Diskriminacija.ba

Osobama s invaliditetom u Bosni i Hercegovini najčešće je onemogućen ravnopravan pristup institucijama kulture zbog nepostojanja adekvatnih prilaza i liftova, te prateće taktilne karte na izložbama.

Vidjeti Napulj, pa umrijeti. Tako kaže jedna talijanska poslovica, sugerišući obaveznu posjetu najvećem gradu južnog dijela Italije smještenom na Tirenskom moru. Jedan od najljepših pogleda na Napulj prostire se s brda na kojem se nalazi tvrđava Sv. Elma, gdje i slijepe i slabovidne osobe mogu doživjeti ljepotu slavnog grada. U dio ograde na panoramskoj terasi tvrđave od prošle godine utisnuti su stihovi talijanskog autora Giuseppea de Lorenza "La terra e l’uomo" ("Zemlja i čovjek") na Brajevom pismu (reljefnom pismu za slijepe i slabovidne osobe). To omogućava osobama s teškoćama vida da, čitajući stihove o Napulju, zamisle pogled i "vide" grad i njegov zaljev.

Umjetnička instalacija pod nazivom "Follow the shape" (u prevodu: "Prati oblik") rad je mladog napuljskog umjetnika Paola Puddija. Puddijeva "inkluzivna ograda" dio je stalne postavke muzeja, čiji je veći dio pristupačan osobama s oštećenjem vida i fizičkim invaliditetom.

Foto: Napulj, Lidija Pisker

Nekih 500 km sjeveroistočno od Napulja, u Bosni i Hercegovini, muzeji i umjetničke galerije nisu često tako inkluzivni i usmjereni ka uključivanju osoba s invaliditetom u svoje programe i sadržaje. Nedostaje im finansijskih sredstava, znanja i vještina, a zgrade u kojima su smješteni ponekad nije niti moguće adaptirati tako da budu pristupačniji osobama s invaliditetom.

Portal Diskriminacija.ba poslao je e-mail upitnike na adrese 32 muzeja i umjetničke galerije u BiH s pitanjima o pristupačnosti njihovih institucija i sadržaja koje pružaju osobama s fizičkim invaliditetom i oštećenjem vida. U roku od 15 dana (između 10. i 25. septembra ove godine), odgovori su pristigli od njih jedanaest.

Između njih jedanaest, pristup sadržajima u većini nije prilagođen sigurnom ulasku i izlasku osoba s fizičkim invaliditetom. Neki muzeji imaju pristupne rampe na ulazima u zgrade ali su osobama koje se kreću u kolicima dostupni samo sadržaji u prostorijama na prizemlju. Toaleti najčešće nisu prilagođeni osobama koje se kreću u kolicima.

Pojedini muzeji i galerije povremeno organizuju izložbene programe za slijepe i slabovidne osobe s taktilnim mapama (reljefne mape koje slijepim i slabovidnim osobama omogućavaju dodirom doživjeti umjetničko djelo) i audio opisima (govorni komentar) eksponata, dok rijetki u stalnoj postavci imaju audio vodiče. Iako često nemaju ni osnovne elemente prilagodbe, uposlenici muzeja i galerija kažu da posjetiocima i posjetiteljicama s invaliditetom rado organizuju obilazak eksponata s vodičima kad god je to moguće, pružaju potrebne informacije i fizičku podršku, kad god je potrebno.

Kroz projekte s međunarodnim organizacijama i domaćim nevladinim udruženjima, neki muzeji i galerije prave prilagodbe svojih prostorija izgradnjom pristupnih rampi ili kreiranja taktilnih karti, ali finansijska sredstva često su nedovoljna za kompletnu adaptaciju prostora i pretvaranje svih izložbenih materijala u inkluzivne sadržaje. Na web stranicama nekih od njih nalaze se informacije o pristupačnosti objekta osobama s fizičkim invaliditetom. Promociju svojih sadržaja među osobama s fizičkim invaliditetom i oštećenjem vida najčešće obavljaju putem medija i kontakata s udruženjima osoba s fizičkim invaliditetom i udruženja slijepih i slabovidnih osoba.

Zgrada u kojoj se nalazi Umjetnička galerija BiH ne zadovoljava ni minimum kriterija za prijem posjetilaca sa fizičkim invaliditetom, kaže Maja Abdomerović, kuratorica galerije. Osobama koje se kreću u kolicima dostupna je samo sala u prizemlju, uz pomoć drvene rampe koja postoji na ulazu u galeriju. "Naši uposlenici se svaki put potrude oko posjetilaca kojima je potrebna pomoć prilikom ulaska i kretanja po izložbama, ali pravog pristupa, nažalost, nemamo", kaže Abdomerović. Za uklanjanje fizičkih barijera u zgradi galerije neophodna je građevinska intervencija, za koju postoji idejni projekat, ali ne i finansije.

Izložbeni sadržaji galerije nisu prilagođeni niti osobama s oštećenim vidom. "To ne znači da mi o tome ne mislimo ili ne želimo da uradimo, već jednostavno nemamo kapacitete za to", kaže Abdomerović. Na web stranici galerije može se poslušati audio predstavljanje izložbe "Jedan vijek moderne umjetnosti u BiH", ali bez opisa pojedinačnih djela. U saradnji s Centrom za slijepu i slabovidnu omladinu, galerija je kreirala taktilnu izložbu skulptura iz kolekcije, koja je bila promovisana putem medija. U okviru projekta organizacije Cultural Heritage Without Borders, kreirane su dvije taktilne slike.

Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske ima rampu za pristup osobama koje se kreću u kolicima, uz ulazne stepenice u zgradu, a omogućen je i obilazak izložbenih prostorija, prema riječima uposlenika muzeja. Muzej je 2015. godine organizovao prvu specijalizovanu izložbu za slijepe i slabovidne osobe pod nazivom "Prostor, oblik, dodir" koja je posvećena stvaralaštvu umjetničke grupe "Prostor - Oblik", koja je uvela apstrakciju u bosanskohercegovačku umjetnost. U okviru izložbe napravljene su taktilne replike djela umanjenih dimenzija i adaptacije pomoću zvuka i mirisa. Sve izložene radove prate opisne legende na Brajevom pismu, kao i audio zapisi i katalog sa tekstovima na Brajevom pismu, a koji je svojim dizajnom prilagođen slabovidnim osobama. Izložba "Prostor, oblik, dodir" gostovala je u Moskvi na Međunarodnom festivalu "Intermuzej 2018" u junu ove godine.

Foto: Muzej savremene umjetnosti RS

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH postoji pomična rampa na ulazu u muzejsku baštu i galeriju, dok pristup stalnoj postavci muzeja ne može biti arhitektonski prilagođen za osobe koje se kreću u kolicima. Za stalnu postavku postoji audio vodič. Prema riječima direktorice Šejle Šehabović, osoblje muzeja organizuje namjenske specijalizirane projekte za promicanje inkluzivne nastave i trenutno priprema izložbu za koju će vodiči biti slijepe osobe.

U Zavičajnom muzeju Travnik, koji nije prilagođen za posjetu osoba s fizičkim invaliditetom i oštećenim vidom, dostupni su fragmenti romana "Travnička hronika" Ive Andrića napisani na Brajevom pismu (u muzeju Rodna kuća Ive Andrića). Na web stranici muzeja stoji obavještenje o otežanom pristupu za osobe s fizičkim invaliditetom u Zavičajni muzej, Memorijalni muzej Ive Andrića i tvrđavu Stari grad.

Slično kao u Travniku, pristup sadržajima Muzeja Kaknja nije prilagođen sigurnom ulasku i izlasku osoba s fizičkim invaliditetom. Stalna postavka "Kakanj u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992. -1995. godine" nalazi se na prizemlju zgrade muzeja, što je čini pristupačnom osobama s fizičkim invaliditetom. Muzej je realizovao sedmomjesečni projekat "Inkluzivni - Tvoj i moj muzej" u saradnji s Dnevnim centrom za djecu i odrasle s posebnim potrebama Dobrinja u Visokom, kako bi - kroz umjetnost - osobe s teškoćama u razvoju uključio u aktivnosti muzeja. Cilj projekta bio je povećanje svijesti o mogućnostima integracije i inkluzije osoba s poteškoćama u kulturni život zajednica, kao i prevazilaženje stereotipa i razvijanje svijesti o različitostima koje iziskuju prilagodbu i poštovanje. Projekat je završen izložbom radova korisnika i korisnica Dnevnog centra otvorenom 18. maja ove godine.

Foto: Muzej savremene umjetnosti RS

Na ulazu u Muzej "Bitka za ranjenike na Neretvi" u Jablanici, osim stepenica, postoji i rampa, ali nema rukohvat. Obilazak izložbenih prostora nije prilagođen osobama s fizičkim invaliditetom i oštećenjem vida. Sadržaji u jednom od četiri izložbena prostora dostupni su osobama koja se kreću u kolicima jer se nalaze u prizemnim prostorijama.

Muzej AVNOJ-a u Jajcu ima pristupnu rampu, a obilazak većeg dijela izložbenog prostora i suvenirnice moguć je u kolicima. Zbog nepostojanja liftova u zgradi muzeja, osobe koje se kreću u kolicima ne mogu prići galeriji koja se nalazi u suterenu zgrade i Edukativnom centru, koji se nalazi na spratu zgrade muzeja.

Pristup centralnoj zgradi Muzeja Sarajeva nije prilagođen sigurnom ulasku i izlasku osoba s fizičkim invaliditetom. Izložbeni sadržaji se nalaze u izložbenim prostorima smještenima na dvije ili tri etaže, kojima prilaz nije moguć. Zbog autentičnosti objekta koji je stavljen pod zaštitu nije moguće narušavati autohtonost objekta i adaptirati prilaz, kaže Indira Kučuk Sorguč, kustosica muzeja. Muzej povremeno organizuje izložbe s audio opisom postavke. Prema riječima Kučuk Sorguč, u toku je izrada nove web stranice na kojoj će, osim mogućnosti povećanja fonta, biti predstavljeni i audio zapisi o muzeju i muzejskim postavkama.

I Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića ima prilaznu rampu, ulaz je lišen suvišnih barijera i dovoljno je prostora za prolaz kolica. Većini izložbenih sadržaja se može pristupiti liftom ili prilazima bez barijera, a veliki broj izložbenih sadržaja ima audio opis, kaže Ermin Lagumdžija, uposlenik instituta. Institut je sproveo projekat "Hear and Learn" koji je omogućio uvid u galeriju umjetničkih djela i obilazak historijskog objekta Gazi Husrev-begovog hamama slijepim i slabovidnim osobama.

Muzej grada Zenice od 2007. godine je smješten u objektu koji je građen namjenski, te se u toku njegove gradnje uzeo obzir i problem pristupačnosti za osobe sa fizičkim invaliditetom. Sam ulaz u muzej je pristupačan i siguran, a obilazak prostora je prilagođen osobama s fizičkim invaliditetom. Ljubitelj umjetnosti i član zeničkog Udruženja paraplegičara Mirsad Đulbić rekao je medijima tokom jedne od posjeta muzeju:"Muzej je uklonio barijere i dozvolio nam da uživamo u kulturi u našem svakodnevnom životu". Pratnja uposlenog osoblja takođe je dostupna.

"Kad su se kreirale muzejske postavke na početku nisu postojale prilagodbe za osobe sa senzornim invaliditetom", kaže Vedrana Mioč, uposlenica muzeja. "Međutim, kroz određene projekte, s obzirom da smo imali zaista dosta aktivnosti koje se tiču pristupa kreiranja sadržaja za osobe s invaliditetom, uspjeli smo neke stvari uraditi". Muzej sada ima taktilne replike muzejskih eksponata i audio opise s osnovnim informacijama o postavkama.

Inkluzivnost zeničkog muzeja rezultat je desetogodišnjeg rada njegovih uposlenika i uposlenica na povećanju pristupačnosti i kreiranju sadržaja za sve posjetioce i posjetiteljice, kaže Mioč. Osobe s invaliditetom u BiH se nadaju da će drugi muzeji moći slijediti njegov primjer.

Aktuelne teme

Autor:

Lidija Pisker

Foto credits:

Lidija Pisker

Vezani članak:

KS: Škole i dalje nepristupačne djeci s invaliditetom

Od malih nogu CENTRALNI:

Ira i Alma pokrenule su inicijativu "Znak za riječ" putem koje širu javnost nastoje upoznati sa znakovnim jezikom.

Bosna i Hercegovina ratificirala je Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom UN-a i obavezala se da ovoj populaciji obezbijedi pravo na pristupačnost u smislu osiguranja pristupa na ravnopravnoj osnovi izgrađenom okruženju, prijevozu, informacijama i komunikacijama, odnosno opremi, prostorima i uslugama namijenjenim javnosti u urbanim i ruralnim područjima.

Prevedeno na jezik svakodnevnice, to znači da baš kao što je pitanje rampi i liftova važno za pristup institucijama i redovnim društvenim tokovima za korisnike kolica, tako je i korištenje znakovnog jezika, verbalnih i neverbalnih jezika uopšte, pravo osoba s oštećenjem sluha.

Međutim, prevod na znakovni jezik, nije pravilo u Bosni i Hercegovini.

Znak za riječ – inicijativa za akciju

Ira Adilagić i Alma Mujanović imaju oštećenja sluha i koriste znakovni jezik – Ira u zadnjih nekoliko godina, a Alma od školovanja u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu. U prethodnom periodu pokrenule su Facebook stranicu Znak za riječ na kojoj objavljuju video snimke sa znakovima za riječi, rečenice i sve što biste poželjeli pokazati na znakovnom jeziku.

"Znak za riječ je prilika za sve za učenjem znakovnog jezika. Pored toga, njegov cilj je i promocija znakovnog jezika s ciljem podizanja svijesti o njegovoj važnosti, primjeni i praktičnosti za sve", kažu Alma i Ira.

Prilika za učenje znakovnog jezika nema mnogo. Ipak, interes javnosti, pored samih osoba s oštećenjem sluha, prilično je veliki.

"Često nas ljudi pitaju gdje mogu učiti znakovni jezik, kako se kažu pojedine riječi i sl. Što se tiče osoba s oštećenjem sluha, imamo različite primjere, svako ima neki svoj komunikacijski sistem, i većinom je znakovni jezik na prvom mjestu. Bitno je znati kako je osnovna barijera za osobe oštećenog sluha u društvo nemogućnost adekvatne komunikacije, iz toga proizilaze dalje i druge barijere i prepreke. Što se onda ne pozabavimo korijenom problema, a ne njegovim posljedicama što nas najčešće vodi u začarani krug? Iz tog razloga smo htjele uraditi nešto da približimo znakovni jezik društvu i omogućimo priliku svima da ga uče i koriste, ukoliko žele i trebaju", objašnjavaju.

Na stranici koju vode, mogu se pronaći različiti sadržaji – od neformalne komunikacije među prijateljima, svakodnevnih stvari neophodnih za odlazak u kupovinu, na kafu, u školu, u gradski prevoz, školu ili na fakultet.

Slovo zakona – bez riječi na terenu

Zvuči i izgleda prilično jednostavno. Ideja, malo truda i vremena, volja i na putu smo do rješenja. Državni sistem, osim konvencije, poznaje i Zakon o upotrebi znakovnog jezika u Bosni i Hercegovini. Od juna je u upotrebi i Zakon o upotrebi znakovnog jezika Republike Srpske. Ovakvo rješenje postoji i u Kantonu Sarajevo, dok ostatak zemlje – rješenja prepušta nevladinom sektoru i pojedincima.

"U Bosni i Hercegovini znakovnim jezikom se služe svi koji ga znaju, kad im zatreba, govoreći samo o svakodnevnim situacijama. Međutim, njegova upotreba i prisutnost u različitim sistemima unutar države (mediji, obrazovanje, pristup informacijama, pravni sistem, zdravstvo i dr.) je sasvim nedovoljna. U svakoj oblasti je važno ispoštovati obavezu poštivanja zakona o znakovnom jeziku. Navedeni zakoni ističu da svaka osoba ima pravo na upotrebu i komunikaciju na znakovnom jeziku (obostrano) u svim nivoima vlasti i u svakom segmentu i sistemu u društvu", ističu inicijatorice Znaka za riječ.

Stranica je dobila i podršku Delegacije Evropske unije i specijalnog predstavnika Larsa Gunnar Wigemarka, na Međunarodni dan znakovnih jezika, koji se obilježava 23. septembra. U svijetu je danas preko 300 znakovnih jezika i potpuno su ravnopravni sa govornim jezicima.

Da život ne bi čekao ostvarenje prava i slova na papiru, sve što vas može zainteresovati u vezi sa znakovnim jezikom možete pitati i potražiti na FB stranici Znak za riječ, s koje poručuju da je znanje jezika bogatstvo na koje svi imamo pravo.

Aktuelne teme

Autor:

Ana Kotur

Foto credits:

Facebook, Znak za riječ

Vezani članak:

Općina Ilijaš: Uposlenici uče znakovni jezik

Od malih nogu CENTRALNI:

Modna revija osoba sa invaliditetom „Baš po mjeri“, održana je sinoć treću godinu zaredom u Banjaluci.

Mnoštvo emocija, pokoja suza i beskrajan ponos. Reflektori, brojna publika i crveni tepih. Aplauzi i ruže. Tako bi se mogla opisati sinoćnja modna revija osoba sa invaliditetom „Baš po mjeri“, koja je treću godinu zaredom održana u Banjaluci.

Za razliku od prethodne dvije godine, ovog puta je revija bila tematska i ticala se roditeljstva – kako roditelja koji imaju djecu sa invaliditetom, tako i osoba sa invaliditetom koje imaju djecu.

„Osnovna ideja revije je da se osobe sa invaliditetom prikažu u novom svjetlu kao potpuno ravnopravni članovi društva, da se skrene pažnja da su oni tu sa nama i da samo zajedno i uz razumijevanje i prihvatanje razlika možemo dalje“, navedeno je na zvaničnoj stranici ovog događaja.

Odavanje priznanja roditeljima kao diskretnim herojima naišla je na odobravanje učesnika revije, ali i javnosti.

„Do sada je to bila 'promocija' nas žena sa invaliditetom, da bi prošle godine bili uključeni i muškarci, a sada su tu roditelji. U suštini, oni su veći borci od nas, a ovo je jedan od načina izražavanja zahvalnosti. Ta ideja mi je fantastična jer su oni zaslužni prvenstveno za naše postojanje, a zatim za naše funkcionisanje“, ističe učesnica revije Jadranka Ružičić, koja je pistom prošetala zajedno sa svojom majkom.

Ističe da joj je cijelog života bila ogromna podrška, a na reviju gleda kao na jednu vrstu odskočne daske.

„Prvenstveno je to razbijanje predrasusa. Drugo, nama kao OSI to mnogo znači druženje. Većina OSI je uglavnom u kući i nije socijalizovana, niti društveno aktivna. Ovo je jedna vrsta odskočne daske i način da se druže međusobno“, govori nam ona.

Ide li roditeljstvo uz invaliditet?

U javnosti je prisutna predrasuda da OSI ne mogu i ne bi trebale imati djecu, jer se o njima ne mogu adekvatno brinuti. Upravo to stanovište je sinoćnja revija opovrgnula, postavivši u centar pažnje osobe kojima invaliditet nije bio prepreka za stvaranje potomstva. Svoju priču o ljubavi i roditeljstvu podijelila je i Olivera Mastikosa, koja ima 19-ogodišnju kćerku Maju. Naime, kada se pomirila sa time da kao žena sa invaliditetom neće pronaći ljubav, upoznala je sadašnjeg supruga i nakon nepunih mjesec dana započela zajednički život sa njim. Ubrzo su se i vjenčali.

„Malo sam se trgla u momentu kada sam saznala da sam trudna jer mi se naravno kroz glavu motalo pitanje nasljeđivanje oboljenja. Mislim da je moje roditeljstvo započelo u trećem mjesecu trudnoće kada sam se dala na ispitivanje 'Da li će beba biti zdrava?' Ljekari su nas ohrabrili da je velika šansa da bude zdrava beba, pogotovo ako bude curica. Od tog momenta počinje moj stil roditeljstva koji se naziva planiranje svega i svačega unapred. U roditeljstvu su mi pomagali suprug, moja sestra i roditelji. To je potpuno normalno kada ste 'zdrava' majka, ali kada ste sa invaliditetom onda okolina tu pomoć naglašava sa posebnim tonom“, upozorava Mastikosa.

Usvajanje djece i starateljstvo

Da ova revija već od samog začetka prevazilazi svoj naziv i predstavlja mnogo više od modnog dešavanja, govori nam učesnica Biljana Nedić. Ona smatra da su kulturni događaji sjajan način za razbijanje predrasuda, jer je svima previše kukanja i kritikovanja. Nedićeva je svake godine učestvovala kao model, ali i kao ispomoć u organizaciji.

„Energija koja se širi je nevjerovatna, toliko ljudi na jednom mjestu koji samo žele i rade nešto lijepo, dobro i korisno. Roditeljstvo je tema ovogodišnje revije i mislim da je jedna od najvažnijih. Seksualnost je uopšteno tabu tema kod nas, a posebno kada se radi o OSI. Uglavnom se smatraju aseksulanim ljudima, pa otuda i svakojaka pitanja u vezi te teme. Ipak, u redu je dok ljudi pitaju i zanimaju se, kada nema interesovanja onda imamo ozbiljan problem“, govori ona, te se dotiče i te usvajanja djece od strane osoba sa invaliditetom.

Naime, iako zakon ne osporava da osoba sa invaliditetom može biti usvojitelj ili staretelj nad nezbrinutom djecom, praksa je jako surova jer ovu kategoriju građana ne smatraju dovoljno sposobnom za tu ulogu.

„Evo želim i javno da kažem da ću se pozabaviti tim pitanjem jer jako i iskreno želim da budem starateljka. Roditeljstvo je pravo svakog čovjeka, invaliditet ne znači nesposobnost, ali isto tako ne znači ni sposobnost. Dakle, i to je kao i sve ostalo individualna stvar, samo mislim da svako ima pravo na tu ulogu i da invaliditet ne smije biti prepreka u tome“, naglašava ona.

Posjetiocima revije predstavila su se 22 para, odnosno 11 osoba sa invaliditetom i njihovi roditelji ili djeca. Začetnica ovog događaja i njegova organizatorka jeste doktorica Snježana Kutlešić Stević, koja je reviju otvorila riječima da će tokom večeri učesnici pokazati ogromnu ljubav koju roditelji i djeca sa invaliditetom nose u sebi, ali koju nose i oni koji su došli da ih podrže.

„Nadam se da će revija biti proširena i u druge krajeve Republike Srpske i da ćemo našu ljubav večeras poslati u sve krajeve Bosne i Hercegovine“, dodala je.

