblja dobijaju "psihološke tretmane".

Alžir

Nakon što su zatvorene privatne firme povezane sa korupcijskim aferama, oko pola miliona građana Alžira ostalo je bez posla, najviše u sektoru navodnjavanja i građevine. Otprilike u isto vrijeme, stanovnici ove zemlje protestovali su protiv predsjednika Saida Bouteflike, koji je na toj poziciji bio od 1999. godine. Pokrenuta je opsežna istraga o korupciji koja je obuhvatila bivše i tadašnje zvaničnike, njihove porodice, čelne ljude obavještajnih službi, kao i biznismene. Dok su jedni podržavali istragu, drugi su tvrdili da ona nema nikakve veze sa korupcijom, već za cilj ima političko svrgavanje predsjednika. Nakon deset mjeseci protestovanja izabran je novi predsjednik zemlje, Abdelmadjid Tebboune. Samo održavanje izbora naišlo je na neodobravanje velikog broja ljudi, nekoliko desetina hiljada demonstranata bilo je na ulici i upozoravalo da su izbori samo način za održavanje režima. Protesti su nastavljeni, a hiljade ljudi su završile u zatvoru.

Mladići iz Alžira sa kojima smo razgovarali kažu da razlog iseljavanja iz ove zemlje nije novac, već ukupna društvena klima.

"U Alžiru imamo posao na raspolaganju, ali su problemi administracija i birokratika, kao i korupcija. Djeca zvaničnika dolaze do najviših razina iako nisu kompetentni za te poslove. Zvaničnici moraju biti podređeni sistemu jer imaju najveće plate. Običan građanin svojom mjesečnom platom ne može podmiriti osnovne potrebe. Oni zarađuju oko 80 evra mjesečno, dok zvaničnici uprave primaju oko 1.000 evra, što je ogromna razlika. Jednostavno nema pravde niti odgovornosti i brige za građane", govore nam oni.

Kako ističu, većina mladih u Alžiru je visokoobrazovana, ali i marginalizovana od strane sistema.

"Postoji sistem socijalnog stanovanja, ali njegova distribucija zavisi od mita, favorizovanja i birokratije. Isto se dešava i prilikom konkurisanja na poslove. U Alžiru nema nasilja, mi samo želimo bolji život", kažu oni.

Muškarci imaju pravo na razvod bez objašnjenja i navođenja razloga, dok ženama to nije omogućeno. One imaju pravo da prekinu brak samo ukoliko dođe do specifičnih okolnosti, recimo ukoliko je suprug napusti. Takođe, zakoni ne prepoznaju silovanje u braku kao zločin.

Kako se navodi u izvještajima Internacionalne asocijacije gej muškaraca i lezbejki, homoseksualni odnosi su ilegalni u Alžiru. Članovi zajednice zbog istopolnih odnosa mogu biti zatvoreni između dva mjeseca i dvije godine, te novčano kažnjeni.

Tunis

Posljednjih godina Tunis je sve češće meta terorističkih napada, dok njegovi državljani odlaze i u druge zemlje zbog ratovanja i terorističkih akcija. Oni se priključuju Al Kaidi, Islamskoj državi i drugim grupama, a domaće stanovništvo traži od vlasti Tunisa da im ne dozvoli povratak u zemlju. Radi se o oko 3.000 mlađih muškaraca, od kojih se njih 800 već vratilo u Tunis te borave u zatvoru ili kućnom pritvoru.

Iako Tunis od 2015. godine ima nove zakone kako bi se borio protiv terorizma i sudski procesuirao svoje državljane, domaći zvaničnici ocjenjuju da ova zemlja još uvijek nije spremna da primi nazad toliki broj ljudi.

U javnosti se često potencira da žene u Tunisu imaju više slobode i prava od susjednih zemalja ali branioci ljudskih prava ističu da u praksi to nije baš tako. Doneseni su zakoni koji ženama garantuju ista prava kao i muškarcima tokom razvoda, za seksualno nasilje slijedi smrtna kazna, kao i za seksualni odnos sa djevojčicama mlađim od 10 godina, dok se fizički napadi od strane članova porodice smatraju težim djelom u odnosu na napade koje počine osobe van porodice.

Sa druge strane, postoji diskriminacija koja se tiče starateljstva nad djecom i prava na nasljeđivanje imovine. Pritisci od strane okoline često utiču na to da žene odluče da ne prijave seksualno nasilje. Prije osam godina objavljeni su rezultati istraživanja koje je pokazalo da je svaka šesta žena u Tunisu doživjela seksualno nasilje, dok je svaka peta bila fizički napadnuta. Homoseksualnost se kažnjava zatvorom jer se tretira kao krivično djelo.

"Tunis je dobar za turiste, ali za domaće stanovništvo baš i ne", kazao nam je mladić sa kojim smo razgovarali.

Maroko

Prema izvještajima organizacija koje se zalažu za unapređenje ljudskih prava, građani Maroka svakodnevno se suočavaju sa brojnim represijama. Sloboda okupljanja je ograničena, kao i sloboda govora i medija, dok se dešavaju i mučenja zatvorenika. Oni koji kritikuju sistem su krivično gonjeni, te smještani u pretrpane zatvore. Neki od njih su pod optužbama terorizma podvrgavani torturi i zatvarani u tajne zatvore. Godine 2011. u marokanskim zatvorima bilo je oko 6.000 zatvorenika mlađih od 20 godina. Zakoni prepoznaju smrtnu kaznu, ali ona nije izvršena već 30 godina.

Vjerske slobode su zaštićene prema ustavu, ali su u praksi vrlo organičene. Zakoni dozvoljavaju nasilno preobraćanje pripadnika druge vjere u islam, ali je zabranjen obrnut proces.

Za Maroko je karakterističan dječiji rad, pa se djevojčice eksploatišu u kućnim poslovima za jako male naknade. One trpe fizičko zlostavljanje od poslodavaca, rade po 84 sata sedmično, za 11 dolara mjesečno. Prema zakonu, radna sedmica može trajati do 44 sata, ali time nije obuhvaćen ovaj vid rada.

Kao i u Tunisu, žene su diskriminisane u pogledu nasljeđivanja imovine. Dobra strana je da se žena može razvesti od muža i bez njegove saglasnosti, ukoliko je on napusti, nije u mogućnosti da je izdržava ili je fizički zlostavlja. Ipak, da bi se dokazalo zlostavljanje, neophodno je obezbijediti dva svjedoka.

Za ovu zemlju veže se i jedan od najrigoroznijih zakona o abortusu, koji nije dozvoljen čak ni kada se radi o incestu i silovanju. Smije se izvršiti samo tokom prvih šest sedmica trudnoće, ukoliko je ugrožen život žene, njeno fizičko ili psihičko zdravlje.

Uopštena društvena klima Maroka dovela je do toga da građani ove zemlje vrlo lako postaju žrtve trgovine ljudima. Homoseksualnost je zabranjena krivičnim zakonom, ali se on rijetko primjenjuje. Istopolni odnosi su uobičajni u turističkim mjestima, gdje su većinom povezani sa prostitucijom.

Sadržaj je preuzet sa portala Lgbti.ba. Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Aktuelne teme

Autor:

Vanja Stokić

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Ljudski o ljudima u pokretu: Vratite im dostojanstvo

Od malih nogu CENTRALNI:

Teško je pakovati ručni prtljag, samo osnovne stvari koje možeš nositi iz dana u dan, a koje neće dodatno otežati umorne noge od stotina i hiljada kilometara puta koji ti predstoji. Teško je ostaviti dom, porodicu i život kojem je postalo pretijesno u okovima siromaštva, oružanih sukoba i uništenih snova. Teško je krenuti na put u potrazi za boljim i sigurnijim životom pod okriljem neba neke druge države, a još teže preživjeti sve ono što je na tom putu postavljeno kako bi te spriječilo u tome. Ali, najteža od svega je spoznaja da, koliko god kilometara ostavili iza sebe, sa koliko god se članova porodice i prijatelja oprostili, niko se, ni za jedan korak, ne udaljava od sebe. Jer, ponesena odjeća će se pocijepati, ušteđevina potrošiti, ali svi nastavljaju da nose sa sobom osobu koja su bili prije nego što su krenuli na taj put.

Koju onda riječ upotrijebiti da se opiše tegoba osoba koje su bile primorane napustiti svoj dom upravo zbog onog što je neraskidivi dio njihove ličnosti, svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta? Kako opisati patnju kojoj su dodatno izloženi zbog toga što njihovi saputnici dijele mišljenja, uvjerenja i mržnju prema njima, sa osobama koje su im život u vlastitoj zemlji učinile nepodnošljivim?

Čak 70 država članica Ujedinjenih naroda kažnjava homoseksualnost. Njih devet, smrtnom kaznom. Ali, u mnogim drugim državama, društvene norme, tradicija i običaji čine život LGBTI osoba jednako nemogućim, čak i ako zakon nije zvanično protiv njih. Opasnost kojoj su svakodnevno bili izloženi u zemlji porijekla, zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta, prati ih u stopu i na putu kojim su, zajedno sa hiljadama drugih, krenuli.

U godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u Evropi i Centralnoj Aziji, za 2019. godinu, kojeg objavljuje ILGA-Europe, stoji da LGBTI osobe koje traže azil nastavljaju da se suočavaju sa lošim tretmanom od vlasti, uključujući isključivanje od opće populacije i smještanje u opasne smještaje koji ne uzimaju u obzir njihov status LGBTI osobe, a postoji i nekoliko slučajeva da im je odbijen azil i da su deportovani nazad u zemlju u kojoj su izloženi brojnim rizicima.

