“Zbog problema sa ovisnicima građani sele iz ulice Omera Stupca” i “Otkako je otvoreno Savjetovalište za narkomane manje je kriminala” naslovi su novinskih članka zalijepljenih na ulaznim vratima Odsjek za supstitucijsku terapiju Zavoda za liječenje ovisnosti Kantona Sarajevo i prvo je što oko 400 pacijenata, bivših ovisnika o heroinu, vide kada dođu na terapiju u tu ustanovu. Novinski članci nisu tu bez razloga. Upozoravaju pacijente da već 17 godina, otkako je počeo sa radom taj odsjek, tinja nezadovoljstvo lokalnog stanovništva.

Opioidna supstituciona terapija (OST) predstavlja metodu prvog izbora u liječenju heroinskih ovisnika i tom terapijom se obuhvata više od 60 posto osoba koje zatraže tretman. Terapija uključuje svakodnevnu primjenu lijeka u zaštićenom obliku pod kontrolom zdravstvenih radnika. Za potrebe terapije u upotrebi su metadon, buprenorfin i Suboxon, lijekovi koji djeluju na prirodne opijatske receptore u mozgu čime neutraliziraju žudnju za drogom. U Bosni i Hercegovni ta je metoda prvi put uvedena 1989. godine, a od 2002. godine primjenjuje se u Zavodu za liječenje bolesti ovisnosti KS kada je formiran Odsjek za programe opioidne supstitucijske terapije.

Trenutno se u Kantonu Sarajevo oko 400 bivših ovisnika liječi na Odsjeku za programe opioidne suspstitucione terapije Zavoda za liječenje ovisnosti KS. Neki od njih terapiju primaju svakodnevno dok jedan broj stabilnih pacijenata po terapiju dolazi dva do tri puta sedmično. Taj odsjek je jedini koji je izdvojen van sjedišta Zavoda i nalazi se u ulici Omera Stupca u Općini Centar dok je Zavod smješten na lokalitetu Jagomira u Sarajevu. Dnevno više od 200 pacijenata posjeti taj Odsjek, u javnosti poznatiji kao metadonski centar.

Od osnivanja Odsjeka traju i problemi sa lokalnim stanovništvom. Skoro 17 godina lokalno stanovništvo traži izmještanje tog Odsjeka sa njegove trenutne lokacije. Svakih nekoliko godina pitanje izmještanja metadonskog centra postane aktuelno u medijima i javnosti. Početkom oktobra ove godine, devet dana prije početka zvanične predizborne kampanje, iz Općine Centar, na čijoj teritoriji je smješten Odsjek za OST, na zahtjev građana traženo je izmještanje centra.

“I Općina Centar je stanovišta da jedan ovakav zavod ne može i ne smije biti smješten u urbanoj sredini, te stoga ponovo upućujemo apel predstavnicima Ministarstva zdravstva KS, u čijoj nadležnosti se nalazi navedena ustanova, da se iznađe adekvatan prostor za dislociranje zavoda”, naveo je tada načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić i kandidat na općinskim izborima za novi mandat načelnika.

I mediji su bavili tim pitanjem svaki put kada su građani zahtijevali izmještanje tzv. metadonskog centra uglavnom prenoseći izjave i zahtjeve građana. Ubrzo nakon tekstova sa stavovima građana objavljivan bi bio novi tekst, uglavnom reakcije uprave Zavoda. Najbolji primjer kako su mediji izvještavali o toj temi jesu tekstovi Dnevnog avaza, zalijepljeni na ulaznim vratima Odsjeka.

Tekst pod naslovom “Mještani traže izmještanje Savjetovališta za bolesti ovisnosti: Zbog problema sa ovisnicima građani sele iz ulice Omera Stupca” objavljen je krajem septembra 2018. godine. U tekstu su navedeni zahtjevi građana za izmještanjem Zavoda i problem sa kojima se susreću stanovnici te ulice. Između ostalog u tekstu je navedeno da “roditelji strahuju djecu pustiti vani da se igraju” a novinari dalje zaključuju “koliko je situacija ozbiljna potvrdila nam je i jedna stanarka koja je nam je kazala da su pojedine njene komšije odselile iz ove ulice upravo zbog problema koji su imali s ovisnicima koji tu dolaze”. Izjava “jedne stanarke” iskorištena je i za naslov teksta. U tekstu se dalje navodi da je kontaktirana Općina Centar te je objavljen odgovor Ministarstva zdravstva dostavljen Općini Centar. U tekstu nije navedeno da li je kontaktiran Zavod za liječenje ovisnosti KS niti da li je razgovarano sa pacijentima koji dolaze na liječenje.

Drugi tekst pod naslovom “Iz Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti protiv peticije mještana: Otkako je otvoreno savjetovalište za narkomane manje je kriminala” objavljen je tri dana kasnije i reakcija je direktorice Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti KS. U tekstu se navodi da iz Zavoda izražavaju protest prema peticiji građana ove MZ “koji ne biraju sredstva za afirmiranje stigmatizacije i diskriminacije mentalno oboljelih osoba” te se navodi “ da su građani ove MZ protestirali čak prvog dana nakon otvaranja Savjetovališta s programom metadonske terapije” te da se nikada nisu zvanično obratili Zavodu.

Iste godine mediji su izvještavali o toj temi uglavnom navodeći stavove građana iz peticije i navode iz reakcije direktorice Zavoda. Javnost nije imala priliku pročitati konkretna lična iskustva građana a ni pacijenata koji se tu liječe. Neposredno pred lokalne izbore ove godine ponovo je u medijima aktualizirano isto pitanje. Nakon što je Općina Centar objavila novi zahtjev za izmještanjem Zavoda, devet web portala sa sjedištem u Sarajevu, uključujući jednu od najvećih novinskih agencija i web portal državnog javnog servisa, prenijelo je tu vijest. Tekst saopštenja Općine Centar u kojem tadašnji načelnik i ujedno i kandidat za načelnika na lokalnim izborima (koji u međuvremenu nije osvojio novi mandat) navodi kako podržava zahtjeve građana za izmještanjem i nudi pomoć da se Zavod izmjesti, mediji su prenijeli skoro bez ikakvih korekcija i dodatnih informacija.

Direktorica Zavoda za liječenje ovisnosti KS Nermana Mehić Basara u odgovoru na naš upit navela je da nije u mogućnoti dati izjavu zbog zdravstvenih problema ali i da tema može pričekati jer je stari problem koji se svake godine aktuelizira.

“U javnosti se stvara neistinita i nepotrebna slika sukoba između MZ Crni Vrh i Zavoda što ne ide u prilog nikome a pogotovo ne našim pacijentima, građanima ovog grada, kojih sa područja Općine Centar ima oko 100”, navela je Mehić Basara.

U izvještajima o radu te ustanove svake godine se navodi problem preopterećenosti Odsjeka za supstitucijsku terapiju i traži otvaranje novih punktova u gradu gdje bi pacijenti mogli primati terapiju. Trenutno je oko 400 pacijenta sa područja čitavog Kantona koji primaju opioidno supstitucijsku terapiju u Zavodu iako je prostor metadonskog centra predviđen za oko 100 pacijenata.

Predsjednik Savjeta mjesne zajednice Crni vrh – Gorica, Darko Kalaš, kaže da do zajedničkog rješenja problema teško da će doći jer građani nisu za smanjenje pacijenata već potpuno izmještanje Zavoda iz ulice Omera Stupca. Kalaš dodaje da je za građane jedino prihvatljivo rješenje koje je dogovoreno u decembru prošle godine na sastanku u Ministarstvu zdravlja Kantona Sarajevo.

“A to je da je Dom zdravlja KS ponudio dvije lokacije u bivšem Domu zdravlja Kumrovec i Saraj polje gdje bi bio izmješten ovaj centar. Nije došlo do realizovanja tog zaključka, pala je vlada, došla nova vlada i od ovog nije bilo ništa. Onda je u martu došla pandemija i mi nismo insistirali na tome ali kako se ovo odužilo sa pandemijom mi smo odlučili poslati jedno pismo da podsjetimo novu vladu, premijera i novog ministra zdravstva na ovaj dogovor i tražili da se pokrene realizacija ovog zaključka. Sad ova vlada više nije sigurna, sprema se njena smjena, nema ministra zdravstva, v.d. je neki sad, […] pandemija ne jenjava, a ovaj problem tinja”, kaže Kalaš.

Problemi sa lokalnim stanovništvom nisu bez uticaja i na pacijente Zavoda. Sa nekoliko njih posjetili smo Zavod na dane kada primaju terapije. Nisu željeli da otkrijemo njihov identitet jer smatraju da su već dovoljno stigmatizovani u društvu. Kao i lokalnom stanovnišvu, i pacijentima je najveći problem lokacija Zavoda.

“Razumijem da se ti ljudi boje, dovoljno je samo da prođe evo recimo 500 nepoznatih ljudi svaki dan kroz ulicu, jer to su ljudi o kojima se priča samo sve najgore i nažalost dobar dio njih i jeste radio te stvari o kojima se priča ali ne znam da je iko od njih to radio kod centra. Svi smo mi svjesni da je to jedino mjesto na kojem se nama nudi pomoć i ako to tu zajebemo, ne samo sebe, već sve nas je doveo u problem. Ono što sam ja vidio gore je da ljudi što prije idu da dođu da bi što prije dobili terapiju a kad dobiju terapiju niko nije željan problema”, kaže jedan od pacijenata Zavoda.

Ovaj problem posebno je došao do izražaja tokom pandemije koronavirusa kada javni prevoz nije radio. Mjesto prebivališta nekih pacijenata od Zavoda je udaljeno i više od 20 kilometara, većina njih je nezaposlena i teškog socio-ekonomskog statusa.

“Živimo od sadake”, kažu jer većina njih nema posao, žive sa roditeljima ili rade na dnevnicu opet kada ih neko od rodbine ili prijatelja pozove.

“Kada sam počeo liječenje ukućani su mi bili jedina podrška dok velikom dijelu društva nisam ni rekao da idem na liječenje jer čim spomeneš liječenje i ovisnost jest jednako narkomanija, drogeraš, narkoman. Gubiš drugove i osobe koje ti mogu pružiti priliku za posao, ostaju ti jedino ljudi koji ti mogu pružiti priliku zarade al' na ilegalan način. Jako je tu teško isplivati jer te sa svih strana guraju nizbrdo a na jako malo mjesto dobiješ pozitivan impuls bilo kakav”, kaže jedan od pacijenta Zavoda sa kojim smo razgovorali.

Pacijenti koji se liječe u metadonskom centru smatraju da bi omogućavanje stabilnim pacijentima uzimanje terapije u lokalnoj ambulatni ili domu zdravlja riješilo probleme i lokalnog stanovništva ali i probleme pacijenata koji ne žive samo u centru Sarajeva već širom Kantona.

“Kako doći do toga da je neko normalan i da je resocijaliziran ako nema tih centara jer niko drugi neće da uprlja ruke da pokuša pomoći, čak šta više, bježe od tebe jer neće ljudi da budu viđeni u tvom društvu. Samim tim otvaranjem u svakoj općini u ambulanti ili domu zdravlja bi se razbilo da svi mi idemo na jedno mjesto. Ali mislim da bi to značilo puno više da se upoznaju ljudi i da se skine stigma sa ljudi koji su stvarno u problemu. Ima njih jako puno koji to gledaju kao bolest i nastoje da se izliječe”, kaže jedan od pacijenata sa kojim smo razgovarali.

Da organizacija liječenja u lokalnim ambulantama ili domovima zdravlja nije nemoguća pokazuje primjer Zavoda za liječenje ovisnosti Zeničko-dobojskog kantona. Već 15 godina ovaj Zavod jedina je ustanova u BiH koja je načinila decentralizaciju u distribuciji supstitucione terapije i jedina je ustanova koja omogućava pacijentu da u svojoj općini ima medicinsku uslugu ove vrste. Pregledi pacijenata, testiranja i podjela supstitucione terapije, osim u Zenici gdje je sjedište Zavoda, obavlja se u osam ambulanti, što praktično čini devet punktova za podjelu supstitucione terapije. Metadonske ambulante rade u Zenici, Visokom, Brezi, Kaknju, Varešu, Doboj-Jugu, Tešnju i Maglaju.

Pomoćnik direktora za kvalitet i usluge Zavoda za liječenje ovisnosti ZDK Mirnes Telalović kaže da su u samom početku razvoja Zavoda prepoznali problem koji je ukazivao da ovisnici o psihoaktivnim supstancama, zbog njihovog nepovoljnog ekonomsko-socijalnog ali i zdravstvenog stanja realno neće moći svakodnevno dolaziti u jednu centralnu ambulantu zbog većeg broja općina i prostranosti Kantona.

“U saradnji sa lokalnim domovima zdravlja organizovali smo rad i prisustvo Stručnog tima Zavoda u svim općinama Kantona u kojima postoji ovisnik koji iskaže želju da se liječi i traži stručnu podršku Zavoda. Stručni tim čine ljekar specijalista, diplomirani socijalni radnik, diplomirani psiholog i medicinski tehničar. Na ovaj način svake sedmice (utorkom i četvrtkom) Stručni tim Zavoda prisutan je u svim općinama kantona u cilju pružanja podrške pacijentu u njegovom liječenju. Pored ovog tretmana 'na terenu' pružamo podršku i u provođenju izrečenih mjera obaveznog liječenja, rad sa porodicama, provođenju individualne i grupne socioterapije a obavezan je i rad sa porodicama osoba koje se liječe”, kaže Telalović.