Aktuelne teme

Autor:

Vanja Stokić

Foto credits:

ZIPA Photo/Borislav Zdrinja

Vezani članak:

Banjaluka: Modna revija žena s invaliditetom

Od malih nogu CENTRALNI:

Ekonomsko nasilje nad ženama je skrivena kategorija rodno zasnovanog nasilja koja se ogleda u kontroli tokova novca.

Esma* (68) je korisnica sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Sarajevu. Od 1970. godine, kada je stupila u brak, nije imala vlastiti novac niti joj je bilo dozvoljeno da radi. „Nisam znala šta je marka. On je kupovao šta je htio, a ja nisam imala pristup novcu. On ostavi novac na sto, ali ja ne smijem uzeti ni marku. Šta god ja stavim u korpu, ako mu se ne sviđa, on vrati“, priča Esma, koja nikada nije imala posao. Iako je u trećoj životnoj dobi koja iziskuje posebnu brigu i liječenje, Esma je finansijski skoro pa neobezbijeđena – nije joj bilo dozvoljeno da radi, pa vlastiti novac nije mogla zaraditi, a nešto novca što je dobivala od porodice ulagala je u zbrinjavanje djece. Ono što je Esma preživjela u nasilnom partnerskom odnosu preživljavaju i brojne druge žene u BiH, a radi se o ekonomskom nasilju.

Četiri vrste nasilja koje čine rodno zasnovano nasilje su fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje. Kao relativno nedavno prepoznata kategorija nasilja, koja je dugo bila zanemarivana, ekonomsko nasilje obično ostaje u sjeni fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, najviše zato što su posljedice ovih vrsti nasilja najvidljivije. Znatno manje je vidljiva kontrola koju nasilnici demonstriraju nad partnericama u vidu ograničavanja i oduzimanja novca, zabrane rada, uskraćivanja novca za vlastite potrebe, tjeranja na posuđivanje novca i na kupovinu sa odgođenim plaćanjem, pa čak i tjeranja na rad zarad naknadnog uzimanja novca, ali i uzimanja novca koji je na partneričino ime (poput dječijeg doplatka). „Riječ je o specifičnom obliku zlostavljanja koje uključuje ponašanja koja negativno utiču na ženinu materijalnu i finansijsku poziciju tako što potkopavaju, ograničavaju i/ili poništavaju njene napore da ostvari ekonomsku neovisnost. Radi se o zlostavljajućim praksama kojima se žena dovodi u ekonomski ovisan položaj, njeni radni kapaciteti smanjuju i u konačnici vode u siromaštvo“, pojašnjava šta je ekonomsko nasilje Sanela Bašić, vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koja se bavi istraživanjem socijalne politike, siromaštva i socijalne isključenosti, te rodno zasnovanog i porodičnog nasilja.

Žene često nisu svjesne ekonomskog nasilja

Iako je, kao i fizičko, psihičko i seksualno nasilje, ekonomsko nasilje kažnjivo u zakonodavstvu BiH i prepoznato kao forma rodno zasnovanog nasilja prema Istanbulskoj konvenciji, glavnom oruđu Vijeća Evrope protiv nasilja nad ženama, koju je potpisala i ratificirala i BiH, ono u javnosti nije vidljivo kao forma nasilja jer duboko ukorijenjena patrijarhalna poimanja partnerskih odnosa često podrazumijevaju da je muškarac taj koji u domaćinstvu kontrolira tokove novca. Kontrola novca od strane partnera obično ide skupa sa drugim formama nasilja, kako objašnjava Fatima Bećirović, projektna koordinatorica u Gender Centru FBiH i socijalna radnica i supervizorica u socijalnom radu. „Rijetke su situacije u kojima je prisutno samo ekonomsko nasilje. Žrtve nasilja su rijetko svjesne da je to vrsta nasilja i kažnjivo krivično djelo, a dodatni problem je dokazivanje ekonomskog nasilja. One se najčešće obraćaju za pomoć kada imaju fizičke povrede, ali kada je u pitanju ekonomsko nasilje, ne postoje vidljivi dokazi koji mogu pokazati da su one bile izložene takvoj vrsti nasilja“, pojašnjava Fatima. I u Esminom je slučaju, uz ekonomsko nasilje, bilo prisutno fizičko i verbalno zlostavljanje. Od nasilnika je pobjegla prije godinu dana – nakon što joj je zaprijetio da će je „isjeći na komade“, obukla je jaknu, obula cipele i otišla u policiju. Otada je smještena u sigurnu kuću. „Ja sam ovdje došla polumrtva. Da sam još 15 dana ostala s njim, bila bi mi dženaza. Sada čekam razvod braka, i nikad mu se vratiti neću. Nek' umrem napolju, pod zelenim borom, ali njemu natrag neću“, kaže Esma.

Iako je danas, u odnosu na prije pedesetak godina, više žena zaposleno, pozicije muškaraca i žena na tržištu rada su i dalje nejednake. Žene u BiH koje su nezaposlene, koje rade pod nesigurnim i otežanim uvjetima rada i imaju niži stupanj obrazovanja, izloženije su nasilju uopćeno, a potom i ekonomskom nasilju jer ne raspolažu vlastitim finansijskim sredstvima koja im mogu pružiti materijalnu sigurnost u slučaju napuštanja nasilne partnerske veze. Žene koje su preživjele nasilje često postojanje ekonomskog nasilja osvijeste naknadno, tokom terapijskih sesija, što potvrđuje i Nataša Mujkanović, koordinatorica u sigurnoj kući Fondacije lokalne demokratije. „Ekonomsko nasilje se obično dešava nezaposlenim ženama, ali ima slučajeva kada su i zaposlene žene bile žrtve ekonomskog nasilja. Primjeri su raznovrsni. Dešava se da partner polaže pravo na novac, pogotovo ako se radi o muškarcima koji su nezaposleni, skloni kockanju, alkoholu ili korištenju narkotika“, objašnjava Nataša. Žene obično pribjegavaju vlastitim taktikama obezbjeđivanja novca, a najčešće ga kriju i ostavljaju „sa strane“. Žene koje bi se suprotstavile oduzimanju novca često bi bile podvrgnute fizičkom nasilju. Nekim ženama koje su htjele da rade posao je bio ugrožen jer su nasilnici dolazili na njihovo radno mjesto, pa su dobivale otkaze. „Uvijek je cilj izolovati ženu tako da se nad njom ima kontrola“, dodaje Nataša, pojašnjavajući da je ekonomsko nasilje skoro uvijek prisutno kod korisnica sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije.

Ova sigurna kuća postoji 18 godina i pruža usluge ženama koje napuštaju nasilne veze, često sa djecom, a ima i sklonište za djevojčice i djevojke od 12 do 18 godina koje doživljavaju nasilje od strane roditelja, pa čak i partnera. Sigurna kuća, čiji je kapacitet 35 mjesta, surađuje sa Centrom za socijalni rad KS i MUP-om KS. U Kantonu Sarajevo je 24 sata aktivan SOS telefon 033 222 000, te je u sigurnu kuću žene moguće smjestiti u bilo koje doba dana i noći. „Nažalost, sigurna kuća nikad nije bila prazna, ali je bitno da postoji, jer šta bi bilo sa ženama koje nemaju rodbinu da ih prihvati, ne mogu iznajmiti stan... Boravak u sigurnoj kući traje šest mjeseci, ali bilo je slučajeva i kada su korisnice ostajale i preko godinu dana, zbog specifičnosti slučaja. Niko žene neće tjerati da napuste sigurnu kuću nakon isteka određenog perioda, nego nastojimo praviti individualne planove i izlazne strategije za njihovo osamostaljivanje“, objašnjava Nataša.

Ranjivost na tržištu rada pojačava ranjivost u partnerskom odnosu

Pitanje koje se nameće je da li bi se žene, kada bi se smanjila nejednakost na tržištu rada, i kada bi bile ekonomski osnaženije, mogle adekvatnije suprotstaviti ekonomskom nasilju. Iako ekonomska neovisnost ne znači automatski napuštanje nasilne veze, Nataša smatra da bi ekonomsko osnaživanje pomoglo ovom procesu. Dosta korisnica sigurne kuće počelo je raditi upravo kada su napustile nasilne veze i došle u sigurnu kuću. „U tim ženama se potpuno ugasi motivacija za rad, jer misle da ne mogu ništa da urade, i da ništa ne vrijede, što je posljedica nasilja. Kada dođu u sigurnu kuću, prvo pitanje je 'Šta ću ja sada?' Mi im pomažemo da započnu novi život. Zamislite kako je kada je do tog trenutka neko drugi odlučivao sve za vas i sve plaćao.“ U slučajevima brakorazvodnih parnica se u ovim slučajevima insistira na izdržavanju, pogotovo žena u trećoj životnoj dobi, što je slučaj i sa Esmom sa početka priče. Nataša kao pozitivan primjer navodi jednu korisnicu sigurne kuće, ženu u šezdesetim godinama, koja se prvi put zaposlila tokom boravka u sigurnoj kući. „U njenom je slučaju bilo prisutno psihološko nasilje. Njoj ništa nije, kako se kaže, nedostajalo, suprug je imao jako dobru poziciju, ali ona nije osjećala da ima ikakvu vrijednost. Počela je da radi, i govorila je 'Što se nisam prije odvažila'.“ Sigurna kuća nastoji pomoći korisnicama pri pronalaženju zaposlenja, smještaja, vrtića/škole za djecu..., a žene žrtve nasilja su i posebna prioritetna kategorija pri zapošljavanju.

Sanela Bašić, koja je koautorica publikacije Rodne (Ne)Jednakosti na tržištu rada u BiH (Friedrich Ebert Stiftung, 2012.), upozorava da je područje rada i zapošljavanja i danas primarno mjesto nejednakosti između žena i muškaraca. „Participacija žena na tržištu rada u pravilu je niža od participacije muškaraca. Prema podacima iz istraživanja koje sam prije nekoliko godina radila, žene u BiH su imale dvostruko nižu stopu aktivnosti i zaposlenosti u odnosu na muškarce, a ujednačenost se pojavljivala u stopi nezaposlenosti. Situacija se, nažalost, do danas nije bitnije promijenila“, kaže Sanela. „Ranjivost na tržištu rada reproducira i ojačava ranjivost u partnerskom odnosu, izlažući žene dvostrukom teretu nejednakosti. Istovremeno, nejednaka ekonomska moć, odnosno ekonomska ovisnost, povećava rizik od zlostavljanja kod žena i vjerovatnoću da će žena ostati u nasilnoj vezi“, pojašnjava Sanela.

Prema istraživanju Agencije za ravnopravnost spolova BiH Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH iz 2013. godine, ekonomsko nasilje registrirano je na jako niskom nivou, na samo 4,8% ispitanica. Istraživanje Što znamo o ekonomskom nasilju nad ženama (B.a.B.e., 2013.) u BiH je provedeno kroz nekoliko fokus grupa, a učesnice fokus grupe koju su činile žene koje su preživjele nasilje svjedočile su o ekonomskom nasilju koje se najčešće dešavalo na na dva načina: kroz potpunu kontrolu novca od strane nasilnika ili kroz prepuštanje brige o domaćinstvu ženi koja nema izvore prihoda, pa su domaćinstvo finansijski pomagali članovi/ce ženine porodice, bez učešća nasilnika. Na osnovu podataka o nasilju za 2017. godinu iz elektronske evidencije o vođenju slučajeva nasilja u FBiH, u 2017. godini od 418 prijavljenih slučajeva bilo je 18 slučajeva ekonomskog nasilja (oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu), a na SOS telefon prijavljena su četiri slučaja ekonomskog nasilja (od 309 ukupno prijavljenih).

Ekonomska neovisnost žena nije preduvjet izlaska iz kruga nasilja

Mehanizmi za hvatanje ukoštac sa ekonomskim nasiljem podrazumijevaju suradnju različitih institucija, kao i angažman lokalne zajednice, u zajedničkoj misiji da se ženama koje su preživjele nasilje obezbijede mogućnosti za samostalno privređivanje. Fatima Bećirović kao primjer navodi jednu malu lokalnu zajednicu u kojoj su se građani i građanke mobilizirali da pomognu ženi koja je preživjela teško porodično nasilje sa troje djece. Kroz zajednički rad nevladine organizacije koja je ovoj ženi pružila pomoć, policije, doma zdravlja, mjesne zajednice i vjerske zajednice, ona je kroz godinu dana uspjela da se osamostali.

Svaki slučaj nasilja je individualan, i nemoguće je rodno zasnovano nasilje posmatrati kao nešto što se na isti način dešava svima. Također, ekonomska neovisnost žena nije preduvjet izlaska iz kruga nasilja. „Za pretpostaviti je da ekonomski nezavisne i obrazovane žene mogu potencijalno raspolagati boljim materijalnim resursima za suprotstavljanje ekonomskom nasilju i stoga mogu imati veću spremnost da napuste nasilne partnere. Međutim, ne treba zanemariti uticaj psiholoških posljedica nasilja na sposobnost zlostavljane žene – neovisno o materijalnoj poziciji - da se aktivno suoči sa zlostavljanjem“, kaže Sanela Bašić, te dodaje da je, pored ekonomskog osnaživanja, važno insistirati i na psihosocijalnom osnaživanju žena koje su preživjele nasilje.

„Ima visokoobrazovanih zaposlenih žena koje nisu ovisne ni o kome, imaju podršku porodice i mogućnost da se osamostale, ali izabiru ostati u krugu nasilja. Svaki slučaj nasilja je priča za sebe. Priče mogu da budu slične, ali svakom slučaju se mora pristupiti na specifičan način, uzimajući u obzir resurse žrtve, kako bi se moglo doći do najboljeg rješenja“, potvrđuje i Fatima. Povezanost svih institucija u borbi protiv nasilja nad ženama je ključna, a uključenost lokalne zajednice dodatno pomaže zajedničkim naporima u borbi protiv nasilja nad ženama. „Nije ista situacija u cijeloj BiH, i nije isto biti žrtva nasilja u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Glamoču, Livnu... Postoje različiti mehanizmi zaštite i različite mogućnsti lokalne zajednice“, naglašava Fatima. Ne treba zaboraviti da svako od nas može pomoći iskorjenjivanju nasilja nad ženama. Mogućnosti je nekoliko: prijaviti nasilje, pozvati SOS telefon i/ili pružiti informacije osobi koja trpi nasilje o tome kako potražiti pomoć. SOS dežurni telefoni su 1265 za Federaciju BiH i 1264 za Republiku Srpsku, a pozivi na ove brojeve su besplatni i povjerljivi.

*Ime korisnice sigurne kuće je promijenjeno iz sigurnosnih razloga.

Aktuelne teme

Autor:

Masha Durkalić

Vezani članak:

Nasilje nad ženama u BiH: žrtve ostaju bez potrebne podrške

Od malih nogu CENTRALNI:

Očevi, braća, ali i treneri, nastavnici tjelesnog i razrednici, ne trebaju bezglavo bježati od menstruacija svojih kćerki, sestara i učenica.

Pokrenuvši portal Dobila.ba posvećen iskustvima prve menstruacije i namijenjen prije svega djevočicama i mladim djevojkama, prijateljica Boba i ja ponajviše smo se veselile ideji da stvorimo platformu na kojoj bi se djevojčice i djevojke informisale o "crvenom teroru" kojeg preživljavljavaju iz mjeseca u mjesec. Pisale smo o biološkim procesima koji menstruaciji prethode, PMS-u, šta koristiti, šta kada boli, a jednu od sekcija naslovile smo i Dječaci i menstruacija.

Bilo nam je važno u svakom segmentu detabuizirati jedan toliko prirodan proces oko kojeg se isplela opasna mreža društvenih normi, standarda i kvazivrijednosti. Bilo nam je važno podvući da menstruacija biološki možda jeste ženski ekskluzivitet (mada, tekst koji je za Dobilu napisao naš drugar, transmuškarac Jovan Ulićević iz Crne Gore, pokazuje da nije čak ni to), ali da ne postoji nijedan razlog da se to iskustvo krije od vanjskog svijeta u neprozirne papirne vrećice ili da se dječaci izbacuju iz učionica kada proizvođači uložaka imaju informativno-promotivne časove u školama.

Zato smo upravo u navedenoj sekciji pisale djevojčicama o muškim procesima i dječacima o ženskim, a u tekstu Nije sramota dotakle smo se i svakodnevnih situacija poput skrivanja uložaka, dodavanja ispod školske klupe da drugari ne vide, tajenje od oca i brata da smo dobile i pričanje u šiframa sa mamom i sestrom kada nas stomak razdire u bolovima i neko nam treba otići po uloške.

Iz svega navedenog, izuzetno nas je obradovalo da nas je samo 24 sata nakon "lansiranja" portala na društvene mreže, obradovalo javljanje upravo jednog oca tinejdžerke koji se raspitivao o nekim stvarima u vezi sa ciklusom svoje kćeri. Ima nade, dakle, da ne bježe bezglavo svi očevi i braća (ali i treneri, nastavnici tjelesnog i razrednici) od menstruacija svojih kćerki, sestara i učenica. Potvrdili su to za Diskriminaciju, očevi poput Jasmina i Aleksandra kojima ništa u odrastanju i seksualnosti njihovih kćeri nije problem, niti tabu, pa ni menstruacija.

Šaputanje u apoteci

"Ja sam sa svojim kumom pričao. Njegova je kćerka starija od moje godinu i po. Njega je recimo strašno potreslo kad je ona dobila, emotivno, ali mislim da mu se to nekako poklopilo sa krizom srednjih godina (smijeh) pa ga je spopala prolaznostšto pjesma kaže", uz smijeh priča Jasmin, otac petnaestgodišnjakinje koja je prvu menstruaciju dobila prije godinu.

"Ona je to nekako dugo iščekivala. I supruga mi se požalila da se možda već malo i brine, jer je ona dobila sa nepunih dvanaest. Tek tad ja sam zapravo krenuo čitati i istraživati, da bih smirio njihovu paniku i presreo vlastitu. Dotad, ništa nisam znao. Mama je to krila, imam brata, ne sestru, u školi se također vrlo šturo govorilo. Saznao sam ponešto tek kad sam stupio u prve seksualne odnose, ali i tad samo o odnosu menstruacije i odnosa, reprodukcije, ništa mimo toga. Supruga, a ni prethodne djevojke nisu imale bolne cikluse, da bih naučio šta o tome, jesu poneke kolegice s posla, ali da se ne lažemo, bio sam klasični muški ignorant. I iako sam s kćerkom, kao i sa starijim sinom, pričao o odgovornim odnosima, tjelesnom sazrijevanju, menstruacija mi jeste bila nepoznanica. Ali kad sam naučio, učinio sam sve da se osjeća komforno da o tome govori preda mnom i pred bratom. Grijao sam termofor (ona je, nažalost, jedna od tih sa bolnim drugim danima), kupovao tablete i svađao se sa djevojkama koje bi se u redu iza mene u apoteci kikotale kad sam se raspitivao da l' su za menstrualne bolove bolji čepići ili tablete."

Slično je i Aleksandrovo iskustvo, s razlikom da on ima tri kćerke.

"Najstarija je dobila, srednja bi trebala svako malo, to je sad česta tema nje i starije sestre u koju pokatkad uključe i mene, ali njihova je prednost što zaista za sve imaju jedna drugu (starija je samo 16 mjeseci starija od srednje). Nedavno je najstarija baš prepričavala raspravu koju sam vodio s njenom nastavnicom tjelesnog koja joj je ujedno bila i razrednica kada je rekla da pošaljem suprugu da razgovaramo o Eminim izostancima iz ženskih razloga. Bilo je to u manjem gradu u kojem smo do prije godinu dana živjeli, sad smo preselili na drugi kraj svijeta, ali nije to jedina situacija kada sam se osjećao da me se tretira nedovoljnim i nedoraslim da skrbim o emotivnom i tjelesnom blagostanju svojih kćeri. Pedijatrice su me, recimo, pitale, kada je jedna od njih imala upalu mokraćnih kanala još kao jako mala djevojčica, da li mi je supruga objasnila kako joj prati pišu. Ovdje je znatno drugačije, al' dok smo živjeli dole, nije mi se jednom desilo da misle kako sam samohrani otac svaki put kad se upetljam u mamino područje."

Tata je kul

O svojim tatama i njihovom učešću u njihovim odrastanjima govorile su i djevojčice polaznice radionice o menstruaciji organizirane u sklopu festivala ženske umjetnosti i aktivizma Pitchwise. U jednom trenutku, nakon što je jedna djevojčica rekla da ima kul tatu koji joj pravda časove kad je boli, druga polaznica, trineaestogodišnjakinja, blago ju je prekorila, da joj je tata samo normalan roditelj, a ne kul, jer sigurno ne bi rekla da joj je mama kul jer joj kupuje uloške i gaćice.

Djevojčice poput ovih, samosvjesne unatoč obrazovnom sistemu i prodavačicama i prodavačima koje i dalje uloške kriju u neprozirne kese, te očevi poput Jasmina i Aleksandra, mogli bi biti predvodnice i predvodnici promjena ka svijetu u kojem djevojčice ohrabrujemo da imaju autonomiju nad tijelom, ali da to ne znači da procese kroz koje im tijelo prolazi smatraju sramotom ili strašnom tajnom o kojoj se šapuće. Jer tajne se šute, a tamo gdje se šuti, prešućuje se i znanje.

Nastavak, nažalost, znamo: gdje znanje prestaje, počinje strah, a on nam u odgajanju naših djevojčica nikako nije saveznik.

Aktuelne teme

Autor:

Lamija Begagić

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Boba i Lamija: Ne postoji nijedan razlog da se o menstruaciji šapuće

Od malih nogu CENTRALNI:

Udruženje "Zaboravljena djeca rata", između ostalih kategorija djece, bori se i za prava djece čije su majke žene iz BiH, dok su im očevi tokom rata u našoj zemlji bili pripadnici mirovnih snaga ili djelatnici humanitarnih misija.

Norah, Nadia i Ivana djeca su stranaca. Njihovi očevi za njih nisu stranci samo jer imaju državljanstvo Norveške, SAD-a i Velike Britanije, oni su stranci i jer nisu bili dijelom njihovih odrastanja, ne priznajući ih, odričući ih se i uskraćujući im njihova prava. Mada su danas odrasle djevojke, one još kako osjećaju to prazno mjesto u životu, a njihova jedina veza s očevima su tek "tuđa" prezimena koja nose.

Osnivajući udruženje građana "Zaboravljena djeca rata", njegove utemeljiteljke i utemeljitelji željeli su zaštiti prava djece rođene kao posljedice ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Pored djece rođene kao posljedica ratnog silovanja na koju je javnost naročito senzibilizirana, udruženje staje u odbranu prava i mnogobrojne djece čije su majke lokalne žene, dok su im očevi bili pripadnici stacionarnih/mirovnih snaga (UNPROFOR, IFOR, SFOR...) ili djelatnici stranih humanitarnih misija. Takva su djeca i naše sagovornice: Norah, Nadia i Ivana, koje su nam govorile o administrativnim zavrzlamama kroz koje su prolazile njihove majke boreći se za ostvarenje njihovih prava, o vezama s očevim domovinama, teretu prezimena i svakodnevnim bitkama koje su bile u školi i lokalnoj zajednici odrastajući bez svojih očeva.