U januaru 2018. godine, Balkan Insihgt je objavio članak pod nazivom Unsafe Haven: Life and Death for LGBT Refugees, koji otkriva tragičnu priču o životu Sandy i Wardae, trans žena izbjeglica iz Sirije. Obje su pobjegle od rata i progona u potrazi za sigurnim rajom u Evropi. Uspjele su doći do Istambula gdje su, odbačeni od strane mještana i drugih izbjeglica, bile prinuđene baviti se seksualnim radom da bi preživjele. 17. decembra 2016. godine, Warda je otišla sa jednim od sumnjivih klijenata. Tri sata kasnije, Warda je bila mrtva. Sandy je pronašla u njenom stanu, prekrivenu krvlju i gotovo neprepoznatiljivu. Ubica, koji nikada nije pronađen, zaklao je i odrezao njene genitalije. Imala je 30 godina. Policija nije dozvolila sahranu. Njena porodica nije dozvolila podizanje nadgrobnog spomenika. Ubistvo je prošlo gotovo neopaženo.

Njihov san o boljem životu, pretvorio se u noćnu moru nasilja i diskriminacije. Njihove priče su priče mnogih LGBTI osoba, a neke od njih nikada neće biti ispričane.

BiH – posljednja stanica na putu ka EU

Već dugo vremena BiH je slijepa ulica za veliki broj ljudi u pokretu, koji se povećava iz godine u godinu. U godišnjem izvještaju za 2018. godinu, koji objavljuje Human Rights Watch, navedeno je da organi vlasti u Bosni i Hercegovini nisu osigurali osnovnu podršku za hiljade tražitelja/ica azila i migranata/kinja koji su stigli u zemlju 2018. godine. U izvještaju koji se odnosi na situaciju u 2019. godini, stoji da se broj tražitelja/ica azila i migranata/kinja koji dolaze u BiH povećao. U periodu između januara i avgusta 2019. godine, državna Služba za poslove sa strancima Bosne i Hercegovine registrovala je 18.071 lice koje traži azil, što je za 5.000 lica više u odnosu na isti period godinu ranije. Najčešća zemlja njihovog porijekla je Pakistan, a slijede ga Afganistan, Bangladeš, Irak i Sirija.

U prvoj polovini 2019. godine, 17.165 osoba je iskazalo namjeru da traži azil u Bosni i Hercegovini. Samo njih 426 je uistinu podnijelo aplikaciju u istom periodu. Jedan od razloga za to može biti nepostojanje zvaničnog smještaja. Naime, ukupan smještajni kapacitet, u svim prihvatnim centrima u BiH, u 2019. godini, bio je oko 4.000 ljudi, što je poboljšanje u odnosu na 2018. godinu, ali što i dalje ostavlja hiljade ljudi bez pristupa skloništu i osnovnim uslugama.

"Nepostojanje zvaničnog smještaja znači da oni koji bi željeli zatražiti azil po dolasku u zemlju ne mogu registrirati mjesto boravka, a bez adrese ne mogu ući u postupak traženja azila. Zbog toga mnogi ostaju bez pristupa postupku azila čak i kada izraze namjeru za traženje azila", navodi se u izvještaju HRW.

Situacija na terenu to potvrđuje. Jedan od osnivača udruženja "Help Now", humanitarac Stefan Dietrich, u intervjuu za DW je rekao da je gorući problem u BiH nedovoljan broj smještajnih kapaciteta za nove migrante/kinje koji dolaze u sve većem broju. "Dobar broj izbjeglica se ne može registrovati za boravak u kampu jer za njih nema mjesta. Uprava im omogući samo noćenje 'na nogama' bez prava na ishranu i ličnu higijenu. Razlog jenedostatak kapaciteta."

Dodatni problem je, kako je istakao, činjenica da vlasti u Republici Srpskoj ne žele da prime izbjeglice i dopuste izgradnju kampa ili smještaj izbjeglica na teritoriji tog entiteta. "Policija entiteta RS kupi izbjeglice koje zatekne u prolazu i sprovodi ih u manjim ili većim kolonama ka FBiH. Česta je slika da vidite kako izbjeglice po kiši, noću i danju u kolonama pješače u pratnji motorizovane policije RS do željezničkih stanica na pruzi Sarajevo-Bihać ili do administrativne linije između RS i FBiH. U tom pogledu vlasti, a čini mi se i društvo u FBiH imaju humaniji odnos prema izbjeglicama, ali svima nedostaje više osjećaja solidarnosti."

Osjećaj solidarnosti je ono što nedostaje i LGBTI osobama koje su, zajedno sa drugim migrantima, došle u BiH. Iako su izloženi jednako lošem tretmanu bh. vlasti, pa čak i domaćeg stanovništva, LGBTI osobe doživljavaju nasilje i diskriminaciju od drugih migranata. Darko Pandurević, koordinator programa pri Sarajevskom otvorenom centru, rekao je da je SOC do sada kontaktiralo nekoliko LGBTI osoba koje su migranti. "Za SOC su uglavnom saznali putem interneta ili direktno, od strane volontera na terenu, ili kolega iz drugih organizacija koje rade sa migrantima", kazao je Pandurević. Međutim, kako dodaje, pomoć koju im je SOC mogao pružiti je bila dosta ograničena, zbog toga što su problemi sa kojima se suočavaju izvan njihovih dometa. "To su pitanja smještaja, pravnog zastupanja, pomoći u nastavku puta ili povratku u određenu državu. Ono gdje je SOC do sada uspio da pruži pomoć su psihološka podrška, te davanje određenih pravnih informacija i uputa kao i uključivanje u LGBTI zajednicu kroz određene događaje. To su ipak bili individualni slučajevi. U većini situacija jedino što nam ostaje kao mogućnost je upućivanje i povezivanje sa kolegama iz organizacija kao što su IOM BiH ili UNHCR", rekao je Pandurević.

Nedostatak podrške i sistemske zaštite, strah od otkrivanja pravog identiteta, razlozi su zbog kojih veliki broj LGBTI osoba koje su migranti/kinje odlučuje ostati "u ormaru", sakrivajući svoju seksualnu orijentaciju. Za druge, LGBTI osobe su toliko duboko povezane sa društvenim neprihvaćanjem da je za njih gotovo nemoguće povezati se sa terminologijom koja se koristi u evropskom imigracijskom sistemu. Upravo zbog toga, stvarni broj LGBTI osoba među migrantima koji trenutno borave u BiH se ne može sa sigurnošću utvrditi. Vanja Stokić, novinarka koja već duži niz godina radi direktno sa migrantima/kinjama i izvještava o njihovoj situaciji u BiH, kazala je da joj do sada nijedna osoba nije navela seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet kao razlog napuštanja zemlje. "Vjerujem da je to zbog straha od autovanja nepoznatoj osobi, koja je uz to i novinarka. To naravno ne znači da ti ljudi ne postoje, smatram da ih ima mnogo više nego što mislimo. Volonteri su mi govorili za pojedinačne slučajeve, da su se brinuli o gej muškarcima u pokretu, ali oni sami nisu željeli razgovarati sa mnom. Naravno da im to otežava njihov put, koji je ionako težak. Pored te osnovne borbe da se snađu za hranu i smještaj, neizvjesnosti jer ne znaju da li će i kada stići tamo gdje su naumili, "švercanju" preko granica, nasilju i vrijeđanju od strane policije i lokalaca…moraju da potiskuju svoj identitet kako ne bi naišli na nasilje i od strane drugih ljudi u pokretu. Medijima se širila priča o mladiću koji je u jednom kampu u BiH bio seksualno zlostavljan od strane drugih mladića. Sav taj sklop okolnosti je nevjerovatno težak i ne mogu ni zamisliti kolike posljedice ostavlja na psihu čovjeka", kazala je Stokić.

Mnoge njihove priče ostat će poznate samo manjem broju ljudi. Urezane traume u njihovom sjećanju sve više postaju dio njihove ličnosti, identiteta, kojeg nastavljaju da skrivaju kako bi sačuvali vlastiti život. Put ka slobodi pretvara se u nastavak agonije koja ih je otjerala od vlastitog doma. Utopljeni u masu koja postaje sve veća, ostaje samo nada da će uskoro preći zid koji su pred njih stavile zemlje njihovih snova, njihove slobode – zemlje Evropske unije.

Sadržaj je preuzet sa portala Lgbti.ba. Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.

Aktuelne teme

Autor:

Preuzet tekst

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Ljudski o ljudima u pokretu: Vratite im dostojanstvo

Od malih nogu CENTRALNI:

Osobe s invaliditetom imaju pravo na jednako kvalitetan pristup informacijama.

Vanredna situacija uzrokovana širenjem koronavirusa pred medijske kuće u Bosni i Hercegovini stavila je mnoge izazove a jedan od njih je prilagođavanje sadržaja osobama s invaliditetom. Regulatorna agencija za komunikacije pozvala je sve televizijske stanice u BiH da informacije objavljuju u formatu pristupačnom osobama s oštećenjem sluha, ali samo rijetki su se odazvali tom pozivu.

Kako bi najvažnije informacije u vezi sa novonastalom situacijom stigle i do osoba s oštećenjem sluha, BHRT i RTRS su prilagodili dio informativnih emisija angažujući tumače znakovnog jezika. Iz Regulatorne agencije za komunikacije kažu da ne prate do koje mjere su televizijske stanice prilagodile svoj sadržaj jer poziv koji su uputili nije obavezujući.

"Iako ne provodimo monitoring o prilagođenosti programskih sadržaja, evidentno je da su javni RTV servisi, a posebno BHT i Radio televizija Republike Srpske, posvetili pažnju potrebama svih gledalaca, te su programe koji su informativne prirode, uključujući i centralne informativne emisije u udarnom terminu, prilagodile osobama sa oštećenim sluhom na način da su osigurali tumačenje na znakovni jezik, ali i druge forme koje čine sadržaje pristupačnim, kao što je titlovanje sadržaja koji sadrže informacije u vezi sa koronavirusom", kaže Amela Odobašić, pomoćnica direktora za emitovanje iz Regulatorne agencije za komunikacije.

BHRT je s ciljem informisanja građana svoje komunikacijske kanale prilagodio cjelokupnoj populaciji, pa tako i osobama s invaliditetom, kažu iz te kuće.