Problema sa lokalnim stanovništvom nije bilo, kaže Telalović, objašnjavajući da jako puno rade na edukaciji i prevenciji.

“Uradili smo to na način da je menadžment Zavoda na samom početku nadležnim organima i predstavnicima lokalnih vlasti, direktorima zdravstvenih i socijalnih ustanova izložio svoj model, njegov značaj i prednosti za pacijente/ovisnike koji se žele liječiti ali i interes za samu lokalnu zajednicu. Odjeljenje za prevencije osmišljava i realizuje preventivne programe koji promovišu zdrave stilove života, važnost liječenja kod ljudi koji imaju problema sa ovisnosti. Prisutni smo u osnovnim, srednjim školama i fakultetima, vjerskim institucijama i roditeljima kroz školska vijeća roditelja. I na ovaj način lokalne zajednice su upoznate sa prednostima ovakvih programa. Zaista u proteklih 15 godina koliko radimo ovaj model nismo imali niti jedan negativan slučaj, naprotiv imali smo samo pozitivne reakcije. Saradnja je korektna, profesionalna, kako sa lokalnim policijskim organima, načelnicima općina tako i drugim relevantnim institucijama. Rekao bih da imamo svakodnevno otvorene linije za razgovore, rješavanje problema i unapređenje sistema”, kaže Telalović.

Odgovor na pitanje ako “zenički model” tako dobro funkcioniše zašto se ne primijeni i u sarajevskom Zavodu može se naći u izvještajima o radu Zavoda za liječenje ovisnosti KS.

Iz Zavoda za liječenje ovisnosti KS već godinama upozoravaju nadležne institucije da je neophodan decentralizirani model primjene opijatske supstitucione terapije. Ne samo zbog rasterećenja postojećeg objekta, već i zbog poštivanja prava pacijenata/korisnika na uslugu najbliže mjestu stanovanja, a što je u skladu s konceptom “Mentalnog zdravlja u zajednici” koji se u Bosni i Hercegovini provodi od završetka rata, 1996. godine, kao posljedica ozbiljne i zahtjevne reforme sistema zaštite mentalnog zdravlja stanovništva kroz pružanje usluga u zajednici.

Iako su Stručno Vijeće i menadžment Zavoda, mnogo puta pokretali inicijative kod nadležnih institucija za rasterećenje odsjeka za OST, u smislu otvaranja dodatnih punktova u gradu, osim deklarativne, druga podrška je izostala.

Tekst autorice Azre Omerović originalno je objavljen na portalu Media.ba.

Društvene mreže doprinijele su tome da se nasilje normalizuje ali i da mladi postanu imuni na njega barem kada se dešava nekom drugom, kažu stručnjaci u oblasti obrazovanja mladih. Ukoliko mlade ljude pitate zašto su snimali nasilje umjesto da ga prijave, a zatim taj snimak objavili na društvenim mrežama, reći će da nisu mislili da rade nešto što može nekome smetati. Jednostavno im niko nije rekao da to nije u redu i kako bi trebalo da se postave u toj situaciji.

„U našoj školi se do sada nisu organizovala bilo kakva predavanja ili radionice na temu radikalizacije i ekstremizma. Kada bi jednog srednjoškolca pitali za značenje, mislim da 9 od 10 njih ne bi apsolutno imalo predstavu o čemu se tu radi. Kao da se bojimo da ćemo prevencijom prizvati problem, pa je zbog toga samim tim i ne praktikujemo. Vršnjačko nasilje svakako postoji, premalo se o tome priča i reaguje. Žrtve nasilja se povlače, zatvaraju u sebe. U manjim količinama bilo je priče o različitostima kada je u pitanju pripadnost po nacionalnosti i religiji“,

Ovako jedna srednjoškolka u Republici Srpskoj opisuje tretiranje teme radikalizacije i nasilnog ekstremizma u nastavnim planovima i programima. Kako nam je više njih reklo, tokom nastave jako malo ili nikako ne uče o različitostima, toleranciji niti prevenciji nasilja, dok su značenje termina radikalizacije i ekstremizma morali potražiti na internetu.

„Ako želite da kao srednjoškolac saznate nešto više o tome moraćete sami da se angažujete i istražite. Nekada se čak zapitam čemu psiholog i pedagog u školi jer u njima i ne vidim neku podršku niti bih se osjećala ugodno da im se obratim i pričam o problemima. Mislim da to zapravo i proizilazi iz toga što komunikacije s njima gotovo pa i nema. Njih, iz dosadašnjeg iskustva, povezujem sa kaznom“, govori nam šesnaestogodišnjakinja iz Prijedora koja je zbog svojih stavova nerijetko meta vršnjačkog nasilja i šikaniranja. To se desilo i kada je reagovala na homofobne ispade svojih vršnjaka ali i profesora.

„Svoje stavove sam dugo vremena odlagala izložiti, a nakon što sam rekla da podržavam LGBTIQ osobe uslijedile su teške riječi, nazivali su ih bolesnicima, psovali majku i oca....Tipični komentari primitivnog čovjeka. Često između učenika kruži i priča o migrantima. Za svaku riječ razumijevanja, podrške i sažaljenja nad tim ljudima dobila sam oštre komentare kritike i osude“, kaže ona.

Ne dopada joj se generalizacija ranjivih grupa ali ni mladih. Često sluša različite etikete koje im se dodaju. To je ljuti jer se ne pronalazi u njima.

„Moglo bi se reći da je etiketiranje mladih slično situaciji sa migranitima. To je za naše podneblje, nažalost, postalo i normalno. Neko uradi nešto loše, ta priča poprima toliku pažnju i podiže se do nebesa, dok onaj koji čini nešto dobro ostaje pozadi u prašini. Ta prašina se nažalost sporo, a ponekad nikako ne spusti i ne smiri“, ističe ova djevojka.

Kaže kako odrasta u maloj, patrijahalnoj sredini. Ne osjeća se slobodno čak ni u svojoj porodici. Prinuđena je da krije svoje stavove.

„Roditeljima ne smijem reći da podržavam LGBTIQ zajednicu, majicu Povorke ponosa čuvam u ormaru zajedno sa svojom čežnjom za drušvom otvorenih vidika, ljudi punih razumijevanja i raširenih ruku spremnih da grle sve različitosti. Ponekad bude jako teško držati jezik za zubima, suzdržavati se i teškom mukom prikrivam sve ono što stvarno jesam. Opet, sve to moraš da ne osramotiš roditelje, da te ljudi ne bi čudno gledali ili nekim slučajem te neko dočekao u mraku dok šetaš ulicom. Ako ikada odlučim napustiti ovu državu, biti će to bijeg od primitivizma“, kaže ona.

Slična situacija je i u Banjaluci. Nekoliko srednjoškolaca sa kojima smo razgovarali kažu da se o toleranciji, različitosti i nasilju tokom nastave uopšte ne govori. Za pojmove radikalizacije i esktremizma nikada nisu ni čuli. Jedan od učenika završnog razreda škole u Banjaluci kaže da nasilje proživljava i od vršnjaka i od profesora.

„Javno podržavam jednu aktivističku grupu prema kojoj vladaju brojne predrasude, pa su ljudi te predrasude sada usmjerili i na mene. Čak idu do te mjere da mi pojedini profesori ne dopuštaju bilo šta da kažem na času. Kada pitaju cijeli razred šta misle o nekom problemu, ukoliko se javim odmah mi kažu da ne žele da čuju moje mišljenje. To je vrlo frustrirajuće, osjećam se odbačeno“, kaže nam on.

Sa vršnjačkim nasiljem godinama se bori i 18-godišnja Danica Novaković, učenica završnog razreda Gimnazije u Banjaluci. Nekada je jako teško pričala o ovoj temi ali se sada dovoljno osnažila da javno prenese svoja iskustva. Kako kaže, tek nakon našeg razgovora prepoznala je radikalizam i ekstremizam u ponašanju svojih vršnjaka, iako ih niko do sada nije tako nazvao.

„Niko sa nama ne priča o toleranciji. Niko se ne osvrne na to da bi trebalo nas djecu da podsjeti na to da smo svi jednaki, da trebamo da pomognemo nekome bez obzira na boju kože, bez obzira na to da li je taj neko druge religije ili je potekao iz druge sredine. Jer smo svi mi zapravo samo ljudi", govori nam Danica.

Kada govorimo o potencijalnim predrasudama koje odrasli imaju prema mladima, pa ih označavaju kao pasivne, neobuzdane i nasilne, Danica nerado priznaje da to zaista jeste tako.

„Nažalost, mladi stvarno jesu onakvi kako ih se etiketira. Ja bih voljela reći da je u pitanju generalizacija i da se sudi prema malom broju ljudi. Danas su svi zapravo takvi. Danas će prije neko posegnuti za mobilnim telefonom nego što će otići da pomogne nekome, prije nego što bi stao u odbranu svog prijatelja. To je stvarno tužno jer danas mladi ljudi odrastaju sa sve manje empatije“, govori nam ona.

Online mediji ključni za radikalizaciju i ekstremizam

Jedan od najmoćnijih alata za širenje radikalnih i ekstremističkih ideja jeste internet. Online mediji i društvene mreže nerijetko su zloupotrijebljene za promociju mržnje i nasilja. Kako navodi Centar za društvena istraživanja „Global analitika“, korištenje propagande, dezinformacija i retorike koja podstiče nasilje i ekstremizam je poznati aspekt modernih sukoba.

„Ono što je novina jeste sve uticajnija uloga interneta i društvenih medija kao sredstvo za takvu vrstu govora. Ekstremističke grupe i pojedinci koriste internet i društvene medije za pridobijanje boraca, prikupljanje sredstava i radikalizaciju pojedinaca da djeluju kao usamljeni vukovi. Međutim, nisu rijetki slučajevi da vlade pojedinih država ili njihove tajne službe koriste medije u svrhu širenja mržnje, jačanja nacionalizma i pozivanja na nasilje. U razvijenijim i demokratski zrelijim državama uspostavljene su institucije koje se suprostavljaju tim prijetnjama, i koje djeluju u saradnji sa medijskim kućama i organizacijama civilnog društva“, navedeno je u tekstu pod nazivom „Internet kao sredstvo širenja ekstremizma i radikalizacije mladih“.

„Global analitika“ prepoznaje internet i društvene medije kao ključan faktor u radikalizaciji mladih upravo zbog toga što njihov prvi susret sa radikalnim idejama bude upravo u online prostoru.

„Na prostoru Zapadnog Balkana društveni mediji se više koriste za odašiljanje nacionalističkih poruka, te za izazivanje vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Web stranice i društveni mediji su stoga važan dio društvene interakcije između pošiljaoca poruke i primaoca poruke, odnosno pojedinaca osjetljivih na radikalizaciju sa izraženim nacionalnim nabojem. Stoga važno područje istraživanja upravo predstavlja online društveni i politički život radikalnih i ekstremnih osoba“, navedeno je.

Izmijeniti nastavne planove i programe

Školski pedagozi i psiholozi sa kojima smo razgovarali kažu da se tema radikalizacije i ekstremizma ne pojavljuje u nastavnim planovima i programima. Ipak, obrađuje se tema nasilja.

„Nedostaje nam časova odjeljenske zajednice. Nastavne planove i programe treba dobro revidirati jer su pretrpani. Profesori kradu vrijeme od redovnih časova kako bi održali čas odjeljenske zajednice. Ja na časovima psihologije namjerno krenem sa stavovima i spomenem im LGBT zajednicu ili Rome. Onda krenu komentari... Zatim tu temu proširim na nasilje i dođemo do nekih zaključaka. Tako da se svaka tema može obraditi“, savjetuje profesorica psihologije, koja je zamolila da joj ne pominjemo ime.

Svi naši sagovornici i naučni radovi do kojih smo došli govore jednu stvar: ne postoji profil osobe koje su sklone radikalizaciji i ekstremizmu. Zbog toga je borba protiv ovih pojava znatno otežana.

„Mislim da su to osobe koje su emotivno i psihički labilne, ma šta bio okidač tog trenutka. Mislim da porodica ima dosta uticaja, kao i sredina, a zatim formiranje svoje ličnosti kroz sve to“, govori nam profesorica psihologije.

Ona se prisjeća i slučaja iz svoje karijere, kada je uzoran učenik iznenada došao pod uticaj ekstremista i završio na stranom ratištu.

„Mladić je bio divno dijete, odličan učenik. Nije pokazivao nikakve znakove radikalizacije, samo je nakon ljetnog raspusta došao fizički potpuno drugačiji i ispisao se iz škole. Šta god da sam rekla, to nije doprlo do njega. Samo ta dva mjeseca su napravila promjenu“, prisjeća se ona.

Pandemija dodatno pogoršala situaciju

Kako ističu školski pedagozi i psiholozi, za teme nasilja, radikalizacije i ekstremizma je i ranije bilo jako malo prostora u nastavi. Situacija je znatno gora sada kada su zbog pandemije časovi skraćeni na 30 minuta. Kao što su nam i đaci potvrdili, korona je donijela novi problem – stvaranje dodatnog neprijateljstva između grupa.

„Jedan razred je bio jako skladan, svi su se lijepo slagali. Sada je on podijeljen na dvije grupe, radi praćenja nastave u skladu sa epidemiološkim mjerama. Toliko su se poremetili odnosi... Počeli su da uništavaju stvari koje druga grupa ostavi, kao da se bore za prevlast. Uspostavljaju svoja pravila. Osjeti se neprijateljstvo. Ranije su bili jako solidarni između sebe. Nisu dali jedan na drugog a sada jedva čekaju da nešto naprave drugoj grupi“, govori nam jedna školska pedagoškinja.