Ne priznajem presude suda u BiH!

Nadijin otac došao je iz Norveške u Bosnu i Hercegovinu kao humanitarni radnik i tu je upoznao svoju buduću suprugu, također zaposlenu u jednoj međunarodnoj humanitarnoj organizaciji. Vjenčali su se posljednje ratne godine u Tuzli. Dvije godine potom rodila se Nadia. Brak je potrajao kratko, te se Nadijini roditelji razvode kad su njoj bile dvije godine, sporazumno, pred nadležnim sudom u Bosni i Hercegovini koji donosi odluku da se dijete povjerava majci na brigu i staranje, dok je otac obavezan održavati redovan kontakt i finansijski doprinositi djevojčicinom izdržavanju. No, svoje roditeljske obaveze, ovaj je otac ispunjavao samo devet mjeseci nakon presude. Potom iznenada odlučuje prekinuti kontakt s djetetom, prestaje je posjećivati, a zaostale iznose alimentacije majka biva primorana tražiti sudskim putem. Nedugo potom, usljeđuje još jedno iznenađenje: Nadijin otac trajno napušta Bosnu i Hercegovinu, ne obavijestivši majku svoje kćerke o svojoj novoj adresi prebivališta. Nadiji su u tom trenutku četiri godine.

"Ne sjećam ga se iz tog perioda, iz Bosne. Susret u ljeto 2009. godine u Oslu, ja smatram danom kada sam prvi put zapravo vidjela tatu. Prvi put da ga pamtim. Bilo mi je dvanaest i bila sam stidna, povučena, introvertna djevočica. I da nije bilo jezičke barijere, mislim da ne bismo mnogo pričali. Ne pamtim niti jedan topao trenutak s tog susreta", iskreno se Nadia prisjeća tog augusta kada je mama odlučila povesti je sa sobom na službeni put u Norvešku da upozna tatu koji se, nakon decenije tišine, javio pet mjeseci prije tog susreta.

Sve te godine, Nadijina mama vodila je lavovske bitke da sazna adresu oca njenog djeteta kako bi zaštitila njena dječija prava. No, digitalizaciji i savremenim skandinavskim sustavima uprkos, to nije bio nimalo lagan poduhvat. Obraćala se institucijama u dvije države, ambasadama, uredu ombdusmana za djecu, resornim ministarstvima sve sa ciljem da sazna podatke o prebivalištu Nadijinog oca, te da zaštiti njena prava. Kada je najzad pronađen, otac daje izjavu da ne priznaje sud niti institucije države Bosne i Hercegovine, dok institucije Kraljevine Norveške obavještavaju Nadijinu majku da ne mogu zaštititi djevojčicina prava jer BiH nije potpisnica Luganske konvencije. Nakon godina borbe njene majke, Nadia sa navršenih osamnaest godina uspijeva putem sistema "prisiliti" oca na isplatu još šest mjesečnih novčanih iznosa, a potom, mada polaže pravo na njih, diže ruke od svega. Iscrpljena, priznaje da nije bilo lako, da je zanimalo kakav je, kakva mu je kosa, glas, kako bi se ponašao u nekim važnim životnim prilikama. Danas zna da je njena porodica njena majka. No, o nekim identitarnim pitanjima još uvijek često promišlja.

"Sa šesnaest sam godina dobila norveški pasoš, a nedugo potom morala sam se odreći jednog od svojih državljanstava i odrekla sam se bosanskohercegovačkog. Ono norveško davalo mi je više prilika i lakše regulisanje mog studijskog boravka u Njemačkoj. Danas sam formalno-pravno Norvežanka, mada je onaj susret kad sam bila dvanaestogodišnja djevojčica i prvi put vidjela tatu i Oslo bio zapravo i posljednji kontakt s njim i s bakom, djedom, polusestrom i polubratom. Ništa i nikog tamo nemam. Norveški ne govorim, ali imam namjeru da ga učim. Ponekad se osjećam kao ničija zemlja."

Dečko iz New Yorka i djevojka iz trećeg svijeta

Dok je Nadiji domovina njenog oca neistražena i nepoznata, Norah je u Sjedinjenim Američkim Državama, domovini svog oca, rođena i živjela punih deset godina. Njen je otac u Bosnu u Hercegovinu došao kao humanitarni radnik. Ubrzo upoznaje Norinu majku i stupa s njom u vezu, a potom i u brak. Dugo godina kasnije, kad je već odrasla, Norah će saznati da je taj brak dečka iz predgrađa New Yorka i djevojke iz "trećeg svijeta" naišao na osude i neodobravanja porodice njenog oca. Mada su se prije Norinog rođenja doselili u SAD, s namjerom da tamo žive zajedno, kao porodica, Norini roditelji vrlo su brzo zapravo naišli na probleme. Pravdajući to svojim pustolovnim duhom koji ga je doveo i u BiH, Norin otac je dok je ona još bila beba počeo da odsustvuje od doma i putuje na daleka i višemjesečna putovanja. U prvih pet godina koliko su joj roditelji bili u braku, Norah je oca viđala kratko, uvijek ga ostajući željna, a nakon razvoda, mada je sa majkom još pet godina živjela u kući očeve porodice, susretala ga je poput duha ili sjene koja bi povremeno pohodila porodična okupljanja, a potom opet odlazila negdje daleko. Daleko je i danas, u Maleziji gdje po Norinim zadnjim saznanjima, ima drugu suprugu i kćerku od deset – jedanaest godina koju Norah nikad nije upoznala. Sa Norom već šest godina nema nikakvog kontakta.

"Naravno da nije bilo lako. Nedostajao mi je. Mama se sjeća slike trogodišnje mene kako spavam sa slušalicom u ruci, čekajući njegov poziv. Osjećala sam i dok smo bili u Americi da sam po nečemu drugačija od svojih rođaka i rodica, da nisam baš prihvaćena, mada je mama baš vješto krila, trudeći se da me zaštiti, brinući o meni, dok je paralelno radila i studirala, koliko je zapravo problema imala sa mojom bakom i tetkama s očeve strane. No, mada je njoj laknulo kad se vratila u BiH, meni su tu počeli neki drugi problemi. Oni sa prihvaćanjem u školi i sredini, išla sam u školu u mahali gdje se djeca znaju od vrtića, a ja sam došla usred petog razreda sa nekim krnjim bosanskim, bez padeža i vremena, s američkim akcentom, naravno da sam odmah postala predmetom ismijavanja", priča Norah o svom američko-bosanskom djetinjstvu.

Baš kao i u Nadijinom slučaju, i Norin otac je svoje zakonske obaveze prema djetetu ispunjavao neredovito i nemarno.

"Od trinaest godina koliko je bio obavezan alimentacijom pomagati moje izdržavanje, kad se sve zbroji, plaćao je možda godinu dana...", nesigurna je u brojevima Norah.

Ma briga te, imaš papire...

Nažalost, niti Ivana, posljednja naša sagovornica, ne može se pohvaliti ništa drugačijom pričom. I njeno je odrastanje proticalo bez oca, a obilježili su ga problemi identiteta, stigma, diskriminacija i osjećaj nedovoljnosti. I njen je otac bio u humanitarnoj misiji u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini gdje upoznaje Ivaninu majku s kojom se uskoro seli u rodnu Veliku Britaniju. No, i prije Ivaninog rođenja, njena majka se trudna, zbog problema koji su između njih dvoje u očevoj domovini nastali, odluči vratiti u BiH i tu roditi kćerkicu koju otac, potom, odbija priznati.

"Najteže je bilo kad sam tek krenula u školu. Dok sam bila mlađa, dok smo bile samo mama i ja, ona je od svega pravila priču, i meni je sve to bilo okej. Al' onda odjednom sve te djevojčice iz razreda i njihove tate i sva ta pitanja gdje je moj i kakvo mi je to čudno prezime... Ali prošlo je, naravno, kao i sve u odrastanju. U tinejdžerskim godinama sam shvatila da su brakovi većine roditelja mojih prijateljica nesređeni i da one trpe. Shvatila sam da je moja mama razmišljala unaprijed. Naša sredina stigmatizira razvod, ne razmišljajući o sudbini tolike djece u lošim i nasilnim vezama i brakovima. Razvesti se je ljudski. Ali ne priznati očinstvo baš i nije, dati tri različite izjave pred sudovima baš i nije. I uz sve to, još se imenovati humanitarnim radnikom", gorka je, ali pomirena Ivana.

Dodaje da joj pored stigme djeteta razvedenih roditelja, djeteta stranca, djeteta bez oca, najviše smeta tretman prema tim samohranim majkama, te rečenica koju toliko često čuje: Ma, briga te, imaš papire... Mada ponajčešće izgovorena u šali, Ivani baš i ne mami osmijeh na lice, jer za te papire kao jedno od temeljnih prava djeteta, njena se majka borila i služila cirkuskim trikovima hodajući po žici između dvije birokracije i dva umnogome različita sistema.

U patrijahalnim državama i društvima poput našeg u kojem je majka kriva i kad otac ubije vlastite troje maloljetne djece, ove su majke i njihova djeca često predmetom osude, odbacivanja i podozrenja, jer, za razliku od djece rođene kao posljedice ratnog silovanja, u odnosima iz kojih su rađana ova djeca, nije bilo prisile, što ne znači da njihovi očevi nisu višestruko povrijedili njihova prava ne ispunjavajući roditeljske i ljudske obaveze, nikad ne odgovarajući za to ni u Bosni i Hercegovini, ni u svojim domovinama.

Ljudski minimum koji dugujemo toj djeci, danas mladim ljudima, je da ih vidimo. Kao ljude, ne kao papire.

Aktuelne teme

Autor:

Lamija Begagić

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Djeca rođena kao posljedica rata: Odrastanje izvan svih kategorija

Od malih nogu CENTRALNI:

Manir međusobnih uvreda u javnom i medijskom prostoru nije nikakva novina, čak ni kada nisu u pitanju nacionalne manjine, već i osobe s invaliditetom, LGBT populacija, žene rotkinje i nerotkinje i svi drugi i drugačiji i sve druge i drugačije.

Ni svojim se pravom ne možeš služiti tek drugome na štetu i dosadu, bila je jedna od krilatica kojom je Valtazar Bogišić, baveći se, istina, pravima u okviru građanskog zakonika za Crnu Goru iz 1888. godine definisao pravo i nepravo, odnosno njegovo kršenje.

Prošlo je 130 godina i na red je došlo pravo internet bespuća, praćeno nekontrolisanom pojavom blogova, komentatora i sličnih pojava. Naravno, dok se bavimo uređenjem ovovremenih pojava, neke od temeljnih postulata prava – da svoje pravo možemo koristiti sve dok ne stvaramo štetu za drugog, niko i ne spominje.

Štetu po drugog i drugačijeg opisivala sam u komentaru "S ljudima ljudski, s ostalima nečovječno", komentarišući jednu tipičnu raspravu pozicije i opozicije u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Milorad Dodik, tadašnji predsjednik Republike Srpske, opozicione poslanike uporedio je s Ciganima, što ih je više žuljalo i mučilo nego činjenica da su u međusobnoj prepirci u najvišem zakonodavnom tijelu entiteta korištene uvrede za pripadnike nacionalnih manjina. Opozicija tad nije reagovala, tek je mudrovala da se osjeća uvrijeđenom. Građanska je prava nisu doticala.

Posljednji primjer jednog od najgrubljih kršenja prava drugog i drugačijeg desio se na blogu Ivana Begića. Bloger, u obračunu sa neistomišljenicima, ovaj put prvim čovjekom Banjaluke, postavlja pitanje ima li povoda uzvicima građana – 'Igore, pederu!'

Uz duboko izvinjenje čitaocima i čitateljicama zbog onoga što prenosim ali ne i podržavam, moram reći da je pitanje seksualne orijentacije argument koji su neistomišljenici gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića više puta pominjali po, u najmanju ruku, gradskim kuloarima, kad ozbiljne društvene rasprave nedostaje. A upravo ozbiljnu društvenu raspravu zaslužuje već pomenuti manir – za svoje pravo, preko tuđeg.

Gradonačelnik Banjaluke, što se svakog građanina ove zemlje tiče, može biti koje god seksualne orijentacije, i to mu niko ne smije osporiti, dovoditi ga u položaj osobe diskriminisane po tom osnovu i stvarati neprijateljsko okruženje. Upravo takvim tonom se na "otkriće" seksualne orijentacije gradonačelnika Banjaluke osvrće rad blogera. Naslov je otkrio zašto građani skandiraju ranije citirane riječi, a u tekstu ne nalazimo niti jednu izjavu bar jednog građanina koji će reći da je takva interpretacija tačna. Zapravo, izjava u tekstu ni – nema. Od desetak rečenica, tri se odnose na potpuno 'sigurne stvari'– građani su primijetili, a bloger je provjeravao. Gradonačelnik se igra jer mu je korisničko ime i_g_r_a, što su mu, sasvim slučajno po prva dva slova imena i prezimena. Jasno je i ne treba dalje objašnjavati da gradonačelnik prati polugole muške modele, zbog čega je dobio takav epitet. Zašto je to od neprikosnovenog javnog interesa, nismo dobili odgovor.

Podsjetila bih na odredbe pravne regulative BiH: Zakon o zabrani diskriminacije, član 2, stav 1 koji detaljno navodi da je diskriminacija svako različito postupanje utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica, a na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, čega ovdje zasigurno možemo naći, čak i pred najoštrijim sudom javnosti prema političkim odlukama prvog čovjeka grada, postupcima u svojstvu izabranog i slično.

Članom 4, stav 1 istog zakona, kao poseban oblik diskriminacije definisano je uznemiravanje – kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja. Cilj nije teško naslutiti, pogotovo u međusobnom obračunu političkih neistomišljenika na brdovitom Balkanu.

Ostaje jedino pitanje – dokad će brdoviti Balkan biti izgovor za pokriće i zadiranje u privatnost, pokušaj povrede časti i ugleda, ako se tako nešto uopšte može sticati i gubiti ličnim svojstvom u pogledu seksualne orijentacije i posmatrati izvan prizme ljudskog prava.

Čak ni pomenute zastave u duginim bojama, koje u ovom kontekstu znače pravo na izražavanje, nisu ostale nedirnute, od istog tog prava na izražavanje u kojem se kao osnovna premise (ne)logičnog zaključka uzima da svako od nas ima pravo da pita i traži odgovor, pa i da odgovor ponudi širem auditorijumu.

Kolumne

Autor:

Ana Kotur

Foto credits:

ivanbegic.com/screenshot

Vezani članak:

S ljudima ljudski, s ostalima – nečovječno

Od malih nogu CENTRALNI:

Ana Stjepanović učenica je sedmog razreda iz Brčkog. Zahvaljujući borbi njenih roditelja da kćerku uključe u redovan obrazovni sistem, Ana danas ruši predrasude o slijepim i slabovidnim osobama.

Prva klupa, djevojčica i mlađa žena sjede. Između rečenica nastavnice čuje se tek poneki zvuk mašine za Brajevo pismo. Djevojčica pravi bilješke. Njene kontrolne radove pregleda asistentica koja poznaje Brajevo pismo.

Dosad je nekoliko asistentica pratilo Anu Stjepanović iz Brčkog, učenicu sedmog razreda Druge osnovne škole. Najduže je uz nju bila Milijana Popić, koja je na prijedlog Anine porodice dobila priznanje UNICEF-a u Bosni i Hercegovini Šampionka inkluzije 2018. godine.

"Dobila sam da odrađujem pripravnički da budem prva pomoć Ani, dok me ne rasporede negdje drugo. Bio mi je to prvi susret ne samo sa djevojčicom koja ne vidi, već uopšte sa osobom koja ne vidi. Prvih mjesec dana sam plakala, pitajući se – zašto se to dešava, zašto se desilo Ani, tako dobroj djevojčici. Bilo mi je teško. Trebalo je naučiti Brajevo pismo, kojem nas niko na fakultetu ne uči. Informacije o radu s osobama s invaliditetom su svedene na, recimo, psihološki pristup – kako prići i kako se ponašati, jer se očekuje da će s njima raditi defektolog, stručno osoblje", prisjeća se Milijana.

Brajevo pismo Milijana je naučila napamet – vidi, zapamti poziciju, usvoji. Ana je, reći će, vjerovatno isti princip koristila. Očekivanja nisu bila velika, ali je djevojčica do kraja prvog razreda znala Brajevo pismo, čitala je i pisala koristeći ga i svaki zadatak koji je postavljen pred nju – savlađivala je bez ikakvih poteškoća.

"Dok je Ana učila slova, pa ih povezivala i čitala bilo je lako. Čak i matematičke operacije, sabiranje, oduzimanje, množenje koje sva djeca uče napamet. Pomoć tiflopedagoga smo trebali kad je trebalo objasniti dijeljenje, jer je i nama trebalo vremena da shvatimo kako objasniti dijeljenje s potpisivanjem, nismo znali kako", kaže ona.

Za svaki naredni korak u usvajanju znanja trebalo je truda. Osim samog procesa učenja, trebalo je savladati i tehničke prepreke – brzinu bilježenja gradiva, rad na Brajevoj mašini, vraćanje mašine na početak papira za novi red i slično. I postupak razumijevanja načina na koji Ana može da savlada nastavni proces tražio je vrijeme.

"Prvobitno smo potpisivali, odnosno prepisivali sa Brajevog pisma na uobičajeno. To je oduzimalo puno vremena, pa smo s vremenom počeli potpisivati samo stvari koje su bile bitne za procjenu znanja. Asistenti znaju čitati Brajevo pismo, majka zna, pa smo pojednostavili proces. Naravno, to nije značilo da previdimo greške koje dijete napravi, i njih smo uredno potpisivali kad se dese", pojašnjava Milijana

Prihvatanje u zajednici imalo je sopstveni put. Neka od djece iz odjeljenja s Anom su išla i u vrtić, pa su se poznavali od ranije. Neka su se djeca bojala, jer je Ana – drugačija. Vrijeme je, na kraju, radilo za sve – svakodnevni zajednički rad savladavao je poteškoće.

"Ana je zrelija od svoje generacije i to je vidljivo u svemu – od muzike koju sluša, tema kojima se bavi, knjiga koje čita i naručuje iz specijalnih biblioteka, sve je zanima. Zbog svih svojih interesovanja, Ana ide naprijed. Osim toga, Ana ide i u muzičku školu, na časove engleskog. Za nju ne postoji granica, ukoliko je sistem podrži, ukoliko je zajednica prihvati", ističe Anina asistentica sa najdužim angažmanom.

Kako Ana zna da je paradajz crvene boje?

Za Anin uspjeh zaslužan je mali ali najsnažniji tim ljudi iz sjene. Stubove oslonca čine roditelji koji su za svoje dijete tražili više, samo da bi bila ono što želi i može biti. Da Ana ne vidi i da zapravo, nikad neće vidjeti, otkrili su u njenom najranijem djetinjstvu. Suočavanje s nepoznatom situacijom nije bilo jednostavno, ali ih je naučilo da svaku odluku više puta premjeravaju, te da ne odlučuju od danas za sutra.

"Uopšte nije ni bitno šta se desilo", kaže Ana, jednom rečenicom objašnjavajući da je uvid u ono što dolazi nakon toga zapravo najbitniji. Omiljenih predmeta, kaže, nema, jer joj većina stvari veoma dobro ide. Sluša zvučne knjige i očarana je istorijom sefardskih porodica iz djela Gordane Kuić. O svakoj zemlji koju spomenu na geografiji, zna mnogo – glavni grad, pojedinosti o načinu ishrane, oblasti u zemlji koje se po nečemu izdvajaju. Planove za školu nakon osnovne, još uvijek nije napravila. Bitno je samo da za taj izbor dobije više mogućnosti od onih koje je porodica dobila kad su birali obavezno obrazovanje.

"Išli smo u Derventu, Ana je možda imala dvije godine, Kad je imala šest godina, otišli smo u Beograd. Pozivali su nas i u Sarajevo. U Beograd smo otišli u proljeće, a Ana na na jesen kreće u školu. To je već vrijeme za odluku. Godinu ranije je usvojen zakon koji se bavio inkluzijom u Srbiji. Škola je bila odlična i obišli smo sve, ima dom, ima čuvare, ima osnovnu i srednju školu, dok nismo došli u restoran. On ima kapacitet od stotinjak djece, a namješten je za možda tek četvrtinu, iako je tek prošao doručak i usred je školske godine. Pitali smo zašto i objasnili su nam da tek toliko đaka pohađa školu, jer su roditelji 'povukli' svoju djecu, da djeca u škole idu od svojih kuća. Nakon toga smo se zahvalili na ljubaznosti, jer je nama to bio znak da mi ne trebamo biti tamo", prisjeća se Anin tata Goran ulaska kroz vrata inkluzije.

Vratili su se svojoj kući i shvatili da borba u sopstvenoj okolini nema alternativu. Iskustva, i pozitivnog i negativnog su već imali, alat za dalji rad su tek morali stvoriti.

"Poraz je bio kad su se Ana i mama, u suzama, vratile iz vrtića, jer ih je vaspitačica s vrata poslala kući – tog dana za njih nije bilo asistenta. To nas nije pokolebalo i dalo nam je snagu samo da – prepreke 'pojedemo'. Na jednom sastanku, na kojem su mi objašnjavali da 'djeca ipak ne mogu', bio sam spreman – nije bilo akta koji u to vrijeme nisam proučio. Moj argument je bio da se znak mora provoditi, od trenutka kad stupi na snagu. Bio sam direktan i bez pardona, što je rezultiralo obećanjem šefa odjeljenja da će sutra biti uposleno deset aistenata, od kojih je jedan bio i za našu Anu", kaže tata. Ana je tad konačno dobila mogućnost da u vrtiću boravi isto onoliko vremena koliko i njeni vršnjaci – čitav radni dan. Vrtić je stvorio osnovu za dalji rad, jer su Anino pravo na obrazovanje i život u zajednici bili tek na nivou – saznanja o njemu.

"Prije polaska u školu, susreli smo se sa svim stručnjacima u oblasti obrazovanja u Brčkom, koji su bili nepripremljeni na ono što nas čeka, a dijete nisu ni poznavali. Ostalo mi je u sjećanju da su je pitali mnoštvo stvari, između ostalog i koje je boje paradajz, pa je izazivalo čuđenje kako ona to zapravo zna. Ana je i tad znala, i danas zna, jer se sa njom radilo, njoj smo objašnjavali, rano smo počeli da radimo sa njom, pričali smo neumorno i sve što smo uzimali u ruke smo opisivali", dodaje Anina mama Jelena.

Sa preprekama se svi 'snalaze', a na kraju ih pobjeđuju - porodice

Porodica Stjepanović na trenutke podsjeća na neimare. Kako jedan aspekt savladaju, tako ih dočeka drugi. Problem u već produženom trajanju je nabavka literature koja je Ani potrebna.