"Jutarnji program, specijalna emisija Korona virus u BiH i centralna informativna emisija Dnevnik u 19 popraćena je tumačem znakovnog jezika. Pokušat ćemo uz Domaću zadaću specijal uvrstiti i tematske cjeline za djecu individualno prilagođenog programa. BHRT na sve načine pokušava da bude uz svoje pretplatnike i dat ćemo maksimum svojih kapaciteta da profesionalno izvještavamo o novonastaloj situaciji", kaže urednik i producent Seid Masnica.

Foto: Facebook

Javne kantonalne televizijske stanice u novonastaloj situaciji ne prilagođavaju sadržaj osobama s oštećenjem sluha jer se suočavaju sa nedovoljnim kadrovskim i tehničkim kapacitetima. Tako u odgovoru koji smo dobili iz RTVUSK navode da ova medijska kuća nije bila u mogućnosti prilagoditi sadržaj jer u Unsko-sanskom kantonu nema certifirianih tumača znakovnog jezika. Iz RTVBPK kažu da su u više navrata pokušavali prilagoditi sadržaj, ali ne raspolažu sa dovoljno kapaciteta.

"Svjesni smo okolnosti i prije ove situacije, nažalost to su problemi malih TV kuća. U trenutnoj situaciji dajemo sve od sebe, da pružimo sve neophodne i relevantne i objektivne informacije putem portala RTV BPK Goražde, Radio Goražda i TV Goražde", kaže Elvira Aganović, glavna urednica RTVBPK Goražde.

I na privatnim televizijskim stanicama navode da nisu uspjeli prilagoditi sadržaj. Iz Nove BH kažu da su svjesni činjenice da svi imaju jednaka prava na informisanje, ali da u ovom trenutku nemaju potpuno razvijenu infrakstrukturu koja bi mogla odgovoriti "vrlo zahtjevnom zadatku, prilagođavanju TV programa gluhim i nagluhim osobama".

"Od samog početka emitiranja naših informativnih emisija, Dnevnika Nove BH i Vijesti Nove BH, sve najvažnije vijesti dana, u vidu krola (sažeta verzija vijesti) komuniciramo u dnu ekrana. Na taj način ovoj ugroženoj kategoriji stanovništva omogućavamo praćenje Informativnog programa Nove BH", kažu iz ove medijske kuće i dodaju da su pred njima brojni projekti razvoja televizije u multimedijalnu platformu pri ćemu će voditi računa i o dodatnom prilagođavanju sadržaja za osobe s invaliditetom.

Televizija Hayat je u proteklih mjesec zbog novonastale situacije prilagodila sve ljudske resurse, tehničke kapacitete i financije, kaže generalni direktor Elvir Švrakić.

"Izvršili smo studiozne analize stanja u svijetu, donijeli zaključke, izvršili sve pripreme, nabavku neophodnih sredstava, i kada je sve počelo, mi smo krenuli sa potpuno novom programskom shemom i organizacijom posla", kaže Švrakić i dodaje da nisu uspjeli organizovati posebne programe za osobe s oštećenim sluhom.

Online sfera olakšava komunikaciju

Prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini živi oko 70.000 osoba s oštećenjem sluha. Televizijske stanice, i svi drugi mediji, imaju obavezu redovno im omogućavati adekvatan pristup informacijama a pogotovo u vanrednim situacijama, kaže Ira Adilagić, suosnivačica inicijative Znak za riječ i dodaje kako vjeruje da je trenutna situacija, u kojoj se učimo voditi brigu jedni o drugima, navela mnoge da pomisle i na one koji ne mogu doći na vrijeme do relevantnih informacija. Adilagić ističe da su potezi BHRT-a i RTRS-a za pohvalu.

"Ne mogu reći da je to sada dovoljno, ali vjerujem kako svi trenutno činimo što je u našoj mogućnosti i da ako nastavimo zajedno djelovati ovim tempom doći ćemo i do dana kad će mediji zaista biti stalno i dugoročno pristupačni za sve građane i građanke i u Bosni i Hercegovini i na adekvatan način prenositi informacije u društvo."

Foto: Printscreen/rtrs.tv

Princip prilagođavanja sadržaja za osobe s oštećenjem sluha podrazumijeva uključivanje tumača u direktnim prijenosima i drugim programima, kao i titlovanje videosadržaja koji se objavljuje na društvenim mrežama, odnosno svaki auditivni sadržaj plasira se i u vizuelnom obliku, pojašnjava Adilagić.

"Želim istaknuti isto tako da smo u prednosti, jer smo društvo i generacije sa modernim tehnološkim razvojem i napretkom i time mogućnost širenja i prilagođavanje informacija postaje sve lakše i jednostavnije za sve korisnike i korisnice."

Nedovoljna pristupačnost televizijskih sadržaja premošćuje se traženjem informacija u online prostoru. Ana Kotur-Erkić, pravnica i aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, kao pozitivan primjer prilagodbe sadržaja u novonastaloj situaciji izdvaja upravo primjer korištenja društvenih mreža.

"Ja bih svoj neki utisak svela na volonterski angažman ljudi koji poznaju znakovni jezik, a uglavnom su vezani za osobe s oštećenjem sluha – porodično ili prijateljski, te se oni organizuju sami da pored svojih TV prijemnika, kad nije organizovano tumačenje, čak ni na javnim servisima, tumače osobama s oštećenjem sluha, i video snimke koji tako nastanu emituju putem društvenih mreža", kaže Kotur-Erkić i dodaje da je njena generalna preporuka za online medije da naprave videomaterijal s osnovnim informacijama o koronavirusu i mjerama opreza sa titlovima i da ih po potrebi ažuriraju.

Uskoro uvođenje obaveznih kvota

Regulatorna agencija za komunikacije krajem prošle godine objavila je analizu koja je ukazala na posebno lošu situaciju kada je u pitanju kvantitet i kvalitet programa prilagođenog osobama s invaliditetom. Prema prikupljenim podacima, program prilagođen osobama s invaliditetom emitovan je na samo sedam od 53 analiziranih televizijskih stanica.

U Pravilu o pružanju audiovizuelnih medijskih usluga, u Članu 13/12, navodi se da će korisnik dozvole nastojati svoje usluge učiniti dostupnim osobama s oštećnjem sluha i/ili vida. Obavezujuće kvote za udio takvog sadržaja, ipak, ne postoje. Iz Regulatorne agencije za komunikacije kažu nam da će se takvo stanje uskoro promijeniti. Navode da su u zadnje tri godine u nekoliko navrata konsultovali udruženja osoba s invaliditetom koja su zahtijevala uvođenje kvota.

"Trenutno, kao što je slučaj u velikom broju zemalja, uključujući i zemlje u okruženju, postojeće odredbe nisu obavezujuće. U zemljama zapadnog Balkana, procentualni udio televizijskog sadržaja koji je prilagođen osobama sa invaliditeotm je ispod dva posto, što je poražavajući podatak. Agencija je najavljivala promjenu ovakvog stanja i upravo radimo na izradi obavezujućih odredbi za javne RTV servise koji će im biti propisani novom dozvolom koja će stupiti na snagu krajem aprila ove godine. Uvođenje obavezujućih odredbi propisuje i nova Direktiva o audiovizuelnim medijskim uslugama, što nam dodatno ide u prilog", kažu iz RAK-a.

Aktuelne teme

Autor:

Redakcija

Foto credits:

Redakcija

Vezani članak:

Kada postoji volja organizatora znakovni jezik može zaživjeti na javnim događajima

Od malih nogu CENTRALNI:

Online nastava: Potrebno unapređenje digitalnih kompetencija nastavnika

Nastavni proces u Bosni i Hercegovini se usljed pandemije i opasnosti širenja koronavirusa iz učionica premjestio u online prostor i televizijski program, a prosvjetne radnice i radnici nastoje omogućiti učenicama i učenicima nesmetano praćenje gradiva uz pomoć svih raspoloživih sredstava, dok istovremeno i sami uče.

U Federaciji BiH od obustave redovnog nastavnog procesa 12. marta različiti kantoni se različito snalaze s novonastalom situacijom. U Tuzlanskom kantonu je tako od ponedjeljka, 23. marta uvedena testna online nastava, dok se određeni nastavni sadržaji za niže razrede osnovne škole emituju putem RTV Tuzlanskog kantona. Osnovnoškolci i srednjoškolci u Zeničko-dobojskom kantonu, makar oni koji nastavu pohađaju po Nastavnom planu i programu (NPP) na bosanskom jeziku, nakon desetak dana održavanja nastave putem online platformi, do kraja marta su na proljetnom raspustu. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, nastava se zasad odvija putem maila i Vibera.

Nastava u osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo odvija se online od 12. marta. Nastavom su obuhvaćeni svi predmeti, a preporuke Ministarstva obrazovanja omogućuju nastavnom osoblju fleksibilnost u prilagođavanju gradiva online procesu učenja uz preporuku kroskurikularnog pristupa i reduciranja preobimnog nastavnog sadržaja, izbor načina ocjenjivanja, a nalažu i strpljenje po pitanju pristupa učenica i učenika računarima ukoliko se radi o porodici s više školaraca, kao i redovnu komunikaciju s roditeljima. Prosvjetne radnice i radnici se trebaju držati Uputstva za realizaciju prakse 'Online nastava'.

Namir Ibrahimović, direktor OŠ "Safvet-beg Bašagić" u Sarajevu, ističe da su prvi dani izvođenja online nastave bili haotični jer se kompletna škola, odnosno pedesetak nastavnica i nastavnika i više od šesto učenica i učenika, preko noći preselila na internet. "Situacija se krajem sedmice smirila, online nastava je profunkcionirala i sada radimo na dodatnom poboljšanju same kvalitete online nastave. Nastavnice i nastavnici, kao i djeca, daju sve od sebe da ovladaju platformom; nekima ide lakše, nekima malo teže. U našoj školi kao platformu za online nastavu koristimo Office 365."