Na školama prevelik pritisak i obaveza

Iako je saradnja roditelja i nastavnog osoblja nekada besprijekorna, dešavaju se propusti u ključnim momentima. Tako nam pedagoškinja navodi slučaj kada je roditelj samo jednom rečenicom poništio sav njen rad sa djetetom.

„Radila sam sa djetetom na tome da treba da prijavi nasilje i zaista me je shvatio. Onda je otac došao i rekao da se i on tukao tokom srednje škole ali nikada to nije prijavljivao. Time je srušio sve što sam ja radila sa njim. Djeca uče po modelu, od onih koji su im najbliži, a to su roditelji. Moramo krenuti od roditelja, njima pokazati da su kao građani dužni da prijave nasilje i da to ne znači da su tužibabe već odgovorni građani. Smatram da su nam roditelji partneri i da sa njima možemo puno toga“, ističe ona.

Svi naši sagovornici saglasni su u tome da se na školu i nastavnike stavlja preveliki pritisak i obaveza. Zbog uticaja roditelja, okoline i društvenih mreža obrazovni sistem ne može sam da se bori protiv nasilja, radikalizacije i ekstremizma. Kao i uvijek, sve počinje u porodici.

„Roditelji se nekada ponašaju kao da je dijete isključiva odgovornost škole i do njih je nekada jako teško doći. Ne znate šta da radite sa djetetom jer roditelji nisu zainteresovani. Preporučivali smo im da razgovaraju sa djecom, da im se posvete i provedu vrijeme sa njima. Imate i odgovornih roditelja, koji svake sedmice dolaze u školu bez obzira što se radi o dobrom, pristojnom učeniku“, navode psiholozi i pedagozi sa kojima smo razgovarali.

Da bi se problemu radikalizacije i ekstremizma ozbiljno pristupilo potrebni su partnerski odnosi i saradnja između različitih sektora. Obrazovni sistem ne može sam da se bori protiv ove pojave.

„Očito je da mora postojati saradnja s ostalim sektorima društva, kao što su vjerske zajednice, policija, pravosuđe, zdravstvene i socijalne službe, kao i nevladine organizacije, te da društvo i lokalne zajednice u cjelini moraju prepoznati i tretirati ovaj problem. Jednako je važna koordinacija rada obrazovnih institucija s ciljem koordiniranog i efektivnog djelovanja“, kažu iz Misije OSCE.

Sociolog Ivan Šijaković smatra da je obrazovni sistem izgubio vaspitnu komponentu.

„To se čak se od njega i ne traži više. Znači, postoji taj konflikt između škole i porodice, škole i roditelja. Jednostavno, nastavnici beže od te komponente vaspitanja. Tako da, škola sama ne može. Porodica i roditelji mislim da vrlo malo posvećuju pažnje toj vrsti socijalizacije. Jer prosto su  i roditelji takvi. Visok procenat roditelja je sklon radikalizmu i održava ga na ovaj ili onaj način“, upozorava on.

Kao jedan od uslova za razvijanje svakog radikalizma vidi vršnjačko nasilje koje je široko rasprostranjeno.

Uvedeni modeli djelovanja u škole

Elmedin Muratbegović, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva, kaže da na obrazovnom sistemu jeste velika odgovornost ali da on revnosno radi na borbi protiv radikalizacije i ekstremizma.

„Moram reći da u kantonu Sarajevo, cijeloj Republici Srpskoj, kantonu 10 i Unsko-sanskom kantonu imate konkretno u obrazovnom sistemu dio koji kaže 'iznosi ksenofobne stavove i govor mržnje'. Znači, vi imate obavezu u ova četiri dijela BiH da odgovorne i stručne osobe u školi izrađuju individualne planove brige i podrške, pa čak i grupni rad sa djecom koje iznose ksenofobne stavove. Nije da se ništa ne radi, obrazovni sistem zaista pokušava pronaći načine reagovanja. Međutim, ostaje nam sedam kantona i Brčko distrikt, gdje nemamo sistemski način preventiranja ovih stvari“, upozorava Muratbegović.

Učiti o različitostima, razvijati toleranciju

Kako kažu iz institucije Ombudsmana za djecu RS, važno je da djeca u školi dobiju potrebne  informacije o različitostima, ali i o pravima koja imaju svi građani bez obzira na razlike među njima, te sankcijama uslijed nepoštovanja. Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini prepoznala je radikalizaciju i esktremizam kao problem na kome bi se trebalo raditi u školama, pa je prošle godine objavljen vodič za pedagoge Unsko-sanskog kantona. On se tiče prevencije radikalizacije i nasilnog ekstremizma kroz odgojno-obrazovni proces. U ovoj publikaciji između ostalog navedeno je da se ne može govoriti o profilu osobe podložne radikalizaciji, ali da podupiranje radikalnih ideja i nasilnog ekstremizma ima korelaciju sa mlađim muškarcima, onima koji misle da su njihova „ideologija" ili „cilj" u opasnosti, vjeruju da jedna religija ili ideologija zaslužuje da ima veću ulogu u svijetu ili vjeruju da je jedna religija ili ideologija trenutno u opasnosti u svijetu.

„Pored toga, postoji još jedan faktor koji je karakterističan za postkonfliktno BiH društvo, a to je prenošenje vlastitog viđenja minulih događaja na mlađe generacije. Naime, nije neuobičajeno da porodica svoju ličnu percepciju rata mlađima prenosi kao priču s puno živih detalja ili da u potpunosti izbjegava takvu temu, što može dovesti do toga da mlađe generacije informacije o tome traže u drugim izvorima. Pored toga, frustracija starijih zbog sporog i neadekvatnog kažnjavanja zločinaca na teritoriji bivše Jugoslavije, osjećaj ugnjetavanosti, nepravede, poniženosti, se prenose na mlade generacije i mogu ih dodatno učiniti ranjivima“, upozorava se u priručniku koji je napisala grupa pedagoga sa područja USK.

Dvije škole pod jednim krovom

Jedan od najočiglednih primjera razdvajanja mladih i stvaranja neprijateljstva među njima jeste formiranje i održavanje sistema u kome nastavu u istoj školi učenici pohađaju u različitim smjenama, u zavisnosti od toga kojoj nacionalnosti pripadaju.

„Čak i 25 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, obrazovne vlasti u BiH još nisu riješile problem razdvajanja i diskriminacije u obrazovanju, što se potiho provodi kroz redovan, kao i kroz skriveni plan i program nastave, a vidljivije kroz fizičko razdvajanje djece po etničkoj pripadnosti. Ovakve podjele, između ostalog, negativno se odražavaju na otpornost mladih prema nasilnom ekstremizmu i radikalizaciji koja vodi ka terorizmu, promovirajući osjećaj identiteta i pripadnosti“, upozoravaju iz misije OSCE.

Ksenofobija u obrazovnom sistemu

Da je ksenofobija prisutna u bh. obrazovnom sistemu jer ne uključuje učenje o drugom i drugačijem, smatra i profesor Muratbegović. On ističe da je BiH posljednjih 25 godina „plaforma za uzgoj ekstremističkih radikalnih stavova".

„Ovaj narod je izluđen potpuno. Oni (odrasli) će i dalje biti u nekom odbrambenom stavu prema drugima. Niko nikome ne vjeruje. I onda se to spusti u školu po teoriji imitacije, djeca nas imitiraju. Zbog toga mislim da je jako bitno da se ovom fenomenu posvećuje dovoljna pažnja ali na način šejminga. Posljednja Nobelova nagrada iz kriminologije kaže da je posramljivanje element na kome treba raditi sa mladima, a ne stroga sankcija. Jednostavno moramo ubijediti djecu kako je normalno da budu tolerantni. Vratiti ih na poštovanje i toleranciju, bez televizije i medija. Jednostavno kultura dijaloga i upoznavanje drugog i drugačijeg. Nažalost, mi moramo danas u 21. vijeku vodati djecu po BiH da upoznaju jedni druge. To je sramota za reći, zaista“, ističe on.

Izgradnja samoupozdanja jako bitna

Jedna od ključnih stavki u borbi protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma kod mladih jeste prevencija svakog oblika nasilja i izgradnja samopouzdanja.

„To je najvažnije za osobe koje idu ka radikalizaciji i ekstermizmu, jer su to najranjivije kategorije. Grupa stručnjaka ne može ubijediti jednu osobu da ne ide u tom smjeru ali jedan čovjek ga prigrli i tako lako odvede tim putem. Oni hvataju momenat kad je neko najranjiviji i kada su ga svi odbacili“, ističu školski pedagozi i psiholozi.

Tekst autorice Vanje Stokić originalno je objavljen na portalu Media.ba.

Mediji u Bosni i Hercegovini o nasilju nad ženama treba da izvještavaju kontinuirano, a ne samo onda kada se nasilje desi ili kada je u fokusu javnosti konkretan slučaj, poručuju stručnjaci u oblasti medija i borbe protiv rodno zasnovanog nasilja.

U posljednjih nekoliko sedmica, nakon što je srbijanska glumica Milena Radulović za silovanje optužila učitelja glume i reditelja Miroslava Aleksića, širom regije su pokrenute različite inicijative prijavljivanja nasilja i diskusije o njegovoj rasprostranjenosti.

„Trenutna dešavanja u vezi sa svjedočanstvima žena i djevojaka iz regije o iskustvima seksualnog uznemiravanja i nasilja ukazuju koliko je učestalo nasilje nad ženama u regiji i da je neophodno preduzeti hitne mjere za suzbijanje ovog problema“, poručuju iz Ureda UN Women u BiH, gdje je putem društvenih mreža i medija u posljednjih nekoliko sedmica bilo mnogo navoda o nasilju i neprimjerenom ponašanju na visokoškolskim ustanovama, ali i u pojedinačnim ličnim iskustvima žena i djevojaka.

„Mediji imaju iznimno važnu ulogu u sprečavanju nasilja, pogotovo u situacijama kada je problem nasilja nad ženama u fokusu javnog diskursa. Iznimno je bitno da se o temi rodno zasnovanog nasilja, u svim njegovim formama, izvještava u skladu sa etičkim načelima struke, te da se nasilje problematizira kao društveni, a ne privatni problem“, dodali su iz UN Women u BiH.

Nakon objave intervjua sa Radović u Blicu, i druge žene i djevojke iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije su počele anonimno dijeliti svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja a jedna od prepoznatljivih i upečatljivih inicijativa je stranica „Nisam tražila“, formirana 18. januara, koja je za manje od tri sedmice dobila oko 40 hiljada pratitelja.

Novinarka Vanja Stokić o ovoj temi kaže da je tužno što se neki mediji ovom temom bave samo kada neka poznata ličnost javno progovori o svom iskustvu, ali i da ne smijemo medijski prostor svoditi samo na njih te dodaje da, iako ih je malo, u BiH postoje i odgovorni mediji koji profesionalno rade svoj posao.

„Sjajno je što su žene i muškarci (malo ih je, ali su prisutni) odlučili da podijele svoja bolna iskustva. To njihovim sugrađanima pokazuje da se ta vrsta nasilja ne dešava tamo negdje, na udaljenom Zapadu, već u njihovom komšiluku, ljudima koje sreću na ulici. Da ga čine ljudi sa kojima možda piju kafu svakog dana. Mi ne možemo znati da li su ta iskustva autentična, ali ne možemo dopustiti sebi da žrtvu odmah u startu optužujemo da laže. Ja lično sam protiv svakog slijepog prenošenja podataka, posebno sa društvenih mreža“.

Uznemiravanje na osnovu spola i seksualno uznemiravanje su definisani zakonima Bosne i Hercegovine. U skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, seksualno uznemiravanje definiše se kao svaki neželjeni oblik verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode kojim se želi povrijediti dostojanstvo osobe ili grupe osoba, ili kojim se postiže takav učinak, naročito kad to ponašanje stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Projekt koordinaorica Udruženja BH novinari Milica Samardžić smatra da je veoma bitno napraviti prostor u kome osobe koje se suočavaju sa rodno zasnovanim nasiljem mogu slobodno govoriti o onome što im se dešavalo kako bi cijela zajednica shvatila da je seksualno nasilje sveprisutno, ali se o njemu, zbog stigmatizacije i sramote, malo govori.

„Sa jedne strane ovakve akcije ohrabruju osobe koje godinama trpe nasilje da izađu iz kruga nasilja, a sa druge strane možda mogu i da izvrše pritisak na odgovorne institucije da preuzmu odgovornost i efikasnije se angažuju u prevenciji nasilja i zaštiti osoba koje su pretrpjele nasilje“, dodaje ona.

„Prije svega, mediji trebaju da o nasilju nad ženama, bez obzira o kojoj vrsti nasilja je riječ, izvještavaju konstantno, uz ozbiljnu analizu nasilja kao društvenog problema, pružajući korisne, edukativne i potpune informacije publici, a ne samo onda kada se desi sam čin nasilja ili ukoliko se radi o obilježavanju nekog datuma“, kaže Samardžić i naglašava da se mora voditi računa o terminologiji koja se koristi, izbaciti senzacionalističke i nedovršene naslove, ne izvlačiti detalje iz života žene ili djevojčice koja je preživjela nasilje kako takvi medijski sadržaji ne bi doveli do sekundarne viktimizacije.

„Autori tekstova uvijek moraju razmišljati u pravcu da sa svojim pričama pomognu još nekome da izađe iz kruga nasilja, da potraži pomoć kod nadležnih institucija/organizacija, ili makar da ponude SOS brojeve telefona na koje se može prijaviti nasilje“.