"Udžbenici su svoj djeci problem, jer plan i program ima velika odstupanja od literature. Na početku svake školske godine nastavnici prirede selekciju, najbitnije nastavne cjeline, koje onda kopiramo na Brajevo pismo. Međutim, materijal uvijek kasni, stigne pred kraj polugodišta. Ana uspijeva sve pohvatati jer nastavnici dosta toga diktiraju na času, ona i zapamti što je ispričano i to je to", objašnjava Jelena.

Recepta za uspjeh nema, osim savladavanja staze korak po korak.

"Uopšte ne sumnjam u Anu u njene kapacitete već u sistem i kako će je 'podnijeti'. Postoje nastavnici koji su i sami izrazili želju da sa Anom rade dodatno. Sve zavisi od ljudi, ne od gradiva", zaključuje Anina mama. Problem je, potvrdiće i nastavnici, često smjenjivanje asistenata.

"Stalno traje neki period navikavanja, ili se učenica navikava na asistenta, ili asistent na nju, neko ko nema iskustva", ističe Anin razrednik Jasmin Ibrahimović. Ana ima odličan prosjek, čistu peticu. Svi su saglasni – zasluženu.

"Djeci možda djeluje da joj se nekad povlađuje, ali Ana ima pomoć za ono što joj treba. Teško im je objasniti da ona ima pomoć jer ne vidi, u dolasku do izvora znanja, a ne da joj se gleda kroz prste zato što ona ne vidi. Djeci je teško da se pomire da neko kome treba pomoć možda postiže i bolje rezultate", završava ovaj nastavnik engleskog sliku inkluzije u nastanku.

Lične priče

Autor:

Ana Kotur

Foto credits:

Privatna arhiva

Vezani članak:

Inkluzija slijepe i slabovidne djece "na prosjačkom štapu"

Od malih nogu CENTRALNI:

Običajno pravo je tradicionalno opredjeljivalo žene u Hercegovini da se imovine odreknu u korist muških članova porodice. Ipak, usljed promijenjenih drušvenih okolnosti i emancipacije ova praksa se polako mijenja.

Očekivanja sredine i običajno pravo nametnuli su Hercegovkama moralni imperativ da se očevog nasljedstva, na koje imaju pravo, odreknu u korist braće. Ova praksa se prenosila sa generacije na generaciju. Nije tu bilo ni prinude, ni nagovaranja onih u čiju korist su se žene odricale imovine, nije bilo ni sopstvenog propitivanja te odluke, svjedoči Kosa Lečić. Ona se svog dijela porodičnog nasljedstva odrekla u korist brata, a isto su učinile i njene tri sestre. Ni danas ne sumnja da je ispravno postupila.

"Niti sam išta željela niti mi je bilo potrebno. Ko je udajom zbrinut, ima svoju porodicu, ima gdje i od čega da živi, ne bi trebalo da se polakomi i da gleda da uzme dio i bratove kuće i imanja. Nikada to ne bih učinila", kaže Кosa.

Kosina priča je priča većine Hercegovki 20. vijeka. No, ovi razlozi na početku trećeg milenijuma ozbiljno se preispituju ili odbacuju. Anja Daković je mlada i obrazovana žena. Udata je i ima brata i sestru. Njen stav o nasljeđivanju imovine je drugačiji.

"Činjenica je da je ranije u Hercegovini praksa bila da se sestre odriču imovine u korist braće. Ipak u zadnje vrijeme stvari su se promijenile. Mislim da ću ja prihvatiti imovinu. Nas je troje u familiji i ja bih prihvatila svoj dio. Važno je da žena ima svoju imovinu. Sutra kad se uda ima pravo na imovinu stečenu u braku, ali ukoliko dođe do razvoda a nema zajednički stečene imovine, bolje je da ima nešto svoje da ne bi bila na ulici. Posebno je to važno ako je nezaposlena", pojašnjava Anja svoje razloge.

Anja nije usamljen primjer. Sve više mladih žena razmišlja kao ona. U Republici Srpskoj od 1. februara 2017. godine ostavinske postupke, osim u izuzetnim slučajevima, vode notari. U Notarskoj komori Republike Srpske su nam rekli da nemaju evidenciju u koliko slučajeva su žene prihvatile nasljedstvo od roditelja, ali ističu da je taj broj u porastu. Da je sve veći broj Hercegovki koje prihvataju imovinu iz svog dugogodišnjeg iskustva svjedoči i trebinjski advokat Predrag Ivanković.

"Iako se u Hercegovini dugo praktikovalo običajno pravo koje nalaže da se poslije smrti ostavioca, ženska djeca odriču imovine u korist braće u zadnje vrijeme Hercegovke dosta često uzimaju imovinu. Takva praksa je ranije bila u Srbiji. Mislim da se to njihovo običajno pravo polako pretače i kod nas, ovdje u Hercegovini. Imamo dosta nasljednika koji žive u Srbiji i vjerovatno poučeni tim iskustvom polako mijenjaju situaciju i ovdje", objašnjava Ivanković.

Promijenjene društvene okolnosi i emancipacija razlozi odbacivanja patrijarhalnih obrazaca ponašanja

U vremenu kada se od imanja - i privređivalo i živjelo, a kada su ženske prinove u porodici smatrane tek privremenim članovima i "tuđom srećom"– odluka poput Kosine prosto se podrazmijevala. Prema mišljenju sociologa Ivana Šijakovića upravo promjena društvenih okolnosti glavni je razlog odbacivanja patrijarhalnih obrazaca ponašanja po kojima su se žene odricale imovine na koju po zakonu imaju pravo.

"Polako prolazi dominacija patrijarhalnog društva, koja je bila karakteristična za agrarni period, gde se živelo od zemljišnog poseda i gde su muškarci nasleđivali imanja, kako bi se očuvalo ognjište. Danas je vrlo malo takvih 'čistih' poljoprivrednih porodica. Uglavnom ljudi žive u gradu a nasleđuju imanja na selu. U urbanim sredinama muškarci nemaju prednost u nasleđivanju imovine (stanovi, kuća, lokali) jer je ona promenljiva, podložna starenju i propadanju", objašnjava Šijaković.

Prema njegovom mišljenju danas se drugačije gleda na djecu - muška djeca nemaju nikakav ekskluzivitet, niti posebna, dodatna prava u odnosu na žensku djecu. Ženska djeca više "ne nose obavezan miraz” prilikom udaje, tako da nema dodatnih troškova, koji bi zahtijevali odricanje prava od nasljeđivanja.

"Sazreva svest kod roditelja da su deca ravnopravna, bez obzira na pol i da treba da imaju jednaka prava u nasleđivanju. Na selima su se u ranijem periodu ženska deca doživljavala kao neko ko će 'otići u tuđu kuću', pa nema pravo da nosi imovinu (deo imanja)", objašnjava Šijaković, dodajući da je ova pojava jednim dijelom i rezultat emancipacije žena.

Žena bez imovine je ekonomski ranjiva i zavisna od muškarca

Odricanje od nasljedstva čini žene ekonomski ranjivijim i zavisnim kažu u Ženskom centru Trebinje. U porodicama sa narušenim odnosima žena koja ne posjeduje imovinu je u naročito teškom položaju.

"Posebno ističem taj problem za žene koje trpe nasilje u porodici. One su u posebno teškoj situaciji jer ih ekonomska zavisnost tjera da ostanu u nasilnim zajednicama, nemaju gdje da se vrate. Nije rijedak slučaj da imate braću koji žive izuzetno dobro i raspolažu velikom imovinom i sestru koja nema ništa", ističe Ljiljana Čičković, direktorica Ženskog centra Trebinje.

Čičković je svjesna da do potpunog odbacivanja obrazaca ponašanja koji su se prenosili sa generacije na generaciju neće doći brzo ni lako, ipak, svaki napredak raduje.

"Mislim da dolazi do promjena. Ono što ja uočavam jeste promjena stavova mladih roditelja koji imaju djecu i muškog i ženskog pola. Oni razmišljaju u pravcu da i kćerku kao i sina imaju u vidu prilikom nasljeđivanja", ističe Čičković.

Čak i kad su sređeni porodični odnosi, posjedovanje imovine ženi daje mnogo više mogućnosti za potvrđivanje u društvu, saglasan je i sociolog Ivan Šijaković.

"To je vrlo značajno, kako za njenu ekonomsku, tako i na psihološku stabilnost. Nedostatak početne imovine dovodi žene u zavistan položaj od muža i porodice u koju dospeva udajom. Posedovanje imovine daje dodatnu sigurnost ženama u njihovim postupcima i ponašanju ali i otvara mogućnost da započnu neki vlastiti biznis ili dobiju rentu od imovine. Mnogo više se u najbližem okruženju cene one žene koje poseduju ličnu imovinu", poručuje Šijaković.

Broj žena vlasnica nepokretnosti raste, ali muškarci i dalje u prednosti

Odustajanje od patrijarhalnog obrasca po kome su muškarci nasljednici i vlasnici imovine vodi i do promjene u katastrima. Ipak, iako broj žena vlasnica nekretnina polako raste, podaci iz javnih evidencija o nepokretnostima, koje vodi Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, pokazuju da je imovina i dalje većinom uknjižena na ime supruga, partnera ili brata.

"Prema podacima kojima raspolaže RUGIPP, u javne evidencije na području Republike Srpske upisano je 32,2 odsto žena kao vlasnica nepokretnosti, te se bilježi porast broja registrovanih žena vlasnica nepokretnosti u odnosu na podatke iz 2017. godinu, kad ih je bilo registrovano oko 29,6 odsto", stoji u odgovoru ove institucije na naš upit.

Statistika upućuje i da se ovaj procenat razlikuje u zavisnosti od toga da li je riječ o ruralnim ili urbanim cjelinama. U ruralnim područjima procenat žena vlasnica nepokretnosti se kreće oko 30,6 odsto dok u urbanim područjima Republike Srpske iznosi oko 34,5 odsto. Ovi podaci koji se odnose na Republiku Srpsku manje-više odgovaraju stanju na terenu i u Trebinju, gdje je, takođe, uočljiva razlika između procenta žena vlasnica nepokretnosti u samom gradu i katasterskim opštinama koje obuhvataju seoska područja.

"Što se tiče broja upisanih žena kao nosilaca prava svojine na području grada Trebinja, podaci za šest izloženih katastarskih opštinu pokazuju brojku od 30,06 odsto, dok za područje grada Trebinja, prema podacima katastra zemljišta taj podatak iznosi 41,1 odsto", ističu u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, uz napomenu da će se stvarni podaci na nivou političke opštine znati po okončanju postupka izlaganja, odnosno po uspostavljanju katastra nepokretnosti kao jedinstvene evidencije nepokretnosti.

Neupisivanje žena kao nosilaca prava svojine za posljedicu ima njihovu ekonomsku zavisnost, tešku borbu za dokazivanjem prava na imovinu, otežan pristup kreditnim sredstvima i neostvaivanje brojnih drugih mogućnosi, kažu u RUGIPP, i napominju da putem raznih radionica, edukacija i okruglih stolova rade na podizanju svijesti o značaju rodnoravnopravnog upisa nosilaca prava na svojinu.

Odbacivanje tradicionalnih obrazaca ponašanja, pogotovo u malim sredinama gdje je važno šta će drugi reći, je dugotrajan proces. Prihvatanjem imovine Anja Daković će tek neznatno popraviti statistiku kad je riječ o ženama vlasnicama imovine. Ipak, činjenica da je za donošenje ovakve odluke, a pogotovo njeno javno saopštavanje, u Hercegovini i dalje potrebna bar trunka hrabrosti, govori da je njen stvarni doprinos ovom procesu mnogo veći.

Aktuelne teme

Autor:

Marija Manojlović

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Kojeg je roda imovina?

Od malih nogu CENTRALNI:

Ono što ovaj hor čini drugačijim od ostalih je i to što je njegovih šest članica oboljelo i liječeno od karcinoma dojke. One kao i ostale žene, učestvuju na probama, nastupima i svim drugim aktivnostima hora.

Nijedna značajnija kulturna i vjerska manifestacija u Zenici posljednjih godina ne može proći bez nastupa Gradskog hora "Kasiopeja", jednog od najneobičnijih horova u BiH i regionu. Ovaj hor, koji u gradu čelika postoji već pet godina, ima 55 članica i članova, i to većinom osoba treće životne dobi što ga čini jedinstvenim u našoj zemlji. Uz dva muškarca, sve članice hora su žene, a njihova prosječna starost je 64 godine.

"Kasiopeja" godinu, tradicionalno, počinje nastupom na proslavi pravoslavnog Božića i pravoslavne Nove godine, nastavlja s bajramskim praznicima, a završava adventskim koncertom u crkvi Svetog Ilije u Zenici. U međuvremenu, članice ovog hora nastupaju na mnogim kulturnim manifestacijama u gradu, a gostuju i u drugim gradovima u našoj zemlji.

Želja za uspjehom

Predsjednica udruženja Gradski hor "Kasiopeja" Branka Mehmedović kaže da ih, osim pjesme i muzike, odlikuju zajedništvo i želja za uspjehom.

"Gradski hor počeo je s radom 2014. godine u sastavu Kulturno-umjetničkog društva 'Željezara' Zenica kao jedna od sekcija. Međutim, htjele smo da budemo jake i samostalne. Tako smo se u aprilu 2018. godine izdvojili i osnovali svoje udruženje kao Centar za njegovanje horskog pjevanja, edukaciju i kreativni razvoj seniora", kaže Mehmedović.

Posebno zanimljiv je naziv hora koji je, kako kaže Mehmedović, moto i simbolika njihovog postojanja.

"Naš naziv govori sve ono što mi hoćemo. Kasiopeja je sazviježđe. Kasiopeja nikad ne zalazi za horizontom, uvijek je vidljiva u toku cijele godine i prepoznatljiva po upečatljivom slovu 'W'. Mi, okupljene u ovom horu, nećemo da zađemo za horizontom. Hoćemo da smo vidljive i prepoznatljive tokom cijele godine", kaže Mehmedović.

Članice ovog zeničkog hora djeluju kao jedna velika porodica, a kako kaže Mehmedović, osim pjevanja i nastupa, nijedan rođendan ne prođe, a da ga zajedno ne proslave. Iako su većina njih penzionerke, hor je otvoren za sve uzraste. Predvođene dirigenticom Aldinom Aganović članice hora u prostorijama udruženja dva puta sedmično održavaju probe na kojima vlada odlična atmosfera. Dirigentica Aganović koja je već više od 25 godina zaposlena u Osnovnoj muzičkoj školi u Zenici kao profesorica solfeggia i dirigentica u horu, svoju neizmjernu ljubav prema muzici prenijela je i na žene u horu "Kasiopeja".

"Divno mi je raditi s ovim ženama. One su meni opuštanje nakon rada s djecom tokom dana u školi. Ovo mi dođe kao smirenje. Jednostavno, jedva čekam probe i nastupe jer volim biti s ovim divnim ženama", kaže Aganović.

Sedam koncerata u sedam gradova

Inače, "Kasiopeja" je jedini hor koji je prošle godine otpjevao sedam koncerata Srebreničkog inferna u sedam gradova u BiH što je, kako kaže Aganović, bilo na nivou profesionalaca.

Najmlađa članica "Kasiopeje" ima 34, a nastarija je Janja Lučić sa 83 godine. Kako nam je kazala Lučić, bez obzira na svoje godine, redovno dolazi na probe i uživa na svakom nastupu zajedno sa svojim kolegicama.

"Pjevam od gimnazijskih dana i to je moja druga ljubav. Prvo djeca pa onda muzika i pjevanje. Ne znam kako bih bez pjevanja. Svaki nastup, svaku probu i svako naše druženje željno iščekujem. I kad sam bila bolesna, pod injekcijama sam dolazila na probe. Jednostavno, prelijepo mi je s ovim ženama", kaže Lučić koja je u horu, kao i većina ovih žena, od njegovog osnivanja.

Osim pjevanja, članice hora učestvuju i u drugim društveno korisnim aktivnostima. Jedna od takvih aktivnosti je i "Šetnja za ozdravljenje" - akcija posvećena jačanju svijesti u borbi protiv karcinoma dojke koja se svakog oktobra održava u Sarajevu i na kojoj svake godine učestvuju i ove Zeničanke.

Oboljele od karcinoma

Osim toga, ono što ovaj hor čini drugačijim od ostalih je i to što je njegovih šest članica oboljelo i liječeno od karcinoma dojke. One kao i ostale žene, učestvuju na probama, nastupima i svim drugim aktivnostima hora. Jedna od takvih žena je Vildana Durmo koja je članica "Kasiopeje" već četiri godine. Kako kaže, nakon što je oboljela od karcinoma dojke i završila s kemoterapijama, odmah se uključila u hor.

"Lijepo se osjećam. Volim da pjevam. Inače sam i član udruženja 'Život' koje okuplja žene oboljele od karcinoma dojke. Uključila sam se u hor jer mislim da je pjesma lijek za dušu pogotovo za nas koje prolazimo kemoterapije i razne tretmane u borbi za izlječenje. Ja se još uvijek liječim, a pjevanje mi mnogo znači", kaže Durmo koja je samohrana majka dvoje djece.

Ni kiša niti snijeg, kako kaže, ne sprječavaju je da dođe na svaku probu.

"Pjesma mi ispuni dušu. Zadovoljstvo mi je da se družim sa ovim divnim ženama. Ne propuštam nijednu probu, a ni nastupe. Kad sam ovdje s ovim dragim ženama jednostavno zaboravim na sve svoje probleme, ne razmišljam o svojoj bolesti, družim se, pjevam. Ispočetka me bilo stid izaći pred publiku na nastupima. Međutim, vremenom sam zavoljela scenu uz našu dirigenticu. Kad pjevam u meni proradi adrenalin, a kad publika plješče to je nešto neopisivo. Kad naša dirigentica stoji ispred nas, ona nam da tu neku hrabrost i dodatnu energiju i jednostavno pjevamo za svoju dušu", kaže Durmo.

Već četiri godine članica hora je i Aida Karić, također, oboljela od karcinoma dojke. Kaže da se nijednog trenutka nije pokajala što je došla u ovu veliku porodicu.

"Najprije me pozitivno iznenadilo što su članice većinom starije žene koje mi mnoge od njih mogu biti majke. Pitala sam se šta radim ja tu. Međutim, sve mi pružaju toliku podršku i toliko suosjećanja, a i lijepih savjeta od njih mogu dobiti. One su moja snaga, a ja njihova. Mnogo mi znači biti dio ovog hora. Ovdje jednostavno zaboravim na sve probleme", kaže Karić.

Neophodna je podrška okoline

Da je pjevanje i, uopće, bavljenje nekom društvenom aktivnošću za osobe oboljele od karcinoma veoma važno smatra i Ana Abramušić, diplomirana psihologinja koja je zaposlena na Odjelu onkologije u Kantonalnoj bolnici Zenica. Abramušić, inače, poznaje sve ove žene oboljele od karcinoma, članice hora "Kasiopeja", s kojima je kao psihologinja godinama radila i pomagala im u borbi za izlječenje.

"Saznanjem da osoba boluje od raka, u trenutku mijenja cijeli život i slijedi naporna i dugotrajna borba. U toj borbi često nema ni snage ni prostora za radost, druženje, za uživanje u životu. Kada se bolest pobijedi, najbolji način da se pobjeda proslavi je da se slavi život, svako na svoj način. Bolest nas podsjeti na ono šta je važno, a oporavak ponekad omogućava da se živi čak i kvalitetnije i autentičnije nego ranije. Ove gospođe su to uradile na fantastičan način", kaže Abramušić.

Kada prođe period aktivnog liječenja i kad fizičko stanje to dozvoljava, dodaje Abramušić, sve vrste aktivnosti koje podižu duh služe i u cilju ozdravljenja, uključujući i društvene aktivnosti.

"Neki ljudi vole druženje, muziku, umjetnost, duhovnost, neki se okrenu sportu, pčelarstvu, pisanju... Svakako da je bavljenje onim što vas ispunjava i čini vas sretnim značajan faktor u održavanju cjelokupnog zdravlja. Bolja briga o sebi omogućava i jaču fizičku snagu, jači imunitet, lakše podnošenje medicinskih tretmana kao i brži oporavak", ističe Abramušić.

U procesu ozdravljenja i prilagođavanja novonastaloj situaciji, smatra Abramušić, podrška okoline je neophodna.

"Posebno je značajna podrška od osoba sa sličnim problemom. Ove žene najbolje razumiju kroz šta su prošle i jedna drugoj su podrška i u teškim i u lijepim trenucima. Imati grupu osoba koje vas razumiju, podržavaju i na sličan način slave život neprocjenjiva je vrijednost za svakog. To možda najbolje i razumiju upravo oni koji su se teško izborili za život koji žive", zaključuje Abramušić.

Aktuelne teme

Autor:

Esmer Dragunić

Foto credits:

Esmer Dragunić

Vezani članak:

Javne nabavke najveća prepreka za liječenje karcinoma dojke

Od malih nogu CENTRALNI:

Mladi koji su djetinjstvo proveli u sistemu javne skrbi za djecu bez roditeljskog staranja najčešće se za egzistenciju moraju početi brinuti već od 18. godine. U tome im nastoje pomoći nevladine organizacije i ustanove u kojima su boravili.

Na području Federacije BiH postoji 13 ustanova socijalne zaštite zaduženih za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja, a od toga je šest ustanova vladinog sektora i sedam nevladinih organizacija. U ovim institucijama trenutno je smješteno 981 dijete, od čega 735 u vladinim, te 246 u nevladinim ustanovama. U jedinoj ustanovi za djecu bez roditeljskog staranja u entitetu Republika Srpska, Domu Rada Vranješević, trenutno je zbrinuto 78 djece. Podatke o broju mladih ljudi koji na godišnjem nivou izlaze iz ovih ustanova teže je dobiti, jer Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS njima ne raspolažu.

Entiteti Federacija BiH i Republika Srpska primjenjuju različite sisteme socijalne skrbi, uz podijeljene odgovornosti između entitetskih i lokalnih nivoa vlasti. Kad je u pitanju briga o mladim ljudima koji punoljetstvo dočekaju u domovima za djecu bez roditeljske brige, entitetski porodični zakoni su ujednačeni: formalna odgovornost zakonskih staratelja djece bez roditeljske brige, centara za socijalni rad, njihovim punoljetstvom prestaje. Zakon, ipak, navodi da se starateljstvo nad punoljetnom osobom može produžiti do kraja redovnog školovanja, studija, odnosno do 27. godine, ali su u praksi malobrojni slučajevi mladih iz ustanova javne brige koji nastavljaju školovanje poslije srednjoškolske naobrazbe.