Većina učenika i učenica OŠ "Safvet-beg Bašagić" ima uvjete za online nastavu, pristup uređajima i internetu, a onim učenicama i učenicima čiji su roditelji javili da imaju problem s nedostatkom kvalitetnog uređaja za rad online posuđeni su službeni školski laptopi nastavnica i nastavnika, kao i školski tableti. Drugi roditelji su se također iskazali solidarnošću, te su ponudili svoje desktop računare koje ne koriste.

'Redovna nastava neće biti ista nakon što se učenici vrate u školske klupe'

Prinudno prebacivanje nastave u online prostor iznijelo je na vidjelo i potrebu za sistemskim izgrađivanjem digitalnih kompetencija prosvjetnih radnica i radnika. U tome su, nažalost, kako napominje Ibrahimović, nastavnice i nastavnici dosad bili prepušteni sami sebi. "Sistem ne prepoznaje ozbiljan rad na poboljšanju nastavničkih digitalnih kompetencija i sad je očigledno koliko je to važno. No, kada ne postoji druga opcija, nastavnici pitaju, uče, pokušavaju i uspijevaju."

Ibrahimović također navodi da je vrlo teško naći pravu formulu za vezu postojećeg NPP i online nastave, te da dio nastavnica i nastavnika u sarajevskim školama i dalje daju previše zadataka djeci, zahtijevaju prepisivanje lekcija iz udžbenika isl. "Jasno je da klasični čas niko ne može prebaciti u online okruženje; čak i ako uspije, postaje besmisleno. Bilo bi korisno da nastavnici koji predaju srodne predmete zajedno planiraju nastavu i da je zajedno drže; da iskoriste ovu prinudnu priliku i pokažu kakvu je zaista kvalitetnu školu moguće imati, školu koja će pobuđivati i održavati interesovanje djece."

Kad je riječ o ocjenjivanju, direktor OŠ "Safvet-beg Bašagić" je nastavnicima ove škole preporučio da ocijene svaku kvalitetnu aktivnost učenica i učenika. Ipak, napominje da nas ovaj period može naučiti i nečemu bitnijem od toga. "Volio bih da naučimo kako škola može biti bolja i kvalitetnija kad ocjenjivanja nema nikako; kad se uči iz znatiželje, zadovoljstva i potrebe", navodi, naglašavajući i da redovna nastava neće biti ista nakon što se učenici vrate u školske klupe, jer uz stečena iskustva online nastave, platforma za učenje na daljinu može postati sastavni dio buduće škole, a u skladu s najavljenim reformama obrazovnog sistema u Kantonu Sarajevo, te izradi predmetnih kurikuluma zasnovanih na ishodima učenja.

'Nema izazova na koji ne možemo odgovoriti'

U Republici Srpskoj, nastava na daljinu za osnovce počela je 17. marta, emitovanjem na programu Televizije Republike Srpske, a za srednjoškolce 23. marta putem online platformi za učenje, prvenstveno alata Office 365, a potom i maila, društvenih mreža i servisa za razmjenu poruka. Časovi za osnovnoškolce emitovani putem televizije dostupni su i na platformi eNastava, koja sadrži i upute nastavnicama i nastavnicima za lakši rad, a škole su nastavnicima i učenicima kojima je to bilo potrebno ustupile svoje laptope.

Iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske odgovorili su nam da su online nastavom i nastavom na daljinu obuhvaćeni svi predmeti, premda su u početku neki predmeti, poput muzičkog, likovnog, fizičkog i demokratije i ljudskih prava, bili izostavljeni, a zasad ih nema ni u rasporedu časova objavljenom na stranici Ministarstva. Iz Ministarstva preporučuju da se praćenje napredovanja učenika izvodi na različite načine, od pisanja eseja do izvođenja eksperimenata i snimanja video-zapisa, ali prilagođeno uslovima rada od kuće.

Sandrijela Kasagić, profesorica srpskog jezika i književnosti u Gimnaziji Banja Luka, kaže da je trenutna situacija specifična i da se proces online nastave odvija polako i strpljivo. "Posla ima mnogo, dobili smo raspored po danima, predmetima; satnica nije određena, ali sam sigurna da, kao i inače, svaki savestan predavač, i u ovim uslovima, provodi sate u pripremi i radu. Ove sedmice se još uvek dovijamo na različite načine, a sve u očekivanju da nam otvore platformu – Google classroom G suite for Education koja će nam, nadam se, olakšati."

Kasagić dodaje da učenice i učenici Gimnazije Banja Luka uglavnom imaju pristup internetu i potrebnoj opremi, ali da ne zna je li i u manjim mjestima tako. Prema njenim riječima, u ovoj školi su i ranije koristili prednosti digitalnog svijeta za komunikaciju s učenicama i učenicima, ali je sada situacija ipak drugačija. "Ova nastava se najviše razlikuje po tome što ne možemo gledati jedni druge u oči – nema tehnologije koja može to da nadoknadi i, svaka čast svakome ali – niko ne može osmisliti ekran ili bajte koji mogu preneti tanane ljudske emocije."

Prema instrukcijama Ministarstva prosvjete i kulture, nije planirana redukcija gradiva, a nastavne oblasti i jedinice se za online nastavu osmišljavaju na različite načine, uz poštivanje specifičnosti predmeta, što nije uvijek jednostavno. "Za predavače srpskog jezika i književnosti koji vole da pričaju i razgovaraju – ovo je težak period; za informatiku i računarstvo – verovatno – idealan, ali zamislite časove likovne kulture, filozofije, fizičkog... Treba biti mađioničar pa da se sve uradi kako valja", navodi naša sagovornica.

Govoreći iz pozicije ekspertice u oblasti pedagoške i školske psihologije ali i majke, profesorica na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci Ivana Zečević ocjenjuje da ćemo svi, roditelji, a i ostali, iz ovog perioda izaći svjesniji koliko prosvjetni radnici trebaju biti cijenjeni u društvu i da školovanje od kuće nije baš jednostavno, ukoliko želimo da nam djeca budu zaista obrazovana.

"Naravno da online nastava i ova emitovana putem TV nikako ne mogu da zamijene živu riječ i živi kontakt, ali ovo su za sada jedini izbori. Ko god ima nešto protiv ovog, što se mene tiče neka predloži nešto 'pametnije' i bolje. Smatram da su se naši nastavnici i učitelji, koje gledamo svaki dan na TV, odlično snašli. Oni rade u njima potpuno neadekvatnim uslovima. Prosvjetni radnici su navikli na interakciju, a u studiju je nemaju, pričaju kamermanu. Ovo je situacija u kojoj anksioznost raste i zato su pojedini djelovali prvih dana vrlo anksiozno, međutim, ono što pripreme je zaista suština sadržaja koji djeci treba", navodi Zečević.

Da u vanrednim okolnostima dodatno dolazi do izražaja stručnost prosvjetnih radnika slaže se i Sandrijela Kasagić. "Za svoje kolege iz prosvete mogu slobodno i vrlo samouvereno da kažem – nema izazova za nas na koji mi ne možemo odgovoriti – učitelji i nastavnici s lakoćom vode čas na TV-u kao da to rade celog života! Zanimljiva mi je i kompetitivnost među nama koja je uvek zdrava – ko će bolje, lepše, stručnije, jasnije, praktičnije", ističe, a na pitanje o najvećem izazovu za profesorice i profesore odgovara šaljivo: "Najveći izazov je za Mtel – hoće li moći da nas izdrži?"

'Dešava se 'tiha reforma' plana i programa'

Nastava u Brčkom se, prema odluci Odjeljenja za obrazovanje Vlade Brčko distrikta, također odvija putem online platformi, te će, ukoliko to bude potrebno, školska godina biti i zaključena na ovaj način. Ernad Osmić, nastavnik bosanskog jezika i književnosti u Četvrtoj osnovnoj školi u Brčkom, navodi da su učenice i učenike u roku od dva dana uključili u novi način rada. "Mlađe grupe s učiteljima rade putem Viber grupa, dok stariji s nastavnicima surađuju putem Google Classrooma. Ove platforme su u ovako kratkom roku bile najjednostavnije rješenje, jer smo ih i ranije koristili u nastavnom procesu u svim predmetima."

Dosadašnje iskustvo izvođenja online nastave ocjenjuje iznimno pozitivno. "Svi se budimo iz zimskog sna ustaljene nastave. Moramo biti kreativni i inovativni kako bismo održali pažnju u odsustvu. To je jako teško. Učenik te može ignorirati, pa reći da nije imao interneta ili uređaj u tom trenutku pri ruci kada je trebalo uraditi neki zadatak. Prednost ovog pristupa je ta da svi učimo. I učenici i nastavnici, a to je, barem za mene, jedno sveobuhvatno pedagoško iskustvo."

Kad je riječ o ocjenjivanju, Osmić tvrdi da su đaci vrlo angažovani u ispunjavanju svojih obaveza, te da stoga nastavnicima neće manjkati materijala za ocjenjivanje. Upitan na koji se način NPP prilagođava online nastavi, odgovara da je NPP čak i za tradicionalnu nastavu poprilično "pretrpan", te da ga se u novonastalim okolnostima, očekivano, dotjeruje i prilagođava. "Koliko vidim kod ostalih kolega, javlja se, tako reći, jedna 'tiha reforma'. Nastavne jedinice se prerađuju neviđenim osjećajem za detalj, što je svakako dobra stvar. Mislim da ćemo iz ovoga svega izaći mnogo upućeniji u ono što nam nedostaje u vidu kvalitetnog NPP-a."

Vrijeme je za razvijanje digitalnih kompetencija

Baš kao i naši sagovornici iz sarajevske i banjalučke škole, Osmić je mišljenja kako je ova situacija dodatno podcrtala potrebu za digitalnim kompetencijama nastavnika. "Digitalne kompetencije nisu neka zasebna vrsta kompetencija, nego su esencijalni dio duha vremena u kojem živimo. Ukoliko nemamo kompetencije živjeti u sopstvenoj sadašnjosti, onda teško da možemo biti stručni odgojiti i educirati naraštaje za budućnost."