U medijskom  izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju ne izostaju senzacionalistički naslovi, klikbejt, romantizovanje te banalizovanje nasilja. Slučaj Milene Radulović postao je „meta“ žute štampe, a nisu izostali ni članci sa dezinformacijama kao naprimjer članak srbijanskog portala Alo.rs čiji naslov glasi: „STIŽE ‘UČITELJ’ Snima se serija o Mileni Radulović i Miki Aleksiću (VIDEO)”. U tekstu se navodi da se serija navodno snima, a izvor informacije nije naveden. Također, u tekstu su prikazani video i fotografije dolaska glumice na saslušanje.

Detalji iz izjava o zlostavljanju osoba koje su pretrpjele nasilje koriste se kao naslovi kako bi skandaloznim iskazom privukli što veći broj čitalaca. Alo.rs objavio je članak sa klikbejt naslovom o navodnim “rupama u slučaju Mike Aleksića koje su sumnjive inspektorima”, iako u članku nema ničeg sličnog, a o ovom primjeru pisao je i portal Raskrinkavanje.ba.

Silovanje se nerijetko u tabloidnim medijima opisuje kao “seks-skandal“. Članak hrvatskog portala Dopmagazin.com o silovanju Radulović nosi naziv „Seks skandal u Srbiji: Glumica Milena Radulović optužila svog učitelja glume Miku Aleksića za višekratna silovanja kad je imala 17 godina”. Članak se sastoji od dva paragrafa i linka intervjua Milene Radulović na Nova.rs televiziji. Autor članka je nepoznat.

„Veoma je važno da mediji o nasilju nad ženama, odnosno rodno zasnovanom nasilju izvještavaju na profesionalan i etičan način, poštujući standarde profesije, izbjegavajući senzacionalizam, te sekundarnu viktimizaciju žrtve. Medijski profesionalci bi kroz svoje tekstove trebali raditi na razbijanju predrasuda i stereotipa o nasilju nad ženama, umjesto što izvještavaju na senzacionalistički način, skupljajući lajkove i klikove“, smatra Milica Samardžić.

Medijsko izvještavanje o „Nisam tražila“ i rodno zasnovanom nasilju

Stranica „Nisam tražila“ samo nekoliko sati od pokretanja, dobila je medijski prostor kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu. Pojedini mediji prenijeli su svjedočenja sa stranice i tako pokazali osobama koje trpe ili su pretrpjele nasilje gdje mogu podijeliti svoja iskustva.

Nezavisne novine su objavile članak o „lavini ispovijesti o seksualnom uznemiravanju u regiji” u kojem su prenesene objave sa stranice “Nisam tražila”. Sličnu vijest objavio je i portal Klix.ba u kojem je napisano da stranica za cilj ima stvoriti prostor u kojem glumice koje su žrtve seksualnog uznemiravanja anonimno mogu podijeliti svoja iskustva s javnošću te da je u nešto više od 12 sati nakon kreiranja prikupljeno više od 20 priča.

Nakon ogromnog broja negativnih komentara na portalima i društvenim mrežama u kojima je žrtva kriva, pojedini mediji odlučili su da konsultuju stručna lica s ciljem da javnosti približe psihološko stanje osobe koja je preživjela bilo kakav čin seksualnog nasilja.

Također, mediji su prenijeli poruke podrške bosanskohercegovačkih političara, ambasadora, umjetnika i drugih poznatih ličnosti. Nisu izostale ni reakcije visokoškolskih ustanova, u kojima, na osnovu svjedočanstava u grupi, i nekoliko javnih optužbi, slučajevi seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja nisu rijetki.

Mediji u Hrvatskoj su na sličan način izvještavali o pokretu „Nisam tražila“, razgovarali su sa administratoricama te prenosili ispovijesti hrvatskih glumica i umjetnica koje su pretrpjele seksualno zlostavljanje. Zahvaljujući medijskom izvještavanju o regionalnoj verziji #MeToo pokreta, Sveučilište u Zagrebu je na svojim web stanicama osudilo svaki oblik seksualnog uznemiravanja, a neki fakulteti, poput Filozofskog, interno su pokrenuli vlastite mehanizme kako bi studentice i studenti mogli prijaviti zlostavljanje ili uznemiravanje.

„Nisam tražila“ su na Facebooku pokrenule bivše studentice Akademije scenskih  umjetnosti u Sarajevu. Ubrzo nakon pokretanja stranice administratorice su objavile da su dobile više od 1.000 poruka o slučajevima uznemiravanja i seksualnog zlostavljanja. Stranica je više puta prijavljena Facebooku, a nepoznate osobe su pokušale hakirati privatne profile administratorica. Ovakvoj inicijativi podršku su dala brojna udruženja i fakulteti, a na univerzitetima su osnovane radne grupe kojima studentice i studenti mogu prijaviti zlostavljanje.

Jedan od njih je i Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu koja u saopštenju za medije navodi da su odlučili formirati Komisiju za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja. ASU se obavezala da će u skladu sa prijavama pokrenuti adekvatne disciplinske postupke.

Vlada Kantona Sarajevo je, na prijedlog Ministarstva pravde i uprave, donijela Rješenje o imenovanju ekspertnog tima za izradu Protokola o postupanju u slučaju seksualnog uznemiravanja i nasilja u organima uprave, javnim preduzećima, javnim ustanovama i pravnim licima.

“Imajući u vidu aktuelna dešavanja i ispovijesti žrtava seksualnog uznemiravanja, iznesenih u okviru pokreta i platforme ‘Nisam tražila’, Vlada je odlučila donijeti pomenuti Protokol u cilju sistemskog rješenja i osiguranja pomoći, podrške i zaštite žrtvama seksualnog nasilja, te suzbijanja i sprečavanja ponavljanja nasilja za institucije i organe čiji je osnivač Kanton Sarajevo”, navedeno je na službenoj Facebook stranici Vlade KS.

Inicijativa za monitoring europskih integracija BiH pozvala je nadležne institucije da se oglase i postupe povodom informacija koje su objavljene anonimno na Facebook stranici “Nisam tražila”, nakon čega je Agencija za ravnopravnost spolova BiH Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH najavila otvaranje kriznih centara za žrtve silovanja u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci.

Na upit iz Mediacentra Sarajevo, administratorice stranice nisu željele da daju komentare i izjave za medije jer, kako kaže jedna od njih, fokus treba da bude na svjedočenjima koje žene dijele na grupi, a svaki član grupe ima pravo poslati zahtjev za anoniman post koji mora poštovati pravila grupe.

Preporuke za medije i novinare i novinarke

O rodno zasnovanom nasilju se većinom izvještava sporadično, kada se desi neki slučaj, najčešće fizičkog nasilja, kažu iz UN Women u BiH.

„Medijski članci na ovu temu su često senzacionalistički, otkrivaju identitet žrtve ili počinioca i ne nude širi kontekst problema rodno zasnovanog nasilja. Ovo potvrđuju istraživanja koja je UN Women proveo 2016. i 2018. godine“.

Istraživanje UN Women u BiH o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju na ženama u Bosni i Hercegovini iz 2016. godine navodi i preporuke u pristupanju temama rodno zasnovanog nasilja za medije, zasnovane na rezultatima istraživanja, postojećim bh. i međunarodnim zakonima, etičkim načelima i kodeksima profesije.

Neke od objavljenih preporuka su:

1. promovisati rodnu ravnopravnost u skladu s domaćim i međunarodnim preporukama i zakonima i odstupiti od stereotipnog i seksističkog prikazivanja žena u medijskim izvještajima;

2. preuzeti odgovornost u promovisanju dostojanstva žena, boriti se protiv diskriminacije nad ženama, seksizma i stereotipa;

3. kontinuirano raditi, u saradnji sa nadležnim institucijama, na podizanju svijesti o problemima rodno zasnovanog nasilja nad ženama i to svih oblika: fizičkog, seksualnog, psihološkog i ekonomskog;

4. više uključiti stručnjake iz različitih oblasti, dati prostora sociolozima, psiholozima, socijalnim radnicima;

5. izbjegavati bombastične naslove i korištenje senzacionalističkih riječi poput: „šokantno”, „brutalno” ili „stravično”;

6. primjere nasilja nad ženama staviti u kontekst društvenog problema i ne izvještavati o njima kao izolovanim slučajevima krivičnih djela, kao o nesretanom slučaju ili tragediji, nego kao društvenom problemu.

UN Women ured u BiH poziva sve medije da temu rodno zasnovanog nasilja tretiraju s posebnom pažnjom, a osobama nad kojima je izvršeno nasilje pristupe s poštovanjem i bez viktimiziranja. Kažu da odgovornim izvještavanjem mediji mogu ohrabriti preživjele da snažnije progovore o nasilju.

„O rodno zasnovanom nasilju je potrebno izvještavati analitički i kroz perspektivu da je to društveni problem čijem sprečavanju svi možemo i trebamo pridonijeti. Takvo izvještavanje treba da uključi stručnjake iz različitih oblasti, kao bi javnost imala potpuniju sliku o kompleksnosti ovog problema i posljedicama koje ono ostavlja na preživjele, kao i što je sve potrebno osigurati preživjelima da se uspješno oporave“.

Tekst autorica Lejle Memčić i Amele Mahović originalno je objavljen na portalu Media.ba.

U parlamentarnu proceduru Skupštine BiH upućen je prijedlog izmjena Krivičnog zakona BiH koji, između ostalih, tretira i pitanja govora mržnje, skrnavljenja spomenika i vjerskih objekata.

„Ko putem štampe, radija, televizije, kompjuterskog sistema, online medija ili društvene mreže, na javnom skupu ili javnom mjestu ili na drugi način javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale ili sadržaje kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema pojedincu ili grupi ljudi zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, jezika, boje kože, spola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine“– navodi se u prijedlogu.

Kako prepoznati govor mržnje?

Govor mržnje teško je okvalifikovati baš tako, odnosno pravno dokazati da je u pitanju baš ta namjera. Sa tim se u praksi svakodnevno suočavaju posebno medijski radnici, ali i pravnici. O tome svjedoči i Elvira Jukić-Mujkić, urednica u Mediacentru Sarajevo. Govor mržnje je rasprostranjen, uočljiv, i iako se rijetko pojavljuje u uređivanom sadržaju koji objavljuju mediji nalazi svoj prostor u korisničkim komentarima na taj uređivani medijski sadržaj, što urednici i novinari nikako ne bi smjeli ignorisati:

– Kao namjerni način izražavanja koji podstiče na mržnju i netoleranciju prema određenim grupama ljudi na osnovu njihove nacionalnosti, rase, spola, seksualne orijentacije ili drugih karakteristika, govor mržnje nije jednostavno definisati i prepoznati kao takav. Upravo zbog te namjere je teško, recimo, pravno dokazati da se radi o govoru mržnje, zbog čega su takve presude rijetke.

Još češći, upozorava, pogotovo kada govorimo o korisničkim komentarima, ali i o izražavanju na društvenim mrežama (o čemu nema dovoljno istraživanja), jesu i mrzilački narativi usmjereni protiv određenih grupa ali i zabrinjavajući nizak nivo kulture komuniciranja:

– Moj utisak je da direktan govor mržnje nije nešto što se obično u BiH upućuje direktno, u ličnoj komunikaciji, ali se on izražava najčešće u online medijskom prostoru, tamo gdje je to moguće uraditi pod nadimkom. Iako ga obično nema otvoreno u medijima niti u izjavama političara, nivo komunikacije pa i uvrede koje oni prenose doprinose okruženju u kojem se on normalizuje.

U istraživanjima i analizama koje je objavio Mediacentar Sarajevo uočeno je jako puno govora mržnje na etnonacionalnoj osnovi. Zastupljen je i govor mržnje prema ženama, prema migrantima, prema kojima postoje i direktni pozivi na nasilje, naprimjer komentari kako ih sve treba zapaliti. Postoji i govor mržnje prema Jevrejima, antisemitski govor gdje se poziva na njihovo smaknuće:

– Takvi pozivi i namjerno iskazivanje i poticanje mržnje daleko je najzastupljenije između tri velike etničke grupe u BiH. Važno je spomenuti i mrzilačke narative, odnosno uvrede koje nastaju iz ozračja mržnje ali ih ne označavamo kao govor mržnje. Mrzilački narativi važan su dio javnog diskursa i prijete da potpuno iskvare kulturu javne diskusije i pojačaju postojeće animozitete. Nedavno istraživanje o mrzilačkim narativima u BiH pokazalo je da su oni najčešće usmjereni prema migrantima, političkim oponentima i novinarima, što je posebno zabrinjavajuće za našu profesiju. Radi se o targetiranju na osnovu određenih karakteristika i kreiranju narativa iz pozicije mržnje, gdje nema jasnog govora mržnje nego su to komentari koji odražavaju duboku mržnju prema nekoj grupi.

U BiH je 2013. oformljena Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje. Jedna od članica je i Centar za mlade KVART iz Prijedora. Direktor ove organizacije Branko Ćulibrk također potcrtava činjenicu da su vrlo često problem pravne kvalifikacije, iako su govor mržnje i zločin iz mržnje već obuhvaćeni krivičnim zakonom u BiH.