Osposobljavanje za samostalni život i rad je zakonska obaveza institucija koje djeci pružaju zamjenu za roditeljsko staranje. Istraživanje SOS Dječijih sela, sistema alternativne brige o djeci bez roditeljskog staranja, utvrdilo je da štićenici najčešće pohađaju zanatske i tehničke škole kako bi što prije dobili poziv kojim će se osamostaliti, a vrlo rijetko gimnazije, te da većina štićenika ne stiče fakultetsko obrazovanje jer moraju napustiti ustanovu po punoljetstvu. Zabilježena je i česta pojava ponavljanja završnih razreda srednje škole, jer su mladi svjesni da nemaju gdje otići poslije završetka srednjeg obrazovanja i napuštanja javne brige.

Ukoliko nisu na redovnom školovanju, ovi mladi ljudi se po punoljetstvu osamostaljuju ili vraćaju u porodicu porijekla, istu onu koja iz različitih socijalnih razloga nije mogla brinuti o njima do punoljetstva. "Mladi se najčešće vraćaju u svoju sredinu, a neki od njih i u svoje biološke porodice", potvrdili su nam iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Za ovo ministarstvo, najbolja priprema mladih ljudi za samostalni život koju institucije mogu provesti u postojećem zakonskom okviru jeste rad na popularizaciji hraniteljstva, budući da djeca u hraniteljskim porodicama, osim što odrastaju u porodičnom, a ne institucionalnom okruženju, imaju i bolje šanse da će dobiti podršku ovih porodica jednom kad napune 18 godina, nego što to imaju mladi koji postanu punoljetni u domu. Jačanje hraniteljstva u fokusu je i federalne reforme institucija za zbrinjavanje djece koju definišu Zakon o hraniteljstvu i Javna politika o razvoju hraniteljstva u FBiH.

Zakon o hraniteljstvu, koji uređuje i novčane naknade za hranitelje, predviđa da hranjenik može biti i mlađe punoljetno lice do završetka redovnog školovanja i najduže godinu nakon završetka redovnog školovanja ako se ne može zaposliti, a najkasnije do 26. godine. Nakon prestanka smještaja u hraniteljskoj porodici, centar za socijalni rad dužan je još godinu pružati pomoć za osamostaljenje.

Podršku pri uključivanju ovih mladih ljudi u zajednicu trebala bi pružiti i lokalna zajednica, ali ne postoji zakon koji bi to definisao, niti subvencije koje bi je ohrabrile. "Lokalne zajednice i biološka porodica su dužne da im obezbijede podršku bez obzira što to zakonom nije precizirano", uvjereni su u ministarstvu Republike Srpske.

Sistemsko rješenje koje bi bez razlike garantovalo podršku svim mladim ljudima koji punoljetstvo dočekaju u ustanovama za brigu o djeci bez roditeljskog staranja, ipak, ne postoji, te u tom smislu zakonski okvir ne nudi odgovore na pitanja i izazove koji stoje pred njima. Na nedostatke sistema u ovom domenu nastoji ukazati i projekat SOS Dječijih sela Glasovi mladih koji napuštaju javnu brigu, koji se provodi od aprila 2018. godine s ciljem unapređenja uključenosti ove populacije u bh. društvo, te preporuka zakonodavcima.

Priprema mladih u sistemu brige za samostalan život

Ustanove u kojima djeca bez roditeljskog staranja borave, te centri za socijalni rad, ograničenim kapacitetima pomažu mladima na putu ka osamostaljenju. Iz banjalučkog Doma Rada Vranješević su nam odgovorili da mlade ljude pod svojim krovom uče praktičnim vještinama za samostalno vođenje domaćinstva, kuhanju, pranju veša, raspoređivanju novca, ličnoj higijeni, samostalnom preuzimanju brige o zdravlju i aktivnom traženju zaposlenja, ali da im je u tome potrebna pomoć drugih društvenih aktera. "Za to je neophodno razvijanje socijalne mreže, 'mreže pomagača' na koje mladi mogu računati poslije izlaska iz institucije", istakli su, dodajući da važan dio mreže čine preduzeća koja ovim mladima obezbjeđuju prve poslove.

"Trudimo se da, zajedno s nadležnim centrima za socijalni rad, naročito onim mladim koji ne nastavljaju školovanje studiranjem, obezbijedimo priliku za zaposlenje. U tome su nam velika podrška privatni preduzetnici kao što je Krajina klas, koji im daju priliku da svojim radom stvore uslove za samostalno življenje. Nažalost, ne postoji sistemsko rješenje koje bi ovim mladim ljudima obezbijedilo sigurno zaposlenje i stambeno zbrinjavanje, ili bar prednost kod ostvarivanja ovih osnovnih uslova za samostalan život."

Iz banjalučkog doma su naveli i da nastoje povećati motivaciju kod mladih za nastavak školovanja, te da trenutno u domu boravi pet studentica i studenata koji su stipendistice i stipendisti privatnih visokoobrazovnih ustanova u Banjoj Luci.

Vulnerabilnost mladih koji punoljetstvo dočekaju u institucijama za djecu bez roditeljske brige nastoje umanjiti i nevladine organizacije. "Ne znači da su ti mladi ljudi prepušteni sami sebi i da lokalna zajednica, nevladine organizacije, centri za socijalni rad i javne ustanove za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja i dalje nisu aktivno uključeni u njihovu integraciju u zajednicu", kažu u federalnom ministarstvu, navodeći za primjer programe Kuća za mlade i Kuća na pola puta koji se implementiraju u Sarajevu i Mostaru s ciljem da kroz pružanje smještaja za osamostaljenje pripreme određeni, manji broj mladih koji napuštaju institucionalni oblik zbrinjavanja.

Bez podrške na životnoj prekretnici, mladi kreću pogrešnim putem

Kućom na pola puta smještenom u Vrapčićima kod Mostara rukovodi Udruženje građana Naša djeca. "Naše djelovanje je proizašlo iz spoznaje da su mladi bez roditeljskog staranja po navršavanju osamnaeste godine prepušteni sami sebi, dakle ulici. Udruženje je 2012. otvorilo prvu stambenu jedinicu za podršku mladima sa i bez razvojnih teškoća po punoljetstvu. Danas imamo dvije stambene jedinice u kojima razvijamo naše programe osnaživanja i radnog osposobljavanja mladih ljudi", navela je Aida Kajan, potpredsjednica udruženja, dodajući da mladi bez razvojnih teškoća program uglavnom prolaze za šest mjeseci do dvije godine, dok oni s invaliditetom trebaju cjeloživotnu podršku.

Mladi odrasli u domu po izlasku iz institucionalnog smještaja, bez riješenih osnovnih egzistencijalnih uslova za život, smještaja i zaposlenja, suočavaju se sa surovom društvenom realnošću, ističe Kajan. "To je turbulentno životno razdoblje, raskrsnica na kojoj se mladi čovjek pita: 'Kome pripadam?', 'Odakle dolazim?', 'Kuda da krenem?', ne nalazeći odgovore. Mladim osobama je pored materijalne podrške potrebna stručna psiho-pedagoška podrška, kako bi prevazišle socio-emocionalne adolescentske krize, kao i traume koje nose iz djetinjstva. Naše iskustvo govori da se mladi koji ne prolaze programe podrške jako teško snalaze u društvenoj zajednici i njihovi životni pravci na komplikovanoj životnoj raskrsnici krenu uglavnom pogrešnom putanjom."

U Kući na pola puta mladi se radno osposobljavaju, uče da raspolažu zarađenim novcem, rukovode vlastitim vrtom, uključuju u društvenu zajednicu, uče samostalnom funkcionisanju. Ipak, Kajan ističe da sistemsko rješenje kojim bi se pomoglo svim mladim ljudima koji izlaze iz sistema javne brige mora doći od države, a ne samo od donatorskih projekata koje provode nevladine organizacije. "Naša država nažalost još nije prepoznala važnost uvrštavanja servisa podrške mladima po punoljetstvu, sa i bez razvojnih teškoća, u zakonske okvire, koji su nužni i neophodni kako bi se jedan mladi život osnažio i postao samostalan."

SOS model: Podrška koja traje

U Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo priznaju da programi pripreme za izlazak mladih iz društvene brige u nekim ustanovama koje zbrinjavaju djecu bez roditeljskog staranja uopšte ne postoje, dok su u nekim ustanovama i alternativnim oblicima brige vrlo razvijeni. SOS Dječija sela u BiH primjer su alternativnog oblika brige o djeci bez roditeljskog staranja u kojem se o mladima bez iznimke brine sve do njihovog potpunog osamostaljenja, najdalje do 27. godine života, pružajući im psihosocijalnu i materijalnu podršku. Iz SOS oblika brige godišnje izađe između 20 i 25 mladih ljudi. Razlog za izlazak je uglavnom osamostaljenje, premda postoji i određeni broj onih koji nastave život u okviru svojih porodica porijekla, ali svi imaju pravo na pomoć pri osamostaljenju.

"Cilj nam je da mlada osoba bude osposobljena da odgovorno upravlja vlastitim životom, dakle, da samostalno upravlja domaćinstvom, sklopi stanarski ugovor za trajnije ili trajno rješenje stambenog pitanja, te pronađe posao od kojeg će se moći uzdržavati", objašnjava Alma Softić, savjetnica za rad s djecom i mladima u SOS Dječijim selima u BiH. Od dolaska djece u SOS porodicu, radi se na jačanju njihovih socijalnih i komunikacijskih vještina, razvoju praktičnih životnih vještina i osjećaja odgovornosti, te podizanju konkurentnosti na tržištu rada kroz dodatne treninge, kurseve, stručne prakse, ali i povremene i ljetne poslove.

Osim što zahvaljujući donatorskoj mreži svojim štićenicama i štićenicima obezbjeđuju konkretnu materijalnu pomoć po punoljetstvu, SOS Dječija sela organizuju i programe za pomoć mladim ljudima na putu ka njihovom potpunom osamostaljivanju, među kojima je najvažniji Program za osnaživanje i zapošljavanje mladih, YES Centar, koji se provodi u Sarajevu i Tuzli. YES Centar, koji nudi praktične obuke životnih vještina, vještina zapošljivosti i sticanje preduzetničkih vještina, na raspolaganju je svim mladima koji odrastaju u javnoj brizi o djeci bez roditeljskog staranja, kao i mladima iz socijalno zanemarenih kategorija stanovništva.

Najveća podrška dolazi od ljudi koji nas okružuju

Elizabeta Beslimi je 29-godišnjakinja koju su roditelji kao dijete ostavili u sarajevskoj bolnici u kojoj je ležala zbog upale pluća, te napustili BiH usljed ratnih okolnosti. Brigu o njoj je preuzeo Centar za socijalni rad, a nakon nekoliko godina boravka u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, postala je štićenica SOS Dječijeg sela u Sarajevu, te je po punoljetstvu prihvatila pomoć koju sistem SOS Dječijih sela nudi.

Po pravilima SOS Dječijeg sela, po upisu u srednju školu Elizabeta je prešla u Kuću za mlade, gdje je, uz odgajatelje, živjela sa vršnjakinjama i vršnjacima. Završivši četvorogodišnju Srednju školu za tekstil, kožu i dizajn, umjesto nastavka školovanja izabrala je posao. "Oduvijek sam htjela da radim, da imam posao i svoju platu, vidjela sam u tome nešto veliko, znak da sam napokon odrasla", prisjetila se.

Najprije se zaposlila u fabrici obuće, ali nije bila zadovoljna obimom posla i malom platom, te se potom, uz pomoć YES Centra, zaposlila kao konobarica. U ugostiteljstvu se pronašla, a na putu ka samostalnosti podstrek joj je davala i podrška nadređenih na prvom radnom mjestu, koja joj je naročito koristila u vrijeme dok je bila bolesna. Elizabeti je dva puta u nekoliko godina odstranjen tumor, a iako je njihova nekadašnja štićenica odavno punoljetna i samostalna, SOS Dječija sela su pokrila dio troškova liječenja koji je Elizabeta morala sama snositi, premda joj je većina bila pokrivena zdravstvenim osiguranjem. Teška iskustva su je osnažila, te ova mlada žena danas živi s osmijehom na licu, ne zaboravljajući podršku koju je dobila onda kad joj je najviše trebala. "Sve se može", ističe, dodajući: "Svi mi kad je najteže tražimo utjehu u vjeri, ali najveća podrška dolazi od ljudi koji nas okružuju i koji nas vole."

Zahvaljujući sistemu donatora na kojima počivaju SOS Dječija sela, a koji na štedni račun djece u selu uplaćuju novac, svaki štićenik i štićenica SOS Dječijeg sela poslije punoljetstva raspolaže ušteđevinom koju može iskoristiti na nastavak školovanja, pokretanje vlastitog posla ili učestvovati u kupovini stana, pri čemu im SOS Dječije selo dodatno pomaže. Elizabeta je u svoju ušteđevinu i sama uplaćivala novac, budući da je bila stipendistkinja udruženja Obrazovanje gradi BiH. Zahvaljujući ušteđevini i dodatnoj pomoći SOS Dječijeg sela, kao 26-godišnjakinja postala je vlasnica malog stana, te danas živi u vlastitoj nekretnini, izdržavajući se vlastitom platom.

"Podrška SOS Dječijih sela ne prestaje s punoljetstvom. Svi mi smo imali mogućnost da nekoliko godina poslije punoljetstva dobijamo mjesečnu novčanu pomoć od 150 KM za kiriju, pod uslovom da radimo, te dodatnu novčanu pomoć od 250 KM dok čekamo prvu platu. Studenti imaju drugačiju vrstu pomoći, plaćen smještaj u studentskim domovima ili u podstanarstvu, kao i troškove života i školovanja. Moja najbolja prijateljica je uz pomoć SOS Dječijeg sela došla do stana, do zvanja magistrice, do posla u laboratoriji, gdje je danas i šefica", ističe Beslimi, čija priča je primjer da je za istinsku samostalnost i probijanje kroz život u deprivilegovanima nenaklonjenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko pomoć nužna još godinama nakon punoljetstva.

Aktuelne teme

Autor:

Tamara Zablocki

Foto credits:

Unsplash

Vezani članak:

Domovi za djecu bez roditeljskog staranja i deinstitucionalizacija

Od malih nogu CENTRALNI:

Za razliku od institucionalnog smještaja djece, hraniteljstvo omogućuje odrastanje u porodičnom okruženju.

Bolji zakoni i udružen rad vladinih i nevladinih organizacija na jačanju hraniteljstva doprinose povećanju broja djece koja odrastaju u hraniteljskim porodicama, što je dobra osnova za njihovu socijalizaciju i zdravo odrastanje.

Hraniteljstvo je rješenje za djecu kojima porodica porijekla ne može pružiti optimalnu skrb, te je osim djeci bez roditelja namijenjeno i djeci koja su ostala bez adekvatnog roditeljskog staranja ili čiji je razvoj ometen u vlastitoj porodici. Hraniteljstvo je oblik zaštite i za djecu s invaliditetom, odgojno zanemarenu djecu, djecu u sukobu sa zakonom, djecu žrtve porodičnog ili drugog oblika nasilja, djecu žrtve trgovine ljudima, djecu žrtve zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, djecu sa problemima u ponašanju, te maloljetne trudnice i maloljetne roditelje.

Dijete u hraniteljskoj porodici može biti smješteno bilo kada od rođenja do kraja redovnog školovanja, a za to vrijeme, osim što rade s hraniteljskim porodicama kako bi boravak djeteta u hraniteljstvu što bolje odgovorio na potrebe djeteta, socijalne radnice i radnici pomažu i u stvaranju boljih uslova za vraćanje djeteta u porodicu porijekla.

Raspoloživi podaci u Federaciji Bosne i Hercegovine govore da je u 2017. u hraniteljskim porodicama bilo smješteno 403 djece. U 2016. taj broj je iznosio 349, a u 2015. 379. djece, naveli su iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. U entitetu Republika Srpska u 177 hraniteljskih porodica trenutno je smješteno 250 djece, u srodničkim hraniteljskim porodicama još 115 djece, a prema navodima Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite ovog entiteta, broj hraniteljskih porodica za djecu posljednjih godina pokazuje tendenciju rasta, te opada broj djece smještene u Domu za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja Rada Vranješević.

Zakonski okvir za hraniteljstvo u BiH

Zakoni u Bosni i Hercegovini koji se tiču hraniteljstva novijeg su datuma i počivaju na najboljem interesu djeteta, odnosno na Konvenciji o pravima djeteta. U Republici Srpskoj se na razvoju hraniteljstva radi od 2013. godine, te je ono definisano Zakonom o socijalnoj zaštiti i Pravilnikom o hraniteljstvu, a do 2020. RS će na jačanju hraniteljstva raditi i kroz Strategiju unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja, u okviru koje je 2018. godina bila posvećena jačanju specijalizovanog hraniteljstva namijenjenog djeci kojoj je potrebna dodatna njega i podrška.

U FBiH je pravni okvir za razvoj hraniteljstva uspostavljen Zakonom o hraniteljstvu koji je na snazi od marta 2018. godine. Ovim zakonom, koji se za razliku od drugih zakona iz oblasti socijalne zaštite ne razlikuje od kantona do kantona, uređeno je pravo na smještaj djece bez roditeljskog staranja u drugu porodicu i razvoj hraniteljstva i u onim kantonima FBiH u kojima to dosad nije bio slučaj. Time je omogućen jednak kvalitet i pristup uslugama hraniteljstva na području cijele FBiH, jednake procedure identifikacije i ujednačena metoda odabira i edukacije hranitelja, kao i jedinstven sistem praćenja rada hranitelja.

Zakon o hraniteljstvu također definiše i uslove koje moraju ispunjavati srodnički i nesrodnički hranitelji. Za razliku od usvojitelja, hranitelji djece mogu biti i samci, s tim što zakon definiše da se oni staraju o manjem broju djece, a svi hranitelji moraju biti poslovno i zdravstveno sposobne osobe s osiguranim adekvatnim mjesečnim prihodima, zadovoljavati određene stambene i materijalne uslove, te posjedovati nužne kompetencije za zaštitu, čuvanje, njegu, odgoj i zadovoljavanje potreba djeteta.

"Zakonski okvir za hraniteljstvo u FBiH je prije svega pozitivan zato što je stupio na snagu i što uopšte postoji Zakon o hraniteljstvu, jer su se dosad primjenjivala pravila iz okvira Zakona o civilnim žrtvama rata, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom", ističe Amira Hodžić, socijalna radnica u Centru za socijalni rad Tuzla. Centri za socijalni rad kao zakonski staratelji djece bez roditeljske skrbi prva su adresa za postojeće hranitelje i sve zainteresovane da postanu hranitelji, te Hodžić dodaje da je boljim definisanjem rada socijalnih radnica i radnika i hraniteljstvo učinjeno pristupačnijim.

Vrste hraniteljstva i naknade za hranitelje

Zakon o hraniteljstvu u FBiH prepoznaje tradicionalno, specijalizovano, hitno i povremeno hraniteljstvo za djecu, dok u Republici Srpskoj postoje standardno, specijalizovano i urgentno hraniteljstvo, te se hraniteljstvo implementira prema specifičnim potrebama hranjenika. Tradicionalno, odnosno standardno hraniteljstvo namijenjeno je djeci koja su bez roditelja, te djeci koja su ostala bez roditeljske skrbi, čiji psihofizički razvoj ne odstupa značajno od razvoja i odrastanja djeteta iste životne dobi.

Specijalizovano hraniteljstvo usmjereno je na zaštitu i brigu djece s poteškoćama u razvoju, odgojno zanemarene djece, ali i djece koja su preživjela porodično i drugo nasilje. Hitno hraniteljstvo osigurava zaštitu u onim situacijama u kojima se djeci zbog njihove sigurnosti mora osigurati smještaj u hraniteljsku porodicu, a povremeno hraniteljstvo namijenjeno je djeci s poteškoćama u razvoju kao usluga privremenog smještaja na kraće vrijeme, za vikend ili praznik, kao i djeci koja duže vrijeme borave u institucijama socijalne zaštite.

Kad je u pitanju broj djece koja mogu biti smještena u hraniteljsku porodicu, entitetski zakoni su ujednačeni. U hraniteljsku porodicu može biti zbrinuto najviše troje djece, odnosno dvoje djece sa invaliditetom, s tim da ukupan broj djece koja žive u porodici hranitelja, računajući i djecu hranitelja, ne može biti veći od petoro djece. Izuzetno, kada je to u interesu djece i kada je riječ o porodici srodnika, kada se zbrinjavaju braća i sestre, u hraniteljsku porodicu može biti zbrinuto više djece.

Novi zakon u FBiH značajan je i zato što izjednačava naknade za hraniteljstvo i za troškove života djeteta u hraniteljskoj porodici na području cijele FBiH. Hraniteljska naknada po hranjeniku u tradicionalnom hraniteljstvu tako se obračunava mjesečno u visini 15 posto prosječne isplaćene neto plate u FBiH za prethodnu godinu, te se uvećava za 15 posto za svakog narednog hranjenika. Hraniteljska naknada kod specijaliziranog hraniteljstva iznosi 30 posto prosječne neto plate za prethodnu godinu, te se uvećava za 20 posto za svakog narednog hranjenika.

Naknada za izdržavanje hranjenika u tradicionalnom hraniteljstvu iznosi 30 posto prosječne isplaćene neto plate u FBiH za prethodnu godinu, dok je naknada za izdržavanje hranjenika u specijaliziranom hraniteljstvu 50 posto prosječne isplaćene neto plate u prethodnoj godini. Iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike naglašavaju da je za obje vrste naknada propisan jedinstveni minimalni iznos na području cijele FBiH, ali je kantonima ostavljena mogućnost isplate većih hraniteljskih naknada i naknada za izdržavanje hranjenika, u skladu s finansijskim mogućnostima.

U Republici Srpskoj, naknada za rad hranitelja je nešto veća i za standardno hraniteljstvo se obračunava po korisniku u iznosu 25 posto od prosječne neto plate u ovom entitetu isplaćene u prethodnoj godini. Naknada za rad hranitelja koji zbrinjava dijete sa smetnjama u razvoju i dijete sa problemima u ponašanju obračunava se u iznosu od 35 posto od prosječne neto plate ostvarene u prethodnoj godini.

Troškovi za izdržavanje korisnika utvrđuju se u iznosu od 60 posto od prosječne cijene usluge u tekućoj godini za korisnika smještenog u ustanovu socijalne zaštite u Republici Srpskoj, a troškovi za izdržavanje korisnika sa uvećanom potrebom njegovanja utvrđuju se u iznosu od 70 posto cijene usluga za korisnika u ustanovi socijalne zaštite.

Hraniteljstvo nije posao već stil života

"Cilj Zakona o hraniteljstvu je i stvaranje boljih uslova kod postojećih hraniteljskih porodica, tamo gdje neke od njih ne ispunjavaju jedan ili više uslova prema novoj regulativi. Naš cilj je da postojeće hraniteljske porodice zadržimo, te privučemo nove potencijalne porodice u što većem broju", ističe Amira Hodžić, navodeći da su problemi koji se mogu pojaviti u hraniteljskim porodicama najčešće vezani za školovanje, određeno ispoljeno ponašanje, te odnose hranjenika s njegovom biološkom porodicom.