Djeca su, prema njegovim riječima mnogo upućenija u digitalni svijet, ali je njihove kompetencije također potrebno oblikovati. "Učeničke digitalne kompetencije nisu dovoljno formatirane. Fali im medijske pismenosti kako bi uspješno odvojili bitne digitalne kompetencije (npr. da naprave email) od manje bitnih (npr. da postave story s filterom). Nismo, nažalost, još odmakli u te vode edukacije, ali je svakako jako bitno o tome već sada da razmišljamo."

Ivana Zečević također ističe da iz trenutne situacije trebamo učiti o važnosti digitalnih kompetencija. "Digitalne kompetencije su nešto što je neophodno svakom čovjeku u 21. vijeku. Nije nam trebala izolacija zbog virusa SARS-CoV-2 da to shvatimo. Nadam se da će se priča o digitalnim kompetencijama uvrstiti u NPP-ove u reformi koju provodi nadležno Ministarstvo. No, možda nam je ovo prilika da ih sada razvijamo, ako do sada nismo. Hajde malo da pozitivno gledamo na stvari. Da u nečem lošem, kao što je ova izolacija, tragamo za dobrim. Hajde da sada razvijamo digitalne kompetencije."

Regionalni program "Mediji za građane – građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacijske pismenosti na Zapadnom Balkanu" uz podršku Europske unije implementiraju partnerske organizacije Mediacentar Sarajevo, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni Inštitut, SEENPM.

Aktuelne teme

Autor:

Tamara Zablocki

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Feminizacija interneta pomaže u sprečavanju online nasilja

Od malih nogu CENTRALNI:

Ženama koje su izložene nasilju otežana komunikacija sa servisima podrške.

Nasilje u porodici učestalije je širom svijeta posljednjih sedmica zbog mjera ograničenja kretanja uvedenih u mnogim zemljama. Žene su primorane kontinuirano boraviti u zatvorenim prostorijama sa partnerima koji se zbog krizne situacije češće nasilno ponašaju, a organizacije koje im pružaju zaštitu bilježe i da je mnogim ženama koje trpe nasilje tokom mjera izolacije dodatno otežana komunikacija sa vanjskim svijetom jer su pod stalnim nadzorom nasilnika.

Povećanje potrebe za njihovim uslugama već su zabilježili u sigurnim kućama u Modriči i Mostaru, a i ostale ustanove tog tipa širom BiH očekuju da će do povećanja doći. I dok zemlje poput Francuske i Australije izdvajaju dodatna financijska sredstva za rješavanje problema nasilja nad ženama u jeku krize a u Evropi se otvaraju alternativni servisi pružanja pomoći, konkretna pomoć bh. vlasti sigurnim kućama i dalje izostaje.

Otežano prijavljivanje nasilja

U sigurnoj kući u Modriči već raspolažu procentualnim podacima koji ukazuju da je, otkako su uvedene mjere ograničenja kretanja, došlo do povećanja nasilja nad ženama. U martu 2020. godine zabilježeno je 22 posto više poziva putem SOS telefona u odnosu na isti period 2019. godine, kažu iz Udruženja građana Budućnost koje vodi sigurnu kuću u Modriči.

"Otkako je vanredna situacija imamo povećan broj poziva od strane žrtava nasilja i molbu da ih smjestimo u sigurnu kuću. Prije ove situacije žrtve smo, kada nas pozovu telefonom upućivali na centar za socijalni rad koji je jedini ovlašten da izda rješenje o smještaju. Sada u nekim situacijama odmah vršimo smještaj, s obzirom da su vanredne okolnosti, pogotovo što su centri za socijalni rad u više navrata izbjegli da upute žrtve u sigurnu kuću ali ne znamo da li je to zbog pojačanih mjera predostrožnosti i mogućeg prenošenja zaraze ili iz nekih drugih razloga."

Povećanje su zabilježili i u Mostaru gdje sigurnu kuću vodi Udruženje Žena BiH. Navode da se povećao broj poziva na SOS telefon, kao i poziva relevantnih institucija za smještaj u sigurnu kuću žena i djece koji trpe nasilje.

"Ženu BiH sada jos češće kontaktiraju za podršku i one žene koje su izašle iz nasilja i koje su tek uspjele da povrate izgubljeno samopouzdanje. Ta podrška se odnosi na 24-časovni i volonterski rad u smislu psihološkog ohrabrivanja kao i dopremanja osnovnih higijenskih i prehrambrenih potrepština, tj. onoga što je u našoj mogućnosti", pojašnjava Dijana Tadić, izvršna direktorica udruženja.

Broj slučajeva nasilja vjerovatno je povećan i u drugim sigurnim kućama u BiH, ali do preciznih podataka u ovom trenutku teško je doći jer je ženama otežana komunikacija s onima koji bi im mogli pomoći, poručuju iz sigurnih kuća. Svakodnevni boravak u istoj prostoriji sa nasilnikom onemogućuje prijavu nasilja, smatraju iz Organizacije Lara koja vodi sigurnu kuću u Bijeljini.

"Još jedan od razloga je što žrtve i inače, a naročito u ovoj situaciji, misle da neće dobiti adekvatnu zaštitu, jer su subjekti zaštite usmjereni na rješavanje trenutno aktuelnog problema. Takođe, ograničen je pristup zdravstvenim ustanovama, škole ne rade, a to su bile institucije u kojima su se pretežno identifikovale potencijalne žrtve nasilja", pojašnjavaju iz Lare.

Ni u banjalučkoj sigurnoj kući još uvijek nije zabilježen porast poziva na SOS telefon. Iz Fondacije Udružene žene koja upravlja ovom ustanovom kažu da su i od MUP-a, Centra za socijalni rad i Okružnog javnog tužilaštva zatražili uporedne podatke za mart prošle i ove godine, te da oni ne pokazuju povećanje.

"Podatake smo dobili od MUP-a RS, Policijska uprava Banja Luka. Navedeni podaci govore o jednakom broju prijava nasilja i to 22 prijave i u martu 2019. i u martu 2020. godine", kaže Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije Udružene žene. Dodaje da postoji sumnja da su žene u izolaciji fokusirane na brigu za porodicu i domaćinstvo i ponavlja problem komunikacije sa vanjskim svijetom koja je ukinuta.

"Socijalna podrška, podrška primarnih porodica žena žrtava nasilja i podrška nevladinih organizacija mjerama izolacije i vanrednog stanja ženama je potpuno nedostupna. U tom smislu smo zabrinute da se obim nasilja višestruko povećao ali da su način prijave i dostupnost pomoći potpuno onemogućeni."

U sigurnim kućama u Sarajevu i Tuzli kažu da je još uvijek rano govoriti o porastu nasilja u porodici zbog novonastale situacije, ali da izostanak zvaničnih podataka ne znači da povećanja nema. U Udruženju Medica koje vodi zeničku sigurnu kuću vjeruju da će vanredna situacija dovesti do povećanja porodičnog nasilja.

"Koronavirus je natjerao građanke i građane u prinudnu izolaciju što će se itekako odraziti na povećanje nasilja u porodocima u kojima je nasilje prisutno i prije ove izolacije. Također, nisu pošteđene ni porodice koje su pokušavale prikrivati nasilje, pod uvjerenjem da su žene krive za nasilje, da je to sramota porodice", ističe direktorica Medice Sabiha Husić.

Iako još uvijek ne postoje zvanični podaci u BiH, UN Women je u komunikaciji sa sigurnim kućama saznao da je potreba za zaštitom žrtava nasilja u porastu, bilo kroz potrebe za smještajem u sigurnu kuću, ili kroz povećan broj poziva na SOS telefone.

"Pored toga, više je zahtjeva za psihološkom podrškom, savjetovanjem, te pravnom pomoći, što su usluge zaštite koje sigurne kuće sada pokušavaju mahom da pružaju putem različitih platformi na internetu", kažu iz UN Women BiH i dodaju da je potrebna dodatna podrška u vidu opreme i dezinfekcijskih sredstava, dodatnog obučenog osoblja koje bi odgovorilo na povećane potrebe korisnica, te kapaciteta za smještanje novih korisnica u skladu sa protokolima za smanjenje rizika od zaraze.

Izostaje konkretna podrška sigurnim kućama u BiH

Da je proteklih sedmica zabilježen zastrašujući globalni rast nasilja u porodici izjavio je i generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antotnio Gutteres koji je od vlada zatražio da sprečavanje nasilja nad ženama tretiraju kao ključni dio borbe protiv koronavirusa. U Francuskoj, gdje je nasilje u porodici poraslo za više od 30 posto, država će platiti hotelski smještaj za žene koje trpe nasilje u porodici i otvoriti oko 20 centara za savjetovanje u radnjama širom zemlje kako bi žene mogle potražiti pomoć dok kupuju namirnice. Najavljena je i pomoć od milion eura za organizacije koje se bore protiv nasilja u porodici. U Italiji je broj poziva upućenih prema Telefono Rosa, najvećoj liniji za pomoć u slučaju porodičnog nasilja, tokom prve dvije sedmice marta pao za 55 posto u odnosu na isti period prošle godine, ali je ukazano da takav trend ne znači smanjenje nasilja prema ženama već je prije riječ o signalu da su žrtve još više izložene kontroli i agresiji. Reuters piše da je italijanska policija prilagodila aplikaciju koja je ranije bila dizajnirana da omogući mladim ljudima prijavljivanje bullynga i prodaje droge u blizini škola – za prijavljivanje porodičnog nasilja putem slanja poruka ili fotografija bez znanja partnera. U Australiji je, tokom novonastale situacije, Google registrovao najviše pretraga za pomoć zbog nasilja u porodici u proteklih pet godina, sa porastom od 75 posto, a vlada te zemlje je predstavila paket pomoći od 92 miliona dolara za podršku žrtvama. U pojedinim zemljama, žene koriste kodne izraze u apotekama kako bi dale do znanja da im je potrebna pomoć, piše CNN. Porast nasilja zabilježen je i u Argentini, Kipru, Singapuru, Kanadi, Njemačkoj, Španiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, podaci su infografike koju je pripremio UN Women.