Nažalost, upravo neadekvatno kvalifikovanje krivičnih djela počinjenih iz mržnje dovode do toga da se govor mržnje najčešće sankcionice kroz kršenje zakona o javnom redu i miru, tako da počinioci prekršaja najćešće prolazi sa prekršajnim prijavama koje, ukoliko plate u roku od 8 dana imaju čak i olakšicu:

– Indolentnost i nesposobnost naših institucija da odgovore adekvatno na slučajeve govora mržnje u našem društvu je pitanje koje tek treba da se iznese u javni prostor i da se insistira na implementaciji zakonskih rješenja, te se tako zaštite građani od krivičnih djela govora mržnje a i zločina iz mržnje, koji najčešće idu jedan za drugim. Veliki je problem u nedovoljno edukovanim tužiocima koji neadekvatno kvalifikuju govor mržnje kao krivično djelo – kaže Ćulibrk za Udar.

Značajan problem je i izostanak bilo kakve kulture javne diskusije, upozorava Jukić-Mujkić:

– Ipak, takvo ponašanje nije opšteprihvaćeno. Na takav govor i komentare ima odgovora, ne koliko bi trebalo, ali vi vidite naprimjer u komentarima na medijski sadržaj, ispod članaka ili na društvenim mrežama, da govor mržnje i uvrede šire osobe koje obično ne mare za one koji im na to ukazuju, ne mare za osude koje se također pojave. Problem je taj nizak nivo kulture javne diskusije. Ako vidite uvrede u komentarima, oni koji reaguju na to – i oni reaguju uvredama. To je postalo uobičajeno, ali nije i široko prihvatljivo društveno ponašanje.

U bh. društvu dodatni problem je i to što se uvrede i omalovažavajući komentari koriste na dnevnoj osnovi a da oni koji ih upotrebljavaju dijelom nisu ni svjesni toga. Jedan od svježijih primjera je pjesma Buranija bh. grupe Dubioza kolektiv, čija je većina tekstova društveno angažovana i kritički orijentisana prema vlasti.

…“ svijet se okrenuo naopačke, život je ciganija…“ – dio je teksta.

Ovaj primjer jedan je od onih iz kojih se može naučiti više stvari. Prva je kako je narativ uvrede drugog toliko ušao u naš jezik da ga vrlo često uopće ne prepoznajemo. Tako je bilo i sa Dubiozom, jer su nakon što je Dalibor Tanić, urednik Udara, ukazao na ovu uvredu, poslali javno izvinjenje. Pjesmu su povukli još ranije kada su shvatili da je riječ uvredljiva.

Principijelno i časno napisali su:

– Slažemo se sa konstatacijom da mi kao društvo ponekad olako koristimo uvredljive riječi, a da često nismo ni svjesni težine koju nose. Ovim putem želimo da se javno izvinimo svim ljudima koje je ova riječ u našoj pjesmi uvrijedila na bilo koji način.

Upravo na to upozorava i sagovornica Udara Elvira Jukić-Mujkić. Konstatuje da je mnogo građana BiH nesvjesno onoga što govori, riječi koje upotrebljava a što je još poraznije, svjesni su ali to ne mstraju pogrešnim:

– Nažalost, možete da naiđete na potpuni izostanak razumnog i ljudskog odnosa prema pripadnicima određenih grupa.

Bez obzira je li riječ o svjesnom korištenju tih termina ili ne, oboje vrijeđa:

– Posebno je poražavajuće korištenje termina kojima se označava neka grupa kao uvreda na račun nekoga drugog. Naprimjer, Bošnjak vrijeđa Srbina, pa pored uvreda na etnonacionalnoj osnovi, kaže još i “cigane smrdljivi”. Poražavajuća je ta nesvjesnost o usputnom vrijeđanju Roma. Svakako da Rome u BiH ne vrijeđaju samo usput, postoje i uvrede direktno upućene njima, koje su jednako ružne i neprihvatljive.

Diskriminacija prema nekim kategorijama u BiH nije rezervisana samo za komentare u medijima. Provuče se čak i u zakon. Vlada Federacije BiH početkom aprila izdvojila je 50 hiljada KM za zdravstvenu zaštitu Roma. Sve bi bilo uredu da nisu kao obrazloženje dodali: „osoba romske nacionalnosti, koje zbog tradicionalnog načina života nemaju stalno mjesto prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji BiH“.

Na ovu diskriminaciju reagovao je, ponovo, urednik Udara Dalibor Tanić, a iz Vlade je brzo stiglo obrazloženje. Ova konstrukcija već je u zakonu! Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, koji je snazi od 2010. utvrđeno je da zdravstvena zaštita stanovništva pod jednakim uslovima obuhvata „zdravstvenu zaštitu osoba romske nacionalnosti, koje zbog tradicionalnog načina života nemaju stalno prebivalište, odnosno boravište u Federaciji“. Vlada ne vidi, dakle, ništa sporno u zakonskoj odredbi koja na ovaj način diskriminiše Rome u BiH, kao građane drugog reda koji čak nemaju ni mjesto prebivališta.

 Uloga medija

Mediji nisu posebno reagovali na ovu priču, što je još jedan od pokazatelja koliko smo diskriminaciju počeli doživljavati kao mainstream. Uloga medija osim propitivanja ovakvih tema, svakako je i detaljna analiza vlastitog sadržaja ali i uklanjanje neprimjerenih komentara ispod tekstova. Iako u uređivanom sadržaju, ovakvih primjera nema mnogo, promakne neprofesionalni, neprilagođeni, čak i uvredljivi sadržaj, pojašnjava Jukić-Mujkić:

– Obično se to nakon kritika zadrži na nivou propusta ali se iz toga najčešće ne uči, vjerujem svjesno, za neke buduće situacije u kojima bi se izbjeglo ponovno prenošenje takvih sadržaja. Ja nisam čula da je neki novinar ili urednik bio sankcionisan zbog propusta u radu u smislu da je objavio uvredljiv sadržaj nego se to obično ocijeni kao propust i nažalost slično se ponovi. Ipak, veliki problem što se profesionalnih medija tiče ostaje nebriga za korisnički sadržaj odnosno za komentare.

Ona iznosi zanimljiv podatak Vijeća za štampu i online medije BiH, kojem je moguće prijaviti govor mržnje, da se od ukupnog broja žalbi na govor mržnje u 2020. godini oko 95 posto odnosilo na komentare posjetilaca internet portala.

Cijele grupe ljudi izložene su govoru mržnje u BiH. Iz nevladinog sektora upozoravaju da su to trenutno LGBTI zajednica, ali i zajednica ljudi u pokretu. Branko Ćulibrk iz Kvarta upozorava da je stepen netolerancije i neprihvatanja pripadnika i pripadnica LGBTI zajednice zbog njihove seksualne orijentacije još uvijek visok:

– Često se percepcija javnosti svodi na gomilu predrasuda i stereotipa koje imaju za cilj širenje mržnje i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavamo.  Mislim da je mogućnost komentara na društvenim mrežama i generalno u online sferi omogućila ogromnu količinu govora mržnje koji je teško istražiti i adekvatno sankcionisati, a opet se vraćamo na sporost sistema i institucija da zaštite sve svoje građane i omoguće im jednak tretman. Ta činjenica značajno govori o tome koliko smo mi kao društvo homofobni i koliko odsustvo empatije i razumijevanja dodatno marginalizuje pripadnike i pripadnice LGBTI zajedinice, koji su već i bez toga dovoljno diskriminisani.

Po njemu, online prostor je postao ogromna zona govora mržnje i jedna od obaveza nadležnih institucija bi morala biti sankcionisanje istog:

– Kod nas ta praksa postoji i već postoje slučajevi kažnjavanja takvog ponašanja, ali ipak u nedovoljnoj mjeri. Često se u komentarima, naročito na društvenim mrežama i portalima, mogu pronaći vrlo ozbiljne prijetnje, pa čak i prijetnje smrću, koje su upućene sa pravih profila, potpisane punim imenom i prezimom. Virtuelna otuđenost, a naročito u zadnjih godinu dana posredstvom povećane količine stresa olakšava ventiliranje kroz komentarisanje i iznošenje svojih stavova u online sferu, ali to svakako ne umanjuje odgovornost onome ko koristi govor mržnje, jer njegov cilj je da ponizi, ugrozi život i dostojanstvo drugog iz neznanja i straha od nepoznatog. Govor mržnje se često pretvori u nasilje, a mislim da većina ljudi koja koristi društvene mreže da kroz govor mržnje iznese svoja radikalna uvjerenja nije svjesna odgovornosti napisanog i objavljenog.

11 slučajeva prijavljeno Ombudsmenu za BiH

Od 2019. govor mržnje vodi se kao posebna kategorija u bazi podataka Ombudsmena za ljudska prava BiH. Od tada do danas registrovano je 11 predmeta u kojima su podnosioci žalbi tvrdili da se radi o govoru mržnje, kažu za Udar iz Institucije ombudsmena. Od toga je govor mržnje utvrđen u dva predmeta i izdata je jedinstvena preporuka.

– Uglavnom se radilo o neadekvatnim terminima kojima su nazivani pripadnici određenih ugroženih grupa, neprimjerenim javnim istupima fizičkih i pravnih lica o ličnim i moralnim karakteristikama pojedinaca na javnim funkcijama, tekstovima koji su praćeni slikama i komentarima uvredljivog sadržaja i kao takvi dostupni široj javnosti objave na blogovima pojedinih političara čija je sadržina lažna, vrijeđajuća, omalovažavajuća, kompromitujuća zbog čega osobe koje su meta takvih napada osjećaju strah za sebe i svoju porodicu, nacionalističkim izjavama koje šire mržnju između konstitutivnih naroda u pojedinim povratničkim sredinama – pojašnjavaju u Instituciji.

Da li zakoni, preporuke Ombudsmena, rad nevladinog sektora, javno upozoravanje na prisustvo govora mržnje, utiču na njegovo smanjivanje? Obrazujemo li se u tom smislu?

Nažalost, smatraju naši sagovornici, jako malo. Elvira Jukić-Mujkić kaže da, iako postoji napredak, i neka istraživanja kojima se širi svijest o ovom problemu, s druge strane ta količina govora mržnje, netolerancije i uvreda postaje sve raširenija, pogotovo u online prostoru.

Sličan stav ima i Branko Ćulibrk:

– Mislim da je u odnosu na godine iza nas količina govora mržnje povećala i da smo sve češće izloženi ogromnim količinama govora mržnje kroz različite društveno-političke propagande. Dovoljno je samo da napravite paralele u odnosu na svake izbore koji se dešavaju svake druge godine i analizirate sadržaj govora mržnje u toku izbornih kampanja.

Svjedoci smo, kaže Ćulibrk, da u jagmi za političke poene ne streme iskoristiti sve moguće situacije da bi došli na željene pozicije. Generalni utisak je da je iz godine u godinu, smatra, – sve gore i gore.

Tekst autorice Branke Mrkić-Radević originalno je objavljen na Romskom portalu UDAR.

Na konferenciji koju su organizovali Centar za mlade ‘’KVART’’ iz Prijedora i Tuzlanski otvoreni centar, istaknuto je nekoliko problema sa kojima se LGBTI populacija suočava.

Neadekvatna primjena Zakona o zabrani diskriminacije u svim segmentima života i nepovjerenje LGBTI osoba prema institucijama su problemi na koje ukazuje Sarajevski otvoreni centar, uz napomenu da postoji određen napredak u smislu edukacije predstavnika policije i tužilašstva, što ima pozitivan utjecaj na profesionalniji pristup LGBTI zajednici. Peđa Radosavljević iz Institucije Ombudsmena za ljudska prava, napominje da iako su prošle godine bila samo dva prijavljena slučaja nasilja nad LGBTI osobama, to ne odražava realnost u kojoj se prava LGBTI osoba sistematski krše.

Problem nasilja je posebno postao vidljiv tokom pandemije koronavirusa, a Emina Bošnjak, direktorica SOC-a, navodi da je primjetan porast porodičnog nasilje prema LGBTI osobama koje su mlađe i neprihvaćene od svoje bliže okoline. Također, posebno je problematičan položaj transrodnih osoba, kojima su obavezni ljekovi ostali nedostupni tokom pandemije, jer su nabavljani iz Hrvatske ili Srbije.

‘’U takvoj situaciji, ne mogu dovoljno da naglasim koliko je zajedništvo LGBTI osoba bitno’’, kaže Bošnjak.

Kada je riječ o legalizaciji istospolnih zajednica, radna grupa koja je formirana u Federaciji 2018. godine je, kako navodi Bošnjak, ‘’zaokružila svoj posao’’ i preporučiće Vladi Federacije BiH izradu posebnog zakona koji će istospolnim zajednicama dati ekonomska i socijalna prava koja već uživaju vanbračni parovi.

Problem je što se u Republici Srpskoj ništa ne dešava, ‘’ali pokušaćemo da utičemo na to. Također, plan je da vršimo pritisak i na Vladu Federacije, kako se ovaj process ne bi otegao u nedogled’’, rekla je Bošnjak.

Danijel Vasilj, iz Centra za pružanje usluga u zajednici Puž koja pruža podršku ljudima u pokretu, rekao je da LGBTI osobe koje su u pokretu spadaju u ugroženu grupu. Problemi sa kojima se suočavaju su brojni, ne samo zbog seksualne orijentacije ili rodnog identitea, već i zbog boje kože i statusa migranta. Prema svjetskim statistikama, preko 50% LGBTI osoba koje su u pokretu nalaze se van centara za azilante, bez ikakvih dokumenata, a često su žrtve rodno zasnovanog nasilja u kampovima, bez jasnih mehanizama zaštite.

‘’To su teške, specifične životne priče. Oni imaju opravdan osnov za azil ukoliko postoji opasnost od smrtne kazne u zemlji porijekla, a većina je u takvoj situaciji. U posljednjih godinu dana imamo skok LGBTI korisnika i korisnica, koji su smješteni u kućama sa boljim uslovima nego što je to slučaj u prihvatnim centrima’’, objašnjava Vasilj.