Kako bi potencijalni problemi bili što optimalnije prevaziđeni, Zakon o hraniteljstvu određuje i obaveznu kontinuiranu edukaciju hranitelja, što ranije nije bio slučaj. Edukacijom se jača svijest hranitelja da u svakom trenutku mogu računati na pomoć socijalnih radnica i radnika, a ona se pruža kroz timski rad hranitelja, hranjenika i socijalnih radnica i radnika. Edukacija se provodi u saradnji s organizacijama SOS Dječija sela BiH, UNICEF i Hope and Homes for Children, po licenciranom međunarodnom modelu PRIDE, zahvaljujući kojem u FBiH danas postoje certificirani hranitelji i edukatori u oblasti hraniteljstva.

"Treninzi po PRIDE modelu imaju drugačiju filozofiju pristupa hraniteljskim porodicama koje mijenjaju sve u svojoj svakodnevici da bi postali hranitelji, jer to nije posao već stil života. Za razliku od institucija, gdje je rad s djecom prilagođen odraslima, zaposlenima, te su djeca podijeljena u grupe koje često nisu najadekvatnije, u hraniteljstvu je omogućeno prilagođavanje djetetu i njegovim individualnim potrebama, a potrebe djeteta su u fokusu rada socijalnih radnica i radnika s hraniteljskim porodicama", ističe Alma Softić iz SOS Dječijih sela BiH, trenerica iz oblasti hraniteljstva koja radi edukacije u centrima za socijalni rad.

Hraniteljstvo koristi i hranjeniku i hranitelju

Sutkinja Općinskog suda u Živinicama Mihaela Jovanović postala je hraniteljica prije tri godine, razmatrajući najprije mogućnost posvojenja. "Put posvojenja je dosta komplikovan, posebno ako ste sami jer vas zakon unaprijed ograničava za potpuno usvojenje. Nisam bila upoznata sa detaljima hraniteljstva iako sam po struci pravnica, budući da se o ovom institutu zaštite djeteta nije puno govorilo, a i tadašnji zakon ga je na štur i minoran način regulisao u samo par članova. Od socijalne radnice Centra za socijalni rad Tuzla sam dobila širu sliku i potrebne informacije, te odlučila da prođem nužnu edukaciju i ocjenu sposobnosti da budem hraniteljica."

Jovanović, koja je danas hraniteljica jedne djevojčice, ističe da je podrška socijalnih radnica i radnika ključna u procesu hraniteljstva, budući da su oni tu za sva pitanja i nedoumice. "I nakon što postanete hranitelj, oni obavljaju značajnu ulogu u daljnjem suživotu hranjenika i hranitelja, a vjerujte, njihova pomoć i podrška je veoma bitna jer se svi hranitelji kad-tad nađu pred određenim dilemama, pa se čak i preispituju da li su sposobni da iznesu svoju ulogu kako treba", priznaje Mihaela, dodajući da je lično najveću teškoću vidjela u samoj sebi.

"Život svake porodice se okrene za 180 stepeni kada dobiju dijete, a ništa drugačije nije ni kada postanete hranitelj, ali se hranitelji za razliku od biološke majke i oca susreću s još većom težinom jer trebaju brinuti o djetetu s kojim dotad nisu imali doticaja, nisu sigurni ni da li dijete ima traume, ako ih ima koje su vrste i koliko duboko zadiru u njegov emocionalni i psihički integritet, kako dijete posmatra i doživljava promjenu u svom životu... Zbog svega sam se pitala da li ću uspjeti da budem dobra hraniteljica, dobra zamjenska majka i otac."

Naša sagovornica ističe da su strahove pobijedili progres i sreća djevojčice o kojoj brine. "U poređenju s njenom srećom, napredovanjem u novoj sredini i zbližavanjem, svi strahovi koje sam imala djeluju mi bezazleno i smiješno. Nas dvije zajedno plešemo u životu tri godine i ponekad taj ples zahtijeva veće vještine, snalažljivost i trud, a ponekad je veoma lak i živahan, ali je uvijek ples i zato će ostaviti najljepši trag ako i kada se prekine. Hraniteljstvo nije ništa drugo do roditeljstvo, i to dobro i veoma odgovorno roditeljstvo, a razlika je u tome što ste svjesni da može trajati kraće ili duže, u zavisnosti od različitih okolnosti."

Hraniteljstvo ne koristi samo hranjeniku već i hranitelju, ističe Mihaela, napominjući da je to ujedno i najvažnija poruka koju bi voljela da čuju svi potencijalni budući hranitelji. "Ta djeca nisu kriva za lošu porodičnu sredinu u kojoj su rasla, krivi su roditelji ili društvo. Zato, ako imate mogućnosti, zašto biti sebičan pa ne podijeliti s njima sve ono što im je uskraćeno, a prirodno je da imaju i trebaju? I vi ćete se osjećati bolje kada podijelite svoju hranu, krov i život s njima. Njima će biti mnogo bolje, ali ćete i vi biti bolja osoba. Vjerujte, to je uzajamni proces koji oplemenjuje."

Aktuelne teme

Autor:

Tamara Zablocki

Foto credits:

Pixabay

Vezani članak:

Domovi za djecu bez roditeljskog staranja i deinstitucionalizacija

Od malih nogu CENTRALNI:

Godine straha, prijetnji i fizičkih napada natjerale su Jasenka da napusti Bosnu i Hercegovinu, i kao LGBTI osoba potraži azil u SAD-u zajedno sa svojim dugogodišnjim partnerom Aleksandrom.

Biti autovan kao gej u Bosni i Hercegovini, često sa sobom povlači društvenu stigmu i osudu, a aktivisti i aktivistice koji se otvoreno kroz rad u nevladinom sektoru bore za ljudska prava LGBTI populacije kojoj i sami pripadaju nerijetko strahuju i za vlastitu sigurnost i egzistenciju. Kontinuirani pritisci i napadi, te nemogućnost ostvarivanja osnovnih uslova za normalno svakodnevno funkcionisanje, razlozi su zbog kojih je danas 31-godišnji Jasenko Suljetović iz Tuzle prije četiri godine napustio svoju zemlju, i zajedno sa partnerom Aleksandrom Dragojevićem iz Banjaluke započeo proces dobijanja azila u Sjedinjenim Američkim Državama. Proces koji, kako sami objašnjavaju, najviše zavisi od vlastite informisanosti i pripreme na sve moguće situacije, ali i psihofizičke stabilnosti pojedinca kada jednom uspije doći na teritoriju željene zemlje.

Progovoriti znači ostati zapečaćen

Jasenko i Aleksandar upoznali su se 2010. godine. Kao gej par u Bosni i Hercegovini bili su prinuđeni nekoliko puta mijenjati prebivalište - što zbog nemogućnosti da se zaposle i obezbijede sebi normalno izdržavanje, tako i zbog činjenice da je Jasenko zbog svog LGBTI aktivizma često bio meta napada i prijetnji. Kao jedan od osnivača prvog LGBTI udruženja u Republici Srpskoj – Banjalučkog udruženja kvir aktivista koje je bilo aktivno od 2013. do 2015. godine, nerijetko je javno istupao, te kao predstavnik organizacije zagovarao jednaka prava LGBTI osoba. Kada se danas osvrne na svoj javni aktivizam, smatra da bi možda i postupao drugačije, ali u periodu u kojem je bio isuviše mlad i izrevoltiran diskriminacijom kojoj je svjedočio, za njega nije bilo druge opcije.

"Ja sam bio malo sebičan i nezahvalan u tom odnosu prema aktivizmu i prema ljudima oko sebe zato što nisam toliko uzimao u obzir ni sigurnost moje porodice, ni sigurnost ljudi koji su bili oko mene, jer je meni bilo bitno da se ta poruka čuje", kaže Jasenko, ali naglašava da LGBTI osoba ne mora nužno biti javno autovana da bi bila ugrožena. "Svaki dan kada izlazimo iz kuće moramo razmišljati da li će nas neko napasti, da li će te neko udariti. Ja sam toliko puta dobio šaku u glavu samo zato što se nekom nije sviđalo kakvu jaknu nosim i na osnovu toga su napravili pretpostavku."

Foto: Privatna arhiva

Ipak, prijelomni trenutak u kojem je Jasenko odlučio da će zajedno s Aleksandrom napustiti BiH desio se kada je patrijarh srpski Irinej podnio tužbu protiv njega zbog uvrede, nakon održavanja Parade ponosa u Beogradu 2014. godine. Kao transparent, Jasenko je tada nosio sliku patrijarha sa natpisom "Milion dolara dajem da budeš moj". Sama tužba nije mu bila problematična, objašnjava Jasenko, jer je znao da nije uradio "ništa loše", ali činjenica da je sada još više bio na meti kao neko ko je uvrijedio bitnu osobu i navukao na sebe bijes mnogih, čini odlazak iz BiH izvjesnim. Slijedi period straha, u kojem je iz kuće često izlazio samo u pratnji prijatelja, a jedan period nosio je i GPS narukvicu koju bi mogao aktivirati i obavijestiti prijatelje u slučaju da se napad na njega desi.

"Sav taj period nakon beogradskog Prajda je bio jako čudan i nisam imao vremena da se posvetim emocijama jer je udruženje i dalje radilo. Nakon tužbe od Irineja, sve je nekako bilo nestvarno, a ja sam bio u poricanju koliko je to zaista bilo opasno. Ne samo po mene, nego i po moju porodicu. Kao i svakoj osobi iz zajednice, meni je strah bio svakodnevnica. Zahvaljujući mom ocu i osnovnoj školi, jako sam rano naviknut na nasilje, ali sam uvijek znao da to nasilje neće biti moj kraj i zato je taj strah bilo lakše preovladati. Znao sam da ću biti tu. Stvar koja je ubrzala naš odlazak je moje prvo ročište sa patrijarhom srpskim Irinejom. Cijeli taj dan, prije i poslije ročišta, sam očekivao svoj kraj. Za svaki korak sam mislio da će bukvalno biti moj zadnji. Nakon tog dana sve je postalo priprema za odlazak i nije bilo mjesta za emocije", priča Jasenko.

U SAD sa turističkom vizom

Kako bi proces dobijanja dozvole za ostanak u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima Jasenko i Aleksandar danas žive bio uspješno okončan, potrebno je, prije svega, dobro se informisati o svim situacijama koje se mogu desiti. Njih dvojica objašnjavaju da su u SAD otišli tako što su aplicirali za turističku vizu koja im je odobrena, a tek po dolasku u SAD, podnijeli su i zahtjev za azil. Sve informacije, kako o turističkoj vizi, tako i o kasnijim procedurama mogu se pronaći na internetu. "Tu nam je internet nekako najbolji prijatelj. Zavisno od zemlje u koju osoba želi da emigrira, zvanične stranice vlade i vladinih agencija su najpouzdaniji izvori informacija. Pored toga, i nevladine organizacije koje se bave LGBTI pravima."

Nakon slijetanja u SAD, prema zakonima postoji jednogodišnji period tokom kojeg neko može aplicirati za azil, objašnjava Jasenko. U proces apliciranja moguće je upustiti se i samostalno, ali Jasenko i Aleksandar iz vlastitog iskustva smatraju da je bolje angažovati advokata. Također, iako se aplikacija podnosi tek kad se fizički dođe na tlo SAD-a, od suštinskog značaja je pripremiti svu dokumentaciju i dokazne materijale još tokom boravka u Bosni i Hercegovini.

"Nije dovoljno samo doći i reći ja sam gej i dobiti azil na osnovu toga što sam gej. Svaka zemlja na zapadu će tražiti te neke dokaze tvoje ugroženosti u tvojoj zemlji porijekla. Ti ćeš morati da obezbijediš dokaze da si ugrožen i da život za tebe, tvog partnera, tvoju porodicu nije moguć u toj zemlji iz koje dolaziš." Jasenko je imao dokazne materijale da je u Bosni i Hercegovini bio izložen napadima zbog svoje seksualne orijentacije, ali, Aleksandar, koji je i sam trpio takve prijetnje i napade, nije imao nikakvih materijala koji bi to mogli i dokazati, te su se odlučili na korak braka kako bi mogli podnijeti zajedničku aplikaciju za ostanak u SAD-u. Bez vjenčanja, smatraju da bi Aleksandrove šanse za dobijanje azila bile male.

Foto: Jasenko i Aleksandar u SAD-u, privatna arhiva

Dokazni materijal može biti bilo kakav pisani ili fotografisani trag da je LGBTI osoba izložena prijetnjama, pritiscima i napadima u zemlji iz koje želi otići. Među takvim dokazima su i fotografije nastalih povreda, policijski izvještaji ukoliko je napad prijavljen nadležnim osobama, ali i ovjerene izjave svjedoka. "Dosta LGBTI osoba je bilo situaciji, kada izađe napolje po danu ili navečer, da jedna od njih bude žrtva napada i te osobe koje su tu svjedoci mogu napisati izjavu za prijatelja ili prijateljicu i onda to bude ovjereno kod notara i služi kao dokaz", kaže Jasenko. Važni dokumenti su i izvještaji nevladinih organizacija i međunarodnih agencija o stanju ljudskih i LGBTI prava u zemlji iz koje neko dolazi.

"Pored pripremanja svih dokumenata, te provjeravanja trenutnih imigracionih politika i zakona, svaka osoba treba biti spremna na to da može biti odbijen/a, te imati opciju gdje otići ukoliko se to desi. Naprimjer, ukoliko vam na američkoj carini kažu da ne možete ući u zemlju, po zakonu možete odmah na licu mjesta tražiti azil. Ukoliko je taj azil odbijen, imate pravo tražiti da vas pošalju u drugu zemlju koja nije zemlja vašeg porijekla", objašnjava Jasenko.

Početak je vjerovatno najteži u cijelom procesu, posebno ukoliko osoba koja napušta svoju zemlju nema nekog kod koga bi mogla boraviti dok se sama ne snađe za smještaj i posao. Tu su imali sreću, jer im je u susret izašla prijateljica koja im je ponudila boravak u podrumu kuće koju je iznajmljivala. Otežavajuća okolnost je i nemogućnost legalnog rada u prvom periodu boravka u SAD-u, jer od zaprimanja aplikacije za dobijanje azila, mora proći 150 dana da se dobije radna dozvola. Dodatne prednosti su, svakako, ukoliko osoba ima određenu ušteđevinu prilikom dolaska u novu zemlju, te ako poznaje jezik koji se u njoj govori.

Godine će proći do ponovnog dolaska u BiH

Kada govore o svom napuštanju BiH, Jasenko i Aleksandar ne kriju da im je žao što su bili prinuđeni da naprave takav korak u životu. Prostor Balkana, iako ih je otjerao u drugu zemlju, smatraju bliskim i imaju potrebu ponovo ga posjećivati. To se, ipak, neće moći desiti još nekoliko godina, jer da bi mogli putovati potrebno je da prvo postanu američki državljani. Taj proces obično traje sedam ili osam godina.

"Ko može reći da je srećan što je otišao iz svoje zemlje. Svi mi duboko žalimo što smo morali napustiti svoju zemlju, jer tu gdje si rođen naravno sve je tvoje. Mi smo otišli kad smo imali trideset godina, manje – više. Sve što si navikao i naučio o životu je u tvojoj zemlji, ti onda napuštaš to i počinješ opet neki početak", kaže Aleksandar.

Danas, njihov život daleko od zemlje u kojoj su rođeni, postao je život u kojem su stekli osnovna ljudska prava. Žive zajedno kao vjenčani par, zaposleni su na poslovima koje vole i koji im donose dovoljne prihode, te ih niko ne osuđuje zbog onoga što jesu. Kako kažu, čak i ako neko misli nešto loše o njihovom načinu života, to mora zadržati za sebe, jer ih zakon sada štiti.

"Perspektiva dobrih i loših strana zavisi od toga kakav život ljudi očekuju kada napuste BiH i njihove ideologije. Ja ne vidim lošu stranu našeg odlaska vani. Osnovna stvar je naravno činjenica da Aco i ja živimo bez straha, te da imamo i možemo zahtijevati jednak tretman i dobiti ga. Okolnosti zbog kojih smo otišli i zbog kojih se ne možemo vratiti su jako loše i to je razlika. Loša stvar bi bio taj početni period novog života i činjenica da su prve godine praćene sa mnogo stresa i odricanja, desetine različitih poslova, i ukoliko ne želite biti u dugovima, jako malo para. Meni je finansijska stabilnost jako bitna i ja sam odlučno pratio taj kapitalističko-korporativni obrazac. Međutim, ja sam se vrlo dobro pripremio i asimilirsao i počinjem da ubirem plodove tih odricanja. Našao sam super posao u IT sektoru. Outovan sam i nemam strah da ću dobiti otkaz ako pričam o svom mužu. Moj napredak je isključivo vezan za moj rad. Aco kontinuirano nastupa za razne operske kuće. Naše mačke su sretne. Naš san je blizu."

Lične priče

Autor:

Redakcija

Foto credits:

Privatna arhiva

Od malih nogu CENTRALNI:

Muhamed Merdžanić Make uspješan je član Plivačkog kluba za osobe s invaliditetom SPID i ne prestaje donositi medalje sa brojnih takmičenja.

Muhamed Merdžanić je dvadesetogodišnji mladić iz Sarajeva koji je rođen sa Down sindromom. Kao redovan učenik završio je trgovačku školu Srednjoškolskog centra Hadžići. To je, nažalost, kraj njegovog formalnog obrazovanja u bh. društvu. Uprkos preprekama sa kojima se susreće, njegova upornost je dokaz da u životu ništa nije nemoguće. Borba i želja za životom su jače od svih predrasuda sa kojima se osobe sa poteškoćama u razvoju susreću.

Kada su saznali da je Muhamed rođen sa Down sindromom njegova porodica je bila zbunjena, ali nakon samo mjesec odlučili su krenuti u borbu protiv prepreka koje su ljekari predvidjeli za dječaka.

"Nastavili smo živjeti onako kako smo navikli, često u pokretu i sportu, sa zdravim životnim navikama. Na taj način smo našem djetetu dali priliku da sam bira ono što voli i šta želi da radi", kaže njegova majka Senada Merdžanić.

Muhamed uživa u planinarenju, skijanju, igranju bilijara, ali i plivanju. Još kao beba je zavolio vodu, a plivati bez pomagala je naučio na Olimpijskom bazenu Otoka gdje je rekreativno odlazio sa svojim ocem. Tu su upoznali i Amela Kapu, trenera Plivačkog kluba SPID. Shvativši da je to prvi i jedini plivački klub za osobe sa poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini, zajedno su odlučili da Muhamed počne sa aktivnim treninzima plivanja.

"Njegov otac je primijetio rad našeg kluba gdje je nakon kratkog razgovora odlučio da se Muhamed priključi našem timu", kaže Kapo i dodaje da je "prvi trening prošao i više nego odlično obzirom da je to dijete koje samostalno pliva u velikom bazenu." Od tada Muhamed aktivno trenira i bilježi sjajne rezultate što najbolje pokazuju vremena sa plivačkih takmičenja.

Nevjerovatan napredak

Muhamedova omiljena disciplina je delfin na 50 metara. Nakon nepunih godinu aktivnog plivanja, odlazi u Zagreb na svoje prvo takmičenje i osvaja četvrto mjesto u disciplini 50 metara delfin, u svojoj klasi C21. Do prve medalje dolazi u septembru 2017. godine u Beogradu gdje osvaja srebrenu medalju što mu daje još više motiva da nastavi nizati nevjerovatne uspjehe. Prošle godine, na takmičenju u Zadru, osvaja još dvije medalje. Srebrenu u disciplini 50 metara delfin i bronzanu medalju u apsolutnoj kategoriji, odnosno u ukupnom zbiru svih takmičara.

"Od maja 2017. godine i njegovog prvog takmičenja zabilježen je veliki napredak. Već u martu naredne godine je osvojio čak dvije medalje što je nevjerovatan uspjeh", ponosno ističe trener Kapo.

Muhamed je uspješno prošao regionalnu klasifkaciju i ima pravo nastupa na svim takmičenjima u regionu, gdje njegov klub uzme učešće na takmičenju. Takmičenja u njegovoj klasi mu pružaju priliku da nastavi pokazivati svoj napredak. U septembru prošle godine je osvojio srebrenu i bronzanu medalju na takmičnju u Beogradu, a već u oktobru je sa takmičenja iz Rijeke donio dvije srebrene medalje iz kategorija 50 metara slobodno i 50 metara delfin u svojoj klasi C21. Na Državnom prvenstvu za osobe s intelektualnim poteškoćama Oaza Open 2019, Muhamed je osvojio srebrenu medalju u disciplini 25 metara delfin i bronzanu medalju u disciplini 50 metara slobodno, a sa Regionalnog otvorenog prvenstvu u Zadru donio je zlatnu medalju.

Sastavni dio trenerskog posla je i motivacija koju je potrebno pronaći kako bi takmičar izvršio zadatke koje se od njega zahtijevaju. Kada je riječ o Muhamedu njegov trener je prepoznao i njegovu veliku ljubav prema bilijaru i iskoristio je na najbolji način.

"Make je dječak koji funkcioniše na način da ga moraš motivisati žetonima za bilijar i on će učiniti sve, samo da iste dobije", kaže Kapo.

Pored Muhameda, u klubu treniraju još četiri osobe sa Down sindromom. Svi oni se jednako trude da ispunjavaju i najteže zadatke. Trener Kapo kaže kako je nevjerovatan osjećaj raditi sa njima upravo zbog toga što su osobe sa Down sindromom pune ljubavi i osjećaja koje ne znaju sakriti.

Miljenik sugrađana

Društvena inkluzija osoba sa poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini je sve prisutnija, ali se još uvijek ne provodi prema svima jednako i potrebno je još puno rada da bi u potpunosti zaživjela. Muhamed je do sada imao tu sreću da je još u osnovnoj školi imao podršku asistenta u nastavi.

"U odnosu na deceniju prije, s pravom možemo reći da je na polju inkluzije učinjeno mnogo. Vrata škola su se otvorila za djecu sa kojima inkluzija osigurava zagarantovana prava, što ranije nismo imali", kaže majka Senada i dodaje da je "svijest građana značajno podignuta, srećom nabolje. Mnogo toga još treba da se napravi u provođenju inkluzije unutar škola, ali i društva i društvenih tokova u cjelini, od stručnog nastavnog kadra do mogućnosti zaposlenja nakon završene škole."

Muhamed se do sada nije susretao sa diskriminacijom ni u okruženju u kojem živi. Samostalno odlazi u školu i kupovinu gdje ga svi prepoznaju i hvale. Omiljen je među svojim sugrađanima koji ga podržavaju kao sportistu, ali i kao osobu.