Iz sigurnih kuća u BiH navode da od bh. vlasti još uvijek nisu dobile potrebnu podršku. Pomoć se zasad većinom ogleda u higijenskim sredstvima i zaštitnoj opremi.

"Niko nam se nije javljao niti smo dobili bilo kakvu pomoć od predstavnika vlasti. Uputili smo i molbu međunarodnim organizacijama koje su se takođe oglušile i nisu nam pomogle, osim što su nam dostavljali zahtjeve za popunjavanje upitnika i davanje odgovora u vezi sa ovom situacijom", kažu iz sigurne kuće u Modriči.

Iz tuzlanske sigurne kuće kažu kako je njihova predsjednica Udruženja Vive žene, Jasna Zečević, kontaktirala većinu predstavnika vlasti kako bi dobili upute o postupanju, ali i kako bi im obezbijedili sredstva za dezinfekciju, maske i rukavice.

"Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, putem Agencije za ravnopravnost spolova nam se obratilo, da putem odgovora na upitnik dostavimo informacije na koji način bi oni mogli pomoći. Ostali predstavnici vlasti se nisu javili sami kako bi nam ponudili bilo kakvu dodatnu pomoć", kaže voditeljica sigurne kuće u Tuzli, Danijela Huremović i dodaje da su iz OSCE-a i UN Women dobili upite na koji način mogu podržati njihove aktivnosti.

"Još uvijek nikakvu konkretnu pomoć nismo dobili a itekako se suočavamo sa teškoćama i problemima", kaže Huremović.

Predstavnici Ministarstva porodice, omladine i sporta RS ponudili su pomoć u vidu higijenskih sredstava za održavanje objekta sigurne kuće u Bijeljini i zaštitne opreme za osoblje i korisnice, kažu iz Organizacije Lara.

"Sa državnog nivoa, javila nam se Agencija za ravnopravnost spolova BiH - interesovali su se za rad u ovim okolnostima, da li su nam postojeći kapaciteti dovoljni da odgovorimo na povećan broj prijava nasilja i kakav bi nam vid pomoći i podrške mogao koristiti i olakšati rad."

Iz banjalučke sigurne kuće obratili su se Kriznom štabu Grada Banja Luka, te su dobili pomoć u održavanju higijenskih uslova, a odobreni su im i paketi sa zaštitinim rukavicama i maskama.

"Druga vrsta pomoći nije nam ponuđena. Mi smo se obraćali nekim međunarodnim organizacijama i očekujemo povratne informacije."

Zeničkoj sigurnoj kući se javilo Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-Dobojskog kantona s uputstvima/preporukama i naredbama koje se odnose na trenutnu situaciju. Mnoge međunarodne organizacije i domaće agencije su im se obratile da popune upitnike u vezi sa stanjem, ali niko nije ponudio konkretnu pomoć i akciju, navode iz Organizacije Medica.

Ovakav odnos predstavnika vlasti, bio je, ipak, očekivan. Godinama traje borba nevladinog sektora da se sistemski riješi problem financiranja sigurnih kuća kako se ne bi dovodio u pitanje njihov opstanak. U RS-u se 70 posto troškova boravka u sigurnoj kući izdvaja iz budžeta entiteta, a 30 posto iz budžeta lokalne zajednice. I pored problema sa planiranjem sredstava u budžetima lokalnih zajednica, sistem financiranja u RS-u je funkcionalniji nego u Federaciji gdje rad sigurnih kuća i dalje često zavisi od donacija. Dodatni problem predstavlja činjenica da mnoge zajednice još uvijek nemaju sigurnu kuću.

"Mi smo borkinje i borimo se svaki dan a nismo na budžetima, pomažemo žrtvama nasilja u porodici, zajednici, za [žene koje su] preživjele silovanje i seksualno nasilje, za samohrane majke, bivše korisnice - svi zovu, pitaju za hranu, higijenu, lijekove, razgovor, zaštitu... A mi smo tu za njih bez obzira na sve poteškoće", poručuje direktorica Medice.

Krize i ranije dovodile do problema

U bh. sigurnim kućama vjeruju da će se posljedice krizne situacije uzrokovane širenjem koronavirusa tek vidjeti. Tome u prilog govore i njihova ranija iskustva.

"Na osnovu dosadašnjeg iskustva - a pregrmjeli smo poplave 2010. godine, a i one još strašnije 2014. godine, krizne situacije itekako nepovoljno utiču na psihološku i emocionalnu stabilnost osoba. Upravo se vodeći tim iskustvima već smo počeli da planiramo dodatnu psihološku podršku žrtvama nasilja jer očekujemo pojačane potrebe za psihosocijalnom podrškom naročito kada prestanu vanredne okolnosti", ističu iz sigurne kuće u Modriči.

Iz zeničke sigurne kuće navode primjer koji slikovito prikazuje kako se trenutna situacija odražava na pojavu nasilja. Nedavno ih je kontaktirala žena zbog nasilnika koji je svoju nervozu ispoljio verbalno i lupanjem po kući jer ne može ići u kladionice.

"Mišljenja je [žena] da je to najveći problem jer su zatvorene kladionice a on je naprosto ovisan i provodio je po cijeli dan u kladionicama", kaže direktorica Medice i dodaje da je to samo jedan u nizu sličnih slučajeva.

Fizička izolacija od drugih kao i nestabilna financijska situacija doprinijet će porastu nasilja, slažu se i iz sarajevske sigurne kuće.

"Upravo su ovakve krizne situacije, za osobe koje su od ranije nestabilne, i imaju od ranije disfunkcionalne odnose, pogodne za porast nasilja u porodici i ne samo prema ženama nego i prema djeci", kaže Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i psihoterapeutkinja Fondacije lokalne demokratije.

Na problem nasilja nad djecom ukazuju i iz tuzlanske sigurne kuće, i vjeruju da će trenutna situacija doprinijeti većem broju slučajeva nasilja u porodici, ali i težih posljedica kao što su teže tjelesne povrede i ubistva.

"Također, želimo naglasiti da je u situaciji izolacije i ograničenja u dostupnim sistemima podrške i zaštite, posebno veliki rizik za nasilje nad djecom, od strane oba roditelja. Zbog toga, apelujemo na sve nivoe vlasti ali i na sve subjekte zaštite da u ovoj situaciji krize, imaju ovo na umu, te da se problem nasilja u porodici ne minimizira dodatno i da se ne zanemaruje, zbog zauzetosti drugim važnijim problemima i rješavanjem posljedica kriza", zaključuju iz tuzlanske sigurne kuće.

Preporuke za suzbijanje nasilja

UN Women je sačinio i konkretne preporuke za suzbijanje nasilja u porodici i nasilja nad ženama tokom pandemije COVID-19. Preporuke su dostavljene vladama i organizacijama civilnog društva, kažu iz UN Women, a one uključuju sljedeće:

•Izdvajanje dodatnih finansijskih resursa i uvođenje mjera za suzbijanje nasilja u okviru postojećih vladinih planova za odgovor na pandemiju;

•Jačanje usluga zaštite i podrške za žrtve nasilja tokom pandemije COVID-19 tako što će se te usluge smatrati osnovnim i esencijalnim, te kroz dodatne procjene rizika i sigurnosti u kontekstu pandemije, obezbjeđivanje dodatnih smještajnih kapaciteta za žrtve, pogotovo karantena;

•Dodatna informisanost policije i pravosuđa o povećanom broju slučajeva nasilja u porodici, te obezbjeđivanje potrebnih kapaciteta za adekvatno postupanje i procesuiranje slučajeva;

•Staviti potrebe i prava žrtava kao prioritet svih mjera i protokola, osigurati podršku organizacijama civilnog društva koje pružaju zaštitu i podršku žrtvama nasilja, te uključiti ove organizacije u donošenje odluka kad je u pitanju suzbijanje nasilja.

Aktuelne teme

Autor:

Hilma Unkić

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Neka budem i pod šatorom, samo da nisam pored nasilnika

Od malih nogu CENTRALNI:

Premošćavanje jaza u pravednoj distribuciji i dostupnosti "škole" u virtuelnom okruženju trenutno je omogućeno i kroz televizijske emisije na skoro svim javnim servisima u regiji.

Pandemija koronavirusa (COVID-19) privremeno je zaustavila sve dobro uhodane tokove života. Sačuvati život ispred svega drugog, postao je imperativ građanima svih uzrasta, a za prosvjetare, učenike i roditelje prelazak u online sistem učenja. Mnogima je neizvjesnost povratka u školske klupe otvorila brojna pitanja poput onih da li će se prekinuto polugodište okončati u novom okruženju i koliko su prosvjetni radnici spremni nositi se s novom količnom posla, a roditelji i učenici osigurati pristup internet-mreži, uspješno koristiti online alate i izvršavati sve zadatke na vrijeme.

Republika Srpska je, uslijed pomenute krize, prva reagirala i obustavila rad škola. Uslijedio je i Kanton Sarajevo, a potom i drugi. Nadležna ministarstva obrazovanja su reagirala različito i nesinhronizirano, ali su, i s više dana zaostatka, svi obrazovni nivoi u BiH pristupili tzv. učenju "na daljinu". Korištenje digitalnih resursa je postalo neminovno, ali je pokrenulo i debate o tome koliko su učenici i nastavnici opremljeni računarima, pristupom internet-mrežama i da li je realno očekivati da porodica sa dvoje ili troje školaraca istovremeno koristi nekoliko digitalnih uređaja kako bi se ispratila online nastava i obavili svi školski i domaći zadaci.