Pored ove konferencije, lokalne LGBTI organizacije obilježavaju IDHOTBIT i drugima akcijama, koje možete pogledati ovdje. Osim toga, LGBTI osobe su bile pozvane da napišu pismo mladoj sebi, a ta pisma, autentične životne priče LGBTI osoba, možete pogledati ovdje.

Udruženje Mreža za izgradnju mira poziva sve zainteresovane da se priključe online panel diskusiji „Uloga mladih u antifašističkoj borbi danas“, koja će se održati 19. maja 2021. s početkom u 18:00 sati.

Učesnici i učesnice će tokom ove panel diskusije imati priliku da sa mladim aktivistima i aktivisticama, između ostalog, razgovaraju o akcijama organizovanim povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, kao i o značaju učešća i ulozi mladih u borbi protiv fašizma, te načinima na koji mladi i omladinske organizacije osvještavaju svoje vršnjake i vršnjakinje.

Mreža za izgradnju mira podsjeća da i pored napora da se iskorijeni fašizam u BiH i dalje svjedočimo veličanju ideologija nastalih na fašizmu, kao i nazivima ulica, škola i studentskih domova koji nose imena fašista, te da naše zgrade „krase“ murali posvećeni osuđenim ratnim zločincima. Iz ovog udruženja ističu i da su pandemija koronavirusa i sveprisutni način komuniciranja još više otvorili prostor za širenje govora mržnje i da još više pozivaju na zločine iz mržnje prema drugom i drugačijem.

Govornici i govornice panela će biti: Kerim Hodžić i Rasim Kalajevac iz Omladinskog pokreta Revolt, Novica Bogdanović iz Pozorišta mladih Banja Luka (DIS-a), Maida Zagorac iz Mreže za izgradnju mira, Aida Tirić koordinatorica Kick-a pri udruženju Alternative Kakanj i Lejla Huremović ispred Centra za mlade KVART i Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa. Panel diskusiju će moderirati novinar i saradnik Mreže za izgradnju mira Đorđe Krajišnik.

Svi zainteresovani će navedenu online panel diskusiju moći pratiti uživo putem Facebooka, kao i putem Zoom aplikacije za koje je prethodno potrebno izvršiti prijavu.

Više o načinu prijave, ali i o samom događaju, dostupno je ovdje.

Taktilne staze i zvučna signalizacija koje slijepim osobama služe za bezbjednije kretanje uz pomoć bijelog štapa, rijetke su pojave na ulicama većih bh. gradova, dok u manjim, obično, i ne postoje, kažu predstavnici udruženja i saveza slijepih iz Sarajeva, Banjaluke, Mostara, Tuzle i Zenice.

Predsjednik Saveza slijepih Republike Srpske Branko Suzić kaže da je po pitanju postojanja taktilnih staza i zvučnih semafora u tom bh. entitetu “stanje dosta loše”. Objašnjava da se u Banjaluci nije dovoljno “vodilo računa oko kretanja slijepih osoba, tako da pri prelazu na semaforu, pješak-slijepo lice nema taktilnu površinu koja će mu dati do znanja da je naišao na prelaz, nego na glatku površinu koja ga može navesti da ne stane na vrijeme i da dođe do nesreće”.

Kada je riječ o zvučnim semaforima, Suzić kaže da postoji još samo jedan zvučni semafor u centru Banjaluke, te da ih je dosta uklonjeno ili je u kvaru. Prema njegovim riječima, taktilne staze su postavljene u centru Banjaluke, oko prilaza tržnim centrima, javnim ustanovama, autobuskim stanicama i sl., ali ne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo.

“Ovi koji planiraju uređenje grada, saobraćajnica i svega za kretanje, nekako zanemare i zaborave na to iako je to sad postao normalan standard-da ne treba niko ništa da ukazuje nego da se automatski postavi pri izgradnji”, kaže Suzić.

U drugim gradovima u Republici Srpskoj, prema saznanjima Suzića, taktilne staze i zvučni semafori ne postoje ili je “to simbolično u centrima kao što je Bijeljina u kojoj je nešto riješeno” ili Trebinju u kojem “postoje neki pokušaji u tom pravcu”.

Kada je riječ o gradovima iz Federacije BiH, u Zenici nikako ne postoje semafori, a samim tim ni zvučni, kaže Šekić Amela, pravnica pri Savezu slijepih Zeničko-dobojskog kantona, a taktilne staze su “uglavnom postavljene na kružnim tokovima” za šta kaže da nije praktično, ni bezbjedno.

“A kako ćete vi doći do kružnog toka, valjda bi trebalo da mi razmišljamo…. Ok je što su to uradili, međutim trebali su to nekako povezati i trebalo je nastaviti sa tim aktivnostima”, kaže Šekić.

Šekić je dodala da su u savezu svjesni činjenice da se promjene ne mogu desiti tako brzo, ali da bi dobro bilo da se kontinuirano, barem na godišnjem nivou, taktilne staze postavljaju u određenim dijelovima grada kako bi se za deset godina moglo reći da su “pristupačna sredina”.

Prema njenim saznanjima, u Zeničko-dobojskom kantonu je po pitanju postojanja taktilnih staza “najbolja situacija u Visokom i Tešnju”, dok za ostale gradove iz tog kantona vjeruje da ih nema.

Taktilne staze i zvučni semafori ne postoje ni u gradovima na području Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK), tvrdi Miljana Stanić saradnica Udruge slijepih osoba HNK-a.

Kako kaže Stanić, taktilne staze postoje u Mostaru i to samo unutar Centra za usluge građana i ispred njihovog udruženja gdje je u sklopu jednog projekta postavljena taktilna staza koja se prostire dužinom prostorija udruženja.

“Bilo je nekih inicijativa i naših zahtjeva za ugradnjom taktilnih staza, ali nažalost se do sada ništa nije realiziralo”, dodaje Stanić.

Iz Udruženja građana oštećenog vida Tuzla kažu da nisu zadovoljni trenutnom postavkom taktilnih staza i zvučnih semafora u tom gradu. Taktilne staze su, kako kaže predsjednik tog udruženja Kasim Kahrimanović, postavljene u centru grada, na raskrsnici kod policije, a pošto su postavljane prije više od deset godina, dodaje da bi ih trebalo zamijeniti novim jer su u velikoj mjeri oštećene.

“Imamo dva semafora sa zvučnim signalima, ali i oni nekad rade, nekad ne rade. Jedna strana radi, druga ne radi. Tako da ni tu nismo sigurni kad dođemo”, kaže Kahrimanović.

Dodaje da je problem sa tim semaforima i to što se zbog velike buke ne čuju, posebno ukoliko pada kiša što dodatno ograničava pristupačnost i bezbjednost slijepim osobama.

Najbolja situacija u Kantonu Sarajevo

U odnosu na druge dijelove BiH, u Kantonu Sarajevo je postavljeno najviše taktilnih staza i zvučnih semafora, a predsjednik Udruženja slijepih Kantona Sarajevo Fikret Zuko kaže da to i dalje nije dovoljno i da ih, u velikoj mjeri, nedostaje u “ključnim” dijelovima grada, oko opština, škola, fakulteta i sl.

“Ne možemo očekivati da se taktilne vodilice postave kroz cijeli grad, ali ondje gdje je kritično, gdje čovjek lako može otići lijevo ili desno, pod auto ili u neku provaliju-da postoje taktilne vodilice koje će ga povesti pravilno, da ne srlja”, ističe Zuko.

Iz Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo kažu da su taktilne staze u najvećoj mjeri postavljene u sarajevskim općinama Novo Sarajevo i Novi Grad, kao i da je prošle godine realizovan projekat kojim su taktilne staze i zvučni semafori postavljeni u dijelu općine Centar, na Skenderiji. Zuko kaže da je taj dio “dosta dobro urađen” i da bi se tako trebalo raditi i u drugim dijelovima te općine “koja najmanje radi na tome”, a u kojoj su smještene brojne javne institucije.

Kako kaže Sabina Sušić-Mujanović, stručna savjetnica za tehničku regulaciju mirujućeg saobraćaja Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo, za postavljanjem taktilnih staza i zvučnih semafora u  2021. postoji plan u općini Novo Sarajevo.

“Plan Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo za 2021. godinu je da zajedno u saradnji sa Općinom Novo Sarajevo finansira postavljanje taktilnih ploča i zvučne saobraćajne signalizacije na području općine Novo Sarajevo u iznosu od 50.000 KM”, kaže Sušić-Mujanović.

Zuko dodaje da plan za dodatnom izgradnjom u 2021. postoji i u općini Stari Grad, dok za druge općine, kaže da nema informacija o takvim projektima.

(Ne)savjesni sugrađani

Osim toga što u većini bh.gradova ne postoji dovoljno taktilnih staza i zvučnih semafora, slijepe osobe se, kako kaže Zuko, nerijetko susreću i sa problemom nesavjesnih sugrađana koji često uzurpiraju prostor obilježen taktilnim stazama.

Riječ je vozačima koji nepropisno parkiraju na trotarima gdje su postavljene taktilne staze zbog kojih, kako objašnjava Zuko, postoji mogućnost da “slijepa osoba koja se kreće taktilnom stazom i pretpostavlja da je tu čista situacija, kako bi trebalo da bude, iznenada lupi u auto. To je jedan rizik jer se može povrijediti”.

Iz Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo navode da su, prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, za uzurpiranje prostora obilježenih taktilnim stazama predviđene novčane kazne koje su jednake kao i za svako nepropisano parkiranje na trotoaru, i iznose 40KM. Za evidenciju i izdavanje kazni je nadležna policija, a dodatni problem je što se obilježeni prostor, poput taktilnih staza i zvučnih semafora, uništava od strane N.N. osoba, navode iz tog ministarstva.

“Ministarstvo saobraćaja smatra kako je neophodno raditi na podizanju svijesti građana o važnosti ovih uređaja za osobe sa invaliditetom, jer je sve češća pojava vandalizma i uništavanja postavljenih uređaja sa zvučnom signalizacijom”, dodaje Sušić-Mujanović.

BiH je 2010. godine ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetomčime se, između ostalog, obavezala da će raditi na poboljšanju kvaliteta života njenih građana s invaliditetom, kao i poboljšanju poštivanja njihovih prava koja. To, između ostalog, podrazumijeva i poduzimanje učinkovitih mjera u osiguravanju lične pokretljivosti s najvećom mogućom nezavisnošću za osobe s invaliditetom.

„Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”

Na portalu portal Otisak.ba ove sedmice je objavljen snimak na kojem je prikazano da da zdravstveni kartoni u brčanskom domu zdravlja, pored kategorija godišta pacijenata i pacijentica, mjesta prebivališta i drugih kategorija, sadrži i “posebnu  kategoriju Romi”. Iz asocijacije mladih Roma-Aksiom kažu da je to primjer rasizma i svjesne namjere da se pacijenti i pacijentice koji/e dolaze iz romske zajednice odvoje od onih koji dolaze iz većinskog stanovništva.

Kada je riječ o slučaju diskriminacije prema Romima i snimku koji je navodno nastao u prostorijama odjeljenja “Dječiji dispanzer” Doma zdravlja u Brčkom, aktivista Aksioma Asmir Husić kaže da su iz te asocijacije osudili takav čin i tražili objašnjenje iz Zdravstvenog centra Brčko, ali da iz te institucije do sada nisu dobili zvanični odgovor. Iz portala Otisak su, kako kaže, željeli zaštiti identitet osobe koja im je dostavila snimak, a iako je riječ o, za sada, anonimnom izvoru, ističe da je to “neko ko je ostao zaprepašten pa je morao snimiti”.

Osim javnog izvinjenja, od uprave Doma zdravlja u Brčkom, iz Aksioma su, između ostalog zatražili i da se utvrdi ko je naložio da se zdravstveni kartoni kategorišu na način kao što je prikazano na snimku, kao i da se utvrdi da li je uprava te zdravstvene institucije upoznata sa odlukom da se zdravstveni kartoni pacijanata iz romske zajednice smjeste u poseban dio.

Husić je kako tvrdi odgovor potražio i lično kada je otišao do brčanskog doma zdravlja gdje je naišao na “opravdanje” medicinskog osoblja koje mu je reklo da takva kategorizacija navedena zbog toga što je riječ o romskoj djeci koja nisu vakcinisana, a koja dolaze iz neodređenog naselja.

“Mislim da to nema veze sa životom, jer ima načina da se to i drugačije napiše. Kao to je zabuna, nije bilo konteksta, ali niko se još uvijek, nije oglasio po tom pitanju, da objasni o čemu se tu radi”, za Diskriminacija.ba je rekao Husić.

Husić dodaje da problem kreće već od Zakona o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH. Kao posebno problematičnu, Husić ističe frazu koja piše u članu 16. navedenog zakona u kojoj se navodi da Romi “zbog tradicionalnog načina života nemaju stalno prebivalište, odnosno boravište u Federaciji BiH”.

“To je izuzetno sramno jer razlog zašto Romi nemaju pristup zdravstvu, odnosno nemaju zdravstvene knjižice i ostale stvari koje su potrebne, nije zbog njihovog tradicionalnog načina života”, kaže Husić.

Dodao je da većina Roma u BiH nema način da legalizuju objekte u kojima žive jer nemaju stalnu adresu prebivališta što je način da ostvare pravo na zdravstvo i da “tradicionalni način života nema ništa s tim” zbog toga što Romi u bh. zajednicama borave decenijama, ili čak stoljećima, i da oni više, uglavnom, ne migriraju iz države u državu kao što je to bio slučaj prije nekoliko stotina godina.