"Svaki uspjeh kluba, svaka medalja se podrži zajedničkom proslavom njegove raje u lokalnom klubu za mlade. Veliku podršku dobija i putem društvenih mreža koje sa puno pozitivnih komentara daju podršku i ljubav, kako Muhamedu, tako i njegovom klubu, ali i samoj inkluziji", ističe majka Senada.

Make, delfin s Otoke, kako ga popularno nazivaju članovi kluba, uživa u ulozi trenerovog pomoćnika. U budućnosti bi želio raditi na razvijanju planinskog turizma u Sarajevu.

"Zbog šarma kojim plijeni možda bi mogao uspjeti u tome gdje će zaljubljenici prirode biti u prilici uživati uz čarobne okuse ljekovitih čajeva i mirisnih specijaliteta iz starih vremena. Tada bi svi mogli uživati u krugu dragih ljudi naklonjenih različitostima", kaže Senada.

To je samo jedan od načina da Muhamed bude sretan i nasmijan. Do tada će nastaviti sa plivanjem iščekujući nova takmičenja i medalje.

Lične priče

Autor:

Nejra Hasečić

Foto credits:

Amel Kapo/SPID

Vezani članak:

Za uspješnu inkluziju potrebno je preplivati diskriminaciju

Od malih nogu CENTRALNI:

Pajo Mrkonjić iz Brčkog od ove školske godine asistent je Urošu koji ima cerebralnu paralizu. Njih dvojica primjer su kako inkluzija može zaživjeti u bh. školama na radost i korist i učenika s poteškoćama u razvoju, ali i nastavnog osoblja.

"Zovem se Pajo Mrkonjić, imam 26 godina i po zanimanju sam profesor razredne nastave, po našem – učitelj", predstavlja se mladić iz Brčkog na naše prvo pitanje.

Jedna rečenica, ili malo više od toga, koja suštinski ne govori puno o njegovom trenutnom zanimanju. Pajo je angažovan kao asistent u nastavi dječaku sa poteškoćama. Uroš, dječak kojem je Pajo asistent, ide u prvi razred Prve osnovne škole u Brčkom, nosi torbu gotovo sopstvene veličine i ima jedan oblik cerebralne paralize i govorne poteškoće.

Pravo na inkluzivno obrazovanje jedno je od osnovnih ljudskih prava osoba s invaliditetom, u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 2010. godine. Istovremeno, inkluzija je pojam koji u obrazovanje ulazi 2003. godine, sa Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju Bosne i Hercegovine.

Nevidljivi stubovi inkluzije

Ipak, o asistentima u nastavi javnost saznaje tek na početku školske godine i u još uvijek malobrojnim primjerima pozitivne prakse u pogledu inkluzije u obrazovanju.

Kada smo Paju pitali kako bi opisao svoje zanimanje u jednoj rečenici, rekao nam je: "Učitelj, za podršku jednom djetetu".

I zapravo – to bi bila jedna od najobuhvatnijih definicija asistenta u nastavi. Asistent, kao dio stručnog tima škole, usmjeren je na direktan, svakodnevni i rad 'na prvoj liniji' suštinske inkluzije i jednakosti. Opšti komentar na član 24. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom asistente naziva kontinuiranom personalizovanom podrškom, bilo da je zajednički za više djece ili jedan na jedan. To od država potpisnica zahtijeva da poduzmu odgovarajuće mjere za zapošljavanje administrativnog, nastavnog i nenastavnog osoblja s vještinama za djelotvoran rad u inkluzivnom obrazovanju, kao jednu od mjera održivosti inkluzije uopšte.

Kao student, Pajo se nije susretao sa radom sa djecom sa poteškoćama u razvoju.

"Iskreno – malo me je bilo strah. Nisam znao kako će dijete reagovati na mene, kako ću ja reagovati na njega, nisam se smatrao stručnim za rad. Međutim, kada počnete da radite sa djetetom, vidite koliko je to jedna normalna stvar i koliko ide lakše", kaže on.

Učen je da radi sa tipičnim razredom, sa tipičnim učenicima u tipičnom okruženju. Zato mu ovaj posao i predstavlja izazov, koji od njega traži da se prilagođava, kako voljom, tako i stečenim znanjima - u netipičnim životnim okolnostima. Rezultati – odmah znače više.

"Kad vidiš kako dijete napreduje, kako se trudi i uči, vidiš da se postiže baš dosta. Od pisanja, čitanja, prepoznavanja slova i brojeva, pa do nekih banalnih stvari... To je nešto što se 'na oko' može primijetiti, a stručni saradnici – logoped i defektolog – oni primijete više i kažu to nama, pa bude baš zadovoljstvo", naglašava.

Regulativa – slika BiH u malom

Pajo je angažovan u skladu sa Pravilnikom o radu s učenicima s posebnim potrebama u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Po ovom pravilniku, asistent u nastavi je osoba koja pruža neposrednu pomoć učeniku ili grupi učenika tokom odgojno-obrazovnog procesa u zadacima koji zahtijevaju komunikacijsku, senzornu i motoričku aktivnost učenika, u kretanju, u obavljanju higijenskih potreba, u svakidašnjim školskim i vanškolskim aktivnostima, a sve prema izrađenom programu rada, te uputama nastavnika i stručnog tima.

Angažman asistenata u nastavi u Republici Srpskoj regulisan je Zakonom o osnovnom vaspitanju i obrazovanju, po kojem ministarstvo može angažovati asistenta u nastavi, ukoliko su za to obezbijeđena finansijska sredstva. Asistent u nastavi, u skladu sa zakonom, pruža pomoć učeniku u kretanju i obavljanju higijenskih potreba, komunikaciji i socijalnoj uključenosti i drugu vrstu pomoći, zavisno od potreba učenika, a na prijedlog nastavnika ili stručne službe škole.

Regulativa u Federaciji Bosne i Hercegovine zavisi – od kantona do kantona. U Kantonu Sarajevo, angažman asistenata se provodi kroz saradnju nadležnog ministarstva sa Servisnim centrom „Dajte nam šansu“, primjera radi. Sa druge strane, u Hercegovačko – neretvanskoj županiji od ove školske godine, asistente u nastavi ima oko 20 djece s poteškoćama u razvoju, čiji rad finansira Vlada županije i Federalni zavod za zapošljavanje. U Tuzlanskom kantonu, škola može za učenike, kako pravilnik u ovoj oblasti reguliše, sa posebnim obrazovnim potrebama koji imaju potrebu za pratnjom radi kretanja unutar škole angažovati postojeće pomoćno tehničko osoblje za obezbjeđenje podrške učenicima, uz saglasnost roditelja učenika.

Za Paju, u pogledu njegovog ličnog angažmana i potencijalnog angažmana drugih asistenata u nastavi, nema dileme. Uroš i on imaju sopstveni sistem koji razvijaju nekoliko mjeseci i obojica u glas govore kako se međusobno slušaju.

"Ovo može biti poziv da se što više ljudi obrazuje za asistente u nastavi. Imamo malo stručnih saradnika u nastavi i svi koji se obrazuju za ovo – neće se pokajati", zaključuje on.

Autor:

Ana Kotur

Foto credits:

Ognjen Crnobrnja

Vezani članak:

Inkluzija: nema sistemskog rješenja

Od malih nogu CENTRALNI:

Intervju s Aminom Imamović, mladom aktivisticom iz Travnika.

Dvadesetogodišnja studentica Amina Imamović iz Travnika LGBTI aktivizmom počela se baviti iz potrebe da, prije svega, porodici objasni svoj identitet. Dolaskom na studij u Sarajevo, aktivizam usmjerava prema studentskoj populaciji, a uporedo se priključuje Sarajevskom otvorenom centru. S Aminom smo razgovarali o izazovima borbe za jedankopravnost, odlasku mladih LGBTI osoba iz zemlje, i njenim motivima za ostankom u BiH.

Možeš li nam, za početak, reći nešto više o tvom aktivizmu? Otkud u Sarajevskom otvorenom centru i šta si dosad radila?

Angažman u Sarajevskom otvorenom centru mi je počeo prije sedam ili osam mjeseci. Moja priča o aktivizmu ustvari počinje 2015. godine, kada sam prvi put otišla na Pitchwise, a to je Festival ženske umjetnosti i aktivizma koji organizuje Fondacija CURE. Tu sam se prvi put susrela sa LGBTIQ ljudima, sa feminizmom općenito, i onda je to bio početak moga puta u svemu ovome. Nakon toga uslijedio je niz kampova, seminara, štošta. I onda, kada sam počela živjeti ovdje u Sarajevu zbog fakulteta, pošto studiram na Fakultetu političkih nauka, sigurnosne i mirovne studije, bila sam aktivnija u Sarajevskom otvorenom centru i tada me je Lejla [aktivistkinja SOC-a] pozvala da postanem članica njihovog tima. LGBTIQ mi je baš bliska tema, zato što sam i ja pripadnica zajednice, odnosno ja sam panseksualna osoba. Da pojasnim šta to znači - to znači da volim sve i svakoga, tačnije nije mi bitan rod niti spol partnera/ice. Pored toga sam, također, vegetarijanka, time se borim i za prava životinja.

Zašto si se uopće počela ozbiljno baviti aktivizmom?

Iskreno, to je došlo samo od sebe. Nije bila odluka kao "sad ću se time i time baviti", nego jednostavno to je bio nekako moj put. Kako je u Travniku LGBTIQ zajednica nevidljiva, nisam imala touch sa ljudima. Bila sam ja u razredu koja sam se autovala, i nekoliko djevojaka se autovalo meni, ali to je to bilo. Bio je još jedan moj susjed koji je bio gej, ali on je bio, također, u Sarajevu. Onda, kada sam počela upoznavati širu LGBTIQ zajednicu Bosne i Hercegovine, posebno u Banjaluci, jer je Banjaluka meni nekako bliska srcu, počela sam se konektovati sa njima, i shvatati bit LGBTIQ aktivizma, posebice zato što ja potječem iz jako religijske, tradicionalne porodice, za koju je biti gej "ne dao Bog nikome". To može svuda, ali "ne u mojoj kući, ne pod mojim krovom". Onda je moj aktivizam prvo počeo kod mojih roditelja - ljubav je ljubav, svi mi zaslužujemo da volimo i da budemo voljeni/e.

Foto: Amina Imamović, privatna arhiva

Ustvari, to je aktivizam koji je krenuo kod kuće, uslijed potrebe da sama sebe odbraniš?

Da! Upravo tako. Prvobitna reakcija roditelja su bile uvrede, potom prijetnje, a posljednja stavka jeste "radi šta god hoćeš, ali kada mi umremo." Ali, ja radim već šta hoću. Iz toga je proizašlo da radim gerila akcije u Travniku, sa jednim drugarom dok on nije otišao u Ukrajinu - gej muškarac koji je otišao u Ukrajinu. I onda ovdje, jednostavno kada imate tu zajednicu, imate i snagu da radite nešto konkretnije. Odnosno imate poriv da radite nešto konkretnije, jer u suštini niste sami.

Kada generalno posmatraš populaciju mladih ljudi u našoj zemlji, šta misliš koji su to njihovi zajednički problemi koji ih prisiljavaju da napuste zemlju?

Općenito meni, kao mladoj osobi, problem je manjak prostora da se slobodno izražavaš, da budeš ono što jesi, da radiš ono što želiš. Onda, sa druge strane, imate tu činjenicu da je stopa zaposlenosti izuzetno niska. Činjenica je da bosanskohercogovačko društvo jeste još uvijek jako homofobično, te ukoliko ste autovana gej osoba time imate znatno manje šanse da ćete dobiti posao. Možete imati sve tražene kvalifikacije, ali ukoliko je poslodavac homofobičan, džaba sve. Mene kao aktivistkinju izrazito nervira pasivnost društva i tiranija vlasti kakvu mi imamo ovdje. Koliko smo mi općenito pasivni, koliko trpimo sve. Svi i sve smo mi ugrožene u ovome društvu, samo pripadnici i pripadnice LGBTIQ zajednice, zajedno sa marginizovanim grupama su ugroženije od ostalih. Trpimo mi to sve, a niko ne ustaje, pojedinci i pojedinke koji već dugi niz godina ustaju i bore se protiv toga, oni su tu. Niko da s njima kritikuje, i to me frustrira općenito.

Šta misliš da li postoje neki specifični okidači zbog kojih mlada LGBTI osoba odluči napustiti zemlju kao, recimo, napad ili gubitak posla zbog seksualne orijentacije, ili je prije riječ o kulminaciji višegodišnjeg nezadovoljstva?

Oboje! I stvar momenta i dugogodišnjeg iskustva. Jer jednostavno, ako ne možemo imati nekakav izlaz iz ove situacije, naravno da ćemo pronaći drugi način. Odnosno, to bi bila druga država. Ukoliko me neće cijeniti država u kojoj jesam, ukoliko me neće cijeniti društvo u kojem živim, da li me zaslužuju? Baš dolazi do toga da li me zaslužuju. Da li ja to zaslužujem kao osoba, da me se tako tretira, i da živim u takvom društvu? Radije ću otići gdje će me cijeniti više, gdje ću biti ono što jesam, i gdje ću biti slobodna. U punom smislu riječi slobodna.

Da li ti razmišljaš o odlasku?

Ja ne razmišljam zbog ovih razloga toliko, jer meni je trenutno okej. Meni borba daje povod da nastavim živjeti. Ali ne razmišljam. Zbog nekih drugih razloga da, jer želim putovati, nisam osoba koja miruje, to je jedini razlog zašto bih otišla. Ali jednostavno meni kao osobi, pruža mi nadu, pruža mi životnu energiju to da se borim.

A šta bi bili razlozi za koje misliš da bi te definitivno doveli do toga da odeš?

Potpuno odbacivanje, odbacivanje u potpunosti od porodice, postoji ta mogućnost uvijek. Možda i kada bi mi bliske prijateljice otišle, tada bih otišla i ja. Jer koga ćeš imati na kraju, nikoga osim sebe. Ali mislim da ne bi uopšte bilo ovo opće nezadovoljstvo koje vlada u društvu moj razlog odlaska. Jer nezadovoljstvo, koliko god ružno zvučalo, stvara želju i potrebu da se transformiše u opće zadovoljstvo.

Da li ti imaš bliske LGBTI prijatelje i prijateljice koji su napustili zemlju?

Ne.

Nemaš?

Ne, jednostavno tog jednog drugara iz Travnika, koji je otišao, a prvenstveno je otišao zbog nezaposlenosti, jer nije mogao uopšte pronaći posao, ali to je jedina osoba iz mog društva koja je otišla.

Ali će otići?

Možda.

Kada razgovaraš sa prijateljima i prijateljicama iz LGBTI zajednice kakvo mišljenje vlada kada je riječ o odlasku iz zemlje? Da li su njihovi razlozi za odlazak u vezi sa seksualnim i rodnim identitetima ili više sa generalnim beznađem koje vlada u zemlji?

Više je generalno beznađe. Kao što rekoh, ti njihovi identiteti jesu važni, ali nisu razlog zbog kojeg bi otišli. Općenito, moje društvo u kojem se ja krećem, prilično je, opet, mlado, mi ne pričamo o tome, kao "moramo otići" zbog nezadovoljstva, ali to je možda problem moga društva zato što su to većinski aktivisti i aktivistkinje, koji smatraju da ako ostanu ovdje, napravit će nekakvu promjenu. Želimo tu promjenu, želimo da učestvujemo u tome. Bitnije nam je to učestvovanje u promjeni i pravljenje te promjene nego odlazak, jer odlaskom nećemo ništa promijeniti.

Aktuelne teme

Autor:

Redakcija

Foto credits:

Privatna arhiva

Vezani članak:

LGBTI osobe i život u azilu: Jasenkova i Aleksandrova priča

Od malih nogu CENTRALNI:

U svojoj 79. godini Dragoljub Mihaljčić iz Gradiške i dalje aktivno pomaže starima, bolesnima, siromašnima i nemoćnima.

"Ja bolujem ako nekome ne pomognem. Kada u tome uspijem bude mi drago kao i doktoru kad operiše pacijenta." Ovim riječima svoju priču započinje Dragoljub Mihaljčić iz Srednje Jurkovice kod Gradiške, koji u svojoj 79. godini pomaže svojim sugrađanima među kojima su i siromašne i nemoćne osobe. Ovaj penzioner svoje vrijeme i energiju troši kako bi ljudima iz svoje okoline olakšao muku koja ih je snašla.

Zanimljivo je da se njegov rad ne bazira na kratkočnim rješenjima. Sarađujući s udruženjima penzionera, Crvenim krstom i Centrom za socijalni rad, Mihaljčić svojim sugrađanima pomaže da dobiju institucionalnu pomoć.

"Mnogi ljudi nisu znali da imaju pravo na tuđu njegu i pomoć, pa sam im ja pomogao da je dobiju. Desilo se i da je čovjek nastradao u šumi, oborio drvo na sebe i nikada više neće hodati. Bio je učesnik u ratu i malo je radio u Sloveniji. On nigdje nije makao, a ja sam mu sredio penziju. Isto tako, čovjek se ubio i ostavio ženu sa dvoje djece. Tri dana se jaukalo, a onda su joj okrenuli leđa", navodi on samo neke od primjera svog aktivizma.

Ističe da mu je jako teško da priča o sebi, više bi volio da to prepusti drugima. Kaže da je po struci zemljoradnik. Od školovanja ima samo četiri razreda osnovne škole. Tokom služenja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji bio je raspoređen u vod sa visoko obrazovanim ljudima. Tokom te dvije godine naučio je mnogo, a uskoro otišao u Austriju gdje je radio kao drvoprerađivač.

"Posao je bio lak, tamo sam odradio 17 godina u dva navrata. Tada sam se pozdravio sa Austrijom i vratio se u rodnu grudu. Predao sam imanje sinu i snahi i nabavio dosta mehanizacije. Sin je šumarski tehničar, snaha je nezaposlena trgovkinja. Kada sam došao ovde, znao sam da je Crveni krst jaka organizacija koja pomaže narod. Zajedno sa jednim aktivistom učlanio sam 300 ljudi i nakon toga su me postavili na predsjednika mjesnog odbora Cvenog krsta. Redovno prijavljujemo sve socijalno ugrožene kako bi oni znali kome treba pomoći. Ako je potrebna dodatna pomoć, uvijek sam spreman i na to", govori nam on.

Ovaj humanista preživio je nekoliko porodičnih i ličnih tragedija, koje su dosta uticale na to da pomaže svojim sugrađanima. Prva žena mu je umrla u 32. godini, dok je teška bolest odnijela sina i kćerku, oboje u četrdesetoj. Danas pored četvoro djece ima i šestoro unučadi.

U penziji je od 2003. godine, a već 12 godina je predsjednik mjesnog udruženja penzionera. Pored toga, aktivan je u opštinskom udruženju penzionera, delegat je u Skupštini Gradiške i Skupštini Crvenog krsta. Za svoj volonterski doprinos dobio je zlatnu medalju u Sloveniji, te 2017. godine bio proglašen najboljim volonterom Crvenog krsta u Gradišci. Takođe je pokrenuo mnoge inicijative za uređenje mjesta u kom živi, pa je tako sagrađen spomenik palim borcima, renoviran stari mlin, te napravljena nastrešnica na groblju.

Od svih akcija koje je pokrenuo najdraža mu je ona kada je uspio barem djelimično renovirati kuću svom sugrađaninu.

"Taj djed je slijep i živi sa svojim sinom. Kada sam došao kod njega, sjedio je u travi. Pitao sam kako je, a on kazao da ga ne pitam za to. Najveći problem mu je bio što ne može zagrijati kuću, jer je zidana kamenom i puna rupa. Ličila je na sepet. Uz pomoć dobrovoljnih priloga obložili smo kuću stiroporom, kupili mu nove prozore i vrata, donijeli ležaj i šporet. Ljudi su donirali posteljinu, odjeću i hranu. Imali su više od 2.000 KM duga za struju pa smo i to riješili. Kada je djedu umrla žena, nije imao novca za sanduk, pa smo uz pomoć Centra za socijalni rad pronašli pogrebno preduzeće koje ga je doniralo", priča nam Mihaljčić dok idemo prema toj kući.

Dočekuju nas ljudi koji tu žive i potvrđuju sve što je rečeno. Kućerak je daleko od dobrog stanja, ali je mnogo bolje od onoga što je nekada bilo. Za Dragoljuba imaju samo riječi hvale i zahvalnosti.

Kako nam govori, za volonterski život i humanost se mora imati smisla, kao i za pjevanje. Smatra da se ljudi prosto rode za taj poziv.

"Mnogi ljudi ne osjećaju potrebu da pomognu nekome. Ja nisam takav. Nikad nismo željeli da budemo iznad drugih, željeli smo da živimo normalnim životom. Bolje rečeno, poštenim. Nikad mi nijedna akcija nije promakla, posebno za osobe sa posebnim potrebama i humanitarni brojevi. Pomaže cjelokupno stanovništvo, za mene nema razlike. Svaki dobrovoljni prilog dobro dođe. Marka je kilogram hljeba", naglašava.

Tokom godina se susretao sa teškim životnim pričama i neprilikama. Ipak, nikada nije izgubio nadu. Povezao se s organizacijama i institucijama čiji je zadatak da brinu o svojim građanima, ali i formirao mrežu ljudi koji imaju novca i rado se odazivaju njegovim pozivima.

"Treba imati i autoriteta, da neko prihvati tvoje riječi. Ako te neko ne podržava, nemaš osnove da bilo šta radiš. Nisam nailazio na zloupotrebe jer po prirodi znam procijeniti čovjeka kome se ne treba obraćati. U životu se nikada ni sa kim nisam posvađao. Svaka akcija ima svoje značenje. Važno je samo da neko pokrene, ljudi se priključuju", govori nam Dragoljub za kraj razgovora.

Aktuelne teme

Autor:

Vanja Stokić

Foto credits:

Tea Jagodić

Vezani članak:

Starost u BiH: Siromaštvo i usamljenost

Od malih nogu CENTRALNI:

Priča o transrodnom identitetu i odlasku iz BiH.

Zbog društvenog neprihvatanja njegovog transrodnog identiteta, 34-godišnji Aleks iz Mostara, prije više od pet godina napustio je BiH i odselio u Norvešku. Proces privikavanja na život u novom okruženju nije bio jednostavan, ali danas bar živi u zemlji u kojoj mu prava nisu uskraćena samo zbog njegovog rodnog identiteta.

Ispričaj nam, za početak, ukratko svoju priču o otkrivanju rodnog identiteta – kako je protekao proces autanja i šta su bila osnovna obilježja tvog odrastanja - u porodici, među tvojim prijateljima, u školi?