Neusaglašene prakse

Premošćavanje jaza u pravednoj distribuciji i dostupnosti "škole" u virtuelnom okruženju trenutno je omogućeno i kroz televizijske emisije na skoro svim javnim servisima u regiji. Zbog specifičnosti obrazovnog sistema, u Bosni i Hercegovini TV-nastava se izvodi na dva javna servisa, RTRS-u i BHRT-u i na pojedinim kantonalnim televizijama, kao RTVUSK i RTVTK. Nastava na daljinu za učenike osnovnih škola u Republici Srpskoj se, uz druge online platforme i alate, prvenstveno organizira na republičkom javnom servisu, uz podršku Ministarstva prosvjete i kulture RS i Pedagoškog zavoda. Raspored nastave i snimljeni materijal dostupni su na stranici Ministarstva i e-platformi za učenje, kao i na sajtu RTRS-a te se realiziraju časovi za sve predmete. S druge strane, na BHRT-u emituje se "Domaća zadaća specijal" koja prati nastavni plan i program iz fizike, matematike, biologije, hemije i geografije za učenike viših razreda osnovne škole, dok se za mlađe osnovce emituju ranije pripremljene emisije iz programa.

Screenshot/BHRT

Prema riječima programske urednice Medine Šehić, BHRT je krenula u realizaciju ovog programa uslijed vanredne situacije želeći dati dodatni doprinos online nastavi: "Sadržaj se ne kreira u saradnji sa ministarstvima, ali teme i gradivo kojima se bave naši nastavnici i profesori –volonteri – slijede gradivo programskih planova za više razrede osnovnih škola koji su za ove predmete isti ili slični na cijelom području Bosne i Hercegovine."

Budući da ne postoji saradnja s nadležnim ministarstvima obrazovanja, teško je utvrditi u kojoj mjeri je pomenuti program BHRT-a u saglasnosti s onim što se izvodi u redovnoj i online nastavi. Namir Ibrahimović, direktor OŠ "Safvet-beg Bašagić" i voditelj kurikularne reforme u Kantonu Sarajevu, mišljenja je da ponuđeni program nije u prevelikoj mjeri odstupio od standardne prakse u učionici te da u školama nema posebne preporuke za korištenje TV-materijala u nastavi.

"Nedostatak ovakvih emisija je interakcija, što je nažalost čest slučaj i u postojećoj bh. nastavnoj praksi, i inovativnost, što je, opet, osobina i velikog broja učionica, a i televizija, pored drugih dostupnih medijskih kanala, čini se okoštalom za preuzimanje nastave na daljinu. Ono što se moglo uraditi jeste da emitirani televizijski sadržaj bude samo povod za rad u online učionicama, dio većeg sistema kojeg bi osmislila i vodila nadležna obrazovna tijela. Nažalost, mi toga trenutno nemamo. Čak i da su televizijske emisije na BHRT-u i RTRS-u gledane, nemamo nikakvu povratnu informaciju koliko su djeca naučila gledajući. Ne znamo čak ni da li ih djeca, ako nisu vezana nekom obavezom, uopće (od)gledaju", ističe Ibrahimović.

Iskustva i reakcije nastavnika

Podijeljenja su i mišljenja samih nastavnika. Profesorica matematike Dženeta Ajanić učestvovala je u snimanju jedne emisije za BHRT, pripremajući zadatke za eskternu maturu. Na ovaj način, naglašava, željela je dati podršku njihovoj ideji i brzoj reakciji koja je izostala s nekih drugih nivoa. "Svjesna sam da je realizacija ove emisije, koja svakodnevno ide u programu (za matematiku i prirodne nauke) projekat nastao 'preko noći' i samim tim ima svojih nedostataka. No, ono što bi kao pozitivno moglo izaći iz ove krize je nastavak obrazovnog programa na televiziji, ali naravno uz mnogo više pripreme i uključivanja struke. Naglašavam da bi takve emisije morale biti što kreativnije, te ponuditi djeci ono što nemaju u redovnoj nastavi."

Screenshot/RTRS

Profesorici Ajanić inovativni pristupi u redovnoj nastavi nisu novina, matematiku nastoji učiniti razumljivom, a učenike motivirati zadacima istraživačkog karaktera. Pandemijsku krizu je "iskoristila" kako bi s učenicima u online nastavi istražila primjenu eksponencijalne funkcije: "U ovoj situaciji pandemije, moji učenici su izabrali zemlju, istražili podatke, modelirali podatke eksponencijalnom funkcijom, predvidjeli na osnovu te funkcije broj zaraženih na kraju mjeseca, istražili mjere prevencije koje je ta zemlja donijela i zaključili da li se pokazuju kao efikasne." Mišljenja je da će online nastava u konačnici donijeti pozitivne promjene i nastavnike osloboditi straha od tehnologije.

Sličan stav dijeli i profesor maternjeg jezika i književnosti iz Brčkog Ernad Osmić, koji je i prije prinudnog prelaska u online nastavu, koristio različite medije i pristupe, a sada ih preko svog YouTube kanala učinio dostupnim i drugim kolegama: "Ja sam prethodnih godina počeo s izradom digitalnog sadržaja kako bih nastavu djeci učinio bližom. Koristeći medij YouTubea kako im forma u kojoj prezentiram sadržaj ne bi bila isuviše strana, uspio sam mnoge zainteresirati makar da nakratko čuju o nečemu što im nikada ne bi došlo u žižu pažnje. Vidim da se sada moje nastojanje pomalo isplatilo, s obzirom na to da sad svi moramo pronaći te adekvatne forme za naše predmete. Oduševljen sam šta druge kolege uspijevaju putem ovakve nastave ostvariti, te se nadam da ću i ja doseći taj njihov nivo inovativnosti."

Screenshot/BHRT

Program koji realiziraju javni servisi također smatra odličnim te za kolege koje ga pripremaju ima samo riječi pohvale: "Mislim da će ovo biti jedna dobra lekcija za sve nas u smislu uočavanja prioriteta u korištenju medija u svrhe za opće društveno dobro."

No, i pored svih izazova koji proizlaze iz online nastave, nastavnici i roditelji se opravdano pitaju i koliko ovakav vid nastave, sa svim dodatnim sadržajima i restrikcijama kretanja van kuće, opterećuje sve učesnike procesa na emotivnom, psihičkom i fizičkom nivou. Nastavnica maternjeg jezika i književnosti Đenana Herco-Muhić, iako TV i online nastavu smatra pozitivnom praksom, upravo postavlja pitanje o tome: "Moramo se zapitati koliko vremena djeca provode za elektronskim medijima. Da li ih pored redovnih pet ili šest časova koji traju 45 minuta, uz zadaću poslije nastave, trebamo opteretiti i dodatnim sadržajima?"

Pored brojnih primjedbi roditelja i njihovog dodatnog angažmana u nastavi, mama dvojice osnovaca iz Sarajeva zadovoljna je online nastavom. Preko instalirane aplikacije na svom uređaju prati aktivnosti djece na nastavi. Nastavnici su, prema njenom iskustvu, i više nego aktivni, a djeca su novonastale okolnosti prihvatila odgovorno kao da se nastava izvodi u stvarnoj školskoj učionici.

Screenshot/RTRS

"Kako moja djeca pohađaju online nastavu, putem Google classroom platforme, u tako reći realnom vremenu po redovnom rasporedu, nisu u mogućnosti pratiti sadržaj na TV-u. Nekoliko puta sam ih uputila na praćenje TV-nastave, ali nisu bili baš zadovoljni. Stariji sin, učenik 7. razreda, rekao je da je čas geografije bio zanimljiv, ali da se ne tiče onoga što on trenutno uči."

Učiniti obrazovni program prioritetom javnih servisa

Svjesni da je projekat TV-nastave nastao kao reakcija na trenutnu krizu, iz BHRT-a napominju da su dosadašnje povratne informacije dobijene od struke i roditelja pozitivne i motivirajuće za njihov daljnji rad. Zadaća javnih servisa je, kako naglašava programska urednica Šehić, između ostalog i ozbiljan pristup obrazovnom programu: "Cilj BHRT nije da bude najgledaniji nego najbolji i da ispunjava sve svoje obaveze. Istovremeno, treba znati da je za svaki projekt potreban budžet, pa još jednom ističemo koliko je nestabilan način finansiranja javnog servisa greška države koja nije napravila ambijent u kojem se te zadaće mogu izvršavati. Ipak, BHRT će nastaviti u okviru svojih mogućnosti ispunjavati svoju misiju."

Aktuelne teme

Autor:

Jasna Kovo

Foto credits:

BHRT

Vezani članak:

Kada se škola preseli na internet

Od malih nogu CENTRALNI:

Selma Selman, bh. umjetnica romskog porijekla koja živi i radi na relaciji između Evrope i Amerike, trenutno boravi u porodičnoj kući u Bihaću.

Studij slikarstva završila je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, nakon čega je bila dio Roma Graduation Programa u Budimpešti gdje je učila engleski jezik, sociologiju i antropologiju. Studije je nastavila na američkom Syracuse univerzitetu u New Yorku gdje je 2018. godine diplomirala likovnu umjetnost i performans. Za Selman ne postoje granice u umjetnosti i bavi se slikanjem, crtanjem, umjetničkim video instalacijama, ali i performans umjetnošću koja najviše odgovara njenom karakteru i za koju kaže da je, koliko god bila intimna, individualno-politička i da postaje univerzalna. U intervjuu za Diskriminacija.ba, umjetnica iz izolacije govorila je o umjetnosti, obrazovanju i diskriminaciji manjinskih grupa u BiH za vrijeme pandemije koronavirusa.

U vanrednoj situaciji kojoj svjedočimo, brojne umjetničke inicijative i institucije širom svijeta učinile su dostupnim na internetu svoje arhive, a umjetnici i umjetnice, također, na ovaj način objavljuju svoje radove. I Vi ste se priključili ovom trendu, možete li objasniti na koji način i putem kojih kanala?