Odgovori na novinarske upite, do sada, nisu stigli ni na adresu redakcije portala Diskriminacija.ba, a do kojih se pokušalo doći pismeno, putem e:maila i usmeno, putem telefona.

Asocijacija XY objavila je poziv za učešće na naprednim treninzima o prevenciji rodno zasnovanog nasilja koje tokom jula ove godine u hrvatskom gradu Orahovica organizuje organizacija Status M iz Zagreba.

Treninzi su namjenjeni osobama koji žele unaprijediti vještine i znanja u oblasti rada na prevenciji rodno zasnovanog nasilja, kao i promociji rodne ravnopravnosti, a koji dolaze iz BiH, Hrvatske, Holandije i Austrije.

Navedeni treninzi će biti održani u dva odvojena termina. Prvi trening će se održati od 12. do 16. jula, dok je održavanje treninga za drugu grupu učesnika planirano od 19. do 23. jula ove godine.

Prilikom prijave, učesnici trebaju navesti za koji termin treninga se prijavljuju.

Za učesnike iz BiH će biti organizovan odlazak do mjesta održavanja treninga i povratak u Sarajevo sa mogućnošću organizovanja transporta i iz drugih bh. gradova.

Rok za prijavu je 5. juli 2021.

Broj učesnika je ograničen, a troškove prevoza, smještaja i PCR testova pokrivaju Asocijacija XY i organizacija Status M.

Program prevencije rodno zasnovanog nasilja, je kako se navodi, razvijen na osnovu konsultacija vodećih svjetskih programa za koje postoje dokazi efikasnosti i čiji su pozitivni rezultati dokazani višestrukim evaluacijama i strogim kontrolama.

Navedeni program se, kako piše Asocijacija XY, bazira na primjeni socio-ekološkog modela prevencije, primjenom modernih pedagoških i obrazovnih metoda.

Više informacija i načinu prijave dostupno je ovdje.

Organizacija amputiraca UDAS, Helsinški parlament građana Banja Luka i Udruženje građana "Nešto više" tokom jula ove godine organizuju serijal webinara na temu zagovaranja, lobiranja i građanskog učešća u donošenju za osobe s invaliditetom iz BiH.

“Izgradnja i podizanje zagovaračkih kapaciteta osoba sa invaliditetom je kontinuiran proces i mi smo stavili akcenat na naše prioritetne korisnike-članice Mreže žena sa invaliditetom i članove Mreže preživjelih od mina-dvije neformalne mreže koje su nastale u projektu, kao i na druge osoba sa invaliditetom iz BiH”, za Diskriminacija.ba kaže Amir Mujanović, projekt menadžer Organizacije amputiraca UDAS.

Webinarima će se, kako kaže Mujanović, nastojati proširiti znanja učesnika o značaju participativnog donošenja odluka, prepoznavanju koraka i tehnika javnog zagovaranja, identifikaciji odgovarajućih kanala komunikacije, tehnika javnog zagovaranja i mehanizama građanskog učešća za sprovođenje akcija javnog zagovaranja organizacija osoba sa invaliditetom u njihovim lokalnim zajednicama.

Osim toga, Mujanović kaže da je cilj webinara i da se učesnici upoznaju sa primjerima iz prakse u korištenju mehanizama građanskog učešća u donošenju odluka, kao i da tokom webinara izrade vlastiti plan akcije javnog zagovaranja o odabranoj temi za unapređenje položaja i prava osoba sa invaliditetom u loklanoj zajednici.

Webinari će se održati putem Zoom aplikacije 8., 13. i 15. jula ove godine s početkom u 16:30 sati, a Mujanović kaže da se svi zainteresovani mogu prijaviti putem e:maila najkasnije do termina prve sesije, odnosno 8. jula.

Predavači webinara biće projektni konsultati: magistrica društvenih nauka u oblasti rodnih studija Mirna Dabić Davidović i diplomirani novinar i magistar socioloških nauka Aleksandar Živanović. Mujanović kaže da su Dabić Davidović i Živanović, tokom svog rada, do sada sarađivali sa brojnim organizacijama osoba s invaliditetom i predavali na brojnim treninzima i radionicama koje se tiču javnog zagovaranja i lobiranja za različite organizacije civilnog društva u BiH.

Mujanović je istakao kako je orgaizacija webinara na ovu temu veoma važna za osobe s invaliditetom zbog toga što u BiH još uvijek postoji “značajan broj osoba sa invaliditetom koji nisu imali prilike učestvovati u edukaciji ove vrste”.

Navedeni webinari će biti realizovani u okviru projekta “Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana“ koji finansira Evropska unija.

Centar za promociju civilnog društva 13. jula organizuje webinar na temu rodne ravnopravnosti i klimatskih promjena, a organizatori poručuju da se važnost povezivanja ova dva pojma, između ostalog, ogleda u tome što su žene statistički češće pripadnice marginaliziranih skupina koje su podložnije negativnom uticaju klimatskih promjena.

“Također, postoji jedan trend u kom su žene osvještenije što se tiče okolišnih tema i tu se također mogu povezati ove dvije teme”, za Diskriminacija.ba kaže projektna menadžerica Centra za promociju civilnog društva Mersiha Jaskić.

Kada je riječ o ciljevima organizovanja webinara o ovoj temi, Jaskić objašnjava da je jedan od njih povećati nivo razumijevanja veze između rodne ravnopravnosti koja se, između ostalog, može definisati kao jednako prisustvo i jednako ostvarivanje prava žena i muškaraca u svim sferama života i klimatskih promjena koje bi se “mogle definirati kao promjena u klimi uzrokovana prirodnim promjenama ili promjenama uzrokovanim ljudskim utjecajem”.

“Drugi cilj je raspraviti pristup rodno odgovornom praćenju politika i budžeta vezanih za klimatske promjene i odgovor na njih”, a Jaskić kaže da je “posljednji cilj identificirati potencijalni prostor za suradnju organizacija civilnog društva iz regije vezano za ovu temu”.

Za učešće na webinaru mogu se prijaviti svi zainteresovani, prvenstveno, kako kaže Jaskić, predstavnici i predstavnice organizacija civilnog društva iz BiH i regije.

Planirano trajanje webinara je od 10 do 14 sati, a svi zainteresovani se mogu za učešće na webinaru mogu prijaviti putem ovog linka.

Predavači i predavačice webinara su, kako kaže Jaskić, eksperti i ekspertice iz regije koji dolaze iz organizacija koje se primarno bave pitanjima zaštite okoliša koje povezuju i s rodnim pitanjima i rodnom ravnopravnošću.

Među njima je, kako navodi Jaskić, ekspertica u “gender mainstreamingu” i jedna od autorica Priručnika za trening “Rod i klimatske promjene” Višnja Bačanović iz Srbije, ekspert Mihallaq Qirjo iz organizacije REC iz Albanije, ekspertica Emina Veljović iz Aarhus centra iz BiH i ekspertica Jana Angelovska iz Ekomozaika iz Sjeverne Makedonije.

Webinar će biti organizovan u okviru projekta Gender Budget Watchdog Network koji je finansijski podržan od strane Austrijske razvojne agencije i Švedske agencije za međunarodni razvoj i suradnju, a koji se provodi u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Moldaviji, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.

Osim Centra za promociju civilnog društva iz BiH organizatora webinara su  i organizacije Centre for Research and Policy Making (Sjeverna Makedonija), Kosova Women’s Network (Kosovo), Gender Knowledge Hub (Srbija), Gender Alliance for Development Centre (Albanija), Keystone (Moldavija), te Ženska akcija (Crna Gora), a webinar se organizuje uz finansijsku podršku Evropske unije.

Portal Gerila.info poziva mlade osobe s poteškoćama u razvoju da ispune upitnik i na taj način podijele svoja iskustva o problemima sa kojima se suočavaju u procesu zapošljavanja.

Upitnik je, kako se navodi, prvi korak u istraživanju čiji je cilj predstaviti izazove i probleme s kojima se susreću mlade osobe s poteškoćama u razvoju prilikom potrage za zaposlenjem, uključujući probleme sa institucijama i poslodavcima, kao i predrasude i nerazumijevanje u društvu.

U ovom istraživanju mogu učestvovati sve zainteresovane mlade osobe sa poteškoćama u razvoju koje će nakon popunjavanja upitnika, istraživačkom timu podijeliti svoja iskustva s ciljem što adekvatnijeg predstavljanja javnosti.

Upitnik i više informacija dostupni su ovdje.

Iz Organizacionog odbora bh. povorke ponosa su najavili da će ovogodišnja povorka ponosa uz slogan “Otporom sa margine” biti održana 14. avgusta sa početkom u 12 sati u Sarajevu.

“Mi, lezbejke, gejevi, biseksualne, trans, interspolne i queer osobe izlazimo na ulicu jer pandemijska ograničenja živimo svakodnevno”, piše u saopštenju Organizacionog odbora bh. povorke ponosa.

Organizatori poručuju da je povorka ponosa neophodan politički protest, iskaz otpora, kao i način da se ukaže na sve institucionalne, zakonske i socio-ekonomske prepreke sa kojima se LGBTIQ osobe kontinuirano i svakodnevno suočavaju.

Prava i slobode LGBTIQ osoba dodatno su pogoršane tokom pandemije koronavirusa, potisnute u marginu, a u saopštenju se navodi i da je prema LGBTIQ osobama, tokom prošle godine, povećan broj nasilja u porodici, a vidljivost njihovih iskustva skoro da nije ni postojala.

“Nerazumijevanje i teška komunikacija sa članovima i članicama porodica o svojim identitetima povećala je pritiske, nasilje i dovela do ozbiljnih psihičkih posljedica za LGBTIQ osobe. Zbog toga ove godine još intenzivnije naglašavamo marginu i s nje pružamo otpor”, piše u saopštenju.

Iz Organizacionog odbora bh. povorke ponosa poručuju da, ove godine, sa ulica žele poslati jasnu poruku da LGBTIQ osobe i dalje postoje, te da će nastaviti pružati otpor stalnoj izloženosti strahu, nasilju, diskriminaciji, kršenju njihovih osnovnih ljudskih prava i neravnopravnom tretmanu.

Bh. povorka ponosa organizuje se s ciljem unapređenja svakodnevnog života LGBTIQ osoba u BiH, a organizatori, između ostalog, poručuju i to da se LGBTIQ osobe u BiH i dalje suočavaju sa homofobijom, bifobijom, transfobijom i interfobijom prilikom odlaska u javne institucije, kafiće, restorane, pozorišta, kina ili bilo koje drugo javno mjesto.

Iz Organizacionog odbora bh. povorke ponosa su poručili još i da bi svaki prostor trebao biti jednako dostupan, siguran i slobodan svima, te da se od organizatora i organizatorica LGBTIQ događaja ne smije zahtijevati nerealne i neravnopravne mjere dodatne sigurnosti.

“Naš cilj je borba za javni prostor u kom će se svako osjećati sigurno bez da mora oko sebe imati zaštitare i zaštitarke”, poručuju organizatori.

Broj učesnika i učesnica povorke će tokom povorke biti u skladu sa važećim epidemiološkim mjerama.

Šesnaesti PitchWise festival ženske umjetnosti i aktivizma u Bosni i Hercegovini 2021. održaće se u Sarajevu od 9. do 12. septembra, a ovogodišnja tema festivala je: “Nismo same”.

Festival PitchWise okuplja umjetnike i umjetnice i aktiviste i aktivistice različitih generacija iz BiH i svijeta, a organizuje ga feminističko aktivistička organizacija Fondacija CURE.

“Trudimo se da na jednom mjestu okupimo predstavnice i pripadnice manjinskih i marginalizovanih grupa u BiH i svijetu, da govorimo o pitanjima kojima se u javnosti rijetko ili nikako ne govori, kako bi izrazile svoju solidarnost, stale jedna uz drugu u vrijeme krize i predstavile svoje iskustvo u prostoru u kojem nema osude”, poručuju iz Fondacije CURE.

Osnovni cilj PitchWise festivala je, kako navode iz Fondacije CURE, činiti i promovisati pozitivne promjene u direktnom okruženju kroz angažovanu umjetnost i aktivizam, a u okviru ovogodišnjeg festivala biće organizovane izložbe, kreativne radionice, predavanja, performansi, predstave, promocije knjiga, kao i diskusije o marginaliziranim društvenim grupama.

Iz Fondacije CURE napominju da je svako iskustvo diskriminacije i nasilja, kao i način reagovanja na nasilje, drugačije, ali da je sistem “koji toleriše diskriminaciju i nasilje isti” zbog čega je veoma važno pružiti podršku svim ženama koje su diskriminisane i koje su preživjele ili preživljavaju nasilje.

Više informacija o festivalu biće dostupno na web stranici Fondacije CURE, kao i na društvenim mrežama Facebooku i Twitteru.

Sinoć je, u saradnji s Fondacijom za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora i Friedrich Ebert fondacijom, Centar za mlade KVART Prijedor organizovao događaj "Noć u Trnopolju" koji se od 2012. godine organizuje u znak sjećanja na 5. avgust 1992. godine, kada je svjetska javnost saznala za postojanje prijedorskih logora.

“Cilj ovog događaja jeste uspostavljanje komemorativnih praksi da se, na jedan drugačiji način, oda počast civilnim žrtvama u proteklom ratu i da se napravi otklon od nekih trenutnih, dominantnih nacionalističkih narativa u svrhu procesa suočavanja sa prošlošću”, za Diskriminacija.ba kaže Branko Ćulibrk, aktivista i izvršni direktor Centra za mlade KVART i jedan od organizatora ovog događaja.

