Radila je više nego što se od nje tražilo, kao što to obično biva na početku, šefovima je bila pod lupom, vikendom je nosila posao kući. Danas, 31. decembra, dan joj se činio beskrajnim. Bilo je tek tri sata i u glavi je Dijana vršila rekapitulaciju prethodne godine, brojeći prekovremene sate koje je provela u kancelariji, bez dodatka na platu.
Brojeći koliko je puta odradila posao za kolegice, mahom starije i s djecom i porodicama. Brojeći koliko puta je ušla u mračan i prazan stan u kojem je živjela sama, gledajući pažljivo pod noge kako Šapa ne bi u mraku hodnika šmugnula kroz otvorena vrata.
Bio je dan pred Bajram, kad je Munira otišla kući u pola jedanaest jer su joj sina ranije pustili iz škole, a ona je morala ići da ga pokupi autom. Dijana je ostala da završi njene izvještaje.
Bio je Osmi mart kad je Lejla žurila na školsku priredbu na kojoj je njena curica pjevala solo, i Dijana je ostala sa šefom do pola sedam navečer dovršavajući projekt.
Bio je Dan nezavisnosti, u četvrtak, spojen s petkom, spojen s vikendom, kad su svi već dan prije otiši s posla u jedanaest ujutro kako bi stigli pokupiti djecu iz škole, spakirati se, i otputovati na more.
Bila je tu i masa anonimnih, nikom važnih dana kada bi Nejra imala temperaturu, Dejan imao ospice, Edin povraćao, Damir dobio jedinicu i nije prestajao plakati, a Merimi je stalno curila krv iz nosa.
Bila je na babinama, rođendanima, vjenčanjima, sudjelovala u zajedničkim uredskim poklonima, a za svoj bi rođendan, budući da je još imala pripravničku platu, donijela kesicu čokolandih bombona i dijelila ih svojim kolegicama.
Bilo je tek tri sata, a ostala je samo ona i još jedna kolegica u uredu. Bile su školske priredbe. Bile su večere koje su se morale spremiti. Bila su djeca koja se moraju razvoziti po zabavama na kojima Djed Mraz dijeli paketiće.
No, eto, baš je tog 31. decembra Dijana osjećala kako joj se umor od cijele godine taloži u tabanima, u bolnim člancima, kapci su joj bili teški i maštala je o tome kako će, istog momenta kad uđe u kuću, presvući posteljinu i leći spavati, jer se nije mogla sjetiti kad se zadnji put naspavala.
"Ja idem, evo javio mi je Enver da su i njega pustili s posla, moramo Damira voditi na paketiće. Sretna ti Nova, ljubavi", Dijanina kolegica je začas stavila ruž na usne, razmazala ga prstom, isti prst poljubila i poslala Dijani poljubac.
Neko je vrijeme Dijana sjedila u stolici, piljeći u monitor koji je bio jedino osvjetljenje u kancelariji tog mračnog, oblačnog dana. Najednom, kao hipnotizirana, Dijana je spakirala slane štapiće i mobitel u svoju pretrpanu torbu i otišla u šefovu kancelariju. Njega, naravno, nije bilo, i dočekalo ju je okruglo, zajapureno lice sekretarice Jelice, koja je taman pakirala svoje stvari.
"Jelice", započela je Dijana nesigurno, a zatim tečno i glasno nastavila, "moram danas ranije kući, obećala sam Šapi da ću kuhati riblje iznutrice za ručak, a onda moramo da spavamo u novoj posteljini s uzorkom miševa koji preskaču komade sira kao kozlić na fizičkom."
Zatvorila je vrata direktno pred zaprepaštenim i obilno narumenjenim Jelicinim licem.
- Kolumne
1
AddThis:
Autor:
Dijala Hasanbegović