Ja sam i već prije bila jako aktivna na socijalnim mrežama. Nikad prije nisam koristila Instagram kao mjesto gdje bih samo radila promociju svoje umjetnosti i sebe već sam to iskoristila kao platformu za umjetnost. Recimo Instagram storyje koristim kao svoju virtuelnu izložbu i to radim svaki dan. Na taj način gradim i svoju publiku i vizibilitet. Super je što imamo jako puno drugih dostupnih aplikacija kao što je Zoom. To je sada in, to danas svako koristi i možemo imati odlične sastanke, 50 ljudi može biti na Zoomu, što je super.

Foto: Robert Gabris

Već par dana radim na jednom projektu koji se zove Online protest i tu će grupa mojih prijatelja, zajedno sa mnom, stalno objavljivati postove na Facebooku, Instagramu, Twitteru, raznim socijalnim mrežama, o protestu danas. Zato što je ova situacija jako loše utjecala na umjetnost. Recimo vlada ukida novac za kulturu, kadgod se desi ovakva kriza prvo se oduzmu novci od kulture i onda sve ostalo. Tako da mi u BiH nemamo nikakav budžet za umjetnost. Nemamo nikakav budžet za kulturu, a kako ćemo preživjeti danas bez kulture. Svi ovi protesti će se baviti tom nekom egzistencijom, živjeti u savremenom svijetu, a opet nesavremenom jer kod nas ljudi nisu navikli na kvalitet kulture. Kultura nam ustvari čini život, a život čini kulturu. Radim i performanse online. Dobila sam nekoliko poziva da uradim performans online i to bude plaćeno, što je dobro, ali čitava situacija je poremetila planove, ne samo meni, svima. Jako puno mojih izložbi je otkazano ili pomjereno za čak sljedeću godinu. Trebala sam imati veliku samostalnu izložbu u Sarajevu. To je sve sada pomjereno, za ko zna kad. Sve to naravno utiče na moj finansijski život. Ja sam umjetnica koja živi i radi od svog rada, ali pošto sam sama naučila kako da radim grafički dizajn ili kako da predajem - to je jedan način moje egzistencije. Predajem nekad engleski, umjetnost, slikanje, crtanje, šta god mogu. Moramo se sami snalaziti.

Vjerujete li da umjetnost može olakšati građanima i građankama trenutnu situaciju u kojoj se nalaze?

To je ono što nam je sada preostalo. Možemo pratiti dnevnike i vijesti, ali to je sve politička ekonomija. Sve je to ono što nam ustvari stvara stres. Sa kulturom, sa umjetnošću, sa tom nekom promišljenom umjetnošću mi ustvari gradimo svoje znanje i uživamo u tome. Dobijaš neke informacije koje nikad prije nisi mogao da dobiješ. Kreativnost je jako bitna, pogotovo u ovakvim situacijama. Ako pogledaš neki dobar film, to je isto umjetnost, kultura. Ili da pogledaš neki dobar umjetnički spot, pročitaš knjigu, slikaš, crtaš. Sve je to neophodno danas, pogotovo djeci.

Foto: Robert Gabris

Putem Youtubea ste uputili poruku o važnosti solidarnosti u ovim trenucima. Mislite li da se ta solidarnost realizuje u stvarnosti? Da li je jednaka prema svima, odnosno da li i manjinske zajednice uživaju solidarnost svojih sugrađana?

Mislim da su nam solidarnost i poštovanje sada neophodni, pogotovo u ovakvim uslovima zbog ove krize. Što se tiče manjinske situacije, u ovom slučaju Roma, mislim da je romska populacija i prije ove krize bila u jako lošem stanju. Diskriminacija je postojala i prije ove katastrofe, a postojaće i poslije. Zato stalno tvrdim i kažem da je solidarnost jako bitna stvar jer nije važno ko je kakve boje i nacionalnosti, važno je da svima dajemo iste mogućnosti. Nismo svi u istim cipelama, svi smo u različitim zato što su neki ljudi dovoljno imućni i bijeli, a neki nemaju zdravstveno osiguranje, ni krov nad glavom. Neki nemaju vodu gdje da operu ruku. Tako da smo svi različiti, ali smo u nekom smislu, svi zatečeni sa ovom krizom i naravno da ona utiče na sve nas loše, a za neke jako lose - mnogo više nego na ostale. U ovom slučaju govorim o romskoj populaciji u BiH i na Balkanu. Jako puno diskriminacije je sada počelo, recimo u Bugarskoj je zaražena jedna grupa Roma i Bugari kažu da je sva krivica prenošenja virusa, romska. Da su Romi krivi što se taj virus proširio u Bugarskoj, što je ustvari čisti vid diskriminacije u takvoj evropskoj zemlji, a u Bugarskoj živi oko milion Roma.

Prikupljali ste donacije za Vaš projekat "Marš u školu" putem kojeg želite povećati broj romske djece u školama u Bihaću. Da li ste dosad primijetili kako se uvođenje online nastave odrazilo na pravo romske djece na obrazovanje?

Moj projekat "Marš u školu" je dodijelio tri laptopa najugroženijim i najboljim studentima, tako da je jedna grupa obezbijeđena. Naravno da postoje problemi sa internetom i nedostatkom opreme, ali 70 posto djece ima opremu i ima internet kući tako da je to sada sasvim ok. Što se tiče projekta "Marš u školu", mislim da je jako dobro reagovao na djecu i na njihove roditelje i na čitavu zajednicu, jer od 15 posto koliko je ukupno romske djece išlo u osnovnu školu i završavalo osnovnu školu u zadnjih 20 godina, sada je dostiglo razinu od 95 posto. To se nikada nije desilo u BiH, u zadnjih 20 godina. Isključivo govorim o osnovnoj školi, a ne o srednjoj školi.

Projekat, kao što je moj, ne postoji u Evropi jer ne postoje stipendije za djecu u osnovnoj školi. Stipendije se daju za srednju školu i fakultet. Jako puno nevladinih organizacija, institucija, nekih evropskih projekata su zato odbili moj projekat koji nije mogao da bude finansiran zato što nikada nisu razmišljali o tome da je osnovno obrazovanje temelj svakog obrazovanja. Ono što ja radim sa ovim projektom jeste da se daju stipendije isključivo romskim djevojčicama, i to onim najboljim. Onda se prati njhovo obrazovanje dok god ne završe devetogodišnju školu i kasnije im pomažemo da upišu srednju školu i fakultet. Pomažemo im da nađu stipendije za master, ako neko hoće, ili za posao. Za sada deset djevojčica dobija stipendije i dva dječaka, a 42 djece dobija sendviče u školama. To je bilo prije ove krize. Trenutno imamo dvije djevojčice u srednjim školama. Otkako sam ja završila srednju školu, a to je bilo 2010. godine, nismo imali više djevojčica u srednjoj školi. Sada je jedna prvi razred srednje umjetničke škole, a druga je četvrti razred ekonomske i ona će sljedeće godine upisati fakultet. Tako da je i to veliki progres. Imamo i nekoliko dječaka koji su u srednjoj školi, što je super.

Kako izolacija utječe na Vašu kreativnost i stvaralaštvo, i na čemu još trenutno radite?

Ja sam mjesec dana u izolaciji i iskreno nije mi ovo strano okruženje. Ja sam navikla da budem izolovana od društva, da mogu da se fokusiram na svoj rad. Ono što mi fali jeste susret, socijalna aktivnost s ljudima, recimo da mogu da odem da popijem s nekim kafu, da mogu da obiđem djecu da vidim šta rade, da odem u galeriju, muzej. Sad imamo dostupne online muzeje i svašta nešto, ali bi mi bilo super da to mogu da iskusim pogotovo sad jer sam u BiH, a nisam imala priliku da odem u Banjaluku da posjetim novu izložbu u Muzeju savremene (umjetnosti) u Republici Srpskoj. To je ono što mi fali, ali s druge strane, sam jako kreativna. Ja sam i prije ovoga bila kreativna. Tako da to ne utiče na moju kreativnost. Samo ne mogu ići u Berlin, Amsterdam, gdje sam trebala ići. Trebala sam imati samostalnu izložbu u Parizu, Berlinu, Skoplju, Beogradu, Luksemburgu. Sve je to sada otkazano. Koliko god je meni super tu kući sa roditeljima i sa porodicom, jednostavno mi nedostaje moj umjetnički svijet.

Projekat "Marš u školu" možete podržati direktno putem stranice GoFoundMe ili putem e-mail adrese: selmaselman91@gmail.com i Facebook profila ove mlade umjetnice.

Aktuelne teme

Autor:

Nejra Hasečić

Foto credits:

Selma Selman/Privatna arhiva

Vezani članak:

Me postojisarav – samostalna izložba Selme Selman

Od malih nogu CENTRALNI:

Nasilje u porodici: Šta kada nema sigurne kuće u blizini?

Lidija i Dunja: Djevojke neobičnih zanimanja

Kada postoji volja organizatora znakovni jezik može zaživjeti na javnim događajima

(S)lijepa od rođenja: Humorom i vlastitim primjerom protiv predrasuda

Kako izvještavati o samoubistvima: Manje je više

Izvještavanje o migrantskoj i izbjegličkoj krizi u BiH: insinuacije, rasizam i ksenofobija

Kako je došlo do gašenja portala Antimigrant?

Mediji o LGBTIQ temama: Šta LGBTIQ zajednica misli o izvještavanju bh. medija

Novinari kao borci za ljudska prava

Amila Terzimehić: Bilo koja vrsta različitosti nije prepreka u teatru

Ljudski o ljudima u pokretu: Vratite im dostojanstvo

Odlasci kao zemljotresi

Maloljetnici i humanitarni medijski sadržaji: Kako sačuvati dostojanstvo djeteta

Koliko znamo o zemljama iz kojih dolaze ljudi u pokretu?

Ispred zida Evrope – LGBTI migranti i migrantkinje na putu do slobode

Izvještavanje o koronavirusu: Potrebno prilagođavati televizijski sadržaj osobama s oštećenjem sluha

Kada se škola preseli na internet

Nasilje nad ženama u vrijeme pandemije: Sigurne kuće ponovo prepuštene same sebi

Školski časovi na javnim servisima

Selma Selman: Navikla sam da budem izolovana od društva