Prema njegovim riječima, događaj je, između ostalog, obilježio historijski čas o logoru Trnopolje koji je održao Edin Ramulić čija je porodica stradala tokom ratnih dešavanja u Prijedoru.

Cilj historijskog časa je bio da se učesnici i učesnici događaja upoznaju sa tim kako je funkcionisao logor Trnopolje, s obzirom na to što je, kako kaže Ćulibrk, logor u potpunosti preuređen, a na tom mjestu je izgrađena zgrada mjesne zajednice u čijem prednjem dijelu se nalazi "spomen kuća za vojnike Republike Srpske, kao i spomen obilježje za stradale vojnike vojske Republike Srpske”. Ćulibrk dodaje da je “prostor izmijenjen kako bi se sakrile sve one činjenice strašnih zločina i stradanja na tom području”.

Osim historijskog časa, održana je i panel debata na kojoj se govorilo o posljedicama negiranja ratnih zločina u kojoj je učestvovao pravni ekspert Goran Šimić, a prikazan je i film “Tuđa prošlost, ničija budućnost”.

“Noć u Trnopolju predstavlja alternativnu komemoraciju na otvorenom bivšeg mjesta logora Trnopolje i događaj počinje u večernjim satima i traje duboko u noć, a lokalni aktivisti i aktivistice provedu noć na otvorenom kao simboličan čin solidarnosti sa žrtvama ovog logora”, kaže Ćulibrk.

Ćulibrk ističe da se važnost organizovanja ovog događaja ogleda i u tome što se svake godine neki novi problem može dovesti u kontekst onoga što se dešavalo početkom devedesetih u Prijedoru kada su se "desili strašni zločini nad našim sugrađanima, a od strane njihovih komšija i prijatelja", kao i da “Noć u Trnopolju” predstavlja “način dovođenja problema iz prošlosti u sadašnjost” što pomaže u boljem razumijevanju takvih dešavanja.

Logor u Trnopolju formiran je 1992. odlukom Kriznog štaba Prijedor sa namjerom da se tu smjesti civilno stanovništvo sa područja Kozarca, a Ćulibrk je u ranijim razgovorima za Diskriminacija.ba objašnjavao da su u taj logor, dovođeni civili i iz drugih prijedorskih naselja, kao i da je među zatočenicima ovog logora najviše bilo žena, djece i staraca.

Osim lokalnih aktivista i aktivistica Centra za mlade KVART, sinoćnjem događaju su, kako kaže Ćulibrk, prisustvovali i predstavnici Fondacije za izgradnju kulture i sjećanja iz Prijedora, lokalno stanovništvo koje je bilo zatočeno u logoru Trnopolje, kao i građani i građanke Prijedora i predstavnici udruženja civilnih žrtva rata. 

Čak 679 žena je bilo smješteno u sigurne kuće širom BiH, koje se dodatno bore za opstanak usljed nedostatka finansiranja. 

„Mjere ograničenja kretanja su povećale kontrolu počinitelja nasilja, sigurne kuće su bile dodatno finansijski opterećene jer su morale obezbijediti dezinfekcijska sredstva i drugu opremu potrebnu za poštivanje epidemioloških mjera, a centri za socijalni rad nisu bili u mogućnosti održavati direktan kontakt sa žrtvama i vršiti kućne posjete zbog opasnosti od zaraze“, navodi Amina Dizdar koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra (SOC) i jedna od autorica izvještaja.

Također, još uvijek nisu usklađeni državni zakoni sa Istanbulskom konvencijom koja je ratificirana 2013. godine. Već osam godina vlasti u BiH propuštaju priliku da usklade Krivične zakone sa Konvencijom.

„Istanbulska konvencija obavezuje državu i da preuzme sve mjere kako bi osigurala dovoljan broj lako dostupnih kriznih centara za žrtve silovanja radi osiguravanja medicinskih i forenzičkih pregleda, podrške za doživljenju traumu i savjetovanje žrtava. To je još jedna u nizu obaveza koje je BiH propustila da ispuni, a koja bi u značajnoj mjeri ohrabrila žrtve seksualnog nasilja da prijave počinitelje jer ne bi, kao što je to trenutno slučaj, same prolazile kroz proces prijave, obavljanja pregleda, pri čemu se očekuje od njih da poznaju pravne propise i nadležnosti i ostanu prisebne nakon traume kako bi mogle dovesti proces do kraja“, kaže Dizdar.

Žene su također pogođene i na tržištu rada, posebno u obrazovnom sektoru, gdje čine i većinu zaposlenih. Koordinatorica programa SOC-a  i druga autorica izvještaja, Delila Hasanbegović Vukas navodi da se učešće žena na tržištu rada mora posmatrati i u odnosu na problem tradicionalne podjele kućanskih i obaveza oko porodice. U BiH, tek je svako šesto dijete upisano u predškolski odgoj, što ukazuje da su žene te koje sjede kod kuće i brinu se o djeci. 

„Nema dovoljno razvijenih sistema brige za djecu u predškolskom uzrastu, koji bi bili svima dostupni i besplatni, pa se zbog toga žene sve više vraćaju neplaćenom kućanskom radu i kućanskoj sferi“, smatra Hasanbegović Vukas.   

U odnosu na Narandžasti izvještaj koji je pokrio period 2016.-2019., nema puno promjena. „Ne možemo reći da nas je nešto od podataka zapanjilo. Svjesne smo okruženja u kojem živimo i znamo da se stvari vrlo sporo mijenjaju", kaže Amina Dizdar. Najveći izazov u ovoj vrsti istraživanja je nedostatak podataka i sistematizovanih evidencija koje bi, između ostalog, uključivale i spol. 

No, da bi se promjene desile, autorice izvještaja smatraju da su neophodne mjere u sferi ekonomije: prilagođeno radno vrijeme i dodatne prednosti ženama (opterećenim i kućanskim poslovima) u sektorima koji su pogođeniji pandemijom. Također, potrebno je istraživanje o neplaćenom radu i ulozi žena u neformalnoj ekonomiji, kako bi se javnost upoznala sa ekonomskim posljedicama neplaćenog rada u BiH.

“Kome smeta ljubav?”, “Mi smo ljubav što se sakriti ne može”, “Stojim uz svoje dijete”, “Radnička klasa duginih je boja”, “Otpor sa margine” bili su neki od natpisa transparenata koji su se danas mogli vidjeti na ulicama Sarajeva tokom održavanja ovogodišnje Bh. povorke ponosa.

Upravo je krilatica “Otpor sa margine” bila moto ovogodišnje povorke, uz nastojanje da se skrene pažnja na pandemijsku godinu koja je dodatno pogoršala prava i slobode LGBTIQ+ osoba, i potisnula ih na marginu.

Vidljivost marginaliziranih osoba tokom pandemije koronavirusa bila je višestruko ugrožena, a LGBTIQ+ osobe dodatno su potisnute u “četiri zida”, te bile primorane da se bore sa dodatnom marginalizacijom u teškim uvjetima pandemije.

Iz Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa su poručili da “ove godine, glasno i ponosno, sa ulica šaljemo jasnu poruku da i dalje postojimo, te našim bojama pružamo otpor stalnoj izloženosti strahu, nasilju, diskriminaciji, kršenju naših osnovnih ljudskih prava i neravnopravnom tretmanu”.

Za svoje dijete treba da si tu

Pažnju na ovo skrenuo je i član Organizacionog odbora Branko Ćulibrk, rekavši:

“Otpor s margine je otpor prema svemu onome što se dešava u našem društvu: kriminal, korupcija, nesposobnost institucija da adekvatno reaguju i procesuiraju različite slučajeve vezane za prava LGBTI zajednice, nezaposlenost, socijalni i ekonomski problemi s kojima svakodnevno živimo, i koje želimo da mijenjamo, jer želimo društvo koje će u konačnici biti mjesto gdje ćemo, zaista, svi moći živjeti slobodno, a ne da smo margina koja nema jednaka prava u društvu. Naša osnovna poruka je da širimo ljubav, da se prestanemo mrziti i dijeliti između sebe, jer to jeste trenutno najveća bol bh. društva.”

Prva povorka ponosa, koja je održana 2019. godine, nazvana je “prvim posljednjim prajdom” u regionu, a njoj je prisustvovalo mnoštvo posjetitelja/-ica iz zemalja regiona, aktivista/-kinja i podržavatelja/-ica, koji/-e su došli solidarno podržati bh. povorku. Okolnosti pandemije otežale su planove osoba iz regiona i drugih zemalja koje su željele prisustvovati ovogodišnjoj Bh. povorci ponosa, ali neki od njih ipak su uspjeli doći. Jedna od njih je i Jelena Jaćimović, ilustratorica i aktivistkinja iz Beograda koja je, po drugi put, ovim povodom došla u Sarajevo.

“Bila sam na prvoj povorci, i to je bilo najljepše iskustvo u mom životu. Primjetno je povećanje policijskih snaga, ali energija je divna. Drago mi je što su uključeni svi članovi zajednice, vidim trans zastave, i zbog toga mi je možda najviše drago, zato što se oni često izopštavaju iz zajednice”, kaže Jaćimović.

Podrška LGBTIQ osobama u zajednici ključna je za uspostavljanje njihovih prava, za povećanje njihove vidljivosti, kao i za postizanje njihove sigurnosti. Nažalost, LGBTIQ osobe nerijetko u vlastitim porodicama nemaju potrebnu podršku, trpe porodično nasilje i raznolike vrste pritisaka zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, ali to nije slučaj sa Safijom Halilčević, koja je na povorku ponosa došla prvenstveno da podrži svog sina Mirzu.

“Došla sam na povorku da budem podrška svima, a posebno Mirzi. Atmosfera je predivna. Mislim da bi i drugi roditelji trebali da podrže svoju LGBTI djecu, posebno kada vide nas u prvom redu. Nema nikakvog izgovora. Za svoje dijete treba da si tu”, kaže Halilčević.

Povorka je, nakon druženja u parku, krenula je ustanovljenom rutom do Trga Bosne i Hercegovine. Uz dvije velike zastave, jednu duginih boja koja predstavlja LGBTIQ zajednicu, i drugu roze, plave i bijele boje, koja predstavlja trans zajednicu, kao i manje zastave, brojne šarene transparente, i uz mnoštvo pištaljki, građani i građanke uzvikivali/e su “Sretan prajd”.

Oni koji se nisu mogli priključiti povorci svoju su podršku iskazivali putem društvenih mreža, sa prozora okolnih zgrada-oblikujući rukama srca ili plješćući, a sa krova jedne zgrade su se, u jednom momentu, zavijorile zastave duginih boja. Povorka se, uz povremene zastoje, kretala prema svome cilju, uz vesele poklike i mnogo fotografisanja.

Za budućnost bez betonskih blokova i željeznih ograda

Sigurnost učesnika/-ca povorke, kao i troškove dodatnih mjera sigurnosti, podržali su kabinet premijera Kantona Sarajevo Edina Forte, načelnik općine Centar Sarajevo, Srđan Mandić, kao i gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić, a organizatori su poručili da to predstavlja jednu od najvažnijih pobjeda bh. aktivizma u posljednje vrijeme budući da je te troškove 2019. godine u potpunosti snosio Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa. Dodali su da to predstalja važan korak u borbi za slobodu okupljanja i slobodu LGBTIQ osoba koje trpe raznolike oblike nasilja.

Ispred Trga BiH, svim učesnicima su se, uz tumačicu znakovnog jezika, ispred Organizacionog odbora obratili Amar Ćatović i Maida Zagorac. Emotivni govori prenijeli su poruku da će LGBTIQ osobe nastaviti da se bore za svoja prava, uprkos diskriminaciji društva i institucija.

“Društvo je oduvijek mislilo da mogu voljeti, školovati se, raditi, te da mogu postojati među četiri zida. Došlo je vrijeme da kažem dosta, te da jasno i glasno govorim o problemima sa kojima se ne suočavam samo ja, nego cijela LGBTIQ zajednica. Niko nije rođen da živi u okovima zidova”, poručio je Ćatović.

“Naše ulice moraju na jednak način biti dostupne svima nama. Naše ulice moraju biti mjesto na kojem imamo slobodu da iskažemo neslaganje. Naš cilj je borba za javni prostor u kojem će se svako osjećati sigurno, bez da oko sebe ima zaštitare/-ke, betonske blokove i željezne ograde. Stoga sa ovog mjesta Bh. povorka ponosa šalje zahtjev za hitno usvajanje novog zakona o javnom okupljanju u svim kantonima i entitetima koji bi skinuo teret dodatnih mjera bezbjednosti sa organizatora/-ica javnog skupa, a povjerio punu odgovornost za sigurnost institucijama koje su za to nadležne”, dodala je Zagorac.

Protestna šetnja završena je nastupom muzičarke Esme Numanović koja je, između ostalog, izvela poznatu sevdalinku „Neka ljubi ko kog koga hoće“, a druga Bh. povorka ponosa okončana je uz mnogo osmijeha, emocija, suza, aplauza, riječi ljubavi i podrške prisutnih građana i građanki Sarajeva, drugih bh. gradova, kao i posjetitelja/ca iz inostranstva.

Zbog pandemije koronavirusa, učešće na ovogodišnjoj povorci ponosa bilo je ograničeno, a povorci su prisustvovale osobe koje su imale negativan test na COVID-19, potvrdu o preboljenoj bolesti, ili potvrdu o vakcinaciji.