Trenutak kada sam počeo razmišljati o svojoj seksualnosti i rodnom identitetu desio se onda kada sam shvatio da isti nisu u skladu sa društvenim normativom. To se desilo u najranijem dobu djetinjstva i sve od tada, pa do adolescencije, sam bio u konstantnom konfliktu između svoga tijela i društva. Od nazivanja kojekakvim imenima i svakodnevnim zadirkivanjem kroz cijelo školovanje do verbalnog, seksualnog i fizičkog zlostavljanja u kasnijem periodu života. I čak i onda kada sam se pokušao prilagoditi društvu "prihvatajući" tu nametnutu ulogu žene, nikad nije bilo dovoljno dobro, a ponajmanje za mene. Kada vas niko ne razumije, kada ne postoji termin za to ko ste i kako se osjećate onda i sami počnete da mislite da ste vi ti koji ste ludi, a ne bolesno društvo. Naime, kada sam se upoznao s ostalim LGBTI ljudima iz tadašnjeg Udruženja Q i saznao za termin "transrodnost", sve je napokon imalo smisla. Odmah sam afirmirao svoj identitet i zakoračio još dalje od društvenog normativa, ali bar sam tad shvatio da imam slobodu da budem to što jesam, što je i bilo najbitnije.

Prvi put kad sam se autovao je bilo dosta impulsivno. Bio sam jako uznemiren i izvadio sam brošuru namijenjenu za roditelje čija djeca su lezbejke, gejevi i biseksualci/ke (mislim da se tako zvala) i bacio na stol pred mamu. Ona je počela plakati i rekla da je ona to sve vrijeme znala, misleći da sam lezbejka. Dugo vremena je prošlo nakon što sam se opet autovao. Kada sam trebao krenuti sa medicinskom tranzicijom, poslao sam pismo svojoj familiji da sam trans osoba. Iznenadio sam se kako su dosta dobro to prihvatili. Tati je trebalo malo više vremena, ali sad je već godinama sve okej i nema nikakvih problema što se tiče toga. Pričamo otvoreno o svemu, podržavamo jedni/e druge i nije ih briga šta će ko reći, bitno im je da sam ja sretan. Nažalost, ovakve priče su rijetke, pogotovo kod nas u Bosni i Hercegovini.

Kada si odlučio da ćeš napustiti svoju zemlju? Možeš li se sjetiti tačnog trenutka i da li je tvoj rodni identitet utjecao na tu odluku i na koji način?

Dok sam još živio u Bosni i Hercegovini konstantno sam kontemplirao da odem negdje gdje ću moći da živim punim plućima. Zbog svog rodnog identiteta nisam postojao ni u jednom segmentu tog društva, samo su postojale traume što su se lijepile jedna na drugu iz dana u dan. Kao osoba nikad nisam bio shvaćen ozbiljno zbog svog rodnog identiteta koji je za ostale predstavljao karikaturu, nehumanost, nepostojanje. Upravo iz tih razloga sam odlučio da radim na tome da što prije pobjegnem iz tog kontaminirajućeg ludila. Plan mi je bio da ostvarim visok prosjek na fakultetu kako bih mogao upisati master studij negdje vani, što sam i uradio. Htio sam živjeti u Oslu, jer tu imam rodicu s kojom sam dosta blizak od djetinjstva, a i program za master studij se činio skroz OK, tako da sam aplicirao tamo. Prihvatili su me i nakon nekoliko mjeseci sam se preselio.

Opiši nam ukratko proces prikupljanja potrebne dokumentacije za odlazak, život i rad u inostranstvu. Koji korak je bio najteži za tebe u procesu odlaska?

Kao što sam već naveo, izabrao sam Norvešku tj. Oslo, ponajviše zbog rodice koja živi tu, a i programa za master studij koji je bio dosta dobar. Potrebna dokumentacija je uključivala prosjek ocjena minimum 9.5, diplome, TOEFL test sa minimum 80 poena, potvrda o nekažnjavanju, o državljanstvu, rodni list (prevod i ovjera svih dokumenata), mislim da je to sve. Što se tiče procesa odlaska, ništa mi nije bilo teško, jedva sam čekao da se preselim.

O čemu si razmišljao tokom tog procesa?

Kao što sam već spomenuo, taj proces je bio totalno bezbolan. Odbrojavao sam dane kad ću doći u Oslo i početi novi život.

Kada si stigao u Oslo, kako si se osjećao na početku? Da li se sjećaš nekih posebno neugodnih iskustava?

U Oslo sam stigao u avgustu 2013. Tada je još bilo ljeto i sve bilo uzbudljivo, zanimljivo i baš sam bio sretan. Međutim, kako je dolazila mračna zima i strasti u vezi sa dolaskom se smirile, ja sam tek tad osvijestio kulturološki šok. Ne samo taj šok, već sve traume što sam ikada doživio u BiH i koje nikad nisam procesuirao su me zasule kao boomerang. Oduvijek sam se nekako osjećao usamljenim u svom tijelu, ali tad sam se baš osjećao usamljeno u svakom smislu. Tu su bile rodica i prijateljica, ali smo se rijetko viđali/e, jer sam ja živio tada daleko od centra. Bio sam sam, bez porodice, prijatelja, nova sredina i novi ljudi. Sam sa svim svojim traumama, bilo je strašno. U svojoj državi sam se uvijek osjećao kao stranac zbog svog rodnog identiteta, i sad opet se osjećam kao stranac u tuđoj državi.

Kako se osjećaš sada, i da li ima nešto što bi ipak uradio drugačije u cijelom procesu selidbe iz BiH?

Sada je puno bolje nego na početku, obgrlio sam svoje traume i naučio da ih posmatram kao nešto bez čega ja ne bih bio ja. S druge strane, ostati ovdje je dosta teško. Ukoliko ne dobiješ posao u svojoj struci, puno radno vrijeme nakon što završiš master studij ili eventualno upišeš doktorat, možeš slobodno da se vratiš nazad u BiH, niko te ne želi ovdje. Ja sam na drugom master studiju trenutno i u međuvremenu sam se oženio i još uvijek čekam vizu, već pet mjeseci. Tužno je to kako je čovjek spreman na sve kako bi ostao u državi koja te u suštini i ne želi tu, a u isto vrijeme radi sve kako se ne bi vratio u svoju državu koja ga isto tako tjera i odbacuje. Nije lako živjeti među dva svijeta, ali ja sam izgradio i dalje gradim svoj svijet gdje se osjećam kao kod kuće.

Šta su osnovne razlike života u BiH i u Norveškoj?

Osnovne razlike života prema mom mišljenju su da ovdje ustvari postojim, da sam zaštićen zakonom, da imam prava koja se poštuju ili ukoliko se krše slijede sankcije, da se osjećam sigurno, da ne moram da razmišljam o egzistencijalnim stvarima, da si mogu priuštiti vrijeme za sebe i za svoje zdravlje, da mogu slobodno da volim i budem voljen.

Da li bi se volio vratiti u BiH i šta bi se trebalo promijeniti u našoj zemlji da se to desi?

Koliko god da sam ljut na svoju državu, toliko mi nije svejedno kad znam da moja porodica živi u tom (ne)sistemu, moji prijatelji i prijateljice, LGBTIQ osobe koje se svakodnevno bore sa različitim oblicima dikriminacije i nasilja. Nije mi svejedno, ali ne bih se vratio, bar zasad. Stvari se dosta sporo mijenjaju tamo i svaka čast ljudima koji rade na tome da se stvari promijene. Međutim, tamo trebaju drastične i radikalne promjene da se dese, krećući od vrha onih koji godinama zatupljuju i potkupljuju narod, pa do samog naroda koji je tek sad počeo, meni se čini, polako da se budi iz te hipnoze. Kad osnovne razlike koje sam naveo ne bi više bile razlike onda bih se definitivno vratio. Ovdje ću uvijek biti stranac.

Šta je tvoja poruka za mlade LGBTI osobe iz BiH koje razmišljaju o odlasku iz zemlje?

Bitno je znati da "pobjeći vani" ne znači da tamo sve cvjeta i da s neba sve pada kao što sam ja to nekad romantizirao i idealizirao prije nego sam došao u Norvešku. Proces integracije nikad ne prestaje i nikad nećete osjećati da u potpunosti pripadate tu. Barem ja nisam i mnogi/e drugi/e koje poznajem. Međutim, ukoliko već ne osjećate pripadnost tu gdje živite onda je lakše i otići. Tako da ja mislim ukoliko se osoba ne osjeća sigurno i zaštićeno u svojoj državi, ukoliko ne može da ostvari svoja osnovna prava tu i želi i može da ode negdje drugdje gdje je to moguće, onda zašto ne. Uvijek postoji opcija da se vratiš u BiH.

Aktuelne teme

Autor:

Redakcija

Foto credits:

Privatna arhiva

Vezani članak:

LGBTI osobe i život u azilu: Jasenkova i Aleksandrova priča

Od malih nogu CENTRALNI:

Žene zaposlene u policijskim strukturama Bosne i Hercegovine svakodnevno svojim radom i zalaganjem pokazuju da ovaj posao mogu obavljati jednako dobro kao i njihove muške kolege. Ipak, žene u policiji do napredovanja ne dolaze često.

Procenat policijskih službenica u BiH u blagom je porastu, ali su žene i dalje podzastupljene u svim policijskim strukturama, od lokalnog do državnog nivoa. Ukupan broj žena u policiji iznosi oko 14 posto, dok je zastupljenost žena sa visokim činovima tek oko 0,5 posto, navodi se u publikaciji "Braniteljice ljudskih prava u policijskim strukturama Bosne i Hecegovine Mehanizmi zaštite od diskriminacije".

Iako se tradicionalno smatra da je posao u policiji "rezervisan" za muškarce, žene koje su zaposlene u policijskom sistemu, svjedoče o brojnim uspjesima koje su postigle i zadovoljstvu koje im ovaj posao donosi.

Mirela Čebo u graničnoj policiji radi od 2010. godine. Dva puta je nagrađena za posebne ostvarene rezultate, a obavlja najteže poslove zapljene droge na graničnom prelazu u Bijeljini.

"Nakon završetka školovanja moj motiv je bio potražiti siguran i stalan posao. Prve tri godine svoga rada sam provela u jedinici granične policije, terenske kancelarije Istok, sa sjedištem u Višegradu. Nekoliko mjeseci sam provela u graničnoj policiji Zvornik, a od 2014. godine sam ovdje u terenskoj kancelariji Sjeveroistok Bijeljina", kaže Mirela Čebo i dodaje da biti policajka nije baš jednostavno.

Mirela Čebo, foto: Muhamed Kahrimanović

"Žena u policiji je obično izložena diskriminatornim mišljenjima, kako ne možemo da odgovorimo na određene zadatke i poslove na terenu i u sjedištu granične policije. Ja se s tim mišljenjem ne slažem", kaže Čebo i objašnjava kako je svojim dosadašnjim radom pokazala suprotno.

"Ja to demantujem u svoje ime jer sam dva puta nagrađena za posebno ostvarene rezultate pri obavljanju poslova i zadataka. A to je potvrda da možemo sve."

Motivaciju za ostanak u ovoj profesiji Mirela između ostalog vidi i u činjenici da čini društvo boljim i sigurnijim.

"Što se tiče napredovanja, na moju žalost nisam napredovala dovoljno. Ali u ovoj Jedinici za podršku i kontrolu i u Timu vodiča u kojem sam sad, nemamo mogućnost da napredujemo dalje od čina u kojem smo, a to je čin 'starijeg policajca'. Zasigurno da postoji ta mogućnost da bih cijeli svoj radni vijek posvetila psima, dresuri i odgoju pasa", kaže Mirela.

Najvrjednije nagrade od građana

Dragana Pantić je policijska službenica u sektoru za saobraćaj u MUP-u Tuzlanskog kantona već 18 godina. Završila je Fakultet za tjelesni odgoj i sport 2011. godine i Visoku trenersku školu za specijalne namjene.

"Žena policajac je jako težak, nezahvalan i stresan posao iz razloga što radimo u jako teškim vremenskim uslovima. Radite na niskim temperaturama, na visokim temperaturama. Radite s različitim profilima ljudi. Ovo je posao koji ne dozvoljava propuste niti greške", kaže Dragana Pantić čija je trenutna motivacija da ostane na ovom poslu želja za daljim napredovanjem.

"Mi unutar našeg Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona imamo Udruženje 'Mrežu policijskih službenica', te uz veliku podršku našeg direktora i menadžmenta, kojima se i zahvaljujem, u narednom periodu imamo u planu ostvariti određene projekte koji će biti u interesu cijele naše zajednice i našeg ministarstva", kaže Dragana Pantić.

Dragana Pantić, foto: Muhamed Kahrimanović

Iako joj mnogi odaju priznanje za njen rad i zalaganje, Dragani su najvrjednije one nagrade koje dobije od građana.

"Često mi prilaze građani koje i ne poznajem, a oslovljavaju me po imenu i koji mi upućuju riječi podrške i hvale za način na koji ja obavljam svoj posao. Napomenula bih da kada posao obavljam ljeti sa službenim biciklom primam velike simpatije od strane djece. To je jako lijepo, da se stvara pozitivna i harmonična veza između policije i građana."

Pozitivni primjeri napredovanja

Iako su još uvijek rijetki, ima i pozitivnih primjera napredovanja u policijskim strukturama. Amra Kapidžić je kao mlađa inspektorica u Ministarstvu unutrašnjih poslova počela raditi 2006. godine. Danas je inspektorica u Odjeljenju za seksualne delikte, maloljetničku delinkvenciju i nasilje u porodici MUP-a TK, te glasnogovornica Uprave policije TK. U svom radu često se susreće sa najtežim krivičnim djelima seksualnog zlostavljanja djece. Rezultati rada ovog odjela koji uglavnom vode žene među najboljima su. Amra Kapidžić nastoji stalno napredovati, a motivacija su joj, kaže nam, pravda i pravičnost.

"Ja sam oduvijek bila zainteresirana za kriminalističke nauke i onda sam odmah nakon završene srednje škole i upisala taj fakultet. Ja volim svoj posao i imam veoma korektan odnos sa svim kolegama i kolegicama. Također, postoji mogućnost napredovanja jer i ja sam sama napredovala. To uvijek zavisi od raspoloživih mjesta. U zadnjih par godina je veliki broj policijskih službenika otišao u zasluženu penziju i samim tim se otvorila mogućnost za napredovanjem. Žene napreduju u policiji, načelnica mog odjeljenja je žena. U sektoru od osam odjeljenja dvije su policijske službenice, a na konkursu kada sam i ja napredovala 50 posto policijskih službenika koji su napredovali su bile žene", rekla je Kapidžić i dodala da su žene ravnopravne, te da se kroz njeno radno iskustvo pokazalo da svaki posao koji obavlja kolega inspektor ili policajac može obavljati i žena.

Amra Kapidžić, foto: Muhamed Kahrimanović

Upravo Amra Kapidžić u svom Odjeljenju za seksualne delikte, maloljetničku delinkvenciju i nasilje u porodici radi s najtežim krivičnim djelima u kojima su žrtve žene i djeca i to iz oblasti seksualnih delikata.

"Odjel ima veoma dobre rezultate, a koji su vezani za represivno djelovanje. Ukoliko se radi o pritvorskom predmetu u roku od 24 sata lice moramo predati tužiocu uz sve prikupljene dokaze i izvještaje", kaže Kapidžić i dodaje da ovakav posao prati i određena težina.

"To je povezivanje poslovnog i privatnog života. Naime žene u policiji vrlo često moraju da rade prekovremeno, često moraju da rade u kasnim noćnim. Mi ne biramo kada ćemo zaprimiti prijavu i po zaprimljenoj prijavi moramo odmah djelovati. Posebno je to specifično u ovom odjelu, s obzirom da prikupljamo biološke tragove koji se ne smiju odlagati jer može doći do propadanja. Ali pored ovog represivnog djelovanja mi djelujemo i preventivno. Radimo edukativna predavanja u osnovnim i srednjim školama", opisala nam je inspektorica Amra Kapidžić svoj posao.

Aktuelne teme

Autor:

Maja Nikolić

Foto credits:

Muhamed Kahrimanović

Vezani članak:

Infografika: Diskriminacija na tržištu rada

Od malih nogu CENTRALNI:

Zahvaljujući zalaganju i trudu članova i članica zeničkog Udruženja "Svijet u slikama", djeca sa poteškoćama u razvoju u ovom gradu već sedam godina dobivaju podršku koja im je potrebna.

Osobe s autizmom aktivni su članovi društva kojima je potrebna naša pomoć i podrška, poruka je članova Udruženja "Svijet u slikama" iz Zenice koji već godinama pomažu djeci s teškoćama u razvoju s naglaskom na djecu iz autističnog spektra. Vrijedni članovi udruženja, na volonterskoj bazi, svake sedmice po dva sata, od ponedjeljka do četvrtka, održavaju psiho-terapeutske tretmane s djecom koja imaju određene teškoće u razvoju.

Ovi mladi stručnjaci, nakon radnog dana na svojim redovnim poslovima, dolaze u prostorije udruženja i rade sa djecom. Kroz rad prema posebnom programu i principu jedan terapeut-jedno dijete, dobri rezultati postižu se za kratko vrijeme.

"Taj naš rad nazivamo tranzicijom zato što djeca mijenjaju terapeute. Nakon svakog odrađenog područja koje traje 20 minuta mijenjamo djecu, odnosno, djeca mijenjaju terapeuta kako ne bi navikli na samo jednog terapeuta već da se naviknu da sarađuju sa svima. U ovih sedam godina kroz naše udruženje prošlo je više do 150 djece i svi su postigli određeni uspjeh. Mnogo je bilo djece koja nikad nisu govorila, a kojima smo pomogli da se upišu u redovnu školu", kaže Džermanina Mešić, socijalni pedagog i potpredsjednica udruženja.

Trenutno 26 djece dolazi na tretmane u ovo udruženje. Mešić ističe da je na listi čekanja više od 10 djece koju će uključiti u slučaju da neko odustane ili da nekome tretmani nisu potrebni.

Džermanina Mešić

"Zaista djelujemo kao jedna velika porodica. Ovu djecu ni po čemu ne razlikujemo od druge djece. Ona su postala dio nas i kad vidimo napredak kod njih, nema većeg zadovoljstva", kaže Mešić.

Udruženje "Svijet u slikama" osnovalo je, početkom 2012. godine, šest Zeničana i Zeničanki koji su tada studirali Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli. Njihov tim se poslije toga širio jer se povećavao i broj djece. Trenutno, ovo udruženje ima 13 članova – stručnjaka različitih profila. To su defektolozi, oligofrenolog, edukator-rehabilitator, logoped, surdiolog, socijalni pedagog, pedagog-psiholog, psiholog.

Rana intervencija je najbitnija

Kako kaže Mešić, ideja je bila da svojim radom i znanjem koje su stekli na fakultetu i raznim edukacijama pomognu djeci sa poteškoćama u razvoju koja i danas nailaze na velike probleme u društvu.

"Život ove djece je otežan. Nemaju adekvatnu brigu od države, a mnogo je i negativnih iskustava u njihovim svakodnevnicama. Dešavalo se kad se dijete koje je kod nas na tretmanu upiše u vrtić ili redovnu školu, roditelji druge djece koja pohađaju tu školu ili vrtić ne žele da njihovo dijete bude u istom razredu i općenito u kontaktu s djetetom koje ima poteškoće u razvoju. To je loša poruka i tako se ne smijemo odnositi prema ovoj populaciji. Trebamo ih prihvatiti i pomoći im što više možemo", kaže Mešić.

Ona ističe i da se mnogi roditelji teško odlučuju prihvatiti da njihovo dijete ima autizam jer, kako kaže, vjerovatno se plaše da će biti „označeni“ u društvu. Takvo razmišljanje je potpuno pogrešno i potrebno je odmah reagirati.

"Rana intervencija kod ove djece je najbitnija. Kad roditelji kod svoje djece primijete određene poteškoće potrebno je da odmah reagiraju. Autizam uglavnom nastaje do druge godine. Za pojavu autizma prva stvar je kontakt očima. Oni to uglavnom ne ostvaruju, kada ih zovete oni vas ne gledaju. Takvo dijete ima određene stereotipne radnje, vrti se u krug, ispušta neartikulisane zvukove, maše rukicama, hoda na prstićima... Ima mnogo tih simptoma i nisu kod svakog djeteta isti", kaže Mešić.

Ona dodaje da mnoga djeca koja dolaze na tretmane u ovo zeničko udruženje nemaju medicinsku dokumentaciju, nemaju dijagnozu.

"Svako dijete koje dođe ovdje mi procjenjujemo i nakon toga za svako to dijete izradimo individualni plan rada. Na dnevnoj bazi pratimo napredak u njihovom programu i na taj način im mijenjamo zadatke. Nakon što je dijete dva puta ostvarilo uspjeh od 80 posto određenog zadatka, mijenjamo taj zadatak i postavljamo novi", objašnjava Mešić.

Najljepši trenutak

Članica ovog udruženja od njegovog osnivanja, Šejla Smajlović, koja je, inače, magistrica logopedije kaže da ovaj posao radi s velikom ljubavlju.

"Ovaj vid rada je nešto čime bih se mogla čitav život baviti. Svi smo mladi, razumijemo se i privatno se družimo. Svako ovo dijete zavolimo, postanemo bliski s njima i kada odu nedostaju nam. Jedan od najljepših trenutaka desio mi se nedavno na koncertu Van Gogha kod nas u pozorištu kada je na scenu izašao dječak koji je prošao kroz naše udruženje i pjevao s njima. Kad sam ga vidjela na sceni toliko funkcionalan, socijalan, druži se, komunicira, tad sam se rasplakala. Bila sam ponosna na sebe. Postigli smo nešto. Rekla sam sebi: 'Ovaj dječak sad je aktivan član društva. Uspjeli smo. Ispravno radimo'", kaže Smajlović.

Osim terapeuta, veliku ulogu u napretku ove djece igraju i roditelji koji s njima trebaju mnogo raditi i kući. Jedan od roditelja čije je dijete sa poremećajem iz autističnog spektra uspjelo napraviti veliki napredak je Mirzet Bjelopoljak. On je otac šestogodišnjeg Emana, dječaka koji već tri i po godine iz Kaknja svakodnevno dolazi na tretmane u zeničko udruženje.

Kako kaže Bjelopoljak, Eman s tri godine nije pričao, reagirao, niti gledao u oči kad mu se neko obraća. Tada mu je dijagnosticiran autizam.

"Živio je u svom nekom svijetu. Kad je trebao nešto samo je pokazivao rukom. Radom s ovim mladim ljudima u udruženju, ali i kasnije sa mnom i suprugom kod kuće, ostvarili smo veliki napredak. Eman sada već priča, komunicira s nama, mnoge stvari sam obavlja, traži od nas riječima šta mu treba. Prezadovoljan sam i neizmjerno sam zahvalan članovima ovog udruženja", kaže Emanov otac.

Ovaj šestogodišnji dječak iz Kaknja trenutno ide u vrtić, a na ljeto bi se trebao upisati u školu.

"Poručio bih roditeljima djece s autizmom da se jave u ovo udruženje. Bilo šta da vide što nije u redu kao kod druge djece da dođu ovdje. Dobit će savjet i promjene su moguće", poručuje Bjelopoljak.